Moramo, moramo pričati...

utorak , 17.10.2017.

Nismo ovdje i sada slučajno, ti i ja. Okupani istom maglom, dodirnuti istim zrakama sunca, prolaznici koji katkad i znaju jedno drugom ime.
I možemo, možemo dugo šutjeti, ili pričati o koječemu o čemu smo si već sve ispričali, razbacivati se mišljenjima o ovome ili onome što smo vidjeli, čuli il' pročitali. Možemo nizati pitanja radi pitanja, odgovore radi odgovora, riječi koje su sama sebi svrha.
A ne moramo i ništa od toga.
Ali, mali kakvi jesmo, i prolazni kakvi smo, i nekako namjerno slučajni - mi jednostavno moramo, moramo pričati. Vrijeme nas je sustiže.

Moram ti reći što me raduje, a što se ne da kupiti. I u čemu je moja ljepota, o čemu ne postoji nikakva potvrda. I ti mi moraš reći čemu se smiješ, bez da te netko nasmijava. I od čega si velik, bez da se penješ na stablo.

I moramo se slušati. Očima, ušima, tijelom. Ja moram čuti tvoje riječi i kad šutiš. Ti moraš prepoznati riječi koje ti govori boja moga glasa.
Ne moram ti znati ime, ni kolika ti je kuća. Ni ti ne moraš znati gdje radim, ni kad sam rođena. Tu bi krenuo razgovor o onome što posjedujemo. Uz takve činjenice, pretvaramo se u trgovce, a ne moramo se vagati jer nismo roba.

Postavljajmo si pitanja. Nešto tebi naizgled banalno meni je značajno. Nešto meni naizgled nerješivo tebi je jasno. Nešto što tebi treba znam ja, a nešto što meni treba možeš mi baš ti pomoći.

Moramo, moramo pričati, i pitati, i slušati, moramo!

Omekšajmo. Svucimo oklope.
Otklešimo nametnuti strah.
Ostružimo naučeni stid.
Isperimo prah očekivanja, nismo takvi rođeni.
Jednostavno, ispolirajmo se do bića koje prihvaća i voli.

Oznake: brainstorming, svjesnost