Kako te zamišljamo, odozdo, i kako ti izgledamo, odozgo...

ponedjeljak , 16.05.2016.

Kako te zamišljamo, odozdo?

Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta. Obožavali su ljeto, strankinje, flertove i sve što miris mora i preplanulost podrazumijevaju. Kada bi im dosadila ovdašnja scenografija, odlazili bi u obližnja turistička naselja udaljena petnaestak kilometara. Vjerojatno su i toga dana činili isto. Htjeli činiti. U policijskom izvješću pisalo je zbog neprilagođene brzine i alkohola u krvi. Ivan je izgubio život. Andrija je preživio, imao je sreće. Je li imao sreće? Andrija je vozio.

A-ha! Jeste li vidjeli? Bilo je samo pitanje vremena, takvi nikad ne prolaze dobro. Ivan je bio jedinac, niste znali? Priča se da će njegovi roditelji tužiti vozača… Što im to može sada pomoći… A Andrija će sada malo manje zviždati po rivi…

Jadna djeca… Jadni roditelji! Odgajaš ih čitav život i onda – paf! U sekundi! A zbog gluposti! Jadni roditelji…

Alkohol i brzina… Pa to je živa pošast! Današnja omladina je skroz poludjela! Ponašaju se kao da imaju devet života! Nemaju briga, a ni pameti! Treba im dati da rade, za dva crna-dva bijela, pa da im ne pada na pamet dokoličariti… Da su sami namučili se kupiti auto, malo bi drugačije gledali i na život, da!

Kakva tragedija… Najbolji prijatelji… Pokušavam zamisliti kako će Andrija živjeti dalje s tim križem? Ubio sam čovjeka. Najboljeg prijatelja. UBIO. Gotovo. Ne postoji rewind. Ne postoji: Žao mi je. Ne bih ja to. 'Ajmo se probuditi.

I gdje tu ima Boga, reci mi? Jedinac? Jesi li znao da je Ivanov djed također poginuo u saobraćajki? Koja tragedija… A mjesec dana prije baka, tatina mama, imala je moždani udar…

Ma, tko je to nastradao, jesi li čula štogod? Bože mili…Dvadeset i tri godine… Toliko ima moj Danijel. Naježim se kad pomislim. Jadna majka…

Bijesna sam! Najradije bih skočila Andriji za vrat i zadavila ga! Zbog gluposti. I nije samo Ivanov život uništen, ni njegov, već i naš… A ne mogu ga ni kriviti. Ne mogu ni proći kraj njega, a da ne okrenem glavu. Znam da mu je žao, i da mu je krivo. A opet, najradije bih ga pljunula, iskopala mu oči…

Bio sam na pogrebu, da… Kako strašno… A koliko je ljudi bilo – nekoliko ih je palo u nesvijest, a nije se moglo doći do njih od gužve. Trebalo mi je sat vremena da autom odem s groblja. Ma nisam ga znao, ne, ali njegov ujak je radio s mojim šogorom, pa eto…


Kako ti izgledamo, odozgo?

Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta.
Još prije rođenja.
I prije rođenja.
Postoji samo ljubav. I čovječja duša satkana je od iste materije, no atest dobiva tek po vlastitom iskustvu. Možda je moja radost u igri. Možda si i ti igra. Možda sam ozbiljni djedica, na plavičastom cirusu, munja, goreći grm. A možda – prodavač karata u oklajskom lunaparku, stjuardesa na Ryanairovom letu Trst-London, John Smith u američkom parlamentu, Cicciolina, ništa manje nego Ivan Pavao II… Možda sam – TI.
Ili Andrija B. I možda sam odlučio, tog vrućeg ljetnog dana, popiti tri velika bambusa i sjesti za volan svoje Honde Civic i nagaziti na gas, smijući se sa svojim najboljim prijateljem Ivanom na račun nekih bisernih ulova, herpesa i sličnog. Lovačke priče. I Ivan je činio isto, kada je sjedio za volanom. I možda sam navodno precijenio zavoj, i u milisekundi odlučio naglo okrenuti volan, i dvije-tri sekunde potom udario o stijenu, jedinu na tom potezu ceste. I nekoliko dana potom, saznati da sam ubio najboljeg prijatelja. Da je išlo upravo onako kako smo jednom davno dogovorili: on će svoje odraditi do toga trena, moje će uslijediti. Da će me upravo bol otrijezniti da se prisjetim da sam se zaboravio. Da se nisam volio iako sam bio najmodernije odjeven i premda si nisam uskraćivao ništa. Da sam dio vlastitoga, božanskoga plana, i da u ovoj pokori čistim boli koje sam jednom davno nanosio drugima i sebi, s tom razlikom da sam tu bol ovdje i sada koncentrirao (bol je tako dobro zakrabuljena hrabrost). Da moram naučiti odgovornost, onu zemaljsku – pravnu, i onu nadzemaljsku – duhovnu. Da uspavani dio mene ZNA da je nebitno tko je živ a tko mrtav, jer sve je sada i ovdje, i ne može biti mrtvo, samo transformirano. Da sablaznim čitatelje crne kronike. Ponukam neko dijete da ne vozi pijano. Možda sam odlučio ostatak života vaditi bisere dobrih dijela iz školjki svakodnevice, koji bi inače ostali neprimijećeni, zaboravljeni - u zatvorenim školjkama. Možda se Ivanova ni moja duša ne bi realizirale da toga dana nisam pio i vozio? Možda se budan sjetim, da nisam samo Andrija B.?
Ili sam, možda, Ivan M. Dar svojim roditeljima, po rođenju vjernicima, na kušnju njihove vjere od tog 22.06. Možda ih omekšam, dokažem im da nema smisla igrati se Boga, i da je bit u tome da treba – biti Bog, i igrati se, igrati… Ne stiskati svoj JMBG i osobnu iskaznicu tako doslovno… Ne misliti da si ti – tvoj DNA… Možda sam odlučio rodit se tu, i sada, i nestati tako brzo, da naučim i poučim dragocjenosti vremena, da je svaka sekunda bitna, i da odlučuješ, kuješ, i odgovaraš za svoja djela. Uvidjeti da postoje i užici bez odricanja, ali oni posuđeni iz riznice vječnosti… Uvidjeti da je čovjek podjednako dan Suncu i Zemlji kao i Sunce i Zemlja čovjeku. Prenijeti to drugima. No, znati da je to sve skupa dar ljubavi, ne kazne. I da su, gledano negdje odozgo, moji roditelji jako hrabri kad su odabrali dijete koje će ih napustiti…
Ništa ne posjeduješ. Ništa ti ne pripada. Ništa te ne veseli. Ništa te ne rastužuje. Samo jesi. Ne… JESAM.
Gledam Plavi planet, s jedne strane okupan mjesecom. Diše. Moja lopta.

Oznake: svijest

Retorika AD 2016 (prilagođena, naravno)

subota , 14.05.2016.

Prilagođena retorika. Dragocjena vještina u svakodnevnoj komunikaciji. Il', da ne pretjerujem s optimizmom, u svakodnevnom izgovaranju informacija, budući bi komunikacija po definiciji trebala biti dvostrani proces.

Nerijetko se susrećem s ljudima kojima bih u biti trebala biti zahvalna. Ta zahvalnost nije očita na prvu, s obzirom da su im oči zašivene, uši im služe kao dodatak glavi za držanje naušnica ili bluetooth in ear dodatak, usta za jelo, a modni stil im je bauštelsko-pogranični: cigla, zid, ograda, granica.
Tek nakon što (satima il' danima kasnije) "preradim" svoju prvu emociju, a koja je najčešće bijes, frustracija il' nemoć, pojavi se ta zahvalnost - jer me nitko nego oni uče samopoštovanju i samopouzdanju, na kvalitetan način.
Matematika je sljedeća: ti su ljudi po defaultu nevjerojatno samouvjereni. Do te mjere da uistinu vjeruju da je: Zemlja ploha, sustav inteligentan, a Wikipedia pouzdan izvor informacija. I nevjerojatno su glasni u iskazivanju stava, il' onog što im je rečeno da govore. Kao nekom tko uistinu voli kopati po sebi i preispitivati se, takvi su ljudi dugoročno zapravo blagoslov. Njihovo su "oružje" tuđi nalozi, tuđe ideje, administrativni postupci koji su sami sebi svrha, fraze koje iskaču iz svake paštete. Oni su zapravo rođeni da vjeruju svim reklamama koje gledamo na televiziji, pa imaju sredstva za pranje odjeće kod kojih mrlja nestaje od prve, tablete od kojih glavobolja sama bježi, DVD-e za kućni fitness od kojih se tijelo samo oblikuje, uloške koji se "onih dana" ni ne prljaju, žilete od kojih dlake ni ne rastu... Oni su, bože dragi, savršeno sretni u ovom savršenom svijetu.

