Kratka priča: Mogu...

srijeda , 29.04.2015.

Probuditi se s psovkom jer mrzim jutro. Pomisliti da je živo sranje znati kako će mi dan izgledati. Pogledati u ogledalo s prezirom. Oprati zube reda radi, u pola minute. Obući prvo što mi dođe pod ruku. Ići na posao automobilom, iako mi je ured udaljen kilometar i pol. Otključati vrata ureda osupnuta gađenjem od uvijek istih zidova. Popiti kavu natašte i zapaliti cigaretu. Javiti se na telefon s usiljenom ljubaznošću. Jesti fast food za marendu. Odraditi dan jer moram. Razmišljati usput kako sve to pomalo nema smisla. Otići kući umorna, i sita svega što je bilo i što će biti. Skuhati ručak jer i to moram. Pobjeći u popodnevni drijemež, brže da prođe vrijeme i sve ostalo što je neupitno. Čuti najavu dnevnika. Odvesti psa u šetnju, nikako da ugine, životinja metuzalemska. Ispružiti se na kauču uz film u devet. Sjetiti se kako bi bio red otići spavati jer rano ustajem. Obući pidžamu, obići kupatilo. Leći s psovkom jer mrzim rano ustajanje. Spavati bez snova.

Probuditi se sa željom "da mi je još pet minuta". Pomisliti da je možda bolje da ustanem. Pogledati u ogledalo, ravnodušno. Oprati zube radi svježeg daha, za minutu. Obući ono što sam sinoć pripremila. Ići na posao automobilom, da ranije stignem. Otključati vrata ureda razmišljajući što me prvo čeka. Popiti kavu iz automata, bez šećera. Javiti se na telefon s naučenom ljubaznošću. Jesti sendvič pripremljen kod kuće za marendu. Odraditi dan jer mogu biti sretna što radim. Razmišljati usput koji je to zapravo blagoslov. Otići kući gladna. Skuhati ručak, nešto fino. Pobjeći u šumu, protegnuti noge i ubrati pokoju gljivu. Čuti prve tri vijesti na dnevniku. Odvesti prijateljičinog psa u šetnju, budući da ona radi. Ispružiti se na kauču uz CSI. Sjetiti se kako bi bilo dobro napisati to do listu za sutra. Obući pidžamu, otuširati se prije toga. Leći u mekanu postelju i mirno zaspati. Spavati snom pravednika.

Probuditi se nakon što je budilica razbudila pol susjedstva. Pomisliti da je drama kako brzo svane. Pogledati u ogledalo i smijati se zgužvanom licu. Oprati zube fiksirajući udubine od jastuka na licu i krmelje u očima. Obući nešto udobno. Ići na posao automobilom, jer uvijek kasnim. Otključati vrata ureda s olakšanjem što nisam jedina koja kasni. Popiti zeleni čaj. Javiti se na telefon radosna što nakon dugo vremena čujem dragu kolegicu. Jesti tost za marendu, na terasi kafića u centru grada. Odraditi dan, dok me još ne hvata fjaka. Razmišljati usput kako ću provesti ostatak dana. Otići kući u trku. Skuhati, ne - podgrijati zapravo ono od jučer. Pobjeći s prijateljicom na kavu u centar grada. Čuti od nje što je novo. Odvesti je kući jer joj muž ima auto. Ispružiti se na praznom kauču s laptopom u krilu. Sjetiti se sestrični mejlati rođendansku čestitku. Obući pidžamu i napraviti stretching prije spavanja. Leći u krevet, pročitati dva reda knjige. Spavati kao top.

Probuditi se prije budilice. Pomisliti da je zbilja nevjerojatno kako to uvijek učinim. Pogledati u ogledalo i namjestiti smiješak. Oprati zube, školski. Obući novo odijelo naručeno iz Quellea. Ići na posao automobilom, slušajući servisne informacije na radiju. Otključati vrata glavne zgrade jer poprilično ranim. Popiti kavu s mlijekom. Javiti se mejlom kolegama u susjednoj županiji, radi dogovora oko skorašnjeg sastanka. Jesti salatu za marendu. Odraditi sve s to do liste i provjeriti ima li još nešto. Razmišljati kako je dobro već sada odraditi i ponešto od sutradan. Otići kući zadovoljna. Skuhati juhu od povrća, danas je dan za povrće. Pobjeći od frižidera jer je u njemu ostalo puretine od jučer. Čuti se s majkom telefonom. Odvesti je do frizera, obje smo naručene. Ispružiti noge po povratku kući, brzim hodanjem dva kilometra oko kvarta. Sjetiti se s ponosom koliko sam to kila imala prije samo godinu dana. Obući pidžamu, skinuti šminku i oprati zube, školski. Leći u krevet, pročitati poglavlje posljednjeg bestsellera. Spavati snom za ljepotu.

