Radni vikend i ponedjeljak između Siska i Zagreba. A naredna tri dana u Litvi. Jutros u 8 Net, u 9 preustroj i problemi ŠRC-a, u 10 PRESS na temu Sisačke zime, u 12.30 ručak u Saboru s grupom profesora s Kineziološkog fakulteta, a onda u od 14.30 tematska sjednica Odbora za obitelj, mladež i sport kojemu sam predsjednik. U isto je vrijeme i sjednica Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku čiji sam član. Pripreme amandmana na proračun. Pokušavam delegirati poslove, ali ipak je previše toga što moram napraviti sam. I tako iz dana u dan. Veseli me kad vidim pomake, a umaraju me oni koji bi samo rješavali sebe i svoje osobne probleme i koje nije briga za obveze koje imamo prema Gradu u cjelini i prema svima građanima.
Jučer mala i slabo poraćena svečanost u Vladi, prilikom dodjele prve nagrade za promicanje prava djeteta. Inicirao sam ustrojavanje te nagrade, kao poticaja vrijednim ljudima koji se cijeli život nesebično daju za ostvarenje prava onih koji se sami za sebe ne znaju izboriti. Prva je dobitnica nagrade prof. Dr. Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta. Čestitao sam joj iskreno, jer mislim da je s razlogom tu nagradu dobila. Sinoć na brzinu pišem tekst kolumne za «24 sata» upravo na temu Svjetskog dana prava djeteta. Evo što sam tamo napisao:
Djeca imaju prava!
One davne 1979. godine koju su Ujedinjeni narodi proglasili međunarodnom godinom djeteta, na djecu se gledalo kao na ranjivu socijalnu skupinu, koju valja štititi od strane odraslih. Čitava filozofija brige za djecu zasnivala se na tom paternalističkom, zaštitničkom načelu, a sukladno tome se ocjenjivala i uspješnost pojedinih zemalja u zaštiti djece. Djeca su bila objekt prava u brojnim deklaracijama i poveljama koje su donosile međunarodne i nacionalne organizacije. Potom je osnovana radna skupina koja je deset godina radila na izradi novoga međunarodnog dokumenta i konačno 20. studenog 1989. UN donosi Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Sve države svijeta (181) osim SAD-a i Somalije ratificirale su Konvenciju i ona je postala međunarodni standard i svojevrsni katalog dječjih ljudskih prava.
No, posebnu važnost ova konvencija sadrži u činjenici da su djeca od objekta prava, postali subjekti prava. Njihova prava nisu niti niže kategorije, niti se izvode iz drugih prava, ona se ne moraju niti zaslužiti niti ih tko djeci mora dati. Ta prava naprosto djeci pripadaju kao ljudskim bićima i sastavni su dio ljudskih prava.
Osnovna načela Konvencije su ne-diskriminacija (što se odnosi i na njihove roditelje i skrbnike), najbolji interes djeteta, pravo na život, preživljavanje i razvoj (uključivo mentalni, emocionalni, društveni, kulturni..) te stavovi djeteta (pravo na iznošenje vlastitog mišljenja i ozbiljnog shvaćanja tog mišljenja).
Podsjećam na ova načela upravo u ovim prigodničarskim vremenima, kada se iza punih usta o «djeci kao najvećem blagu» i «dobrobiti djece», često iz čistog neznanja i mentalne matrice formirane našim patrijarhalnim odgojima na djecu gleda zapravo, potcjenjivački, svisoka, nadmoćno, a nažalost i krajnje brutalno i agresivno. Stradanja djece u našim političkim, tranzicijskim, ekonomskim i kojekakvim pretvorbama sadrže svu skalu loših postupanja. Prvi nam je korak osvijestiti ta postupanja. Nejakost i nezrelost djece, ne opravdavaju ni trenutak našeg potcjenjivanja dostojanstva tih mladih ljudi. Djeca imaju prava!
Post je objavljen 21.11.2005. u 22:14 sati.