O komunikaciji, impotenciji i etici masturbacije u 77. zemlji na ljestvici sreće

utorak , 21.03.2017.

Posljednjih dana, a možda ni to nije slučajno kao što obično u životu ništa nije slučajno, svjedočila sam više situacija temeljem kojih sam zaključila da je komunikacija među nama ljudima bez kreditnog rejtinga. I to ne zato jer taj kreditni rejting nije ocjenjiv, nego zato jer je "dužnik" toliko neozbiljan, nestabilan i rizičan da je uvrstiti ga na ikakvu rang listu ravno namjernom razbijanju ogledala i presijecanju puta crnim mačkama na petak 13.

Ukratko, mi smo ljudi totalni narcisi. Čitav svijet vrti se oko svakog od nas, sva očekivanja usmjerena su od nas ka drugima, i svo slušanje usmjereno je na bi-bip na mobitelu da vidiš je li ti tko što lajkao. Kraj nas ljudi mogu puzati, umirati, rađati se, svađati, tući, silovati, dobivati euro jackpot, lebdjeti ili čak letjeti, ništa nas se to ne bi ticalo.
Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike. (Ovo je namjerno napisano bold jer je važno, i imat će veze sa zaključkom.)

Za početak, svi hipnotizirano želimo vlastitoj djeci priuštiti više no što smo mi imali, pa ih ili radikalno zasipamo slatkišima, igračkama, odjećom i doživljajima, ili pak superambiciozno upisujemo u sve škole, radionice i tečajeve koji postoje, pa sve i ako su premladi za pojedinu aktivnost, jer je to (u našim očima) znak napretka i zrelosti djeteta, avaj kojeg li nam komplimenta.
Dalje, najveća reforma u školstvu i dalje je "povratak uniformi". Već vidim, uz zvukove Kasa Valkira (Wagner, ne Wrangler), djeca u jednakim uniformama na zvuk zvona nasmijana i nasmiješena izlaze iz učionica, pa iz škole, pa ulaze netko u novi džip, netko u 25 godina star Yugo (to mogu još u dobi dok ne ojačaju da zabrane roditelju ili djedu da s takvim autom dolazi po njih), netko u autobus, a netko nastavlja pješke... pa se vraćaju kući, netko u kuću s bazenom, netko u kuću bez fasade (koja se radi zadnja 2 desetljeća), netko u podstanarski stan, netko u 20 kvadrata javnog stana... pa ručaju, netko u 3-4 slijeda, netko podgrijan grah od jučer, netko komad kruha, netko ni to... Al da ne skrenem previše s teme, iako i to ima veze.

Dakle, komunikacija. Jučer tako gledam, igrom "slučaja", kulinarski show u kojem jedna amaterka kroz više poduljih kadrova izražava negodovanje spram ocjene jednog od sudaca, koji je igrom slučaja šef, pisano velikim početnim slovom, i nečime je valjda taj svoj kredibilitet u branši i zaslužio. Negoduje ona tako uzduž, poprijeko, šta bi on htio, kako on to može, kako on to misli, blabla, blaaaaaa, kadgod je bila u kadru i dalje prigovara i "argumentira". Zato jer na to ima pravo. Zato jer mediji i to vole, da se netko nepismen s idejom prava oglasi. Ljepši zvuk proizvodi svaki radni stroj, jer njime se bar nešto proizvede.

Danas tako, igrom "slučaja", dobivam službeni telefonski poziv na mobitel, hvala bogu u radno vrijeme jer otkad je mobitela nerijetko se na doba dana/dan u tjednu/blagdan i ne gleda. Ljutita gospođa naišla ne na zaključana vrata. Nitko joj se nije javio na telefon (fiksni). Na vratima piše radno vrijeme, a nema nikoga. O kojeg li grijeha. Objašnjavam joj da dio posla nerijetko obavljamo na terenu, u skladištu... Kažem joj da papir koji je trebala predati slobodno ubaci u poštanski sandučić. Ona pak ljutito tvrdi da ga nitko ne otvara! Čak dodaje da se tako priča. Meni novost. Taj (njen) papir uostalom čekamo već godinu dana. U proteklih 50-ak tjedana tamo ga nismo našli. Našli smo mnogo drugih papira, čuda li. Valjda smo ipak sandučić otvarali.

Ili nekidan. Ma ne da mi se ni misliti ni pisati o tom.