Probuditi se rekonstruirajući noćašnji san. Pomisliti da je ludnica što sve sanjam i što sve podsvijest poručuje. Pogledati u ogledalo i reći si kako sam lijepa. Oprati zube, i dalje razmišljajući o snu. Obući se u žive boje, jer me vesele. Ići na posao nekim drugim putem, jer me i to veseli. Otključati vrata praznog ureda s glasnim "Dobro jutro!", jer me to podsjeća na prijateljicu koja isto čini. Popiti Nescaffe s nekim novim okusom. Javiti se dragom, sms-om, poželjeti mu poletan dan. Jesti naranču i grejp za marendu, jer me citrusni mirisi vesele. Odraditi dan lagano, bez nepotrebnog stresa, sve se stigne. Razmišljati kako je zapravo glupo razmišljati. Otići kući kraticom danas. Skuhati nešto lagano i brzo, dolazi mi dragi. Pobjeći s njim u pol ručka u krevet, jer smo si nedostajali. Čuti od njega volim te, i reći mu isto, iako oboje to znamo. Odvesti se do mora, prošetati. Ispružiti se na plaži i uživati u sutonu. Sjetiti se kako smo bili blesavi dok smo romantiku držali blesavom. Obući njegovu majicu, jer je uz more prohladno, a svoju sam zaboravila. Leći uz njega i osjetiti se blagoslovljenom od života. Spavati kasnije od planiranog, jer je noć zvjezdana i šteta je to propustiti.

Probuditi se, pomisliti, pogledati, oprati, obući se, ići, otključati, popiti, javiti se, jesti, odraditi, razmišljati, otići, skuhati, pobjeći, čuti, odvesti, ispružiti, sjetiti se, obući, leći, spavati…
Probuditi se, pomisliti, ići, sjetiti se…
Probuditi se…
Ići…

Oznake: kratka priča

O evidencijama, evidentiranju i Domestos revoluciji

utorak , 28.04.2015.

Suđe sam krenula prati još dok sam žvakala zadnji zalogaj ručka, misli zakačenih o evidencije. U biti, pitala sam se što sam sve u privatnom i poslovnom životu u skorije vrijeme trebala evidentirati, što sam već evidentirala ili bih što prije trebala imati evidentirano. Naravno, u simbiozi s evidencijama idu i pin-ovi. Ko rak samac i moruzgva.
I kako to u bajkama biva, sve je pokvario google, s obzirom da se nisam odmah sjetila riječi "simbioza", a kad sam se napokon sjetila i uguglala da pronađem koji primjer - gle, riječ je ukratko o odnosu u kojem barem jedan od simbioziranih ima korist od onog drugog (iako je moguće i tzv. mutualan odnos gdje oboje profitiraju). Dakle, netočno je da su evidencije i pin-ovi u međusobnoj simbiozi, već smo mi u simbiozi s njima, s time da je taj odnos parazitski.
Vrlo jednostavno zapravo.
Hoću-neću, poslovno evidentiram sve. Ma bit će par desetaka zakona naoružanih prijetnjama od novčanih kazni, javnom blamažom ili pomalo izumirućim osjećajem osobnog stida s jedne strane, i garde "dionika" (lijepe li riječi) s kojima vertikalno il horizontalno dolazimo u interakciju tu, tamo, tu i tamo, svakodnevno il jednom u svako toliko (a i oni imaju obvezu evidentiranja zbog svojih par desetaka zakona naoružanih blablabla... ) - očekuje, traži i iznuđuje evidencije.
Evidentiram stvari, ljude i usluge, prema vrijednosti, težini, količini, i to u određenom vremenu i prostoru, ovisno što koji dionik traži, a obično traži u nekom sebi prilagođenom vremenu (i obliku).
I naravno, svojih 5 minuta slave dnevno redovito dobivaju i ti predivni pin-ovi, brojke osmišljene radi zaštite i sigurnosti i stoga podložne promjeni, jer stalna na ovom svijetu samo mijena jest (okači to mačku o rep, rekao bi moj tata), pa ti upamti koji pin ide uz što... kud ti kao gavran mozgom tu i tamo proleti misao na OIB, i još pokoju internet lozinku, i eto Hitchcocka u digitalnoj eri, online, uživo, 24/7.
Vraćam se evidencijama, koje me evidentno tište do te mjere da me raduje pomisao da moram lažirati radne sate. Jednostavno, moram! Jer, sve ono što jeste u mom primarnom opisu posla nedvojbeno je utrostručeno jebenim evidencijama, pa ti hajde budi pametan od koje smrti umrijeti (tatine riječi)!
E pa, nemam druge!
A onda krenu, naravno, kao jedini prijateljski mehanizam - maštarije. I tako, tu i tamo oprezno al djetinje maštam o tome da mene netko evidentira kao nekog tko je poludio (evidencija više za liječnika obiteljske medicine, psihijatra i sl.), pa krenuo lupati po nekim hit sredstvima za smirenje/spavanje/funkcioniranje uopće i sve ono što ti je priroda dala, a nalogodavatelj evidentiranja oduzeo (evidencija više za apotekare, Zavod za javno zdravstvo, Državni zavod za statistiku i sl.), pa eto zbog neevidentiranja, nepravilnog/zakašnjelog/lošeg evidentiranja dobio kaznu koju neće platiti pa ode u zatvor (pa te evidentira MUP, Porezna, "dionici", tko li već...) - a u biti, tebi tim činom jedina evidencija - skrivena k'o ona bakterija u reklami za Domestos, a prije negoli je zaliješ Domestosom - ostaje evidencija o duljini odmora na teret nalogodavatelja evidentiranja. Divota!

