Jutro bez sunca. Zapravo, ima sunca, ali iza debelog sloja oblaka, što mnogi zaboravljaju pa vide samo sivilo. Marija je ustala kasnije, blagdan je i voli si priuštiti dulji san. Obavila je jutarnju toaletu, odjenula se i povela psa u šetnju, obično obiđu par blokova zgrade.
Zrak stoji, ne daje znakova života. I dalje bunovna, šetnju Marija koristi kao igru u kojoj je ona promatrač, tihi svjedok svega što je okružuje, što nerijetko voli raditi. Sa stablima, cvijećem, zgradama i automobilima je lako, oni su tu tek kulisa, fizička okolina koja u igri ima sporednu ulogu. No ljudi, znani i neznani slučajni prolaznici, igra nalaže da ih vidi, suosjeti s njima do granice u kojoj prestaju biti bića odvojena od identične srži.
Zgrade su se oko nje nadvile kao da su dvostruko više. Pas njuši, trčkara, mokri po rubnicima i propupalim margaritama, grmićima oleandra i rasvjetnim stupovima. Negdje njuši dulje, negdje kraće. Ljudi nigdje.
Marija razmišlja znači li joj išta Dan državnosti. Za par dana bit ćemo dio Europske unije. To što u nju ulazimo više joj izgleda kao da iz nečega izlazimo. Pas prelazi cestu, a nije sačekao njen znak, magarac jedan! I ona je prelazi, očiju zakovanih za prizor koji nerijetko viđa, ali je danas njegovo značenje daleko simboličnije. Teta Jela. Za nju je i neradni dan očito radni. Prevješto s obzirom na njene godine i revno poput kakve inkriminirajuće inspekcije istražuje komunalni otok. Mali šareni jastučić smjestila je navrh sijede glave, lijevom rukom otvara kontejner i najprije par trenutaka gleda, „snima“. Kud baš danas da mi padne na pamet igrati igru, majku mu ljubim… razmišlja Marija, al' Dan državnosti ne da joj mira, igrat će se s Jelom, njemu za inat, ovo nipošto nije slučajno.
Ono što zna je sljedeće: u dobi od sedamdesetak godina, Jela je baka troje unučadi. Jedno studira medicinu, dok je drugo dvoje osnovnoškolske dobi. To troje unučadi poteklo je od dvoje djece, sina i kćeri, koji su oboje vrlo prosječni članovi društva, ali je njihova uloga značajna budući su odgojeni po nekadašnjim vrijednostima (poštenje, iskrenost, marljivost i sl.) i time spadaju u one koji najbrže izvlače tanji kraj.
Ono što zna, Marija se boji priznati: Jela se zasigurno takvom životu nije nadala.
Ono što mora, Marija i čini: suosjeća, i prati što se mimo htijenja u njoj samoj događa. Stid, za početak. Stidjela bi se da njena majka ili baka moraju prevrtati tuđi otpad. Stidi se što njen pas ima milostiviju karmu. Stidi se što iz šturog životnog itinerara svojih roditelja iščitava duboku odanost življenju, kumovanu nepresušivom nadom u bolje sutra. Odanost toliko silnu, da su svaki iz svog gnijezda već kao djeca odletjeli svatko u svom smjeru, krilima nezgrapno grabeći zrak, dokle stignu. I njoj i njemu korijeni više nisu u zemlji, već ih suše u vlastitim tajnim smočnicama, da ih samelju u prah koji u malim količinama liječi i pozicionira, a u prevelikim satire i guši. Stidi li se Jela? Stide li se njena djeca, unuci? Jela je svoj stid u osobnom dogovoru predala svakome tko se stidi gledati je. To o njima govori, ne o njoj. Marija to njuši, kao pas, zastaje i podiže nos, jedva primjetno širi nozdrve. Stidi se što se stidi uopće.
