Nemoj da ti bude žao

srijeda , 30.12.2015.

Nemoj da ti bude žao:
Hodat ćeš šljunčanom cestom, oderan kupinom,
držat ćeš za ruku nekoga koga voliš il ne voliš,
zaljubljen il ne,
cestom koja je široka, koja postaje pistom, otvorena prema moru,
moći ćeš po njoj plivati.
Nemoj da ti bude žao:
Plakat ćeš u sebi, nekad i na oči,
smijati se suncu, šali il samom sebi,
tvoje će ti lice jedan dan biti ružno, drugi dan prelijepo,
smetat će ti boja tvog glasa katkad, mog glasa također,
već idućeg dana voljet ćeš i naš smijeh.
Nemoj da ti bude žao:
Nalazit ćeš se na raskršćima, često,
morat ćeš vagati, često,
nečega se odreći u ime nečeg drugog, u ime ljubavi il trenutka,
razmišljat ćeš što si mogao drugačije,
al nećeš moći ništa već prihvatiti,
a i to ćeš naučiti s vremenom.
Nemoj da ti bude žao:
Smij se, budi ljut, viči, tuguj, plaši se, praštaj sebi i drugima,
raduj se, hodaj bos, uspinji se, padaj,
budi fantastičan, budi prosječan,
stvaraj uspomene, i dobre i loše,
slaži ih u albume koje ćeš jednom gledati,
kao priručnik za dalje, bolje.
Nemoj da ti bude žao:
Budi dijete, što jesi,
budi muškarac, što jesi,
budi čovjek nadasve, jer jesi,
budi život u tijelu, jer i to jesi,
budi... slobodan, radostan.
Nemoj da ti bude žao.

"Mi" nismo "oni", a toliko nam je malih svakodnevnih ljubavi dano...

Oni Kurdi. Zvuči bradato, neobrazovano i sirovo, jel' da? Zvuči suvišno i naporno, bez kulture i agresivno.
Oni migranti. Zvuči naporno, kad će to više završit, šta bi oni htjeli, jel' da? Zvuči nametnuto, diraju nam u svakodnevicu i proračun, ostavljaju za sobom smeće, mirišu na opasnost.
Oni invalidi. Zvuči pretjerano, nema kraja njihovim pravima, jel' da? Zvuči kao teret, rupa bez dna, nema veze ako nemaju vid, pokret, mentalnu briljantnost, jednostavno se čini kao da ih je sve više.
One žene. Zvuči usiljeno, podređeno i seksistički, jel' da? Zvuči kao nešto što nečemu treba koristiti, il što preko nečega treba ostvarivati korist, manje sposobno, manje ravnopravno.
Ona Zemlja. Zvuči okruglo, mrtvo, komad kamena koje se vrti oko svoje osi, jel' da? Zvuči kao platforma, nešto dano zdravo za gotovo, prepuno resursa za licitaciju, ljepota za trgovinu, uzmi koliko možeš, uzmi previše.
Oni Romi. Zvuči isforsirano, ima ih ko žohara, tako se i ponašaju, jel' da? Zvuči kao priča bez kraja, nemoguća misija, prijeteće i uzaludno.
Oni siromašni. Zvuči beskonačno, parazitski, jel' da? Zvuči kao nešto što moramo dojiti vlastitom krvlju i mukom, nešto što je samo sebi krivo, a nama je dano na grbaču.
Oni istočno. Zvuči nazadno, zaostalo i zahtijevno, jel' da? Zvuči kao kultura koja je zapela u kojem tisućljeću unatrag, neškolovano i opako.
Oni zapadno. Zvuči obećavajuće, prosperitetno i pametno, jel' da? Zvuči kao ključ za vrata raja, eliksir, nešto čemu pripadamo i što nas objeručke očekuje.
Oni na televiziji. Zvuči inteligentno, uspješno i valjano za dobar uzor, jel' da? Zvuči kao upravljanje životom, novac, ispunjenje svih želja, daje životu smisao.
Oni moćni. Zvuči zastrašujuće, podređuje nas al zadivljuje, jel' da? Zvuči kao mantra za budućnost vlastitog djeteta, opravdanje za djela, kao mig pri kojem pometeš vlastito sebe ispod tepiha, stid nestaje.
Oni mi. Zvuči tiho, kao šum lišća na povjetarcu, i glasno, kao grmljavina na horizontu, jel' da? Zvuči kao prvi plač djeteta pri porodu, šutnja nakon pokopa nekog bližnjeg, nevjerojatno heterogeno, ja nisam mi i obratno, na taj način zvuči jel' da?

