Promatraj. Prihvati. Raduj se.

subota , 27.08.2016.

Otvori se. Al' otvaraj se polako. Budi nježna prema sebi, nitko nije rekao da će biti lako.
Tvoje je tijelo put, a sve što u njemu nevidljivo nosiš - putokaz.
Utišaj se. Kad te preplave misli, reći će ti kuda da ideš, ne slušaj ih, ne slušaj ih nipošto, one su jeka ptice rugalice, mutant programirane tebe.
Utišaj se i uroni, utoni, uplovi, poleti, nestani.
Tvoje je biće ljubav, pogledaj, imaš je i u dlanu, na trepavicama, usnama. Nevidljiva, a opipljiva, diše, čeka...
Otvori se polako, jer ono tvoje programirano ti ne voli tebe otvorenu. Zato će te boljeti, kidati, mrviti, vikat će na sav glas, štipat će ti dušu, gnječit će ti srce, gledat će te u ogledalu pogledom punim prezira i nevoljenja, i gađat će te, gađat će te mislima iz svih oružja svijeta, riječima svih onih što te okružuju, slikama svega onog što si u životu prošla... A ti se ne daj! Budi nježna prema sebi, kao što bi nježna bila prema ranjenom lanetu, malom ježu na trotoaru, vlastitom djetetu kad mu sa strepnjom pod pazuh stavljaš toplomjer.
Nitko nije rekao da će biti lako.
Nitko nije rekao ni da brzo prođe.
Nitko nije rekao ni da se opet ne ponovi, al jače.
Nitko nije rekao da nije vrijedno.
Al otvaraj se polako.
Promatraj. Prihvati. Raduj se.

Oznake: svjesnost

Nisi mi jasna

petak , 26.08.2016.

Nisi mi jasna. Kad ti gledam u oči, osjećam nelagodu. Ti nisi kao ja. Tebe ne zanima kakva ti je frizura, ne zanima te što je danas u trendu, zanima te što se unutar tebe dešava, nisi mi jasna. Pričala bih ti o tuđem životu, o nečijoj smrti, prevarama u susjedstvu, podnim pločicama, lošoj politici, lajkovima, ne zanima te, nije mi jasno kako. Tvoje riječi nisu izgovorene mojim jezikom.

Dođe mi da te mrzim! Zašto si takva? Nikad ti neću priznat da te iz obijesti volim ogovarati, jače je od mene! Ponekad, uistinu, poželim da se izbrišeš, da te nema! Ti nemaš nokte njegovane kao ja...! Auto ti je ulubljen...! Moje sandale su srebrne, 400 kuna sam ih platila! Imam turiste do kraja rujna...! Izbijelila sam zube, zar ne vidiš...? Sin mi ima djevojku, mala je genijalna, oboje rade u struci, na poslu su se i upoznali, a ona ti je, znaš, nećakinja onog poznatog glumca...! A na Maldivima, kako je tamo lijepo, nisi bila...?

Kad sam s tobom, i ne znam što da govorim, sve mi se čini kao brbljanje ali ljudi tako i govore, zar ne? Ne znam što da te pitam. Nekako slutim da je bolje da te ništa ne pitam. Nisi mi jasna. O kakvom zvuku tišine ti govoriš?! Voliš dodirivati stijene?! Mekoća zalaska sunca na krošnjama?! Promatranje osjećaja?!

Znaš, nisi mi jasna. Ne znam volim li te il' te ne volim.
Ali, jedan dio mene sluti, da ima potrebu za tobom. Da bih radije da si blizu nego daleko. Iako te ne razumijem. Iako mi se ne diviš.
Dio mene voli tvoj mir, iako mi nije posve ugodan.
Dio mene, kad skinem šminku i izujem sandale, dio mene voli da postojiš.

Oznake: svjesnost

Dozvoli si...

srijeda , 24.08.2016.

