Štogod tko mislio o tome (I.)

četvrtak , 13.07.2017.

U duhu "društvenih" mreža te globalnog umora od "opširnog štiva", ovu priču pišem u Cutwords (Picturesentence) formatu. Iako su natuknice dakle, riječ je o priči, štogod tko mislio o tome.

- Jutro. 27 stupnjeva.
- Radovi na cesti u toku. Potplaćeni hrvatski fizikalci neumorno kopaju, meltaju rubnike, voze bager, valjak, kamion.
- Čekam kako bih podigla novu vozačku dozvolu. Broj na šalteru: 808. Nema nikog od stranaka. Broj na mom papiriću: 809. Gospođa za šalterom nešto upisuje u kompjuter. Prolazi više od 5 minuta. Na šalter dolazi čovjek, obraća joj se, a ona mu posvećuje narednih 15-ak minuta. Pitam ga je li imao broj. Kaže da nije, ali da je ovdje već treći dan za redom. To mu valjda daje prednost. Broj na šalteru se gasi. Dolazi čovjek s iskaznicom hrvatskog ratnog vojnog invalida. Ima prednost naravno. Mislila sam da je gluhonijem jer mi ju je šutke tutnuo pod nos. No, za šalterom je govorio. Moj obol: 35 minuta čekanja. Jer poštujem žutu liniju.
- Turistići (ukradenica od jednog Austrijanca s nekretninom u Istri, oduševljenom količinom stereotipa per capita) voze aute u svim smjerovima već tako ujutro. To se zove carpe diem. Ujedno, ne karpedijemaju baš nama koji vozimo na posao pa zajedno s njima moramo promatrati raskoš raslinja, njiva i kućica uz cestu, tu i tamo pokojeg krajobraza vrijednog fotografiranja.
- Najviše jure oni sa službenim autima (Coca-cola i Bobi najčešće primijetim u pretjecanju) ili autima registracije DA (Daruvar; rent-a-car).
- Blizu Marčane, jedan nono uvijek ujutro stoji na istom mjestu na cesti. I danas mi dolazi da mu zatrubim, ali to ne činim jer ne želim oskvrnuti njegovu rutinu u kojoj nema mog trubljenja.
- Ovaj u kamionu ispred mene priča na telefon dok vozi. Vidim ga u njegovom retrovizoru. Karpedijema mi zadnjih 6 km do odredišta, i s obzirom koliko sam već ispilana turističkim razgledavanjima u prethodnih 20 minuta, rado bih ga prijavila.
- U HR i turistići blendaju, primjećujem. Ili, moguće da je riječ o našim ljudima sa stranim tablicama.
- Nešto kasnije. Luksuzno sređen hotelski kompleks. Turistići odmaraju, brčkaju se u bazenima, jedu, piju, njihova djeca ciče. Sve je pod pravim kutom. Pet minuta kasnije, uz cestu vidim stariju ženu s vrećom za smeće punom boca. Radost sezone za nekoga tko je socijalni slučaj, i ne želi izgubiti zajamčenu minimalnu naknadu ako se zaposli, niti je poslije čekati 2-3 mjeseca nakon što sezona završi a glad i računi naprave svoje.
- Ko za inat, u istom danu susrećem barem troje "naših" koji žive u inozemstvu. Nitko ne kuka. Dobro im je, uživaju, neki od njih žale što ranije nisu otišli, svi žale nas. Kasnije tog dana, jedan susjed govori kako je za 3 godine rada u Austriji dobio 70 eura penzije. U HR je radio 30 godina, i za taj rad dobio 3 puta više. Wow.
- U hodu prepričavam članak jedne Britanke čiji je muž dobio posao u Lego-u u Danskoj. Nakon prvih tjedan dana mislila je da nešto nije u redu jer je s posla dolazio - ranije. Dalje u članku čitam, kako Danci drže da je manje sati rada=veća produktivnost=manji stres=zdravije pučanstvo. Naši istodobno cvrkuću o prevenciji bolesti na način kao da su se svi najeli halucinogenih gljiva. Vrhunac im je zalijepiti "Pušenje ubija" na kutiju cigareta.
- Policajac na motoru pretječe me u gradu na punoj liniji.
- Neki američki zbor poklanja besplatni koncert. Vjerojatno se čude kad vide da imamo struje.
- Danas imam jednu želju: anketirati kupce koji u trgovački centar dolaze kupovati u 23 sata.

Oznake: brainstorming, svjesnost