Marketing
Kratka priča: Oči su mi dječje
Sklopljenih očiju i gotovo mehanički, prstima si prelazim preko lica. Nanosim debeo sloj instant maske za vlaženje kože. One od sedam kuna, za dvije, al' kod mene četiri upotrebe jer ne shvaćam čemu i to ograničavanje. Razmazujem masku na lice i prsti mi spontano postaju prstima kozmetičarske vježbenice, pažljive i plahe, koja kao da namače i hrani svaku poru, ožiljak, svaku boru što nit' zna nit' namjerava lagati. Čelo i nos, kao da ih prvi put dodirujem. Obrazi, vrat, kao da nisu moji, osjet se stvara i nestaje u prstima. A opet, kao da mi tuđi prsti šeću i obrazima, i vratom. Jedino lice osjećam. I taj trenutak traje.
Traje, i tone.
Tone svaka nada da Bog il' Allah, kad već čovjek ne namjerava, ušutka taj tutanj što potmulo i nepovratno ženama otima muževe, braću, sinove i očeve. Tutanj koji je u zaborav otjerao vrijeme dok su šetale uspravne, obrazovane, zaposlene… žive. Otima i njih, supruge, sestre, kćeri i majke, u prašnjavim daščarama, kabinama kamiona, pod smrekama i cedrovima. Nabreklim mesom i tvrdim bokovima što im gnječe bedra i svetinju. Trulim zubima i smrdljivim zadasima nad njihovim licima, jer burka se silovanjem - topi. „Šuti, kurvo!“, réže im u uši. „Poklat ću ti djecu, šuti!“. Kao da njega nije rodila žena. Kao da ta žena nije u svom djetetu jednako tako vidjela jedno posve nevino i nezaštićeno biće.
Onaj za njim malo je nježniji. Drži im nož pod dojkom, djecu ne spominje. I one šute.
Šute, i pamte.
Pamte izgleda sve i jedan korak mojih predaka. Moja stopala. Čudna kombinatorika gena. Korijenje je htjelo da mi je nešto, kažu, zajedničko i s posljednjim hrvatskim kraljem. S visine ih promatram, stopala. Pod tušem, tanke rječice doplovile s listova sudaraju se s nabreklim žilama rista. Gledam kako su široka, nimalo standardna, ružna zapravo. Dočekam li starost, još će prkosnije nabujati, iskustvo je poput kvasca. Pola je mojih predaka tjeralo krajiške krave na ispašu po zelenim livadama i rahmetli se pokapalo golo. Druga je polovica žuljevitim rukama svakodnevno tražila zemlju među kamenjem Dalmatinske zagore, dica gladna, za ono malo loze i blitve. Moja su stopala rođena u kraju malih, ženstvenih stopala. Odaju znoj nekih drugih brda i nekih drugih kamenjara. Al' me nose.
Nose, i služe.
Služe prešućenoj pokori. Sjećanjima koja naviru u slapovima tuge, ali one zbog koje se čovjek smiješi. Okusu slatkoće nožnih prstiju novorođenčeta. Radosti prvih koraka popraćenih pljeskom tada mladih roditelja, iako su istom svjedočili već kod četvoro svoje djece. Naporu prvih bosonogih nogometnih utakmica. Ljepoti nerijetkih trenutaka užitka u ritmu mamba. Razornoj moći morske soli da nagriza, ne samo kožu, već i funkciju. Već su deset dana na pučini. Više i ne broje turističke brodove koji su ih neopaženo mimoišli. Nije ni čudo, u tom prostranstvu trošno drvo barke i sedam iscrpljenih tijela neznatni su. Hrane nema. Vode još malo neće biti. Snage nema. Ima vjere, još toliko da omamljeni suncem gotovo osjećaju taj svoj prvi korak, dodir stopala s kopnom zemlje, bilo koje, ni ne treba biti obećana, al' nek im da pravo na život. Sa svakom izgovorenom molitvom, ta vjera kleca.
Kleca, i vene.
Vene li s godinama i boja očiju ili je to tek mala podvala mrene? Moje su šarenice danas metalno sive. Sjaj im je nestvaran, gotovo virtualan. Pogled tužan, al' ispod tuge nazirem nesalomljivu moć. Čudno. Iz ogledala, nerijetko imam osjećaj da me promatra netko drugi. Dublji. Stvarniji. Moje oči prozor su u neosuđujuću istinu. Plavi oblutci išarani mjehurićima morske pjene, preliveni vjeđnim valovima. Kad se smijem, oči su mi dječje. Kapci se gotovo zatvore i oblikuju kolačić, poput obješenog polumjeseca. Vjerojatno i djeluju jestivo, s koliko radosti odišu. Ta nevinost gane.
Gane, i rastužuje.
