Jednostavno - poklonimo Je. Bez životinja.

utorak , 31.10.2017.

Jednostavno - poklonimo Je. Il' dajmo Je na javnu dražbu. Lijepu našu. Ne znam je li pravilnije reći poklonimo JE ili JU. Pišem kako sam naučena, u neko drugo vrijeme.

U ovo vrijeme kada se države mrve da bi bilo bolje. Kad se ljude dijele na "one koji sisaju" i "one koji zarađuju". Ali, i u vrijeme kad se države tek ekonomski udružuju. Da bi uočljiviji bili "oni koji sisaju" i "oni koji zarađuju".

Poklonimo Je jer svi previše znaju a opet, većina ih zna bolje od onih drugih, oni drugi znaju više od ovih prvih, zna se više nego 45-e, 70-ih, 91-e, ima čak i internet, al' ne znamo što da radimo s Njom. Tom, Lijepom. Ima 1000 otoka i milijune praznih boca, srećom. Ima emisija kojima se ukazuje na glad koje gledaju nešto manje gladni. Ima previše umirovljenika i onih koji to što prije žele postati jer im je pun kurac stresa, il' su prerano pokleknuli pa ih izdaju kičma, koljeno, ali ne i markeri. Tom, koju je branio svaki četvrti, prodao svaki treći i pokrao svaki drugi.

Poklonimo Je, možda, onima koji su zidali zgrade s čijih nam desetljećima zapuštenih pročelja otpadaju na glavu kerubini, ornamenti i dijelovi balkona. Čije utvrde i zidine još stoje, a za čiji obilazak turistima naplaćujemo ulaznice. Čija gradnja nije predviđala dodir bagera i fokus TV kamera. Koji su, čitamo o tome i danas, znali što i zašto rade, i to su zaista i - glagola li - radili i napravili.

Ili, budimo dobri katolici, poklonimo je onima čija je zemlja sad u ratu. Kao, ono - dođite i naselite se. Gore od ovog što Joj radimo ionako ne može biti, bez obzira tko doseli. A moći će raditi i u turizmu. Mada, bogtepitaj kakvi bi gospodari bili.

Ne, ne, vratimo se prvoj ideji. Onima koji su znali što rade još onda. Zidali su ljetnikovce i atrakcije svojim budućim pokoljenjima. Koji, u vrijeme u kojem živimo, bez preznojavanja dođu na ljetovanje i plate ulaznicu. I usput gledaju, ali baš tako - besplatni cirkus. Bez životinja. Samo mi, žitelji Lijepe naše.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Moramo, moramo pričati...

utorak , 17.10.2017.

Nismo ovdje i sada slučajno, ti i ja. Okupani istom maglom, dodirnuti istim zrakama sunca, prolaznici koji katkad i znaju jedno drugom ime.
I možemo, možemo dugo šutjeti, ili pričati o koječemu o čemu smo si već sve ispričali, razbacivati se mišljenjima o ovome ili onome što smo vidjeli, čuli il' pročitali. Možemo nizati pitanja radi pitanja, odgovore radi odgovora, riječi koje su sama sebi svrha.
A ne moramo i ništa od toga.
Ali, mali kakvi jesmo, i prolazni kakvi smo, i nekako namjerno slučajni - mi jednostavno moramo, moramo pričati. Vrijeme nas je sustiže.

Moram ti reći što me raduje, a što se ne da kupiti. I u čemu je moja ljepota, o čemu ne postoji nikakva potvrda. I ti mi moraš reći čemu se smiješ, bez da te netko nasmijava. I od čega si velik, bez da se penješ na stablo.

I moramo se slušati. Očima, ušima, tijelom. Ja moram čuti tvoje riječi i kad šutiš. Ti moraš prepoznati riječi koje ti govori boja moga glasa.
Ne moram ti znati ime, ni kolika ti je kuća. Ni ti ne moraš znati gdje radim, ni kad sam rođena. Tu bi krenuo razgovor o onome što posjedujemo. Uz takve činjenice, pretvaramo se u trgovce, a ne moramo se vagati jer nismo roba.

Postavljajmo si pitanja. Nešto tebi naizgled banalno meni je značajno. Nešto meni naizgled nerješivo tebi je jasno. Nešto što tebi treba znam ja, a nešto što meni treba možeš mi baš ti pomoći.

Moramo, moramo pričati, i pitati, i slušati, moramo!

