Kratka priča: Oči su mi dječje

petak , 29.05.2015.

Sklopljenih očiju i gotovo mehanički, prstima si prelazim preko lica. Nanosim debeo sloj instant maske za vlaženje kože. One od sedam kuna, za dvije, al' kod mene četiri upotrebe jer ne shvaćam čemu i to ograničavanje. Razmazujem masku na lice i prsti mi spontano postaju prstima kozmetičarske vježbenice, pažljive i plahe, koja kao da namače i hrani svaku poru, ožiljak, svaku boru što nit' zna nit' namjerava lagati. Čelo i nos, kao da ih prvi put dodirujem. Obrazi, vrat, kao da nisu moji, osjet se stvara i nestaje u prstima. A opet, kao da mi tuđi prsti šeću i obrazima, i vratom. Jedino lice osjećam. I taj trenutak traje.
Traje, i tone.

Tone svaka nada da Bog il' Allah, kad već čovjek ne namjerava, ušutka taj tutanj što potmulo i nepovratno ženama otima muževe, braću, sinove i očeve. Tutanj koji je u zaborav otjerao vrijeme dok su šetale uspravne, obrazovane, zaposlene… žive. Otima i njih, supruge, sestre, kćeri i majke, u prašnjavim daščarama, kabinama kamiona, pod smrekama i cedrovima. Nabreklim mesom i tvrdim bokovima što im gnječe bedra i svetinju. Trulim zubima i smrdljivim zadasima nad njihovim licima, jer burka se silovanjem - topi. „Šuti, kurvo!“, réže im u uši. „Poklat ću ti djecu, šuti!“. Kao da njega nije rodila žena. Kao da ta žena nije u svom djetetu jednako tako vidjela jedno posve nevino i nezaštićeno biće.
Onaj za njim malo je nježniji. Drži im nož pod dojkom, djecu ne spominje. I one šute.
Šute, i pamte.

Pamte izgleda sve i jedan korak mojih predaka. Moja stopala. Čudna kombinatorika gena. Korijenje je htjelo da mi je nešto, kažu, zajedničko i s posljednjim hrvatskim kraljem. S visine ih promatram, stopala. Pod tušem, tanke rječice doplovile s listova sudaraju se s nabreklim žilama rista. Gledam kako su široka, nimalo standardna, ružna zapravo. Dočekam li starost, još će prkosnije nabujati, iskustvo je poput kvasca. Pola je mojih predaka tjeralo krajiške krave na ispašu po zelenim livadama i rahmetli se pokapalo golo. Druga je polovica žuljevitim rukama svakodnevno tražila zemlju među kamenjem Dalmatinske zagore, dica gladna, za ono malo loze i blitve. Moja su stopala rođena u kraju malih, ženstvenih stopala. Odaju znoj nekih drugih brda i nekih drugih kamenjara. Al' me nose.
Nose, i služe.

Služe prešućenoj pokori. Sjećanjima koja naviru u slapovima tuge, ali one zbog koje se čovjek smiješi. Okusu slatkoće nožnih prstiju novorođenčeta. Radosti prvih koraka popraćenih pljeskom tada mladih roditelja, iako su istom svjedočili već kod četvoro svoje djece. Naporu prvih bosonogih nogometnih utakmica. Ljepoti nerijetkih trenutaka užitka u ritmu mamba. Razornoj moći morske soli da nagriza, ne samo kožu, već i funkciju. Već su deset dana na pučini. Više i ne broje turističke brodove koji su ih neopaženo mimoišli. Nije ni čudo, u tom prostranstvu trošno drvo barke i sedam iscrpljenih tijela neznatni su. Hrane nema. Vode još malo neće biti. Snage nema. Ima vjere, još toliko da omamljeni suncem gotovo osjećaju taj svoj prvi korak, dodir stopala s kopnom zemlje, bilo koje, ni ne treba biti obećana, al' nek im da pravo na život. Sa svakom izgovorenom molitvom, ta vjera kleca.
Kleca, i vene.