Oznake: brainstorming

O bečkoj šnicli i hrvatskom prilogu

ponedjeljak , 20.04.2015.

Mislila sam za današnji blog kopipejstati jednu svoju priču, al neću, baš mi se piše moj brainstorming.
Vozeći danas s posla, u jednom sam trenutku brojala pješačke prijelaze od pulskog jumbo kružnog toka do stana u kojem živim. Nisam baš sigurna koji je točan broj, bila sam preumorna za memoriranje, al više ih je od 30. Neki od njih misteriozno su postavljeni u zavojima, a mnogo njih izgleda kao hamok (mreža za spavanje) zavezan između poprilično pretilih debala stabala koji, bit će, rade sjenu, eto lijepo i uredno izgledaju, al ne vidiš pješaka od njih da si bog!
Kakve to veze ima s bečkom šniclom? E pa ima! Konkretnije, s hrvatskim prilogom. Nešto što nema logike, al ima savršenu formu.
Danas sam srela djevojku koja u životu nije vidjela ni pojela bečku šniclu. Uistinu. Ne zato jer neće, već zato jer joj obiteljska anamneza nije nešto o čemu bi netko razmišljao ni promišljao. Geni su nekad takva prokletinja, a možda čovjek i sam postaje ono u što previše gleda. Ne treba govoriti da, vezano uz nju (i takve), mnogo toga nije moglo nit teško da će ikad biti u funkciji. Mlatarajmo mi šarenim zastavama, grudajmo se poveljama i deklaracijama, ljudska prava nešto su što je ukoričeno samo utoliko što u praksi treba biti spaljeno, jer i dalje nas "pali" vladavina jačeg. Makar malo, i makar podsvjesno. A i voli čovjek da je nad nekim jači, makar nije riječ o njegovoj snazi il veličini, već o nečijoj slabosti, pa nad njom likuje.
Nego, djevojka nije znala što je bečka šnicla, nije znala što da radi s njom, i na kraju je nije ni htjela pojesti. Ne ulazim u to zašto.
Istom danas, iz prelijepog celofana načičkanog propupalim proljetnim socijalnodržavnim namjerama (kako to i priliči socijalnoj državi koja šepa nadesno, kida nalijevo, i alaltivera pljuje kad vidi crnu mačku) i s mašnom handmade urešenom svim titulama na koje većina tituliranih primjenjuje autoerotske radnje, odmatam prekrasnu vijest - previše je gladne djece po hrvatskim školama, avaj, avaj!
I gle - ono malo prokleto čudo u meni već vidi rješenje - pa pošaljite ih na pješačke prijelaze iliti zebre iliti one bijele (paralelne) pruge na kolniku, ee, one u zavojima, il one koje izviru između pseudobaobaba - prosječan šofer neće ih vidjeti, dijete manje, para više, vuk sit, ovce na broju, fali koje janje al janjetina nam je ionako kakti neki brend, ne?

Oj bečka šniclo, nečiji nedosanjani snu, monstrumu što si mi izmamio suzu, nikad ti taj talent ne bih pripisala, nikad!
Oj hrvatski prilože, javnozdravstveni problemu zapravo, nema gdje te nema, a bolje bi bilo da te uopće nema, il ima, al daleko brate!
Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, mala zemljo za veliki odmor, puna života, prekrasnih slogana i kvalitetnog celofana, volim te, falila si mi dok sam ono gastarbajtarila, joj mladosti, joj ludosti!

Oznake: brainstorming

Ko to tamo peva?!

nedjelja , 19.04.2015.