Omekšajmo. Svucimo oklope.
Otklešimo nametnuti strah.
Ostružimo naučeni stid.
Isperimo prah očekivanja, nismo takvi rođeni.
Jednostavno, ispolirajmo se do bića koje prihvaća i voli.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O svemu što te pripada, zombijima i patagonijskim lignjama

ponedjeljak , 16.10.2017.

Uzmi sve što te pripada. Imaš na to pravo. Ljudsko pravo. Iako ti ne treba, uzmi sve. Jer te pripada, samo zato.
Uzmi, jer ovdje ionako svi uzimaju, a ako ne uzmeš ti, uzet će netko drugi. Iako mu možda ne treba. Jer je bitno imati.
Uzmi, jer je to jedino bojno polje na kojem ne držiš bijelu zastavu. Jer se na njemu osjećaš kao vitez, ratnik, junak. Ovdje možeš urlati, okružen onima koji urlaju, svaki u svom smjeru. I jurišati, okružen onima koji jurišaju, svaki u svom smjeru. Svaki u svom smjeru iako je neprijatelj isti: sustav. Jer nitko do vas ne zna kako izgleda.

Sumnjaš da su sustav "oni", tamo gore. "Oni", koji su sve rasprodali, imaju masne bankovne račune, i boli ih kurac. "Oni", koji su namirili svoje potomke. "Oni" koji donose rupičaste zakone kroz koje se provlače i "oni" i njima slični, a o koje se saplićeš ti i tebi slični. "Oni" koji zapošljavaju svoje rođake, kumove, prijatelje, bez natječaja. Postavljaju ih na ključna mjesta kako bi si međusobno pogodovali. "Oni" koji su pokrali, koji kradu i koji će krasti. Zbog "njih" tvoj sin odlazi u Njemačku, kćer u Irsku, mama u Italiju prati guzicu vršnjacima a tata čeka red za dom koji, ako ga i dočeka, ne možete platiti ni da sva primanja stavite na jednu hrpu.

Samo od krvi i od mesa, ojaren, razočaran i sit - želiš se osvetiti.

Ti - medicinska sestra, učiteljica, policajac, šumar, pravnica, građevinar, blagajnica, student, žena, umirovljenik, stolar, obrtnik, poduzetnik, liječnik, muškarac, vozač autobusa, balerina, arhitekt, ugostitelj, inspektor rada, trgovac, znanstvenik, vatrogasac, novinar....
Ti, sa svim imenima i prezimena, imaš ih više milijuna.

Baš zato, osveti se. "Njima". Uzmi sve što te pripada jer tako i "oni" rade. Budi na prvoj liniji fronte mrguda, lažova, lopova, kukavica, licemjera. Osveti "im" se tako da mlohavo radiš, da ti ne bude stalo prema kolegama, prema šefovima, prema klijentima i pacijentima, radi na pola jer "oni" više od toga ne zaslužuju. Prihvati svaku budalaštinu koju ti serviraju i ispucaj se po društvenim mrežama, prihvati je poslušno al' izvršavaj je polovično, ne daj "im" ono što od tebe traže. Budi policajac u otrcanim cipelama, budi vatrogasac bez adekvatne opreme, budi učiteljica koja podučava iz pristranih udžbenika, budi liječnik s nedovoljno sterilnog materijala kažnjen za prekovremeni rad, budi blagajnica s 2.000 kn plaće, budi obrtnik koji ne može naplatit svoju uslugu, budi vozač autobusa koji ni ne zna kad se zadnji put naspavao, budi ugostitelj koji zna kako varati fiskalnu blagajnu, budi... Budi poslušan, inertan, rezignirani zombi. Radi na crno, radi na sivo, nemoj pobogu plaćati porez jer će ga "oni" ionako profućkati lošim odlukama. Nemoj štrajkat, šteta vremena, ionako se ništa ne mijenja. I iskreno vjeruj da ništa ne možeš promijeniti, tko si pak ti?! Ti se razlikuješ. "Oni" - svi su "oni" isti.

Ako stjecajem okolnosti baš i ne spadaš u prosjek, šuti, nemoj ni ti štrajkat. Glava nek' ti služi za frizeraj, noge za kupovinu cipela, ruke za manikuru i lijepi sat, šuti i radi to što radiš, kupi svako toliko novi mobitel, auto ili nekretninu, ne gledaj one ispod ni one iznad, grabi dok je prilika i dok more nekim čudom ne ishlapi, osiguraj se. Tu i tamo plati porez, da ti ne sjedne porezna, i drži radnike na minimalcu, spremačice plati na ruke.