Vene li s godinama i boja očiju ili je to tek mala podvala mrene? Moje su šarenice danas metalno sive. Sjaj im je nestvaran, gotovo virtualan. Pogled tužan, al' ispod tuge nazirem nesalomljivu moć. Čudno. Iz ogledala, nerijetko imam osjećaj da me promatra netko drugi. Dublji. Stvarniji. Moje oči prozor su u neosuđujuću istinu. Plavi oblutci išarani mjehurićima morske pjene, preliveni vjeđnim valovima. Kad se smijem, oči su mi dječje. Kapci se gotovo zatvore i oblikuju kolačić, poput obješenog polumjeseca. Vjerojatno i djeluju jestivo, s koliko radosti odišu. Ta nevinost gane.
Gane, i rastužuje.

Rastužuje je neispunjeno obećanje koje se rasprsnulo poput malog crnog porculanskog psića. Razmišljanje je li moguće da ljudi mogu biti toliko – zli? Nakon dva svjetska rata koja kao da nikoga nisu ničemu naučila, nikoga ničemu, u devedesetima dozvoliti… ne, podržati… Uz tijelo privija mlađu sestru, zaspala je sišući palac, crijeva joj više ne krule. Možda sanja. Neninu sirnicu. Toplu, tek izvađenu iz peći, kad onako mirisna a nerazrezana najviše mami. Ponavlja li joj se taj san? Dočeka li dio u kojem prstićima crvenim od vreline i masnim od ulja taj komadić utrpava u usta, i žvače ga klimavim mliječnim zubima? Ili joj onako krhkoj, ionako lomljiv san pušačkim kašljem zdrobi stari susjed. Eno ga, leži preko puta. Proklinje. Duhan, podrum, bratstvo i jedinstvo. „Nisam se ko štakor rodio, nit ću ko štakor da umrem!“ Male, još uvijek snene oči, ravnodušno ga gledaju. Nisu okusile sirnicu. Iz trbuha joj kruli tišina. „Sejo, progutala sam zub…“ Zbunjeno rida.
Rida, i opet tone u san.

Opet tone u san, moja Istra. Licem ovlaženim sumaglicom. Stopalima omotanim vinogradima. Očiju zrcaljenih u tisuće zvijezda.
I ja ću utonuti u san, uskoro. Leći ću u krevet, sklupčana dok se posteljina malo ne ugrije. Opustit ću se potom, pratiti svoj dah i tišinu koja je uvijek tako tjelesna. Ne radim to često, ali večeras hoću: pitat ću se – gdje mi je granica? Na koži? Na prostoru između tijela i plahte? Na rubovima kreveta i prostora koji ga zauzima? Gdje mi je granica? Je li možda u zidovima spavaće sobe? Ili šire, u zidovima stana, već osjećam frižider kao nešto što obuhvaćam, i stari bonsai na regalu, i pločice i psa? Igram se sama sa sobom, širim se, obuhvaćam. Gdje mi je granica? Čitavu zgradu osjećam kako diše, sve i jedan susjed i ja u istom smo snu, i njihovi kuhinjski elementi, i ventilacijski otvori, i uključeni bojleri. Gdje, gdje završavam? Dah, i obuhvaćam čitav kvart, u istom sam biću s procvjetalim bademima, šutljivim cestama, tuđe su bolesti u meni jednako žive kao i tuđa zdravlja, gdje mi je granica? Dozvoljavam si ovu igru, postajem grad, pulsiram i dišem usporenim noćnim ritmom, objedinjavam sve boli i sve radosti, a ništa ne raduje ni ne boli, i pitam se. Prostora ima još, ni tu ne završavam, udahom tek objedinjena sam u svojoj Terri Magici, ćutim svaki treptaj, svaki mig, ono što je bilo i ono što će biti jednako je prisutno u svakom kamenu, svakom zvuku, otkucaju srca. Gdje mi je granica? Gdje završavam? Koliko je manje moje ono – izvan mene, kad i dalje ne stajem, širim se, širim se nevjerojatno brzo a opet jasno. Istodobno sam svaki kutak Hrvatske, Europe, … ne, premalo je, svaki sam kutak svakog kontinenta, i dublje, dezintegrirana i opet utjelovljena na čitavoj planeti, i sve me se tiče, i silovana Afganistanka, moru ostavljen Kubanac ili ratom okrnjena Bosančica, svi me se tiču!