Rastužuje je neispunjeno obećanje koje se rasprsnulo poput malog crnog porculanskog psića. Razmišljanje je li moguće da ljudi mogu biti toliko – zli? Nakon dva svjetska rata koja kao da nikoga nisu ničemu naučila, nikoga ničemu, u devedesetima dozvoliti… ne, podržati… Uz tijelo privija mlađu sestru, zaspala je sišući palac, crijeva joj više ne krule. Možda sanja. Neninu sirnicu. Toplu, tek izvađenu iz peći, kad onako mirisna a nerazrezana najviše mami. Ponavlja li joj se taj san? Dočeka li dio u kojem prstićima crvenim od vreline i masnim od ulja taj komadić utrpava u usta, i žvače ga klimavim mliječnim zubima? Ili joj onako krhkoj, ionako lomljiv san pušačkim kašljem zdrobi stari susjed. Eno ga, leži preko puta. Proklinje. Duhan, podrum, bratstvo i jedinstvo. „Nisam se ko štakor rodio, nit ću ko štakor da umrem!“ Male, još uvijek snene oči, ravnodušno ga gledaju. Nisu okusile sirnicu. Iz trbuha joj kruli tišina. „Sejo, progutala sam zub…“ Zbunjeno rida.
Rida, i opet tone u san.
Opet tone u san, moja Istra. Licem ovlaženim sumaglicom. Stopalima omotanim vinogradima. Očiju zrcaljenih u tisuće zvijezda.
I ja ću utonuti u san, uskoro. Leći ću u krevet, sklupčana dok se posteljina malo ne ugrije. Opustit ću se potom, pratiti svoj dah i tišinu koja je uvijek tako tjelesna. Ne radim to često, ali večeras hoću: pitat ću se – gdje mi je granica? Na koži? Na prostoru između tijela i plahte? Na rubovima kreveta i prostora koji ga zauzima? Gdje mi je granica? Je li možda u zidovima spavaće sobe? Ili šire, u zidovima stana, već osjećam frižider kao nešto što obuhvaćam, i stari bonsai na regalu, i pločice i psa? Igram se sama sa sobom, širim se, obuhvaćam. Gdje mi je granica? Čitavu zgradu osjećam kako diše, sve i jedan susjed i ja u istom smo snu, i njihovi kuhinjski elementi, i ventilacijski otvori, i uključeni bojleri. Gdje, gdje završavam? Dah, i obuhvaćam čitav kvart, u istom sam biću s procvjetalim bademima, šutljivim cestama, tuđe su bolesti u meni jednako žive kao i tuđa zdravlja, gdje mi je granica? Dozvoljavam si ovu igru, postajem grad, pulsiram i dišem usporenim noćnim ritmom, objedinjavam sve boli i sve radosti, a ništa ne raduje ni ne boli, i pitam se. Prostora ima još, ni tu ne završavam, udahom tek objedinjena sam u svojoj Terri Magici, ćutim svaki treptaj, svaki mig, ono što je bilo i ono što će biti jednako je prisutno u svakom kamenu, svakom zvuku, otkucaju srca. Gdje mi je granica? Gdje završavam? Koliko je manje moje ono – izvan mene, kad i dalje ne stajem, širim se, širim se nevjerojatno brzo a opet jasno. Istodobno sam svaki kutak Hrvatske, Europe, … ne, premalo je, svaki sam kutak svakog kontinenta, i dublje, dezintegrirana i opet utjelovljena na čitavoj planeti, i sve me se tiče, i silovana Afganistanka, moru ostavljen Kubanac ili ratom okrnjena Bosančica, svi me se tiču!
* * *
Koko kragulj pred tristi pet lt hićena son va nebo. Nikakov pašaport ne robi za takov vijac. Kora ot jôja z kega son se zlegla cuva odôr mojega oca i materi, ne unjô po istrijonski. Moje perja so rikamane ot foreštega konca. Kada letin uzgora materinega gnjizda, je poznat da letin drugošlje. Uzgora gnjizda mojega oca, je cut da drugošlje krišćin. Sejno, letin. Sakudar, prez konfini. Ne imbatin štajon, vrîme, ne imbatin besedo ko hitajo vôme. Letin! Krišćin! Libera!*
*Poput orla, prije trideset i pet godina bačena sam u nebo. Nikakva putovnica nije potrebna na tom putovanju. Ljuska jajeta iz kojeg sam se izlegla čuva miris mojeg oca i majke, ne miriše istarski. Moje perje vezeno je od stranog paperja. Kad letim nad majčinim gnijezdom, prepoznaje se da letim drugačije. Nad gnijezdom moga oca, čuje se da drugačije kričim. Ipak, letim. Posvuda, bez granica. Ne mareći za godišnje doba, vrijeme, ne obazirući se na riječi kojima me gađaju. Letim! Kričim! Slobodna! (labinska cakavica, op.a.)
Post je objavljen 29.05.2015. u 21:15 sati.