Dozvoli si da budeš krhka. Dozvoli si da budeš pjena, nestalna i lijepa ovako osvijetljena. Dozvoli si vjetar u kosi, nek' je mrsi dok se raščešljati više ne da. Dozvoli si samoću koja liječi, jer te iz osame vodi u cjelinu.
Dozvoli si, u tišini, sjećanja, ma koliko mutna bila. Nek' izvuku na površinu bol, ma koliko duboka bila. Nek' ispod sebe otkrije ljubav, duboku kakva samo ljubav jeste.
Dozvoli si, u tišini, sve što ti tišina dozvoli da čuješ. A čut' ćeš. Čut' ćeš misli, one su najglasnije. Kao zbor posvađanih vrana okupljenih za tvoje mučenje. Jednoj po jednoj, oduzmi im moć tako da ih ne slušaš. Kreni polako. Dozvoli si da ti to ponekad teže ide. I osjećaji koji se izrode, nemoj ih još imenovati, nose krinku. Prigrliš li ih, jedan po jedan postajat' će blagost i mir, prepoznat ćeš kad se to desi.
Dozvoli si uliti ljubav u svaku pukotinu koju je misao za sobom ostavila. Dozvoli si izgubiti prošlost, planove, ime, znanje, vezanost, dozvoli si ogoliti se iznutra do trenutka kad nemaš koga pitati tko si uopće, jer ni tog nekog koji pita zapravo nema.
Dozvoli si izgubiti svaki predznak.

I dobro je.
Ovako praviš mjesto za ljubav, dozvoli si.
Ovako opet postaješ ljubav.
Ovako živiš.

Do ponovne krhkosti, pa opet iznova. Dozvoli si, koliko god puta trebalo.

Oznake: svjesnost

O sjeni

utorak , 23.08.2016.

Svatko sa svojom sjenom ide
kako zna, osjeća il' treba.
Nekih je dana mala i blijeda,
al' katkad, viša je od neba.

U korak s tobom, uporno, glasno,
vječito govori, traži.
Naizgled krhka, čarobno lijepa,
sazdana sva je od laži.

Laže da ne znaš, ne možeš, nećeš:
"Stidi se! Kriv si! Daj šuti!"
Kada se bojiš, ona tad raste,
hrani je što tebe ljuti.

Zato se trgni, sad, ovog trena,
u oči mirno je gledaj!
Nek' ona priča, plače i moli,
zavesti time se ne daj!

Tvoje je ići k svjetlosti, dalje,
njeno je bit' iza tebe.
Voli je, prihvati, al' ne zastajkuj:
vodi te do tvojeg Sebe!

Oznake: svjesnost

O nepomičnosti, moru i okradenom trenutku

Nepomična. Takva se ponekad budim. Tražim samu sebe u dahu, misli, treptaju. Nekako to nekad baš i ne ide.
Usta mi budu potpuno nijema, ruke potpuno trome, sve u meni traži tišinu tiše i od same sebe, mašta se upinje stvoriti sliku gluhe sobe točno po mojoj mjeri stvorene.
Budim se takva i nekim čudom ustajem, činim radnje koje mi govore da živim, izgovaram riječi koje vidim da drugi čuju, na meni je odjeća koju sam očito obukla i sve tako nešto, dokaz za dokazom, jesam-nisam, dvoboj svega u meni danog i svega u meni stvorenog.
Sve se dešava i bez mene prisutne. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti.
I danas je moje tijelo poslušalo polu-mene, leglo je na stijenu, zatečeno pa time i zadivljeno bljeskom sunca na namreškanoj pučini.
Nešto je u meni progovorilo. "Pusti se", reklo je, "samo se pusti. Kao more. Budi, dozvoli strujama da struje, valovima da se propinju po kamenju, jedrilicama da po tebi plove, ljudima da u tebi traže i nađu sve ono što imaju potrebe tražiti i dobiti, pusti nečistoćama da plutaju po površini, dobro je. Pusti nebu da te oboji, pusti tuzi da se rasprsne, pusti ovom trenutku da bude sebično tvoj i okraden za ono što je bilo i što će biti. Pusti suncu da ti dođe na korak, tu u plićaku, i onoj ribi koja nekud pliva nek pliva, i onom mladiću da je štapom s obale pokuša uloviti. Pusti jer ti to možeš, pusti odmah!"
Dozvolila sam ljepoti da me obuzme u svoj nepravilnosti u kojoj se pojavljuje, u grubim zvukovima i nemirnim nogama, u boli koja putuje zrakom kao nevidljivi dim, dozvolila sam zapravo da ružno ne bude ružno i strašno ne bude strašno, jer na ovom svijetu sve i svatko svoje mjesto i svoj put ima, pa što bude.
Nestalna, jednoj po jednoj kapi dozvolit ću da se sjeti da je more.

Oznake: svijest