Idemo na Globalno izvješće o sreći. Za 2017. Oni to znaju unaprijed. Koje li ironije.
Kakobilo, naši su mediji jučer objavili top ljestvicu po kojoj je Hrvatska na 77. mjestu, 3 niže nego lani. Lijepo se posložilo da je ta vijest još u sjeni predsjedničina Labuđeg jezera, Todorićevog posrtanja (šteta da nije obrtnik, a?), i da ju je danas zasjenila slika sve sile političara u šarenim čarapama, jer je jednakost nama Hrvatima jako važna. Pa kako i nije, u biti smo u jednakom sranju.

Nego, fino su nam prestavili set visokorangiranih zemalja i naravno, ex-Yu sretnije od nas (Slovenija i Srbija) i nesretnije od nas (Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Makedonija). I začelje, naravno (Srednjoafrička republika).
S obzirom da kao nacija imamo visoko mišljenje o sebi (jedno od naših prava), kojeg li šamara. Pa naše more je najljepše! Mi imamo nikad uspješnije turističke sezone! Volimo jednakost (čarape) i kulturu (Labuđe jezero), čak i filozofiju (studentski zbor)! Mi smo za život (rasprava o pobačaju), držimo do zdravlja (humanitarne akcije za aparate po bolnicama), držimo do djece (naknade za novorođenčad i dječji doplatak, kute), imamo najljepši advent u Europi! Mi volimo matematiku (brojanje krvnih zrnaca), biti informirani (Facebook i Wikipedia), tolerantni smo (plagiranje diplomskog), volimo lijepu poeziju ("pa da iz kolica vire crte tvoga lica", "gađam se žiletima"). Gdje je zapelo? Nismo mi na 77. mjestu, nego smo 76. mjesta niže od najsretnije zemlje! Toliko je niže od nas Ruanda, pa promislimo malo kakvi smo mi zapravo u očima drugih, pogotovo onih civiliziranih, kod kojih red i čast nisu deformacije.

No, vratimo se komunikaciji. Od prevelikog prava da iznosimo svoje mišljenje, zapinjemo na prvima na koje naiđemo. Ljutimo se na krive ljude. Praznimo se jedni na druge. Bespotrebno, uvlačimo jedni druge i zajedno se vrtimo u krugu nelagode, zamijeranja, neljubavi... Kivni posve na krive objekte. Ljutimo se, al nismo se naljutili. Kivni smo jer nam je to s godinama postao default. Zaboravljamo dvije ključne stvari: (1) Mi smo ti koji smo za sve to odgovorni. (2) Mi smo ti koji to moramo promijeniti.
E, tu se vraćam na ono boldano.

Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike.

To i nije loše, ali nisam sigurna je li etički masturbirati u zemlji koja sve više stari, čiji natalitet opada, a toliko obiteljih i mladih iseljava.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije...

nedjelja , 19.03.2017.

Proljeću ususret, lagani povjetarac igra se granama netom rascvjetale magnolije. U zraku miris mora. Nebo je navuklo oblake kojima tu i tamo pobjegne sunce. Koji sat kasnije, nebo se ogrće suncem i tu i tamo potkrade se i pokoji oblak.
Nebitan dan u tjednu. Nebitno doba dana. Nebitno tko sam. Nebitno kako se osjećam.

Korak mi prati dah. Pogled mi prati korak. Ljudi su ovih dana nazubljeni i nemaju filtera kojim bi ostavili dojam dubine.

U sebi se ne krećem, ne dišem, ne gledam. Previše je toga u tako malo vremena i prostora. Dio mene umire od straha da ću morati umrijeti kao Hrvatica. Da moram dijeliti ovaj identitet koji je lijep samo iz perspektive onog galeba, eno ga klikće s nebeskih tribina, potpuno nevezan za ičiju sudbinu: jede, sere, i razmnožava se.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled u stranu...
... na pločniku nasuprot, dvojica vidno pripitih muškaraca u svojim tridesetima. Onaj pijaniji bliži je cesti i nervozno gestikulira.
... kraj komunalnog otoka, stariji muškarac čuči kraj kontejnera. Iz ostavljene prozirne vrećice s odjećom i koječim, vidim vadi svijećnjak, na njemu je još dogorjela svijeća.
... djevojka i mladić, drže se za ruke, hodaju žurnim korakom i razgovaraju. U jednom trenutku, čujem ga kako glasno iz sinusa isisava, a potom na tlo pljuje hračak, onako bez stida.
... dvojica dječaka od trinaestak godina, svaki jede svoje pecivo, štogod. Jedan od njih na tlo baca papirnatu vrećicu, smeta mu dok grize.
... red uz stroj za povrat ambalaže u supermarketu.
... blagajna istog supermarketa, iza mene žena, smrdi nesnosno, pita koja je blagajna za invalide.
... samac ispred mene kupuje 6 piva, nekoliko konzervi mesnog nareska, instant juhu i nekoliko pašteta.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled prema nebu, opjevani galeb na krovu obližnje kuće šutke me gleda u oči, i na trenutak, ma mogla bih se zakleti, plazi mi jezik.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Još uvijek dišem

