Kopneni vs. najveći pauk ikad (IV.)

utorak , 08.10.2019.

- Evo ga, Mo! Evo ga tu sa strane ormara! Dođi vidi! Pazi, nemoj se samo prepast!

Opreznim al žurnim korakom odlazim u dnevni boravak. Oči kao dvije tave. Naglavna lampa upaljena. Preskačem fotelje k'o Indiana Jones sarkofage. Ormar mi je na 2 metra udaljenosti. Kopneni me hvata za rame, "pazi!" govori. Očekujem da je toliki da nije ni potrebno da se uopće naginjem, glavom da je naslonjen na 30 cm udaljeni zid.
U zraku napetost. Skače li, majmun? Spava?
Ne vidim ništa. Moram se još nagnut. U glavi razvijam strategiju: ako ga pošpricam Biokillom, to sporo djeluje a govno će odšetat. Ako ga pošpricam lakom za kosu, moguće da ga to stvrdne nakratko, ako laku nije istekao rok koliko ga koristim.
Naginjem se kao joga majstor, gravitacija uopće ne djeluje, moć namjere u praksi.
Očekujem naglavce onu malu iz Poltergeista, ptičara, mutiranu tarantulu, otkucaji mi rastu, kad ono...

- Aaaa, vidim ga! (ne znam kojim tonom reć šta mislim, i šta uopće reći, a da ne osujetim Kopnenog koji stoji na vratima, dijagonalno od ormara. U našim godinama teže nalaziš adekvatnog partnera, ne trebam se igrat.)
- Pa bogami, ima ga!

Primičem se ormaru, brza procjena situacije, pauk drnda nogama... neki ADHD? Možda jede? Možda je nadrkan? Možda kuži?
Biokill ne, lak ne, šlapa... Šlapa! Brzo i bezbolno!

- Šlapom ću ga... - govorim Kopnenom, koji odmah reagira protupitanjem.
- Jel ovom (siva gumena japanka) il ovom (smeđa kožna japanka)?
Prešućujem šta mislim. Uzimam prvu pri ruci. Korakom gazele prelazim čitavu dijagonalu dnevnog. Pauk taman nekud krenuo. Na njemu sva sila prašine i paučine koju je usput jadan pokupio naokolo, moćno izgleda fakat.

- Samo se nadam da je to onaj ispod komode... - govorim.

Bilo je brzo. I bezbolno. Al sam ga svejedno mlatnula još jednom, na tlu. Vjerujem da je Kopneni čak čuo i "tup!" kad je lešina pala na parket.

- Eto ti ga!

Slavodobitno i uz smijeh odlazim u kuhinju.

Tri minute kasnije, on i dalje stoji nad njim. Zadivljen. Lišen straha. Slavodobitno, i on. Vjerojatno ponosan na svoju neustrašivu ženu. Ipak je mrcina veća od 5 cm pa neće tražiti razvod. A možda je i zasuzio, to nikad neću znat.

Kopneni. I najveći pauk IKAD.

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (teaser)

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (III.)

Povratak u Pulu nikad sporiji. Visoko prizemlje nikad višlje. Vrata k'o da katedralu otvaram. U oko mi upada papir podmetnut pod vrata spavaće sobe i dnevnog boravka. Poželim ga uslikati, al ga toliko ne želim brukati.
Otvaram vrata dnevnog boravka.
- Nemoj, moramo to skupa! - Kopneni će iz kuhinje, na što brzo zatvaram vrata.
Na brzinu ručamo napola spremljen ručak, da ne nestane dnevnog svjetla, a tko zna koliko će potraga trajati, valja nam imati snage. Nema presvlačenja, nema izuvanja.

Par minuta kasnije, dogovaramo strategiju. JA (Morin, ja) ću ući, i moram odmah pogledati u strop iznad vrata i zidove. Orijentacijski pregled.
Tako i činimo. Ne znam je li gore što ne vidim tog vražjeg pauka ili da ga odmah vidim. Nema gubljenja vremena. Avetinja može biti bilo gdje. Stavljam na glavu i palim naglavnu lampu. Biokill i lak za kosu su pri ruci. Kopneni vrhom prstiju prihvaća svaki komad odjeće, prekrivača i ostalog te ispruženog torza i ruke brzo trese, za slučaj da se zvijer zavukla. Nema ga.