* * *
Koko kragulj pred tristi pet lt hićena son va nebo. Nikakov pašaport ne robi za takov vij
ac. Kora ot jôja z kega son se zlegla cuva odôr mojega oca i materi, ne unjô po istrijonski. Moje perja so rikamane ot foreštega konca. Kada letin uzgora materinega gnjizda, je poznat da letin drugošlje. Uzgora gnjizda mojega oca, je cut da drugošlje krišćin. Sejno, letin. Sakudar, prez konfini. Ne imba
tin štajon, vrîme, ne imba
tin besedo ko hitajo vôme. Letin! Krišćin! Libera!*




*Poput orla, prije trideset i pet godina bačena sam u nebo. Nikakva putovnica nije potrebna na tom putovanju. Ljuska jajeta iz kojeg sam se izlegla čuva miris mojeg oca i majke, ne miriše istarski. Moje perje vezeno je od stranog paperja. Kad letim nad majčinim gnijezdom, prepoznaje se da letim drugačije. Nad gnijezdom moga oca, čuje se da drugačije kričim. Ipak, letim. Posvuda, bez granica. Ne mareći za godišnje doba, vrijeme, ne obazirući se na riječi kojima me gađaju. Letim! Kričim! Slobodna! (labinska cakavica, op.a.)

Oznake: kratka priča

Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš

srijeda , 20.05.2015.

"Ti najbolje pišeš kad si ljuta!" komentirala je moja draga prijateljica, konstatirajući da njoj pisanje "ide" kad je tužna.
Precizan ubod u Ahilovu petu, naravno. Recimo, ja nju doživljavam kao izrazito vedru osobu. Sebe doživljavam kao (hajde) miroljubivu. Sve oprečno onome što nas nagoni da (na)pišemo.
Na večerašnjem povratku s posla, osjetila sam zahvalnost. Jer, uistinu, silna mahnitost koja me okružuje pomalo me tjera da povjerujem da je sve mahnito. A nije.
Jer, koliko god poput utega djelovale svakodnevne činjenice, uvijek se kroz njih probije tračak dobrote. Slično biljčici koja raste iz kamena. Nerijetko se to dešava kroz ljude il situacije od kojih to ne očekuješ, al vrlo često - a to možeš opaziti tek ako na to obratiš pažnju - upravo u trenutku kad nekako odustaneš.
Zato je dobro odustati. Jednostavno pogledati svoju ljutnju, tugu, nemoć il stres kao nešto izdvojeno od tebe samog, jer tako to i jest. Odustati na način da se ne trudiš to pobijediti, negirati, pobjeći od toga ili slično, već samo pogledati to u oči i pustiti da samo ode.
Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš, a da se oni ne smanjuju. Jedni ste drugima poput plašta, dekice u koju se zimi rado umotaš i piješ čaj. Rastete zajedno, u tišini, bez potrebe da u tom tražite il pronađete smisao.

Oznake: brainstorming

"Ovo je zabavna država!", zaključila je...

utorak , 19.05.2015.

Ovo što imam potrebu napisati nije mi na pamet palo u vožnji. Sjelo mi je večeras, dok kuham ručak za sutra, a rezultat je razgovora s dragom prijateljicom, za koji bi bilo korektno od nje da mi je ispostavila račun.
Ukratko, desio mi se umor od sistema od kojeg si umoran ako ti je duša suštinski nesistemska.
Nekidan mi je iz usta izletjelo "ispisat ću se iz ovog svijeta!". Jučer je ovu moju izjavu nadmašila izjava jedne osobe koju iznimno cijenim. "Ovo je zabavna država!", zaključila je.

A na pisanje me potakla činjenica da svatko koga smatram iole senzibilnim i inteligentnim sluti da nešto nije u redu. A ta slutnja vodi vlastiti život, paralelan svakodnevici - buđenju, vožnji djeteta u vrtić/školu, vremenu provedenom na radnom mjestu, povratku s posla i nizu neprimjetnih kućnih poslova, i svemu što život zapravo jest. I moli te da kreneš meditirati, vježbati jogu, džogirati, šetati, bilo što - samo da se resetiraš, očistiš. Na primjer, draga prijateljica s početka ovog brainstorminga spomenula je jednu svoju prijateljicu koja se, vozeći se na posao (a ta vožnja traje) - smije na sav glas. Terapijski.
Koncept "vremena za sebe" u vožnji mi je poznat. Tužno, poražavajuće, al istinito.
Općenito govoreći, nešto s tim konceptom vremena ne štima. Kao da ga je nekad bilo više. Možda je dan trajao dulje, možda je život tekao sporije, al čudi me kako smo svi pristali na to da se stvari ubrzaju, dan skrati, život proleti. Možda smo nekome potrebni samo umorni.