Naravno da mi najgenijalnije ideje na pamet padaju u vožnji, bar u zadnje vrijeme, otkad mi je to rutina. Eto, tako mi je jučer nešto genijalno palo na pamet, i dok sam došla doma, jela, odmorila itd... ode!
Nego, danas sam s mojom dragom Sandrom pila kavicu i iskomentirala činjenicu da bi bilo korektno blogati malo redovitije, pa iz moralne odgovornosti prema njoj idem iščeprkati iz memorije i utipkati par činjenica - o pjevanju.
Nema mi goreg nego kad me etiketiraju kao pjevačicu. Majke mi. Koliko god ja dugo pjevala, a tu sam negdje na 18 godina staža, to "pjevačica" me žulja do besvijesti. Kud je apsolutno normalno u gažerskim kuloarima čuti "imamo pjevačicu", "bend s pjevačicom", "ona je dobra pjevačica"... Osobno, to vidim kao predmet koji se pomiče uzduž i poprijeko po bini. Sebe eventualno doživljavam kao nekog tko pjeva, to mi je posve apersonalno - ja sam ja, i eto, uz sve ostalo što još u životu radim, desilo se i to da pjevam.
A biti "pjevačica" je baš uzbudljivo, zapravo. Dok svi misle da si ti izložen pogledima, zapravo imaš najbolji pogled na sve njih (to je zato jer ne pjevam na velikim binama s profi rasvjetom od koje ništa ne vidiš).
Neko vrijeme bila sam "pjevačica" po raznoraznim feštama. E, to je jako uzbudljivo! Na većini njih, u prvih sat vremena svi se nastoje ponapijati jer u biti pojma nemaju što bi sa sobom, i ne znaju se drukčije opustiti. Negdje u sredini počinju narudžbe, obično 5 njih istodobno, od rocka do narodnjaka, od nečeg lakšeg do nečeg življeg, narode dogovorite se više! Naravno, malo tko zna plesati. U zadnjih sat vremena, kao pravi doktor praksom stečenog komunikacijskog jiu-jitsua, rješavaš pijanu nekolicinu koji se nakelje metar od tebe i mikrofona, riču s uzdignutim rukama, zalijevaju ti ne baš tako jeftinu opremu alkoholom, i sve ti to treba biti kao simpatično. U biti, navikneš se, pa ni ne očekuješ drugačije. Uza sve to, a pitaju me, odavno sam se prestala opterećivati onim što pjevam, u takvim prilikama podjednako lako postajem i Rozga, i Hanka Paldum, i James Brown.
U fešte ubrajam i svadbe. Bilo ih je i sjajnih, naravno, al obično pamtiš one biserne. Npr, unezvjerena mladenka 45 minuta traži mladoženju, koji je bogtepitaj gdje otišao sa svojim kumom i ekipom pušiti joint. Il, u romantičnom (!) trenutku rezanja torte i zdravice, moraš puštati s youtubea (!) "Karanfile" Nives Celzijus (!), jer je kuma htjela baš tu pjesmu, baš tada (još je nismo imali na repertoaru). Mašala i takva romantika. Il, netko se sjeti da ti kaže - "ja tebe plaćam" (!) - za šta, majmune? Savjetovala bih mladencima da ne gledaju svadbe na youtubeu, jer je tamo obično prikazano "the best of", čisto da se ne razočaraju kad se noć rascjepka na 10 slijedova jela i sve one rituale (kojima požele dodati još rituala).
Ovo sve što ne izgovoriš baš sam danas komentirala s jednim simpatičnim prodavačem na tržnici. Naravno, došla sam tamo negdje oko 13 sati, maltene nigdje nikog, čovjek je pol toga već spremio, a kako sam okrenula na humor činjenicu da ga tlačim, na kraju smo se oboje smijali činjenici kako je naporno raditi s ljudima i koliko toga zapravo gutaš, moraš prešutjeti. Njegova je žena došla do toga da ga moli da ode on prodavati povrće i voće, ne može više gutati jadna, i da joj se pranje brodova čini kao savršen posao!
Nego, natrag na binu. Hoteli. Turizam. Ukratko, to ide ovako: šank moli boga da je promet što veći (direktori i vlasnici to vole), da sviraš što tiše (nerijetko više čujem blendere i aparate za kavu nego sebe), da završiš što ranije (da bi i oni završili što ranije, ako nema nadređenih) i na neki prešutan način moraš im ne dosaditi repertoarom (lobiji). Nijemci načelno vole medium country i disco fox i dosta piju, Talijani grupne plesove i ballo liscio i ne piju ništa. Britanci su fleksibilni za žanr i jako puno piju. Plesne škole su očito po svim zemljama in, tako da dosta njih pleše engleski valcer, cha-cha-cha, rumbu, sambu i sl., al im često moraš na mikrofon reći što sviraš (ako ne prepoznaju pjesmu, nerijetko ne znaju prepoznati ni ritam), a mnogi znaju korake al ih ne znaju ritmički ukomponirati.
Većina hotelskih muzičara "svira" na matrice. Tu i tamo netko od njih nešto i zna svirati. Rezultat je to činjenice da su hoteli prestali plaćat veće bendove (koji su uistinu i svirali), dok ih nisu sveli na najjeftiniju opciju - one-man bendove, koji naravno da moraju svirat na matrice. Načelno, malo tko od onih koji odlučuju znaju razlikovat dobro od lošeg. Većini svi zvuče isto, il slično, pa jedini razlikovni element postaje odjeća u kojoj se pojavljuješ, il širina osmjeha, il evenutalno ono što začavrljaš na mikrofon između pjesama. I naravno, cijena, vjerojatno najbitniji od svih elemenata.
A ta cijena moj je dodatni izvor prihoda. Ne kupujem za to skijanja il novi auto - plaćam račune, eto, takav sam stalež.
Katkad jalno gledam te goste, i pomišljam - kad će moja mama (prosječni HR penzioner) moći sebi priuštiti tjedan dana turizma u drugoj državi? Govore - divno vam je ovdje! Eee, kad bi znali... Ponekad poželim biti vidovita, ne gledati tu masu kao goste, već vidjeti uistinu tko su, što rade, kako su. Ponekad osjetim životnu priču u nečijem pogledu. Ponekad me dirne ljubav između dvoje ljudi koji su očito čitav životni vijek prošli zajedno. Nerijetko vidim galebove (ljudske), salijeću, vrebaju, nadaju se (sve ih je manje). Ponekad vidim neizgovorenu svađu, razmaženo dijete, usiljenost. Volim vidjeti kad je netko opušten, neopterećen. I sve to dok pjevam.
Najdraže su mi svirke na kojima si izvođač, interpretator, kulisa, gdje je u prvom planu pjesma, i prigoda za koju je izvodiš. Takvih svirki je najmanje.
I brojim - aplauze, suze kad sam nekog dirnula, pohvale, indiferentnost, i znam da me se sutra neće ni sjećati, i da su komplimenti tek zrnca peludi na šoferšajbi, opereš ih jednim potezom. Skinem šminku i izujem štikle, isto biće koje je maloprije imalo šminku i nosilo štikle. Nipošto pjevačica. Ja sam tek ja, a "ko to tamo peva", ne razmišljam.