Budi jadan, pošalji djecu u inozemstvo, imaj mizernu penziju, rodi sedmoro djece i lupaj institucijama po vratima da ti ih hrane, budi jednostavno zločest prema svima, i lijen, kad ti se ukaže prilika, prodaj djedovinu Rusima, Nijemcima, Dancima, pa plači za manjkom lokalpatriotizma i izumiranjem autohtonih papkara, utrpaj u bazen što više turista, hrani ih patagonijskim lignjama, slušaj što ti kaže šef što mu je rekao šef što mu je rekao šef a njemu njegov, ako radiš - ne mijenjaj ništa, ionako ti plaća neće biti veća, šuti, čekaj penziju, idi u prijevremenu... nema bijelih zastava, uzmi sve što te pripada! Kažem ti, uzmi "im", igraj "njihovu" igru.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tome kako je dobro to što nam se dešava, povraćanju i isisavanju zraka djeci

utorak , 10.10.2017.

Dobro je to što nam se dešava. Bolje ne može.
Dobro je to što je tako, baš sada, baš ovako, nikako drugačije.
Nek' je tako, jer drugačije nećemo ni naučiti. Mada, s obzirom kako je, teško mi je vjerovati da učimo il' izlazimo bolji, pa nek' bude kako biti treba, može il' mora...

Ovo je zemlja u kojoj su ljudi iza ili ispred kamere. Svijet selfija, i fotografija djece zakovanih za krevet i cjevčice.
Ovo je zemlja humanitarnih akcija u kojima sudjeluju ljudi kojima su humanitarne akcije dopizdile jer su ih vidjeli bezbroj puta, i koje se rade za ljude čije životne priče moraš zalijepiti za svaki ekran svakog pametnog telefona sa što manje riječi i što više uplakanih slika, kako bi dopro do onih kojima jedino akcije u trgovačkim centrima nisu dopizdile.
Ovo je zemlja u kojoj je dobro da je puno umirovljenika jer netko tako čisti povratnu pvc ambalažu s ulica, pere guzice vršnjacima negdje na zapadu, il' ima čuvati unuče jer je vrtić preskup il' su liste čekanja duge kao Z-traka bolje kavane.
Ovo je zemlja liste čekanja. Čekanja na papir, papire, još papira. Koje pišu ljudi koji čekaju i koje se čeka. Ovo je zemlja - čekaonica.
Ovo je zemlja u kojoj se sramiš onoga što jesi. U kojoj polja obrađuju budale. U kojoj ribe pecaju idioti. U kojoj zvona zvone pet puta dnevno. U kojoj je prevencija novostvorena riječ za poticaj. Pa preveniraju rak, siromaštvo, isključenost, kardiovaskularne bolesti i pretilost. Pošalju te na pregled na kojem te za godinu dana, kad stigneš na red, nema tko i s čime pregledati.
Ovo je zemlja u kojoj bi svi trebali imati isti bedž. Svi bi trebali biti ista stranka, jer samo kad si baš u toj stranki možeš prosperirati u mikropodručju na kojem je ta stranka okačila svoju zastavu. Jer se raspadamo na "nas" i "njih".
Jer, premoreni od posla od kojeg ne možemo živjeti, znajući da radimo za mirovinu od koje ne smiješ ni mirovati, povraćamo jedni po drugima i lipsamo si u naručje, svakodnevno. Dobro je što znamo gdje je u tijelu štitnjača. I što je visoki krvni tlak. Mi, "u najboljim godinama."
Dobro je da smo zabuljeni u pametne telefone jer manje gledamo u stvarnost, i ne razmišljamo o onom što nas okružuje.

Dobro je, jer nezategnuta struna ne svira, a prenategnuta puca. Možda puknemo. Možda se desi taj dan, kad mesar opiči kupca po glavi onom svinjskom butinom jer bi je instranširanu na cvjetiće, blagajnica pobaca kupljene artikle jer ih kupac presporo slaže u vrećicu a iza njega red do pola trgovine, na cesti dobronamjeran šofer namjerno naguzi onog ispred njega jer nije dao žmigavac, kad trener opali loptu u nos roditelju jer s tribine trenira svoje dijete, kad roditelj utrpa svom djetetu u usta onu jednu adidasku izloženu na pultu u sportskoj trgovini a koja košta trećinu njegove plaće i za kojom se ono dere da želi baš nju, kad bauštelac miješalicu prospe po džipu svog poslodavca jer ga drži na minimalcu i dio mu plaća "na ruke", kad učitelj traži od roditelja da ne kupuju već fotokopiraju sve knjige od a do ž jer su 99% iste kao lani, kad bankarica odgovara klijenta od kredita, kad ti netko, jebote zamisli, kaže - ne znam, neću il' ne mogu, i ne laže da zna, hoće ili može!