Iznosimo stol.
- Što ako je ispod stola? - pitam, i bolje da ne pitam. Mašti sam dala na volju, s kim si takav si, možda je promijenio oblik u bilo kojeg drugog insekta, čupakabra.

Stol je na hodniku. Miču se fotelje da bi lakše pomakli kauč, tamo je zadnji put viđen kako ide prema ormarima. Kraj kauča komoda. Da ne opisujem baš namještaj, živimo u rentanom stanu s viškom retro svega.

Oko kauča ništa. Ispod - teško, nizak je. Kleknem da provjerim komodu. Ispod komode, aj ma... nije me volja bilo radit generalku ovo ljeto, bloody hell. S dna komode visi dakle paučina. Naglavna lampa svijetli šta svijetli, uzimam rezervnu. I nešto tamo visi. Smeđe. Da. Ima noge, stoji/visi naglavačke, procjenjujem da u sjedećem položaju ima kojih 5-6 cm visine. Noge k'o Blanka Vlašić, nema im kraja. Mrvicu ga uznemirim da vidim je li živ. Živo je. IT.

Kopneni se ohrabruje, hoće i on vidjeti, neprijatelja je najbolje imati na oku.
- Ali, Mo, nije to onaj, nije garant! Onaj je bio malo drugačije boje!

Onaj ili ne, valja ga se riještiti. E sad - da li ga prskati ili klepiti? Klepiti ga možeš samo metlom, i skoro pa napamet. ON će ga klepiti metlom (Kopneni, on), a ja ću navigirati poziciju gledajući sa strane.
Priprema, pozor, tras! Gnječi on tu metlu o dno komode, gnječi je junački, traje to, i valja sad vidjeti rezultat.
Na tlu nije. Na metli nije. Na komodi neka fleka, al ne izgleda svježe. Ruku neću zavlačit da ispitam je li fleka svježa, sve i da je sotona sam visio dole. Pomičemo taj drek od komode, mičem paučinu, pregledavam ogledalom sve rubove i potom je krvnički prskam Biokillom, straga su neke rupice i možda se zavukao (ako ona fleka ipak nije od njega). Prskam i u rupice, i parket ispod. Lijepim te rupe zidarskim nekim selotejpom debelim, za slučaj da je U komodi leglo, komoda zaključana a ključ bogtepitaj gdje je.

Kopneni osujećen. Ne govori puno, al ponavlja - nije to onaj, onaj je bio drugačiji.

Po meni, taj je bio onaj i vozi. Al ipak, sve živo špricam Biokillom, i taman otišla u kuhinju, kad iz dnevne čujem ubrzano i u jednom dahu, ravnoličnim al uzbuđenim tonom:

- Evo ga, Mo! Evo ga tu sa strane ormara! Dođi vidi! Pazi, nemoj se samo prepast!

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (II.)

Labin, isti dan, 11 navečer. Eto njega na vratima. Kao prava ljubazna ženica, nakon 5-10 minuta šutnje pitam ga:
- E sad mi molim te reci, kako si ti to vizualizirao MOJ povratak u onaj stan, s gigantskim paukom NEGDJE?
- Mo draga, sve sam ja zatvorio, sve prozore, sva vrata, nema šanse da izađe. Još sam i papir neki podmetnuo pod vrata.
- Ok. Znači, ja nakon posla sutra moram doć pauka tražit?!
- Ti bolje vidiš, a namještaj moramo skupa pomicat.
- A da se raspitaš za dezinsekciju il nešto, ko će ga nać? (prešućujem mogućnost da je pauk velik jer je možda to paučica s klincima na sebi)
- Pitat ću ja ove moje sutra kad se s njima nađem.

Ostatak konverzacije je bio čisti psihoterorizam. A čak mu nisam imala srca reć štošta.

Dan drugi. Kopneni se vratio u Pulu, ima posla.
I dalje pokušavam napraviti procjenu situacije.

