O tome kako ne želim prodati svoju ljepotu, o bešumnom usisavaču i onome u što želim vjerovati

subota , 14.11.2015.

Trebali bismo to učiniti odmah. Ohladiti glave, ušutkati taj neprekidni unutarnji žamor koji podmuklo ušutkava srce, koje zamalo pa i ne kuca već odbrojava.
Pod hitno bismo to trebali učiniti.
Gledam, promatram, uvuče i mene, pa se odmaknem, pa me opet uvuče, živo blato, crna rupa, sve ono čega sam se kao dijete plašila i ne znajući kolika je dimenzija tog kolektivnog zla. A ono ne dolazi izvana, dolazi iznutra, iz vrućih glava, iz žamora.
Gledam, promatram, i ne znam bih li radije nestala il se pravila da me nema, ne znam kako i koliko sam već "unutra", usisana onim bešumnim usisavačem koji je u svakom mediju: tv, internet, novine - svi redom redatelji apokaliptične predstave u kojoj glavni lik na koncu sam sebe pojede jer je sve ostale pomalo pojeo... Slutim da ne trebam vjerovati, sve u meni to zna, i slutim da je jedino mjesto spasa puteljak koji kao da zarasta, puteljak srca, reklo bi se nevidljiv, a toliko očit.
Ovo vrijeme u kojem živim traži da si ogulim kožu i obučem oklop.
Ne želim si oguliti kožu, i ne želim oblačiti nikakav oklop.
Ne želim biti "za" ili "protiv", jednostavno želim biti.
Tu smo tako kratko, smiješno kratko da bismo se igrali rata il nojeva.
Ne želim prihvatiti da je to normalno.
Ne želim prodati svoju ljepotu.
Ne želim da mi dah bude potkupljen.
Nemam volje podilaziti licemjerju ružičastog djetinjstva, ljudskih prava ili slobode izbora u odrasloj dobi.
Ne plješćem slobodnom tržištu i perfidnoj demokraciji.
Ne mogu mrziti, jednostavno ne mogu. Vidim razlog svakome, i znam da sretan čovjek nekih potreba jednostavno nema.
Želim vjerovati da mi, ljudi, jedan po jedan, imamo snage odbaciti naočale kojim sve vidimo prijetećim i ružnim, iz ušiju izvaditi slušalice u kojima nam ponavljaju mantru neslobode i paranoje, iz usta izvaditi taj jezik, depiliran, velik, i plaziti ga svim idiotarijama u koje smo prisiljeni vjerovati u nečije ime. Radost, to želim da svi osjećamo.
Želim vjerovati da nas je više od njih, i da imamo potrebu govoriti i reći, ali ne njima, nego sebi i jedni drugima. Govoriti i reći nešto lijepo, bez obzira koliko se malim i neznatnim činilo.

Oznake: brainstorming