Dobro je to što nam se dešava. Ne mislim to na onaj ružičasti "samstvarašsvojustvarnost" način s više desetaka tisuća klikova na youtube-u. Mislim to ozbiljno. Nije više ni 5 do 12. Nije dobro. Moramo si samo priznati, i prestati glumiti da to s nama - jednim po jednim - nema ništa. Nema tu skrivanja iza apartmana, nasljedstva ili zimovanja, jeftin pokušaj. U istoj smo zemlji.
Kompromisi na koje pristajemo svakodnevno zrak su koji isisavamo iz pluća vlastitoj djeci.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Piši o nama! - rekla je...

ponedjeljak , 09.10.2017.

Piši o nama! - rekla je... Kao 3 tasmanijske nemani potpuno jednake rotacijske sile, stajale smo još s ukusom štrudle od jabuke u ustima kraj prozora iza kojeg se krilo bezbroj nijansi modrosivih oblaka. Smijeh. Dobit ću otkaz - konstatiram.

Al ipak ću pisati o nama.

Naša su krila pregolema za ovo nebo. U priznatom se zračnom prostoru leti u registriranim letjelicama. Nosivost, veličina i boja strogo su određeni. Smjer također. Tendencija je da se leti bespilotno ili na autopilotu, jer čemu da netko razmišlja o polijetanju, letu, slijetanju i pozdravljanju putnika. Tvoja registrirana letjelica mora ispuštati chemtrailse, koja djeca dolje izdaleka gledaju kao bijele crte i zamišljaju želje.
Po ukrcaju te izuvaju i skeniraju. Pipkaju te carinici, promatraju te policajci, njuškaju psi, a ljubazne ti se stjuardese smješkaju. Kao putnik, vežeš se kad ti kažu, odvežeš se kad ti kažu, i jedeš što ti donesu. Prilikom leta, možeš snimati oblake, listati ponuđeni magazin, spavati ili pričati sa suputnicima. Pušenje je strogo zabranjeno, ali to te se ne tiče jer ne pušiš, odgovorile su te ružne slike s kutija cigareta.

Nego, naša su krila pregolema za ovo nebo, i to ne bi bio problem da nismo rođene s njima. Njima letiš bez letjelice. Letiš kad poželiš, kuda želiš, bez navođenja i carine. Perje naših krila je šareno, raskošno, prpošno. Mirišemo oblake, žmirkamo gledajući u sunce, utrkujemo se s pticama, pjevamo - ah, pjevamo jer te ta sloboda sama navede da pjevaš!... tako bi trebalo biti.

Ovo je nebo pretijesno za naša krila. Za nas u zračnom prostoru prostora nema.
Zato hodamo. Koračamo uspravne glave, krila okačenih o duh. Prepoznajemo se po pogledu, riječi, osmjehu... ima nas.
O da, i ne damo se. Naše je nebo taman.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Sretan Dan učitelja, ALI...

četvrtak , 05.10.2017.

- Prošlo stoljeće, cca 1983.-84. "Tako brzo je sigurno nisi pročitala!" - namrgođeno je rekla bibliotekarka moje osnovne škole. Rekla je to pred gomilom druge djece koja su iza mene, u redu, čekala da vrate svoje knjige uredno spremljene u mape, jer tako smo ih čuvali. Potjerala me, i rekla da je razdužim kad je pročitam. Bila sam treći razred. U gradskoj sam knjižnici u to neko vrijeme uvelike gutala Julesa Vernea, Agathu Christie, i svu literaturu koja u školskoj knjižnici nije bila namijenjena mom uzrastu. Brzinom koliko dijete koje voli čitati i čita sa zadovoljstvom, čitati može.