Oznake: brainstorming

O uzdbrdicama, nizbrdicama i suočavanju s istarskim ipsilonom

ponedjeljak , 13.04.2015.

Šoferiram. Već 22 godine. Po defaultu, naravno. Al u zadnje vrijeme svakodnevno, jer mi se privatni život zalijepio uz Pulu, a poslovni (i dio privatnog) uz Labin.
Eto tako svakodnevno imam privilegiju svjedočiti na prvom mjestu ljepoti prirode. Pticama, sumaglicama, buđenju dana, listanju stabala, mijenjanju krajobraza i sl. Najviše me oduševljava Most Raša, na potezu do Raše. Boje nad kanalima (i u njima) su neopisive: ona trava što raste uz kanale (šaš, il što li je već), i odsjaj okolnih brda u vodi nude doslovce čarobne ljubavne prizore. Prolomi se tu i tamo neka patka, il dah vjetra, pa se voda komeša. Radujem se danu kad ću zaustaviti, izaći iz auta, i uživati u tom egzibicionizmu prirode i trenutka.
Nego, odmičem se od naslova.
Kao šofer, mislim da sam oprezna, i zapravo prestrašena. U sebe imam povjerenja, al ne i u okolnosti na cesti (zeko koji je poželio prijeći na drugu stranu, neposluh tehnički ispravnog vozila, precijenjeni potezi drugih sudionika u prometu i sl.). Ne volim brzine jer ništa ne jamče. Meni se živi, iako mi život i nije neki spektakl.
Ukratko, jučer sam (opet) savladavala istarski ipsilon. Žilu kucavicu. Infrastrukturni amen. Mjesto čudnih informacija, zapravo, jer se udaljenosti od odredišta čas smanjuju čas povećavaju. Odmorišta na kojima se ne smiješ odmoriti. Ograničenje 110. Meni dovoljno.
Na blagim uzbrdicama jučer sam tako osvijestila za mene vrlo bitnu stvar, a i inače sam je uočavala u vožnji. Na uzbrdicama se osjećam sigurnije, nemam osjećaj da mi kočnice mogu zakazati, imam pregled eventualnih zavoja, čujem motor i njegov brainstorming, i u konačnici - idem ka cilju nekako podsvjesno, uspinjem se, postoji nekakva egzaltacija bez fanfara i bez spektakularnih scena. Iako motor guta više goriva, iako to sve skupa djeluje nekako sporije, al volim se uspinjati.
Nizbrdice me unezvjeruju. Pogotovo ako se protežu kroz zavoje. Kao - motor ne pati, sve klizi, ni ne čujem da vozim, al... Sve je preglatko da bi bilo ugodno. Silazim. Ne sviđa mi se.
I tako, dozvoljavajući da mi ovaj tijek misli skrati putovanje, razmišljam - jel moguće da sam najsporiji vozač na ipsilonu, iako sam na rubu gabarita propisa? Nekako me svi pretječu, nekako su u većoj žurbi, hrabriji, prekršajniji, pojma nemam što...
Prisjećam se kad smo iz Umaga, s jednog festivala putovale za Labin. Nekako smo završile u Vodnjanu, jer su ipsilonski prometni znakovi bili neprijateljski za našu destinaciju. Slušala sam Songkillerse i smješkala se, sa suzama u očima, zbog gluposti zvane relativnost. U Vodnjanu smo popile kavu, dan je bio sunčan i potpuno nijem. I bilo nam je lijepo.
Kakobilo, do cilja sam stigla. I onaj, i ovaj put.
Brine me jedino moja percepcija uspinjanja i silaženja. Ono, uzbrdo i nizbrdo. Teže i lakše. S boljim pogledom, il bez njega.

Oznake: brainstorming

Kratka priča: O maminom anđelu i misteriju zvanom Pariz

nedjelja , 12.04.2015.