Vidimo li onog kraj sebe, istinski? Ne vidimo. Ne doživljavamo ga uopće. Iz sistemske perspektive, najradije bismo ga anketirali il mu dali letak. Žigosali ga kao junicu. Fotografirali ga da dokažemo da smo ga gledali, vidjeti ga bilo bi previše. Napisali bismo projekt u kojem bismo ga, za njegovu dobrobit i dobrobit lokalne zajednice, a sukladno svim ružičastim strategijama koje kao da roboti pišu, rado prikazali kao nekog vulnerabilnog (moćne li riječi za onog tko ga tako deklarira), nek oslijepi, onijemi, postane nepokretan, bude mlad kad zatreba, al nije naodmet ni da ostari, nek je Rom, liječeni ovisnik, samohrana majka, dugotrajno nezaposlen - samo nek se ukalupi, treba za projekt. Treba, jer svijetu nedostaje letaka i bilježnica, i bedževa radi vidljivosti, moramo ga fotografirati na Triglavu radi prekogranične suradnje, anketirati njegovu užu i širu porodicu, mjesni odbor, njemu slične, ispitati javno mišljenje, napraviti evaluaciju i još štošta. A kad projekt završi, nek odjebe. Za dobrobit iste te lokalne zajednice, a i nas, jer nam se baš i ne da vidjeti kad već moramo gledati. Napisat ćemo izvještaj da ne bismo trebali vraćati pare.

Jedni drugima lažemo.
Umireći od straha izgovoriti "car je gol!", a ma šapnuti jedni drugima za početak, vlastitu djecu učimo kulturi nasilja - nad samim sobom.
Za par kuna, tri minute slave, privid moći. A na Zemlji smo tek točkica, u trenutku.

Oznake: brainstorming

Žena od akcije. Milina!

petak , 15.05.2015.

Ja sam žena od akcije! To mi je neki dan palo na pamet, naravno - dok sam vozila, i prolazila kraj jednog trgovačkog centra.
Onda sam shvatila da sam zapravo fino nasjela na jednu od onih stvari kojih se grozim: reklama, pogotovo onih koje pozivaju na kupnju zbog akcija (tipa "ne propustite"). I lagala bih kad bih rekla da ne, ali uistinu spadam u one koje raduju promotivni katalozi koje nam stavljaju na poštanske sandučiće. I to sve vrste, od kataloga koji nude hranu i kućne potrepštine, pa do onih koji prodaju građevinski materijal. Jedna strana istine je u tome da, čim ih listam, imam osjećaj da kupujem, pa sve nešto kao imam. Drugi "par cipela" je tobože u uspoređivanju cijena, pa sam kao ekonomski mudrija, odlučujem i kupujem pametno, što je in, a i osobina je dobre domaćice.

Dakle, akcije! Ulazak u trgovački centar, potpuno brisanje koncepta zdrave prehrane i sljepoća na prefikse bio i eko, ali supervid za posebno označene artikle na kojima su superkričavi papirići s podatkom o postotku popusta (sve manje od 25% gotovo i da zanemarujem) ili prekriženom starom cijenom i istaknutom novom. Sve se to trpi naravno dok uokolo s megakolicima pužu turisti koji, nevjerojatno, ali uvijek dolaze sa širom familijom. Da ne spominjem da raspolažu s dva tvoja najveća neprijatelja - vremenom i novcem. Uz turiste, uvijek je tu i puno mladih mama koje su pročitale puno američkih knjiga o odgoju, pa dječja prava poštuju do mjere da ista ta djeca ugnjetavaju prava svih ostalih u trgovini.
No, misija ide dalje. Naravno, uz konstantnu mantru "to ti ne treba", koju načelno i poštujem, a posve nevjerojatno i - primjenjujem. Jer, čak poanta nije u tome da kupim artikl koji mi treba, ili da ga kupim na popustu, već da bar malo imam osjećaj moći nad trgovačkim lancima i njihovim debelokožim vlasnicima koji žive u dvorcima, odmaraju vjerojatno izvan Zemljine orbite, i po teorijama zavjere čak i moguće piju krv. Kao, ja njima nešto uskraćujem. Mo'š mislit! Ali, nema veze, to je kao jedan od malih načina gricuckanja po njihovom profitu, a nije ni loš pristup za vlastiti budžet, pa dođemo na ono "ruka ruku mije", bez obzira što u svom organizmu imam vjerojatno više dodataka prehrani (onih "E" s brojkom), pesticida i antibiotika nego sastojaka danih mi rođenjem kao čovjek.

