O krvinji, tom opjevanom osjećaju kojeg ti nabijaju ljudi koji ne znaju čačkati vlastiti nos

ponedjeljak , 28.05.2018.

- Ti si kriva. - tim je riječima prosvjetna djelatnica zaključila razgovor nekolicine nas, u kojem sam se požalila kako mi je sin maturant pao matematiku.
Osjetila sam se kao najveći zlikovac u povijesti roditeljstva. Kad ti to kaže profesorica, ona srednjoškolka u tebi oživi u trenu! Eto me, duga kosa, slušam Doorse, pišem poeziju, pišem i pokoji šalabahter, nebo mi je granica al prije toga moram maturirati, diplomirati, doktorirati, administrirati, prosperirati, operirati, demonstrirati i - masturbirati naravno! Čisti dokaz PTSP-a kojeg zaradiš obrazovanjem...
Naravno, nije mi palo napamet da obično ljudi koji prstom upiru u druge nikada nisu pošteno pročačkali vlastiti nos.

Valjda četrdesete služe, među ostalim, i da posložiš vlastite redove na način da se prestaješ ikome izašto osjećati dužnom, i taman kad sam pomislila da mi se desio nekakav kvantni skok ka nekoj nazovi fazi s kojom dolazi mudrost - tras! - kriva sam! Jer sam previše radila. Jer sam premalo pratila. Jer nisam kontrolirala. Jer sam mama. Jer netko mora biti kriv, a to su uvijek roditelji. Jer je on valjda, kao prosječno dijete, nemoćan. Nije mi skroz jasno, jer sam u svoje vrijeme za svoje školske rezultate bila "kriva" isključivo ja, uz daleko manje tehnologije. Tako sam učila i više od gradiva. Možda je to bilo takvo vrijeme, možda danas prosvjetni djelatnici imaju neki tajni nalog iz Ministarstva kojim su dužni učenike uvjeravati da nisu moćni pratiti gradivo, da se moraju kupovati instrukcije (na crno, naravno), da si moraju šiljiti očnjake žele li biti uspješni u svijetu odraslih. Koji opet (odrasli mislim) uspjeh mjere valjda količinom ljubomornih pogleda u okolini. Je, svijet odraslih je baš bajkovit!

Nego, da se vratim, krivnja i četrdesete. Na stranu što bih si oko vrata najradije zavezala kamen i ljupko se usidrila u plavetnilo Jadrana, dolje k trpovima, ili što sam bijesna na Supermana jer je izmišljeni lik pa nemam koga pitati da vrati vrijeme unatrag, krivnja je tako zločinački osjećaj!
Krivo je more, jer je ona sva od sreće drhtala uz njegov šum. Kriva je Doris, jer je beskrajno vjerovala, al' joj eto srdela nije kriva što je plava riba. Kriv je Tony Cetinski, priznaje čovjek javno, jer joj je obećao svemir a donio nemir. Seve i Boris su otišli par svjetlosnih godina dalje, ne konstatiraju nego se pitaju je li važno tko je kriv kad se sve već desi, glori aleluja! I onda ja. Kriva. Bez glazbe i teksta. Jer sam radila kako sam najbolje u tom trenutku znala. Jer sam neobična, pa neobično i volim, a volim i krilata stvorenja koja sve i jedan jednom vjeruju da su ružno pače ili kokoš.
Bih, sad bi pametnije. Ali, to je sada, nije tada, i iako sam ja i dalje samo ja po mnogim obilježjima, u meni se svaki dan budi nešto novo. Evo, i ovu ja-danas ona ja-sutra neće prepoznati. Ko je kriv? Eva, pojela žena jabuku.

Red je da zaključim nešto.
1. Nisam kriva. Priznajem odgovornost, al si neću vezat onaj kamen, samo iz znatiželje.
2. Profesori nisu uvijek u pravu. Evo primjera: ničemu me pametnom nisu naučili pa još uvijek učim.
3. Slučajan poznanik nedavno mi je rekao: tek sam sad shvatio, a četiri matematike sam učio u srednjoj i na faksu - čemu sve one derivacije, integrali, limesi itd. služe! Pa da mogu dat instrukcije vlastitom djetetu!
4. Šalu na stranu. Ako je to taj pad koji se trebao desiti, nek se desi sada i ovako.
5. EKG živog čovjeka ne ispisuje ravnu liniju. Da bi ustali, neki od nas moraju pasti, jer samo tako učimo rasti.

Oznake: brainstorming

Teorija o ovčicama (sve je kako treba biti)

petak , 25.05.2018.

Nije tajna, i tako je kako je, da sam bit će godina i više, fascinirana s onih pet ovčica u ograđenoj livadi u blizini Loborike. Najčešće sam ih viđala u povratku s posla, glava ubačenih u travu, s mekom svjetlošću zapadajućeg sunca u runu.
Svaki put bih usporila, pogledala udesno, osmijehnula im se i pomislila - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti. Isprva sam mislila da ih je šest, nemam onaj fotografski talent zapažanja u sekundi.

Nisam ih viđala svaki dan, ne znam o čemu je ovisila njihova ispaša, i vrlo je moguće da njihov vlasnik ostavlja travu da poraste, i za to vrijeme one se hrane drugdje. Logika je to koju nameće sama priroda: vrijeme za akciju, i vrijeme za čekanje.

