Ona je Bosanka, ali je ok!

subota , 25.11.2017.

Ne jednom, i ne samo nedavno. Mnogo puta i oduvijek, ovakav mi je konstrukt rečenice dolazio do uha i klizio niz kičmu. Još dok mi je čitav planet Zemlja sadržavao par umrežanih ulica Starog Labina, dok smo se kao djeca igrali po ruševinama, a velika nam je ladonja na Fortici bila svemirski brod. Jedva smo čekali turiste provesti kroz umjetni rudnik u muzeju. Žeđ smo tažili na špini iza crkve. Pinetu smo bezbroj puta ispeglali valjajući se po njezinoj travi. Tu i tamo tražili smo skriveno blago, za koje i danas dijete u meni vjeruje da je baš tamo negdje.
Neki od nas nisu pričali dijalektom. No nitko od nas to nije primjećivao, bili smo ekipa, klapa, šmrkljavi, razbijenih koljena, kuštrave kose, tu i tamo s masnicom od batina, s medvjedićima bez ušiju, mamama i nonama koje nas na glas zovu na ručak, okruženi mačkama, murvama i misterijom variola vere i crne ruke.

Već s polaskom u školu, otkrili smo da je planet zapravo nešto veći, a i nježna opna naše ekipe nekako se otopila. Koliko god velika bila školska torba, veća od nje bila je potreba za prihvaćanjem. A tu je katkad nedostajao dijalekt, a i ono "Bosanci" postajalo je sve zveketavije. Jer - nitko od nas do tad nije bio "Bosanac". Zamišljala sam ih strašnima, kao variola veru ili crnu ruku. Nešto je u njima bilo zlo, koje nitko nije znao objasniti. Čulo se to u tonu kad se govorilo o drugoj osnovnoj školi. Tamo ih je puno.
S godinama, jedan je dio mene postajao sve tiši, utihnut tako da je sam sebi grizao nokte i gutao prste. Pojma nisam imala o čemu je riječ. Znala sam da mi je tata rođen u Bosni i, iako je on tamo živio jako teško i jako kratko, strahovala sam da sam "Bosanka".

Trebalo mi je gotovo 35 godina da iz vlastitih usta ispljunem prste, prestanem gristi nokte i pogledam si u lice.
Jer se sudbina poigrala na način da mi je muž Bosanac. Jer mi se u povratku s mog prvog odlaska njegovoj Tuzli srce stislo u grumen smole. Na stranu i gostoprimstvo, i srdačnost, i humor, i hrana, i sve ono što itko tko je u Bosni bio i te kako dobro zna. Ali boljela me činjenica da on neminovno mora patiti uz "nas" koji smo kraj "njih" kao engleski batleri. Ljubazni i odmjereni, ali zatvoreni, zatomljeni, voštani, stisnuti.
Jer sam napokon smogla ljubavi otići i u kraj gdje mi je rođen tata. Gdje sam, na posljednjem odlasku, imala čast prisustvovati dženazi (pogrebu) moje tete, i čitavom ritualu koji mu je prethodio. Gdje sam se napokon integrirala i shvatila koliko sam bogata, i koji beskrajan koloplet gena, potencijala i neobičnih zapisa u sebi imam.
I, nigdje nisam vidjela crnu ruku. Ni variola veru.

Srećom, danas mi je planet nepregledan. I prekrasan. I čudesan, toliko toga još moram otkriti, toliko je blaga još skriveno, dijete je u meni u pravu oduvijek. I - život ga je naučio - to je moje unutarnje dijete shvatilo da ima ljudi koji i dalje svoje granice protežu samo dotle dokle im sežu ruke, zidovi kuće, ograde dvorišta ili pogled, i da takvi ljudi ne znaju ili se boje voljeti ljude koji su izvan tih granica. Njihov je planet jednostavno takav.

No, katkad osjećam bol nanesen nepravdom i predrasudama. I danas ih čujem, moguće iz neznanja, straha, obijesti ili navike, neki misle a neki i izgovaraju: "Ona je Bosanka, ali je ok!" dok recimo u razgovoru spomenu susjedu ili djevojku svog nećaka. Imaju kolegu koji "nije naš, ali je dobar", ili učiteljicu koja "nije od tuda, ali je zlatna". I uvijek je uz njihov spomen potrebno neko opravdanje. Opravdanja rjeđe čujem ako je taj neki Bosanac dovoljno imućan i moćan da zadovoljava zapadnjački kriterij uspjeha, ili ako je društveno utjecajan i kipi bogatim društvenim vezama. Tako tlačiteljski, a čemu?

I sve se to događa u vrijeme kad se toliko "naših" i "njih" i more ostalih nalazi posvuda po svijetu u želji da si stvori dostojanstven život, život jednakih mogućnosti, bez stida tko su i odakle su, bez variola vere. U vrijeme kad i ptice na grani znaju da su ljudi svugdje samo ljudi, neminovno različiti i neminovno isti. Jer, pod tim jednim suncem, na tom jednom planetu, toliko nas je koji nismo ovdje zauvijek, a svima nam treba samo ljubav.

I opet, ulazim u zamku. Opravdavam se. Razdor u meni, i na tako velikom planetu, čeka da ga do kraja zacijelim. Toliko je moćna misao. Toliko je moćna riječ.

Oznake: brainstorming, svjesnost