Poziv 4.
- Mo, kad ti danas stižeš?
- Radit ću normalno, al poslije vozim neki krevet usput, i vatrogasne aparate na atest.
- Ajd probaj dok se još vidi da stigneš, da maknemo one ormare.
- Fe, ako taj pauk bude manji od 5 cm, majke mi tražim razvod.
- Možda pretjerujem pa mi se učinio veći nego što je, al nisam takvog još vidio. Moguće da je došao s bananama i onim povrćem što sad kupujemo. (blame it on vegan)
- Ok, ovako ćemo. Ti se lijepo ušuljaj u sobu, i izvuci mi iz ormara tamo gore na vrhu lijevo, onu moju uniformu i čizme od interventnog tima...

Nakon posla. Agrarija. Prodavač preporučuje isti Biokill kakvog imamo i doma. Jačeg nema, osim ono industrijsko sranje. Ja u panici jer na nijednom insekticidu nije nacrtan pauk. Osjećam se obeshrabreno. Prodavač me tješi, i preporučuje da Kopneni da pauku ime, stavi mu zdjelicu i da ga proglasi kućnim ljubimcem.

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (I.)

Poziv broj 1.

- Mo, znaš kojeg pauka sam vidio! Sjedim na fotelji ovdje u dnevnoj, kad ono - nešto prođe... Ja ne vidim baš dobro, ono mrak, i gledam bolje kad ono - pauk! Nikad većeg u životu nisam vidio! Nikad!
- Pa kol'ki je?
- Ogroman! Možda mi se i učinilo da je veći, al ja većeg u životu nisam vidio!
- I jesi ga sredio?
- Nisam, zavukao se negdje ispod, ko će ga vidjet, tamno sve... Eto ga! Eto ga! Čujemo s.. (prekid)

Poziv broj 2.

- Jesi ga?
- Nisam, mater mu j****, koliki je, zavuko se opet negdje. Neću ja tu spavat večeras, nema šanse.
- Ajd ga potraži, čovječe, pa nećeš ga ostavit tako...
- Ma ne mogu ja sam namještaj micat, draga Mo, a ništa i ne vidim. Ja ću u Labin doć spavat, nema šanse da ja tu spavam.
- Jebote, Fe, pa ti si skroz poludio. Prođeš rat, čovječe, a onda se evakuiraš od pauka...
- Pa mogu i ja malo poludit, draga Mo. Ovo još nisam vidio.
- Slušaj, ispod sudopera imaš Biokill, možda ima i Neopitroida, našpricaj malo okolo, nećeš ga pustit valjda...
- Ajd vidjet ću, čujemo se.

Moja sestra, kod koje sam taman bila, komentira da će očito ostat u Labinu dok pauk ne umre od starosti, i da proguglamo koliki im je životni vijek.
Odlazim od sestre, i nailazim na dvije drage bivše susjede, te čavrljamo u hodniku. Već je prošlo 9, vani pljušti kiša. Jedna od njih hvali Kopnenog kako joj je oduvijek drag, onako smiren i fin, i da ga dugo nije vidjela.
Zvoni telefon. Dok kopam po torbi, na glas komentiram - ili je Rafo da ga pokupim, ili Kopneni izvještava o pauku.

Poziv broj 3.

- Mo, ja sam se spakovao i dolazim u Labin. Sve sam zatvorio, i eto mene.

Susjeda komentira da mu kažem da ne može vjerovat, a taman ga je nahvalila...

Oznake: brainstorming

Mo on the rocks (stjenovanje 2018.) - kolovoz i komadić rujna

03.08.2018.

Dva dana ne odem na stijenu i u šta se pretvorim? U šta? U mizantropa problematičnijeg od početka mog stijenovanja... Tužna istina, al svoje demone evo volim istjerat na sunce.

Prije svega, netko je tu ovih dana očito namjeravao posijati voćnjak: imam ostatke banane i kruške, košticu breskve, i naravno opuške. Tipične primorske kulture koje se uzgajaju na stijenama. Ili, hridinama, kako se izrazio jedan od ovo troje ljudi u godinama, a koji su mi se maloprije napenalili na metar.
Sjeli muški s majicama a žena šeširim na glavi i odmah klak - zvuk otvaranja limenki pive. I galama of kors, na hrvatskom jeziku. Stavljam slušalice koje i na maksimunu jedva pomažu i gledam onog majmuna od galeba što ga hrani jedan par u blizini, i poželim da je pterodaktilosaur čovječe koji reagira na ljudsku nekulturu i neosjetljivost, i vidim ga pretilog, ma superpretilog!!! 