Ja nemam tate. Mama kaže da sam ga imao, ali dok sam bio u trbuhu, i to samo neko vrijeme. Onda se on uplašio i odlučio je otići. Ja nisam kriv. Ipak. Ona za njega nekad kaže da je budala. Ja to ne znam. Valjda joj moram vjerovati.
Mama me svaki dan vozi u vrtić i dolazi po mene nakon posla. Dođemo kući, i dok ona priprema ručak, ja gledam "Zemlju daleke prošlosti". To mi je najdraži crtić. Obično je ništa ne pitam jer se ljuti što je ne pustim da kuha na miru. Ponekad je čujem da kaže da je umorna od svega. Ja ne shvaćam kako može biti umorna od svega. Ja budem umoran kad se igram lovice, ali nju nisam vidio da igra lovice.
Mama ima prijateljicu koja se zove Diana. To je Ozrenova mama. Ozren mi je jedan od najboljih prijatelja. Ni on nema tate. Njegov tata je otišao kad je Ozren imao tri i pol godine. Kad je pitao mamu zašto je tata otišao, mama je rekla da je to zbog toga jer svaki muškarac mora odvesti svoju ženu bar jednom u životu u Pariz. Meni nije jasno zašto nije malo čekala, jer on možda stvarno nije znao da se njoj žuri. Ozren je rekao da će on jednog dana svoju ženu uvijek voditi u Pariz.
Naše mame, Ozren i ja idemo skupa na more, kad one mogu. I njegova mama puno radi. Uvijek nam bude lijepo! Puno plivamo i ronimo, a poslije odemo na sladoled. Mame sjede na terasi, a mi gledamo kako turisti igraju mini golf i ping-pong. Mame su stvarno čudne, dobiju piće koje je na dva kata – dole je plavo, a gore žuto, baš lijepo, a one to promućkaju slamkom. Poslije budu nekako sretne. Ja volim da je moja mama sretna.
Uskoro ću imati rođendan. Imat ću tortu na dinosaura. I šest svjećica. Mama će mi kupiti one koje se teško gase. Pitao sam je, i hoće. Baš su fora! Marko ih je imao na svom rođendanu. Njegova mama ih je kupila u Merkatoru. Ali nisam zbog toga baš jako oduševljen jer nisam siguran hoće li se i s takvim neobičnim svjećicama ispuniti želja.
Ja znam što ću poželjeti kad budem puhao svjećice: Da sva djeca skuže da Djed Mraz laže! Zato jer smo i Ozren i ja zaželjeli za Božić da naši tate žive opet s nama, a on je onda dobio igru Twister i DVD Ninja kornjača, a ja novu igricu za kompjuter i skijaške rukavice.
Sada idem spavati. Moram spavati da bih narastao velik. Mama me svaku noć prije spavanja poljubi i kaže nek' me čuvaju najbolji anđeli. Ja joj kažem nek' i nju čuvaju najbolji anđeli. Onda mi ona kaže da sam ja njezin anđeo. To mi baš i nije skroz jasno, ali joj vjerujem. Baš me zanima, da li bih bio i tatin anđeo da ju je bar jednom poveo u Pariz?

Oznake: kratke priče

Tekst za uglazbit (turbo folk): Impotencija

subota , 11.04.2015.

Što u krevet mlađoj si odselio
ti si mene, dragi, razveselio.
Nema više po kući robijanja
niti svađe zbog tvoga opijanja.

Njena koža neka je svilenija,
nek je noću stoputa vatrenija,
nek je njezin grudnjak triput veći broj
Kletva ova neka vam je poklon moj.

Dabogda ti novčanik presušio
Dabogda se pred njom samo srušio
Satrala te dabog konkurencija
Uhvatila dabog impotencija.

:-D

Oznake: tekstovi

Kratka priča: Dan državnosti, AD 2013

Jutro bez sunca. Zapravo, ima sunca, ali iza debelog sloja oblaka, što mnogi zaboravljaju pa vide samo sivilo. Marija je ustala kasnije, blagdan je i voli si priuštiti dulji san. Obavila je jutarnju toaletu, odjenula se i povela psa u šetnju, obično obiđu par blokova zgrade.
Zrak stoji, ne daje znakova života. I dalje bunovna, šetnju Marija koristi kao igru u kojoj je ona promatrač, tihi svjedok svega što je okružuje, što nerijetko voli raditi. Sa stablima, cvijećem, zgradama i automobilima je lako, oni su tu tek kulisa, fizička okolina koja u igri ima sporednu ulogu. No ljudi, znani i neznani slučajni prolaznici, igra nalaže da ih vidi, suosjeti s njima do granice u kojoj prestaju biti bića odvojena od identične srži.

Zgrade su se oko nje nadvile kao da su dvostruko više. Pas njuši, trčkara, mokri po rubnicima i propupalim margaritama, grmićima oleandra i rasvjetnim stupovima. Negdje njuši dulje, negdje kraće. Ljudi nigdje.
Marija razmišlja znači li joj išta Dan državnosti. Za par dana bit ćemo dio Europske unije. To što u nju ulazimo više joj izgleda kao da iz nečega izlazimo. Pas prelazi cestu, a nije sačekao njen znak, magarac jedan! I ona je prelazi, očiju zakovanih za prizor koji nerijetko viđa, ali je danas njegovo značenje daleko simboličnije. Teta Jela. Za nju je i neradni dan očito radni. Prevješto s obzirom na njene godine i revno poput kakve inkriminirajuće inspekcije istražuje komunalni otok. Mali šareni jastučić smjestila je navrh sijede glave, lijevom rukom otvara kontejner i najprije par trenutaka gleda, „snima“. Kud baš danas da mi padne na pamet igrati igru, majku mu ljubim… razmišlja Marija, al' Dan državnosti ne da joj mira, igrat će se s Jelom, njemu za inat, ovo nipošto nije slučajno.