- Prošlo stoljeće, cca 1984.-85. godina. Na meni posve obična plava kuta, bez tako željenog izvezenog ovratnika. Volim pisati, i član sam literarne grupe. Teme su obično zadane, i obično vezane za neki datum ili društveni događaj: osmi mart, Dan republike, NOB, moja domovina, proljeće, prvi snijeg. Sjedimo, i na licu mjesta pišemo. Kako koja tema, i kako koji dan, nekad je to išlo brže, nekad sporije. Jednom, pjesmu sam napisala u dahu i ponosno je predala učiteljici. "To si ti prepisala, ne može!" - povikala je, a meni se otvorilo tlo pod nogama. Bila sam četvrti razred. Trideset i tri godina kasnije, još je pamtim (a malo se toga inače sjećam). Išla je ovako:

Dosta nam je zime,
dosta nam je svega,
jer nema ma baš ništa
od željenog snijega!

Da bar snijeg je pao,
tad bilo bi lako.
Hladnoću bi ovu
zaboravio svatko!

Ovako, mi ostasmo
kratkih rukava,
užasno je dosadno,
i strašno nam se spava.

- Prošlo stoljeće, vrijeme bratstva i jedinstva, ne sjećam se koja je godina i još sam član literarne grupe. Tu i tamo dobijemo zadatak napisati nešto na dijalektu. Rijetko, al eto. Kako moji nisu rođeni Istrijani, ti su mi radovi obično poprilično išarani crvenom kemijskom, ispravaka je mnogo. Ali, trudim se. Trudim se dvostruko, jer imam veliku ljubav prema kraju u kojem sam rođena, i želim znati govoriti dijalekt. Međutim, osjećam u zraku da nešto nije ok. Nemam nonu, imam baku. Nema mi tko dobit talijansku penziju. Nemam kampanju, ni cijeta va Merike. Istodobno, nerijetko slušam pogrdne izraze za onu drugu osnovnu školu u gradu, u kojoj je puno Bosanaca. Način na koji se izgovara to "Bosanaca" instinktivno me stavio u zonu da prešućujem i negiram svoje porijeklo po tati. Breme s kojim sam se nosila i nosim i dan danas. Iako me moj tata, Bosanac, učio plesati balun dok sam još bila dijete od kojih 4-5 godina. Ples koji i danas s radošću zaplešem kad imam priliku, i za koji se čudim koliko ga ljudi ne zna ili ne želi plesati.

- Prošlo stoljeće, cca 1987.-88. Težak pubertet. Igrom slučaja, kako sam zbog limene glazbe preselila u jutarnju smjenu, od sedmog razreda razrednica mi je ista ona bibliotekarka. Ne voli me, jednostavno je jače od nje da me ne voli. Na glas izgovara da sam problematična, da ne slušam, da radim "grupice", da nisam pokorna. Iako sam odlikašica, moje je postojanje mišljenja valjda bode, moja je želja za slobodom iritira. Smješta me u klupu s najmirnijom učenicom u razredu, koja me se - vidi čuda - ne plaši. Nisam je pokvarila. Nije me popravila. Zavoljele smo se ovakve kakve jesmo, i ta ljubav traje i danas. Moj je problematični pubertet bio i ostao samo moj, ne sjećam se da je itko od pedagoških djelatnika primijetio što se sa mnom dešava, bila sam vjerojatno netko tko će za koju godinu iz te škole izaći. Srećom sam pisala i svirala, pa me je u fazi samoozljeđivanja, tada potpuno nepoznatog koncepta, čuvala neka nevidljiva sila koju i dan danas osjećam.

- Prvi srednje, 1989.-90. O tom prijelazu, sjećam se, razmišljam kao o novom početku. Puna sam entuzijazma, želim stvarati, i želim graditi tu pravu sebe, ne onu obilježenu od ranije. Pišem igrokaz. Dajem ga profesoru da ga pročita. Dobivam ga natrag tek krajem školske godine, na moj upit, i bez komentara.

- Literarnu grupu ne želi nitko od profesora voditi. Okupljamo se i pišemo sami.

- Današnje vrijeme. Petnaest godina radnog staža tu gdje radim i danas provelo me kroz sve škole, i one gradske, i one općinske, i matične i područne, i kroz većinu generacija učenika i nastavnika. U početku, osjećala sam strahopoštovanje, jer je u meni, usprkos brojnim dokazima da to nije tako, i dalje ostao osjećaj da je učitelj - netko važan. Netko tko zna. Tko smije ocijeniti. Tko smije suditi. Tko tebi, pred svima, i tvojim roditeljima, također pred svima, govori valjda ono kakav si zapravo. Tko jednostavno - zna!