Dozvoljavamo da nas zaborav vlastite prolaznosti zaplete u vjerovanje da "mi" nismo "oni", a toliko nam je malih svakodnevnih ljubavi dano...

Oznake: brainstorming

Postoje veliki ljudi. Podsjeti ih.

četvrtak , 24.12.2015.

U jednoj maloj zemlji na jednom malom planetu, u njenim malim gradovima postoje veliki ljudi.
Bude se ujutro, predaju se svatko svom ritualu, odlaze na posao, ostaju kod kuće. Mladi, stari, godina koje su si dali previše, premalo. Neki koračaju otvorenih očiju, neki ne vide, neki ne žele vidjeti.
Svi su negdje u sebi veliki, ti ljudi. Neki se toga sjećaju, neki su zaboravili.
Iz trbuha svojih majki izlazili su željeni, neželjeni, slučajni.
U svojim trbusima nose buduće velike ljude željene, neželjene, slučajne.
Veliki ljudi na svom proputovanju zastaju, hodaju, jure, posrću.
Veliki ljudi usput povjeruju da je velik Eiffelov toranj, Mount Everest ili Empire State Building.
Oni su ti koji su veliki, valja ih podsjetiti.
Veliki ljudi su krhki, oni su hrabri.
Ima ih lijevo i desno od tebe, ispred i iza tebe, u tvojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Veliki ljudi spavaju, ne bude se ili ne spavaju. Veliki ljudi se stide, osjećaju krivima ili se plaše. Zato povjeruju da su mali, pa se tako počnu i ponašati, ali oni to nisu.
Veliki ljudi su značajni jedni drugima, dragocjeni i neponovljivi.
Podsjeti ih.
Podsjeti i sebe.

Oznake: brainstorming

O zvocestom tempu života, c-c-c...

utorak , 22.12.2015.

Sve moje slike koje ujutro traže riječi da bi se tijekom dana mogle splesti u priču, do navečer se začvoraju u šutnju.
Tempo života.
Već nekoliko dana prati me misao da bi bilo vrijeme da prestanem "žaliti". Navodnici su tu jer nisam sigurna da je to do sad bilo "suosjećanje".

Za početak, da prestanem žaliti sebe. Jer ne stignem sve što hoću jer je tempo života kao - takav kakav jeste, još super i stižem sve ono što moram, a katkad i ono što hoću.

Dalje, da prestanem žaliti većinu umirovljenika. Činjenica je da su mirovine najčešće sramotno male, više penzionera poznajem koji peru guzice svojim vršnjacima u Italiji negoli onih koji redovito odlaze u toplice. No, činjenica je i da su oni svoje najbolje godine ipak proživjeli u neko zdravije doba. Sindikalna putovanja, nakon školovanja - posao, evo i stana, podjednaka ne/imaština, bez džungle informacija, bratstvo, jedinstvo, ideali, česta druženja. Ako budemo sretni, doživjet ćemo njihovu dob, no s kojim slikama za pamćenje, i na koliku mirovinu pak mi možemo računati?