Ono što zna je sljedeće: u dobi od sedamdesetak godina, Jela je baka troje unučadi. Jedno studira medicinu, dok je drugo dvoje osnovnoškolske dobi. To troje unučadi poteklo je od dvoje djece, sina i kćeri, koji su oboje vrlo prosječni članovi društva, ali je njihova uloga značajna budući su odgojeni po nekadašnjim vrijednostima (poštenje, iskrenost, marljivost i sl.) i time spadaju u one koji najbrže izvlače tanji kraj.
Ono što zna, Marija se boji priznati: Jela se zasigurno takvom životu nije nadala.
Ono što mora, Marija i čini: suosjeća, i prati što se mimo htijenja u njoj samoj događa. Stid, za početak. Stidjela bi se da njena majka ili baka moraju prevrtati tuđi otpad. Stidi se što njen pas ima milostiviju karmu. Stidi se što iz šturog životnog itinerara svojih roditelja iščitava duboku odanost življenju, kumovanu nepresušivom nadom u bolje sutra. Odanost toliko silnu, da su svaki iz svog gnijezda već kao djeca odletjeli svatko u svom smjeru, krilima nezgrapno grabeći zrak, dokle stignu. I njoj i njemu korijeni više nisu u zemlji, već ih suše u vlastitim tajnim smočnicama, da ih samelju u prah koji u malim količinama liječi i pozicionira, a u prevelikim satire i guši. Stidi li se Jela? Stide li se njena djeca, unuci? Jela je svoj stid u osobnom dogovoru predala svakome tko se stidi gledati je. To o njima govori, ne o njoj. Marija to njuši, kao pas, zastaje i podiže nos, jedva primjetno širi nozdrve. Stidi se što se stidi uopće.
Nakon par trenutaka „snimanja“, Jela stade kopati po vrećicama. U tu svrhu koristi štap, na čijem je vrhu pričvršćena nekakva bodlja, poput kandže. Kopa brzo, kao da zna u kojoj vrećici može biti boca, kao da je kandža zapravo sofisticirani detektor svega prigodnog za otkup. Zatvara prvi kontejner i otvara drugi, isti postupak. Lijeva ruka, poklopac, kapica, kandža. Izvlači dvije boce. Ptice, kulisa, sveudilj cvrkuću. U Mariji bijes. Kakvi smo mi ljudi?! Kakav je ovo život?! Kada smo svi prihvatili da je kopanje penzionera po kontejneru – normalno?! Kao, dobro je, ljudi se snalaze, sreća i to da mogu. Čemu vodi ovo simultano ludilo, što se odgađa, zašto mislimo da nas se ne tiče?! Grad uštirkan za turističku sezonu, nizovi raznobojnog cvijeća rese zelene površine, na jarbolima vise državne zastave, strane tabele preplavile su obnovljene prometnice (oblačno je pa razgledavaju, nisu na moru), s plakatnih mjesta vrište plakati kulturnih i zabavnih događanja povodom ulaska u EU, i Jela – stara dobra Jela. Bez misli, samo s ciljem. Marija bjesni, nije dobro, ne valja, ne može to tako! Mora postojati izbor, mora!
Odalamljena vlastitim tokom svijesti, shvati da joj niz lice teče suza. Brutalni svjedok zaklet moralnim kompasom. Tuga. Nemoć da išta učini. Slika bebe Jele kako je majka doji. Slika male Jele kako čini prve korake. Rumen mlade Jele kad mimoilazi mladića u kojeg je zaljubljena. Ljepotu mlade Jele koju svaka mladost ima. Jelin trud da podigne svoje dvoje djece, dočeka muža toplim ručkom, odabere svoju prvu kuhinju. Razlikuju li se Jeline slike išta od njenih vlastitih slika – majčina prsa, prvi koraci, zaljubljenost, mladost, djeca, život…? Razlikuju se ičije slike, ili su tek kulise te koje im daju ocjenu visoke umjetnosti ili kiča?
Prije nego li je Jela istražila i posljednji kontejner, Marija je pozvala svog psa i žurno krenula dalje. Ne želi više suosjećati, pomislila je, sutra je novi dan i sve kreće ispočetka. Obući će svoje odijelo, otići na svoje radno mjesto, smješkati se klijentima, ljubazno odgovarati na telefone, pregovarati kamate i obrazlagati isplativost ili neisplativost investicija. Bit će Marija koja zna tko je. I drugi će isto tako zauzeti svoja radna mjesta, namjestiti izraz lica koji se od njih očekuje, i svaki u svojoj domeni vraški vješto jedni drugima prodavati uloge koje jedni od drugih očekuju, traže, žele, i bez njih ne znaju. Uz kavu za vrijeme stanke, listat će se novine, razmjenjivati tračevi, mjeriti vrijednost nečijeg auta ili cipela, ocjenjivati retorika na lokalnim izborima, svaki će brak biti svet. I bit će dobro, sve će biti dobro, uostalom, i bolje je kad su stvari poznate. Sutra će, dakle, biti novi dan, kontejneri će se ujutro isprazniti pa dovečer opet napuniti novim otpadom, jer otpad nije smeće, a Jela to zna.
A do tada, Marija se vraća kući i kuha kavu, psa je izvela natašte. Uskoro će se probuditi i njen sin. Zapravo, uskoro će ustati, ispravi samu sebe. U svijetu u kojem živimo biti budan baš i nije neki blagoslov.
Dok se ne desi čudo. Il', možda, dok se ne prestanemo čuditi i nešto ne poduzmemo. Recimo, pogledamo sve Jele svijeta u oči, bez stida.