U međuvremenu, vlasnik je povećao površinu njihove ograđene livade, proširivši ogradu. Birala sam vjerovati da je to čin pažnje i ljubavi, jer - uvijek ih je bilo pet, kao da je svaka bitna i da je to ta odabrana družina privilegirana za takav tretman.

Jednom, ali samo jednom, a tog dana očajnički sam ih trebala ("sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti") jer dan je bio zahtjevan i malo se ljepote vješalo za kazaljke, bile su one tamo ali - ostrižene. Neravnomjerno izbrijane izgledale su groteskno: mršave, roza, s mjestimično bijelim naborima. Ne moram govoriti kako sam se udruženo poraženo osjećala, a moja i njihova prešutna usklađenost kao da su uspostavile savezništvo.

Više sam puta, danima čekajući na susret, doživjela i to da se raznježim: uz njih je paslo pokoje janje. U onih par sekundi, koliko traje svaka epizoda našeg susreta, ne sjećam se je li ta janjad sisala ili pasla, ali sjećam se postojanosti odraslih ovaca i njihove dosljednosti u danom im zadatku: brsti travu. Možda je brsti travu bila i mogućnost ili jedina mogućnost, ali takvim razmišljanjem ulazim u sferu teorija kojima ne vjerujem da se životinje zamaraju, pa tako ni ne razmišljam. Naravno, ta bi obiteljska idila u jednom trenutku prestajala. I tada, kad bi na livadi opet bile u staroj postavi i bez mladunaca, one bi opet pasle kao da se ništa nije desilo. Ili to tako ja odabirem vjerovati, jer ne znam kako ovce žaluju, tuguju ili plaču. Nekako bih voljela da žive u trenutku. Bar one.

U posljednje vrijeme, bar u vrijeme mog povratka, livada je prazna. Na trenutak sam pomislila da ih se vlasnik "riješio", ali bile su tamo neki dan. Danas ih, recimo, opet nije bilo. Ovo nedostajanje koje se u meni dešava malo me zabrinjava. U međuvremenu namjerno primjećujem svako stado zabodeno u usputne livade. Ima ih i velikih, prizori su prekrasni, pogotovo ujutro. Nije to onih mojih pet, ali svjetlost je i tada tako mekana, vršci visoke trave koja se proteže u daljinu još mirišu na mjesečinu, a sunce im s desna gladi bijela pogrbljena leđa, kao zemaljske oblake. I tada se nasmiješim. Nekako sve u meni ima potrebu svakodnevno znati - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti.

Oznake: brainstorming

O vama, na površini, egzistencijalnom tragu i pi**i materinoj

nedjelja , 20.05.2018.

Ne znam kako da ti objasnim, ali ja svarno izgleda ne postojim. Možda, ali samo možda, nisam na površini pa je zato to tako. Mislim, dišem, jedem, spavam, radim, govorim... i sve to, ali ne primjećujem da se primjećujem nit da sam nešto egzistencijalno značajna. Kako da objasnim, pipam si puls ali ne prolazim kroz zidove, iako dio mene uopće nije ovdje. A kako mogu biti i negdje i tu, pojma nemam.
Uz to, riječi koje izgovaram drugima zvuče kao nama ljudima crvkut ptica - čuju ih i navikli su na njih, al' ih ne razumiju. Valjda služe samo tome da se izgovore i odu u vjetar.
A nekako i ne pamtim. Kao da se ništa ni dobro ni loše nije desilo. Činjenice o sebi slušam kao ekskluzivnu novost. Kao da je zapis o meni izbrisan, zato i sumnjam je li uopće ikad i postojao.
U prilog svemu ide i osjećaj (ne)pripadanja. Kako bih smjela uopće pripadati nečemu samo zato jer se to nešto podrazumijeva? Kao, recimo, nacija. Ili državljanstvo. Iako je srednji vijek odavno prošao, učili smo to u školi još davno, oko mene vitezovi, konji, lijepe djeve, i lomače. Imam i OIB, još jedan dokaz postojanja s potencijalom (ne)pripadanja, ali i on i moj identitet mogu biti ukradeni, što me dovodi u opasnost da ja ne mogu dokazati da sam to ja. Koje li štete, taman sam počela ostavljati neizbrisivi trag! A zakovana sam za ovih par kvadrata društveno-ekonomske samice.
Jedan od dokaza je i obitelj. Reproduktivno sam napravila svoje, i rezultat moje reprodukcije ničim ne pokazuje da sam išta govorila, pokazivala, dijelila ili utiskivala. WC daska i dalje nije podignuta, poklopac košare za prljavi veš i dalje se ne otvara, a radne sam navike iz reproduktivnog djela rastjerala k'o đavla jer sam vlastitim primjerom dokazala da je potpuno donkihotovski toliko raditi za ništa, ni u ovoj točki rada, a ni u budućnosti, a još si i umoran i bezvoljan nakon rada.
Dakle, ako ne postojim, onda nije ni bitno što i kako to radim. Nit' ono što govorim. Ili mislim. Ili osjećam.
Dakle, ako je tako, onda odite svi vi lijepo u onu krasnu pičku materinu. Vi, na površini.

Oznake: brainstorming