07.08.2018.

Dakle, u petak sam pobjegla sa stijene jer su mi oni bučni ljudi popili mozak, u subotu liječila ranu na tabanu pa nisam išla na more, u nedjelju je bila grupna plivada sa svim blagodatima divljine, jučer pauza, danas....

Izgovorila sam i to - pitala muža hoće li sa mnom.
Kako mogu bit takva? Čovjek kopnenjak, evo neki dan si je kupio one šlapice za more, to je čitav pothvat, i di još da ga vodim na stijene?!?!
E sad, na koju ćemo PLAŽU?

Da skratim. Završili smo na mojoj stijeni.
I tako, sad čilamo, čak me ni ne tlači, a i zajedno antropološki i bihevioristički seciramo ovu šačicu ljudi oko nas, komentiramo one tifusare od galebova, lijepo nam je zasad jer mu još nije prevruće i nije gladan.
Evo, maloprije me pitao - jel, a kad njima završava ovaj ferragosto?
Čuj - kažem mu ja - agosto ti je august, pa računaj...
-U, jebote... Ş

* * *

U rubrici Zona sumraka }, sa stijene dojavljujemo o novom dokazu utjecaja chemtrailsa na faunu. Ovaj galeb ne klikče, ne leti, ne jede, a ma ništa šta se od galeba očekuje po defaultu, samo stoji. Već 25 minuta. Dokazi u privitku.

08.08.2018.

Tko nije plivao s rebrašima, ne zna šta propušta! To je jednostavno vrh među morskim doživljajima! Dobro da mi je Mirt lani rekao - a navikneš se... Da se lani nisam navikla, tko bi ovo OPET podnio?!?! Ode godišnji, jbt...
Nego, rebraši. Totalni uzurpatori koji pod morem, a dok ih obasjava sunce, fino svjetlucaju po nekim šavovima, rubovima, što li je to već, i plutaju u različitim dubinama. Kad naiđeš na jednog-dva pa ih dotakneš dok plivaš, horor, al kad naletiš na jato... na više kubičnih metara... Aaaaaaaaaa.... Da skratim: totalno kao da plivaš s pelatima iz konzerve. To je garant taj osjećaj. Zna zaglavit i između maske i disalice.

Nego, to nije sve. Ronim tako maloprije, ok rebraši, ok mini jato bebica šparića, ok jato dječice salpica, ok travke koje nosi struja mamicu im, ok ribe iglice, čak 3 njih, sve ok a onda.... taman pred drugom stranom uvale do koje odem, u daljini mi se pričini ona japanska jel fogu? Ona šta se napuše, čitala sam da se pomalo nalaze i u Jadranu. I 3 domaće ribe oko nje. Ne protrljam oči jer nosim masku, i hvala bogu na maskama, al mi se upali lampica i skužim - klobuk. Točnije, klobukčina. Što kaže moj tata, ne znaš kćeri od koje smrti umrijeti. Bolje pogledam, ima njih još, u svim veličinama. Šteta da nisu pederi i da ih onaj zadarski biser ne izbaci iz Jadrana...
Evo, sa sigurnosti stijene gledam, nikog preko nema u moru. Raja se sama evakuirala. Tu i tamo koji unezvjereni turist bulji u more i upire prstom. Ja se bez maske više i na stijeni bojim bit. Tek jedan mladi galeb pluta u blizini, garant si je uvrtio da i on hoće svog flamingosa, pa makar ličio na klobuka ŞŞŞ

09.08.2018.