Da skratim, i da uljepšam: zapravo sam žena od akcije koja u katalozima trgovačkih centara iščitava tajni kod da obuče odijelo Robin Hooda, pa putem akcija "uzima" vjerojatno korjenovani mikronski postotak dobiti tih vlastelina, a ubacuje ih u svoj prosječni hrvatski frižider. Milina! Ili da obuče odijelo Petra Pana, a uz njega ide i onaj čarobni prah, pomoću kojeg, među ostalim, može preletjeti i kupce koji na pokretnim stepenicama stoje, ne bi ni korak napravili (naravno da mi se uvijek žuri). Tako da me sve to u jednoj čudnoj mjeri - i raduje.
O, da, ima nešto sanjarski u tim drečavim tiskovinama tiskanih na preskupim papirima i grafički uređenih da ih čovjek mora zalijepiti na zid i čitati s dva metra udaljenosti (ne znam postoji li neko "smanjilo", tj. antipovećalo za kućnu uporabu...).
Svakodnevno me vraćaju u djetinjstvo. U ljepotu bajki, i u svijet u kojem svaka priča ima happy end, a dobro uvijek pobijedi.

Oznake: brainstorming

Muda. To nam fali.

utorak , 12.05.2015.

Nemojmo si lagati, pojma mi nemamo kuda ni kamo idemo. Pojma. Prolazimo jedni kraj drugih kao bezglava tijela, ruke su nam na leđima, oči na bradavicama, lice na laktovima, nožni prsti oko ključnih kostiju, kosa nam raste na dlanu, i nitko to ne primjećuje.
Kao recimo, budimo se ujutro i obavljamo manje-više poznate rituale do porinuća u bazen u kojem plivamo s manje-više predvidljivim ajkulama i zlatnim ribicama. Odjeveni u odjeću kojom vrištimo tko smo i čemu stremimo. Naoružani modnim dodacima (hrvatski - accessories) kojim određujemo koje pleme ili vrsta želimo da nas njuši. Pijemo kavu. Pušimo, il ne pušimo.
Ili, podižemo s bankomata novac kupljen vlastitom slobodom i istinom. I kao, lijepo nam je, ide nam, dvadeset i prvo je stoljeće, nema čega nema.

Ajmo se malo igrati. Indijanci i "kaubojci" nisu više moderni, budimo Srbi i Hrvati, gejevi i desničari, političari i PTSP-ovci. Ajmo se malo pretvarati da znamo što radimo i da to radimo dobro, pa budimo - tete u vrtiću, pedijatri, učiteljice, ravnatelji, inženjeri, pjevačice, ministri, trgovci, novinari...
Odgojimo našu djecu da su najbolja i najpametnija, odviknimo ih od dojki rano, nek stasaju, ugurajmo ih u hodalice kad im je tri mjeseca, pričajmo im priče jer tako postaju pametnija, dokazujmo da su bolja od ostalih vršnjaka jer pričaju već s godinu i dva mjeseca, razumiju engleski s dvije godine, pričajmo, razgovarajmo s njima, pa i onda kad u trgovačkim centrima svojim deranjem popiju mozak čak i robi na policama, dijagnosticirajmo im ADHD, kupimo im štikle za šesti rođendan, treći tablet za prvu pričest, upišimo ih u tisuću i jednu slobodnu aktivnost i vičimo na učitelje i trenere jer je ipak naše dijete najtalentiranije, čitajmo njihovu lektiru, opravdavajmo njihove neopravdane izostanke, jebimo razrednici mater, ti ćeš našu djecu ukalupljivat, naša djeca su genijalna, ona su budućnost! Odgojimo ih, da, da žele, žele, žele neprekidno i uvijek, da je utisak najbitniji, da su lijepa na televiziji, da na Facebooku imaju puno selfija i nek im život bude ružičast.
Pomozimo im da shvate da je rukama mjesto na leđima, očima na bradavicama, licu na laktovima, nožnim prstima oko ključnih kostiju, kosi na dlanu, i da ne treba imati glavu (osim za selfije).

Muda. To nam fali. Muda da si otvaramo srca.

Oznake: brainstorming