Krenula sam od prilagođene retorike. E, sad, takvi su ljudi često u poziciji da odlučuju u naše ime. Ne smiješ im reći istinu, nje se plaše kao Gremlini svjetlosti. Čak i ako je ta istina za obostranu dobrobit, i ljubazno izrečena. Zato im govoriš da to nije za obostranu, nego njihovu dobrobit. Veličaš sredstva za pranje, tablete, DVD-e, uloške i žilete kao da su ih sami izumili. Diviš se njihovoj stranci, njihovom poslodavcu, njihovoj administraciji, te svim onim paštetastim frazama. Obožavaš ih, čak i kad ti kažu ne, jer razumiješ da oni to čine za (neku) dobrobit. I ponavljam, svaka im je riječ samouvjerena i jasna. Želudac ti se okreće, mrziš se, a ti se smješkaš i trpiš jer si svjestan koliko su takvi ljudi opasni. Opasni su do razine javnozdravstvene prijetnje. Retoriku prilagodiš iz čistog razloga da te ne izbace iz rijeke u kojoj si jedan od rijetkih koji pliva uzvodno, i oni to ne smiju znati. Tako da plivaš uzvodno, al' naopačke, pa izgleda kao da plivaš u rikverc. I radiš što te je volja, sa onom šačicom ljudi koji dijele tvoju strast za istinom i jednostavnošću. Istodobno rasteš. Postaješ svjestan svoje inteligencije koja je toj većini nedostižna. Postaješ miran, jer je to jedini način da preživiš. Postaješ promatrač, jer je to jedina pozicija iz koje ih držiš na distanci. Postaješ aktivan, jer znaš da ne smiješ odustati. Postaješ mudar, jer riječi prilagođavaš njima. Postaješ fokusiran, jer jasno vidiš cilj koji je obično uistinu za ljudsku dobrobit. Postaješ jasan, jer ti uistinu i jeste sve jasno. Postaješ uporan, jer znaš da nisu dovoljno inteligentni da promjenu shvate dobronamjerno.

Zato, ne treba očajavati zbog prilagođene retorike. Njome ne prodaješ sebe, nit' kupuješ druge. Njome jednostavno govoriš jezikom koji je njima razumljiv.

Oznake: brainstorming, svijest

O ovom, mom proizvodu. On je tako krhak i dragocjen.

utorak , 03.05.2016.

Ovaj proizvod nije testiran na životinjama. Testiran je na meni samoj.
Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad je to onako kako ja hoću, a katkad je tako kako jednostavno mogu il' moram.

U snu kojeg se na javi borim sanjati, okružena sam ljepotom i ljudima boljima od sebe. Slike koje promatram u pozlaćenim su okvirima i ne skupljaju prašinu. Riječima koje izgovaram i čujem glasnice su tek ogrtač. Koračam polako, poštujući zelenilo kao i asfalt, jer oboje su na moj planet položeni. Volim i poštujem svako živo biće, i ta mi je ljubav neprestano uzvraćena. Čak štoviše, davanje nas uistinu usrećuje.
Zato, ovaj proizvod nisam testirala na životinjama nit' ću ga ikad testirati. Ptice trebaju letjeti, tako im je dano. Kao i ovo divljenje meni, dok gledam galeba koji tek vrškom krila tapša ocakljenu površinu mora.

Nije testiran ni na drugim ljudima, koji, zamotani oko virtualnih potreba poput divljeg bršljana, ne bi znali dati suvisli odgovor tom mom vječnom nemiru. Jer, moje ruke nisu stvorene za šamaranje, to ne znam. Ne znam boraviti u neistini, ni tuđoj ni svojoj, od nje se osjećam nelagodno. I ovaj proizvod ne trpi skučenost, ni kutije, ni sabijanje, koje je u mnogočemu postalo obavezno. Bol mu skraćuje rok trajanja. Kvari se od pogrešnog robnog susjedstva. Ovaj, moj proizvod, on je tako krhak i dragocjen.

Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad.
Okružena ljudima boljima od sebe.
Čudim se, čudim se posve bez riječi.

Oznake: brainstorming, svijest