- Išao bih ja danas s tobom na more, na ono tvoje mjesto...
Tako mi je rekao muž. Nenasilnom metodom utjecaja (čitaj: bez zvocanja i kvocanja) evo čovjek došao na moje. Je da mi je trebalo 11 godina, al ne treba sad sitničarit, ovo je velika stvar i radilo se strateški. Btw, ponijela sam i sendviče.
I tako, smjestili se mi između jednog iseljeničkog para, čovjek s mega tetovažom jedne HR županije s glavom životinje koja je simbolizira, a s druge nam strane šatorsko naselje od mega marama i suncobrana koje je podigla jedna njemačka obitelj. Srećom nema one dvojice njemačkih Kineza tinejdžera koji su jučer tuda igrali - tenis. *
I tako, sjedimo mi s našim 11 godina zajedničkog života starim tijelima, trbusi na vidjelo, čista priroda, eto ga žvače sendvič i krije ga od galebića koji nadlijeće, i pjevuši usput Oliverovu "Još uvijek lijepa si... " iz nekog razloga, ajd ga shvati...
Pitam ga: Ti to meni pjevaš?
On: Da!
Ja: Pa pjesma se zove "Bez duše lijepa"!
On: E ja ponavljam "Još uvijek lijepa si" ako nisi primijetila, a ti shvati kako hoćeš B



* * *

Plantaže duhana na mojoj stijeni...



10.08.2018.

Sad kad mi je muž postao selebriti, ko će se s njim nosit? Došao je danas iz grada i kaže da mu svako toliko netko dođe i pita ga ide li na more, komentira šlapice i sl.
Ja u međuvremenu skočila do dućana i odlučila kuhat (da!!!). S 2 predumišljaja doduše: da ne nosim ništa na more, i da nahajcam temperaturu u stanu pa da i on ode na more. Za stol smo sjeli istovremeno, i ne, nije bio slow food.
Pojela ja svoje, i tako vrpoljim se po kući, on jede i jede, presvučem se, natočim vode, spremim ručnike, on jede, zapalim cigaretu, on naravno još uvijek jede, ispušim je čitavu, on i dalje - jede.
Izgovorim: Oš sa mnom na more?
Punih ustiju pogleda me izrazom lica od milijun dolara. Prasnem u smijeh - E jbg, nije lako biti selebriti!
I tako, evo me na stijeni, sama. Čak je i ljudi malo, vjerojatno su zakrčili grad jer je na nebu jedan oblak.
Od doživljaja s ronjenja podijelit ću samo par:
1. NISAM se sudarila sa ženom na madracu, izoštrio mi se instinkt, digla sam glavu na pol metra od nje i skužila je Ş
2. Neki Nijemci s maskama zvali su nekog Jonasa da dođe vidjet sabljarku (swordfish), jbg ovi žešći nego ja Ş
3. Testirala sam na jatu cipalića da li me doživljavaju kao ribu, izgleda mi da da Ş

Od ostalog, uspjela sam fotkat morskog goluba. Nije bio na stijeni, al ne da mi se bit napeta i ganjat taj kadar, moram i uživat malo B



11.08.2018.

- Jesi vidjela kako sam skočio u vodu?
- Nisam, gledala sam onaj oblak...
- Kobajagi, ja bi sad trebao reć "Ti radije gledaš oblak nego mene!"

Na stijeni danas gotovo nitko. Četvoro mladih Talijana, jedan od njih više od 20 minuta uvjeravao curu da uđe, ona blijeda od straha, on joj vadi rebraše, tješi je da su kao želatina, cura užasnuta. Ne ide i bog!

Nego, otkad je voda zatoplila nekako je mutnija, što je s mojom maštom jako spojivo. Kao, idem roniti, uživam ja al dok preplivam do druge obale čovječe totalno se nađem u vremenskoj mašini, evo me u kinu i gledam "Ralje", samu sebe vidim iz perspektive morskog psa, ne znam da li da ubrzam taj kraul il da se pravim mrtva i pustim struje da me negdje odnesu, na obalu će svakako...
Al nekako za sad uvijek izdržim! ŞŞŞ

I tako, sjedimo sad moj kopneni i ja ko dva nasukana kita, šlapice se suše, on iz nekog razloga pjevuši "Po šumama i gorama", ova Talijanka u drugom i vrlo neuvjerljivom pokušaju ulaska u vodu, kumulonimbus zašao iza krošnji, i sve je nekako baš tako kako treba biti B

Na slici je oblak s kojim sam eto prevarila muža, malo i liči na veliku bijelu psinu, a? d



12.08.2018.

Sex on the beach ŞŞŞ



* * *

Iz drugog kuta ĐĐĐ



13.08.2018.