srijeda , 15.03.2017.

Toliko bih toga željela reći,
al' nemam riječi,
nemam riječi.

Dvije-tri katkad krenu al' stanu,
"mogla bih možda..."
bježi u stranu.

"Bilo bi dobro..." uzalud čeka,
"trebamo više..."
maše izdaleka.

Rekla bih "Drž' se...", al' što nakon toga?
Mislim "o, bože...",
al' nije do boga.

Za jezikom držim "biti će bolje..:",
kada i kome,
za to ne vidim volje.

Šutim i mislim, mislim i gledam,
borit se dalje?
Il' da se predam?

Šutim i mislim, mislim i pišem,
ja ipak tu sam,
još uvijek dišem.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tako lijepom svijetu i "koja šteta" zaključku

ponedjeljak , 13.03.2017.

Kroz jutarnju gužvu, zvuk glazbe s radija i mrežu nejasnih misli od premalo sna, probila se sirena. Hitna pomoć. Istovremeno tražim rotaciju u retrovizoru i kroz šoferšajbu. Pobjeđuje šoferšajba. U daljini, auti se razmiču kao poslušna djeca. Naočale skrivaju suze. Spontana reakcija. Prerijetko pomislim koliko smo zapravo krhki.

Krhki poput stakla kombija kojeg netko tko se u vlastitim očima deklarira kao heroj razbija kamenjem. Kako slikovito. Taj čopor kvaziheroja obrušio se onako planski i inteligentno na vozilo za koje nisu imali ni strpljenja uočiti da je pogrešno. Jednostavno, strpljenje ovdje nije ni poanta. Ni plan. Ni herojstvo. Bitan je vlastiti penis koji se doživljava kao parizer na sniženju.

A snizilo se štošta. Razina mora neki dan. Razina časti svaki dan. Opasno je gledati u oči, opasno je postaviti pitanje, opasno je izraziti mišljenje. Kao osvježivači u autu čiji je miris odavno presahnuo, klatimo se kako vozač prohtije. Najpametniji smo naravno, i upravo zato šutimo. Progovorimo tek u temama koje nas se ne tiču, ili tiču djelimično, da ne ugrozimo svoju egzistenciju. Ili, s druge strane, govorimo previše, a premalo toga kažemo.

Ne treba nam tuđe ogledalo. I u njemu ćemo vidjeti samo sebe. Suočimo se. Sve je ovdje u funkciji turizma. Kružni tokovi, fontane, ugostiteljska ponuda, djedovina, zemlja predozirana klorom iz bazena kuća za odmor. Začudno, istodobno cvilimo. Gužve su po cestama. Nemamo se kamo kupati. U trgovačkim centrima na kolica trebaš postaviti bove da ne sudaraš o kolica prebrojnih turista. Bučno je. Pretiho je. Cvil. Cvil.

Skratit ću priču. Kroz jutarnju gužvu, neki je potplaćeni šofer kombija hitne pomoći duboko fokusiran na što brži dolazak vozio neko ljudsko biće nad kojim su neki potplaćeni i preopterećeni liječnik i medicinska sestra (ne znam koji je tim bio...) primjenjivali svo svoje znanje i iskustvo da ga zadrže il održe na životu il možda u život vrate, nekom ljudskom biću njima nebitno bitnom, nekome svebitnom, u moru automobila koji su se razmaknuli kao poslušna djeca.

Tako lijep svijet. Tako krhak život. Tako površno življenje. Koja šteta.

Oznake: brainstorming, svjesnost