Oznake: kratke priče

Sedamnaest stvari koje me danas žuljaju

1. David Gilmour. Svaka čast, lik je vanzemaljac, ali - pasmater, taj njegov menadžer il kako to već funkcionira, pa morao bi znat da nije fer da su karte za koncert u Areni kupovali ljudi iz Dubaija i Amerike i bogtepitaj odakle... Il su mogli otvorit još jedan termin tu u Puli. Il je on to mogao znat, pa inzistirat, onako ljudski, humano. Kao, većina Hrvata može bilo kad ić u London il negdje po svijetu na njegov koncert... Totalno neoliberalistički, i fuj!
2. Biciklisti na cesti. Super je to bavit se sportom, al nije baš uzbudljivo nailazit na maltene nevidljive sudionike u prometu. Još ok dok su u "jatu" i obučeni u kričavo i voze jedan po jedan. Plus svega, nisu obvezni imat ni farove.
3. Čini mi se da zapadni turisti tu dođu ispuhat ventile od oštrih regula iz svojih matičnih država, pa ne treba davat žmigavce u prometu, mogu dijagonalno prelazit cestu šetajući i sl. Croatia, full of joke!
4. Svjetski dan ovoga, onoga itd. Ja se sjećam da su bili Nova godina, Dan žena, Praznik rada; Dan mladosti i Dan republike u vrijeme mog djetinjstva. Danas čisto sumnjam da postoji 5 dana u godini da nisu svjetski il međunarodni dan nečeg.
5. Puna mi je kapa toga da su ljudi znatiželjniji oko informacija šta ko radi ili je postigao ili je kupio ili je lijepo uradio, nego je li sretan (iznutra) ili ne, a kamoli svjestan ili ne.
6. Prava manjina, većina, gejeva, negejeva, osoba s invaliditetom, starih, mladih, zelenih, kosookih, pankera, blabla itd. Kakva prava?! Svi su ljudi i točka. Svi imaju prava i točka. Nema većih ili manjih prava.
7. Živio dan kad ljudi shvate da je bilo koji rad na crno il siva ekonomija = krađa. Koga kradeš? Državu. Tko je država? Mi, a ne par političara koje (ne) izabereš iz straha, vlastitih interesa, inercije i sl. I riječ je o našoj zajedničkoj kasi iz koje želimo kupovati sve ono što svatko od nas želi svom djetetu. Na kraju, nitko od "odgovornih za politiku" ne plati to iz svog džepa, nego kradeš sam od svoje djece.
8. Projektno financiranje. Ne razumijem koga fascinira sva ona lova bačena na tzv. vidljivost projekta - bedževe, naljepnice, zastavice, letke itd... Prestaješ bit vidljiv, bodeš oči... Samo forma koja guši sadržaj.
9. Zanima me, koliko ljudi se ljudi može natašte mirno pogledati u ogledalo. Ono baš, da te nije stid boga.
10. Neverbalna komunikacija u cilju postizanja cilja (pa se pazi na obleku, držanje glave, ruku, tijela, način pogleda, ton i brzina govora, poredak riječi, poštapalice...). Živi bullshit. Jako je malo toliko dobrih glumaca da to ne izgleda plitko.
11. Kako se nečemu glupom kaže ne, a da to ima smisla? Npr., ono kad su se morali kupovat novi udžbenici. S masu sam roditelja i nastavnika komentirala o tome, uglavnom smo se slagali da je to nepotrebno, da se malo što mijenja, da je to ogroman trošak itd. I sve je ostalo na nivou "čavrljanja", svi smo uredno kupili udžbenike, psi su lajali, karavane prošle.
12. Po kojoj formuli danas svatko može izdat knjigu i bit književnik/pisac/pjesnik? Dobrih 20 godina imam spremne materijale, meni to još nije upalilo, i osjećam se totalno aliterarno i nepismeno.
13. Zašto čitavo društvo trubi djeci o štetnosti alkohola, a pivo strši iz svake druge reklame (kao, prehrameni proizvod), na svakom domjenku se u ruke guraju rakije, vino i sl., a bogme sam pred par godina svjedočila i party-ju bez alkohola, a glavni je protagonist koncerta dijelio autogram karte sa sponzorom jednog proizvođača pive bez beda. U biti smo poprilično licemjerni.
14. Gdje je logika da u državi u kojoj je petina stanovništva nezaposlena, broj umirovljenika jednak broju onih koji rade, gdje za bolesne moraš radit humanitarnu akciju, ... u par sati na tv-u gledaš natjecanje za šopinholičarku, 321 kuhaj i Masteršefa, i trebaš se fascinirat činjenicom da Seve (kojoj je - vidi paradoksa - uvijek sve oprošteno) šeće sa štakom polijepljenom svarovski kristalima. I onda još po HACCP-u (hasapu) svu hranu koju turisti ne pojedu moraš baciti u smeće jer nije jestiva navodno.
15. Zašto savjet "rađajte djecu" na žalost slušaju/čuju pretežno oni kojima je to maltene postao biznis, bez da im ide radni staž i bez da uplaćuju poreze i doprinose? Zašto sistem dozvoljava da se "socijalni slučaj" protegne do 3-4 generacije u jednoj obitelji?
16. Zašto ne postoje cenzura i radne akcije?
17. Gdje se može saznati koliko je novca ukradenog od državnog proračuna sa strane ex dužnosnika i gospodarstvenika koji odmaraju po kaznionicama tipa Remetinec vraćeno u proračun?

Oznake: brainstorming