Sutra najavljuju kišu, prekosutra je mom sinu roćkas pa se otvaram svim opcijama, i tako... Došao je i taj dan... Zadnji, ovako u izdanju neokaljanom svime što funkcionira na struju il rok.
Silazim tako stepenicama i stajem na mjestu koje mi uvijek izmami osmjeh i osjećaj zahvalnosti. I krenu mi suze. Evo i dok ovo pišem oči mi se mute... Požurim jer mi je mjehur slab, jbg i to je za ljude, moram u more jer moram i to. Vidim, Stipe je tu. Pomislim što li i onaj moj kopneni nije sad tu, čisto da ga malo cimam jer Stipe nema šlapice of kors...
Maska. More. Primjećujem da nema novih čikova ni smeća, obuzima me tračak nade da sam možda stvarno predomislila nekog da baca, nekidan sam imala eko akciju uvjerena da kad netko smeće ne vidi, neće ga ni stvarati.

Molim krupniju Mađaricu da mi da malo mjesta da uđem, jer jbg kao prava OCDovka u more uvijek ulazim na istom mjestu. Blijedo me gleda, govorim joj ksnm (ne znam kako se piše, hvala na mađarski), močim se i skačem.
I plivam kao da sam na vlastitom ispraćaju. Polako. Gledam, upijam, kao da će mi sve pobjeć, ili kao da će sve to nestati kako i mene ne bude bilo... Ti glupi rebraši. Cipali, eno ih dva, plivaju u krug. Oradelica. Fratri. Razne bebice. Ježinci nakićeni koječime, od kamenčića do breskvinih koštica. Zvuk moga disanja...
I onda ga ugledam: raskošni klobuk, par metara dalje. Moja Ančica mi je odagnala strah, prilazim mu i - plačem. U masci onako. Jer je predivan. Jer je, kao da me je skužio, krenuo sa svojim plesom. Pa mi je dozvolio da ga nježno dodirujem, i za raskošne plave plovke, i za kapicu. Pa mi je pokazao tu ribičicu koju skriva. I kao da zna, pružio mi je šansu za zahvalnost. Jer sam blesava valjda. Jer se lako dam zatočiti, pa dozvolim da to učini i takva ljepota, ali i sve ono na što smo kao ljudi iz nekog civilizacijskog razloga pristali: multitasking, žurba, moranje, telefoni, mejlovi, rokovi, stres, još stresa, psovke u prometu, gužve, suvišne riječi, ibuprofen, magnezij, b kompleks...

I evo me sad na stijeni, između para Talijana i jedne njemačke obitelji. Ubitačna je tišina, gotovo sućutna. More šumi usput onako, i ne smeta mi nitko, evo prošla je jedna žena sa sinom i nasmiješila mi se, iz čista mira, valja baš zračim time da mi se plače. Kažem, i onoj Mađarici sam zahvalila, poludila sam skroz, eno je još sjedi a ja ću opet u vodu i opet ću je pitati da mi da mjesta... Jer mi je bitno da si dajemo mjesta. I da si mjesta ostavljamo...



14.08.2018.

Kad se i Svemir uroti... d



18.08.2018.

Jesam ja to netolerantna ili je posve normalno da si čovjek rašpa pete u škrapici na stijeni? ...

22.08.2018.

Podijelila sam večeras stijenu s nebom. U oproštaju sa Suncem, more se vratilo moru. Nisam znala da to tako ide. Kao da prkosi Arhimedovom zakonu, i odahne kad ljudi napokon odu. Gusto, prošarano bojama svjetlosti.
Čak je i plima bezobrazno tašta.

Masku sam ostavila u torbi, ušla sam i dozvolila se postojati taktilno i bez kontrole. Ono malo ljudi na stijeni razgovara preglasno. Ne čujem ih, u meni je glazba drugačija i ja sam im nevidljiva.
Ne plivam samo ja, pliva mi i kosa, ruke, srce. Pliva i radni dan, prijeđeni kilometri, nedovoljno sna, briga koju učim otpuštati. Stajem da se umirim. Kraj sebe nazirem klobuka. Bio je ljubazan i nismo se sudarili u kraulu. Pomislim da sam i ja morsko biće ili neki dio mora, ahhhh, ali u sebi ipak osjećam da do toga moram još malo naučiti teći i prelijevati se. Pozdravljam ga, naravno. I ovčice (zemaljske) sam danas pozdravila, bile su na svojoj livadi, svih 5, nekoliko metara jedna od druge, kao da je svakoj pretoplo i od pomisli na runo ove kraj nje. Ovčji air condition.