Nakon par trenutaka „snimanja“, Jela stade kopati po vrećicama. U tu svrhu koristi štap, na čijem je vrhu pričvršćena nekakva bodlja, poput kandže. Kopa brzo, kao da zna u kojoj vrećici može biti boca, kao da je kandža zapravo sofisticirani detektor svega prigodnog za otkup. Zatvara prvi kontejner i otvara drugi, isti postupak. Lijeva ruka, poklopac, kapica, kandža. Izvlači dvije boce. Ptice, kulisa, sveudilj cvrkuću. U Mariji bijes. Kakvi smo mi ljudi?! Kakav je ovo život?! Kada smo svi prihvatili da je kopanje penzionera po kontejneru – normalno?! Kao, dobro je, ljudi se snalaze, sreća i to da mogu. Čemu vodi ovo simultano ludilo, što se odgađa, zašto mislimo da nas se ne tiče?! Grad uštirkan za turističku sezonu, nizovi raznobojnog cvijeća rese zelene površine, na jarbolima vise državne zastave, strane tabele preplavile su obnovljene prometnice (oblačno je pa razgledavaju, nisu na moru), s plakatnih mjesta vrište plakati kulturnih i zabavnih događanja povodom ulaska u EU, i Jela – stara dobra Jela. Bez misli, samo s ciljem. Marija bjesni, nije dobro, ne valja, ne može to tako! Mora postojati izbor, mora!
Odalamljena vlastitim tokom svijesti, shvati da joj niz lice teče suza. Brutalni svjedok zaklet moralnim kompasom. Tuga. Nemoć da išta učini. Slika bebe Jele kako je majka doji. Slika male Jele kako čini prve korake. Rumen mlade Jele kad mimoilazi mladića u kojeg je zaljubljena. Ljepotu mlade Jele koju svaka mladost ima. Jelin trud da podigne svoje dvoje djece, dočeka muža toplim ručkom, odabere svoju prvu kuhinju. Razlikuju li se Jeline slike išta od njenih vlastitih slika – majčina prsa, prvi koraci, zaljubljenost, mladost, djeca, život…? Razlikuju se ičije slike, ili su tek kulise te koje im daju ocjenu visoke umjetnosti ili kiča?
Prije nego li je Jela istražila i posljednji kontejner, Marija je pozvala svog psa i žurno krenula dalje. Ne želi više suosjećati, pomislila je, sutra je novi dan i sve kreće ispočetka. Obući će svoje odijelo, otići na svoje radno mjesto, smješkati se klijentima, ljubazno odgovarati na telefone, pregovarati kamate i obrazlagati isplativost ili neisplativost investicija. Bit će Marija koja zna tko je. I drugi će isto tako zauzeti svoja radna mjesta, namjestiti izraz lica koji se od njih očekuje, i svaki u svojoj domeni vraški vješto jedni drugima prodavati uloge koje jedni od drugih očekuju, traže, žele, i bez njih ne znaju. Uz kavu za vrijeme stanke, listat će se novine, razmjenjivati tračevi, mjeriti vrijednost nečijeg auta ili cipela, ocjenjivati retorika na lokalnim izborima, svaki će brak biti svet. I bit će dobro, sve će biti dobro, uostalom, i bolje je kad su stvari poznate. Sutra će, dakle, biti novi dan, kontejneri će se ujutro isprazniti pa dovečer opet napuniti novim otpadom, jer otpad nije smeće, a Jela to zna.
A do tada, Marija se vraća kući i kuha kavu, psa je izvela natašte. Uskoro će se probuditi i njen sin. Zapravo, uskoro će ustati, ispravi samu sebe. U svijetu u kojem živimo biti budan baš i nije neki blagoslov.
Dok se ne desi čudo. Il', možda, dok se ne prestanemo čuditi i nešto ne poduzmemo. Recimo, pogledamo sve Jele svijeta u oči, bez stida.
Post je objavljen 11.04.2015. u 20:03 sati.