- Današnje vrijeme. Službeno sam kao ravnateljica u zbornici jedne od škola, trebam podijeliti jednu važnu informaciju. Nastavnici i učitelji sjede i čavrljaju u glas, svatko s nekim. Pedagoginja, na nogama, pozdravlja i najavljuje mojih doslovce par minuta. Žamor ne jenjava. Nitko ne osvrće glavu. Čekam da se smire, al mi ona daje znak da slobodno krenem. Ne mogu se načuditi. Podižem glas i maltene vičem, a nekolicina njih me čak i sluša.

- Današnje vrijeme. U jednom trgovačkom centru srećem dvije svoje profesorice iz srednje škole. Volim se začavrljati sa bivšim profesorima, uvijek me to razveseli. Ovaj put, na moju izjavu "kakva sam bila, dobro sam i ispala" one su se jednoglasno složile jer sam bila valjda vrag. U tom je smjeru ova jedna i krenula govoriti (što sam joj ja sve radila na satu....), dok je ova druga s ponosom rekla kako je ona s jednom svojom učenicom (imenovala ju je), koja je imala kronični manjak samopouzdanja, svako jutro pola sata prije nastave razgovarala kako bi je podigla i pomogla joj proći burne godine. Bravo! Ne za to što je za nju napravila, razmišljam, nego bravo za to da je imenuje, meni koja to i ne trebam znati. Odjednom mi se desila epifanija. Bila sam različita, da. I hvala bogu da sam bila različita. Dapače, i sad sam ista, al se ne trebam nikome opravdavati i znam živjeti s tim. Onda nisam znala, niti je bilo ikoga koga bi to zanimalo, što i nije loše kad je taj netko vjerojatno dužeg jezika a manje svijesti.

- Današnje vrijeme. U nekim zbornicama doživljavam neprijateljsku atmosferu. Ne prema meni, nego međusobno. Nema gromova i munja, al ima neka nelagoda i sterilnost. Vidim odnose koji ne štimaju. Čujem za obrazovne djelatnike neprimjerene izjave. O kolegama, o djeci, o sistemu. Nitko nije anoniman, znaju se čak i imena s obiteljskih stabala. Dijete u meni pomisli - tako su i o tebi, nekad. I obuzme me jeza. Ne radi riječi koje mogu biti i jesu katkad krivi putokazi. Već radi energije kojom netko odrastao zasipa neko dijete, što više nisu putokazi, već pokvareni semafori.

- Današnje vrijeme. Na društvenim mrežama i u medijima: med i mlijeko. Nagrađeni učenici. Sportski uspjeh. Nova oprema. Uspješan projekt. Stvarno, uspješan projekt...

- Današnje vrijeme. Vidim i divne učitelje radi kojih bih se sada vratila u djetinjstvo i boravila u njihovom razredu. Da osjetim kako je to kad je nekom stalo do djece, njihovog razvoja, i njihovog znanja. Da ne vidim da samo gleda na sat, ili u školski kalendar. Da ne radi stvari radi reda. Da se ne osvećuje djeci zbog svih nepravdi planete.

- Današnje vrijeme. Gošća sam jednoj udruzi na druženju njenih članova u jednom restoranu. Jedna od članica i moja je bivša razrednica, bibliotekarka. Pjevam i sviram gitaru. Iz nekog nepoznatog razloga, a svi sjede, ona ustaje i odlazi, s njom prijateljica. Usred "Dobre vile" Tamare Obrovac. Primjećujem, al me ne dira. Epifanija se već bila desila. Ali, primjećuje to i nekolicina drugih, čujem ih kako komentiraju, i koji se ne mogu začuditi takvoj nepristojnosti - usred nastupa gosta, one ustaju i ometaju druge kolegice dok promiču između zida i naslona njihovih stolica.

- Bilo koje vrijeme. Psi laju, karavane prolaze. Svatko od nas odgovoran je za ono što ga okružuje. Nema tog ministra, ni ravnatelja, ni kurikuluma, ni recepta, ni naloga, ni upute, ni strategije, ni generacije, ni učenika, ni roditelja. Umjesto da si međusobno kopamo oči, možda ne bi bilo loše otkopavati srca. Tko zna, možda bismo nešto i - naučili? Ili ipak više naučimo upravo ovako...

Oznake: brainstorming, svjesnost