Na stijeni ovako slana i razgolićena hranim eto komarce, dio sam njihovog opstanka, koje li privilegije! Ako je to cijena trenutka, premala je. Bitno da nije neki porez ili doprinos.



25.08.2018.

Danas u moru - party za ekipu! Dobro je da isto nije vrijedilo i za stijene, naravno... Lijevo: frajer na sklopivoj stolici, crn ko gad, na glavi mu Indiana Jones šešir i čita knjigu, onako Marlboro man po morski... Desno jedna češka obitelj, tata šeće okolo s fotićem i vidim da ima oko za kadar, al brate pol litarske kantice kraj ležaljke vidim da su napunili s pužićima, kao stavili im i vode, svako toliko gledam jesu li samo prazne kućice il će i oni račići samci na put u Češku...

Nego, party za ekipu. U avanturistčkoj maniri otplivah tako do zapadne obale. More mutnasto, em sunce izdiše kroz oblake, vidljivost je šta je... U plićini je bolje. Kad ono: sve, ali sve ribe iz uvale su tamo! Posebno izdvajam jato iglica Ş, inače ih vidim po 1-2.
Klobuci, naravno. Okruženi s 50ak riba, od kojih me dobar dio u jednom momentu krenuo - pratiti Ş. Znatiželjne su za krepat. Pa onda riblja gozba: više različitih riba, od glavoča do oradelica, čopaju morskog ježa. Najsmješniji među njima je jedan glavoč, malo mi liči na pauka jer je točkast, koji tobože tjera ribe, ono - čuva ježa za sebe - al čim dođe oradelica on se odmiče pa pliva vamo-tamo i čeka da ode Ş.
Uživam, baš uživam!

I tako. Dovršavam tekst, češka se obitelj sprema za odlazak. I da, bit će pomor pužića, mali ih evo nosi sa sobom, ipak su se micali, skužila sam dok sam pisala... Nisu račići samci nego ono - pužići klasični. Nema veze, imat će lijepe fotke, a ovi suvenirčići će im evocirati miris mora, dok ne krenu crkavat Ş.

PS (10 min kasnije)
I Stipe je došao, a i morski golubi opet lete. Baš party za ekipu Ş



08.09.2018.

- Dovela je ona njega u novembru na kupanje... - konstatira moj Kopneni, dok postavljamo ležaljke i ručnike na stijenu koju nakon toliko vremena doživljavam kao crveni tepih.

Oseka je luđačka. Ulaz otežan. Dok smišljam način kako da se prije ulaska smočim, moj dragi je već na onim kromarnim stepenicama koje sam isprobala jednom, i nikad više. I eto ga, junak ranga "sokole" iz vica o Crnogorcima, u šlapicama naravno, silazi u vodu prvo do struka, a uskoro i do ramena. Za to vrijeme ja se valjuckam u ono 5 cm vode, bemti oseku, kao močim se jer ne želim baš infarkt.

- E, to je to od mene! - i eto ga, on bi se verao natrag. Sokol. Ohrabrujem ga da zapliva, gore mu je ovako...
Par trenutaka kasnije, eto ga pliva. Kraj njega ja, s maskom, oduševljena, i svako toliko dižem glavu i komentiram: "evo jedna ušata ti pliva u susret", "oš ti masku?" i sl... Sve to dešava se u 5 metara od obale, voda uistinu prekrasna, ljudi taman da ih ne primjećuješ, uranjam, i vidim moj "morski soko" kako "piči" natrag, dosta mu je, za jedan novembar kolko voliš...

I eto nas, ko dva kita, trbusi, ja tipkam u tišini, i odjednom začujem njegov tihi glas:
- Evo ti Stipeta... (dižem glavu jer naravno da računam da me zajebava) - Desno, desno...

I uistinu! Umirem od smijeha.
- E, stvarno si car! - jedva izgovaram.

Ovako kad su mi i Kopneni i on s desna, napokon materijal za komparativnu analizu Ş

Oznake: brainstorming