Dalje, da prestanem žaliti većinu zaposlenih u javnom sektoru. Činjenica je da im za vrat vješaju kojekakva pravila, pravilnike, upute, strategije, požurnice, izvješća, ponude itd., i da ih je mnogo potplaćenih, i da nemaju uvjete za rad što se opreme il prostora tiče, i da su pod konstantnim pritiskom šefova koji uvijek imaju svoje šefove i većina kojih je tamo po političkoj il rodbinskoj liniji. No, činjenica je i da imaju radno vrijeme, i da malo tko od njih i pokušava dati svoj maksimum - za takvu plaću, nije vrijedno truda. Jednostavno je većina njih odustala - od onih teta na šalteru do profesora. Svi su oni važne karike u lancu našeg društva, i voljela bih znati da su svjesni šire slike.

I one u profitnom sektoru, također da prestanem žaliti. Nemojmo glumiti, činjenica je da dio plaće (ako postoji) već godinama mnogima ide "na crno", jebeš državu (lopovi svi redom), a ti radi il će netko drugi umjesto tebe raditi, pa ostari jednog dana i peri guzice vršnjacima u Italiji, kad ti dođe rješenje o mirovini i shvatiš da je kasno za matematiku (koju nisi naučio jer je profesorici bilo svejedno). Živimo u društvu u kojem se čovjek stidi svog brata koji je psihički bolesnik, a ne stidi se dati il primiti mito, il honorar "na crno".

I dalje, da prestanem žaliti one važne ljude koji donose važne odluke o manje važnim ljudima (narodu), jer to što rade rade u teška vremena. Činjenica je da nemaju od koga naučiti što je čast, njihovi su profesori također od onih koji su davno odustali. No, činjenica je i da na sebi nose odgovornost koja zapravo nije njihova, nego naša (narod), samo mi to ne znamo, što im svakodnevno dajemo do znanja: persiranjem, osmjesima, nudimo im vina finija od onih koje bismo mi pili, i jela čije znamo ime, ali ne i ukus, i umiremo od straha suprotstaviti se - moglo bi se obiti o glavu, izgubiš posao. Mi smo svakom pročelniku, načelniku, gradonačelniku, županu i predsjedniku zapravo dosadni.

Mlade, i njih da prestanem žaliti. Što je nama glava punija, njima je praznija. A znamo da nam se glave godinama već ne prazne. Činjenica je da javnost aplaudira predatorima, jer uspjeh danas ima drukčiju mjernu jedinicu. Umorni profesori zbog nečasnih političara više naliče super-herojima s laserskim pogledom koji otpili sve što strši i nije prosječno. Draga djeca su ona koja u košarici na putu do bake nose petice, iskaznicu vijeća mladih, iskaznicu naj-teenagera, iskaznicu mladeži neke stranke, zastavu Europske unije, kondome, najnoviji smarphone, letak o bitnosti očuvanja šuma i pivo, jer je to ipak prehrambeni artikl. I na kraju ne završavaju u trbuhu vuka, o da bar! Na žalost, završavaju u žrvnju sustava.

I nas sve općenito da prestanem žaliti. Kvocamo kako smo umorni, kako rastežemo plaću, razvozimo djecu od aktivnosti na aktivnost, kvocamo na političare, škole, vrtiće, doktore, tete na šalterima, tete na blagajnama, nema na koga ne kvocamo, nema kada ne kvocamo, i nikako da ušutimo i učinimo nešto. Nismo samo uvjereni da se ništa ne može učiniti, mi to jednostavno od nekud znamo! U tom moru kvocanja, pojavljuje se i grupica onih koji od nekud imaju previše (ajde dosta njih je to mukom naslijedilo il steklo brakom), pa se među nama nesilicama provozaju džipovima i pokazuju nam fuck-finger s netom izmanikiranim noktom i swarowski kristalima, odoše na skijanje.

Koga da žalim? I na što da se žalim? Na tempo života? C-c-c zločesti tempo... Ili, kako bi moj sin pred kojih trinaestak godina rekao - zvocesti tempo... c-c-c...

Oznake: brainstorming