O avionu, 10 dojmova o letu i nenadjebivom "let go" pristupu životu

subota , 25.02.2017.

Sve što trebaš rezimirati o životu i ljudima možeš naučiti u avionu.
Iako je to prijevozno sredstvo običnom čovjeku rijedak "izbor", ako dobiješ tu priliku i ne zalijepiš se za sjedalo od straha, pokušaj promatrati sve oko sebe i doći ćeš do nevjerojatnih spoznaja.
U mojih petnaestak letačkih iskustava, posljednji sam put letjela proteklog vikenda, a prije toga pred deset godina. Neke su stvari ostale iste, al ono što se promijenilo ražalostilo me do beskraja.

Da rezimiram dojmove s tog leta:
1. Pojačane su mjere sigurnosti, kao prevencija terorizma, i ne znam kako da to komentiram.
2. Kad je na tlu, avion uvijek izgleda nekako nemoćno.
3. Nikad ne znaš kraj koga ćeš dobiti mjesto, i uvijek se nadaš da je to mjesto kraj prozora.
4. Stjuardese prije polijetanja imaju istu koreografiju kad se govori o mjerama sigurnosti, i ta mi je koreografija super.
5. Osjećaj polijetanja je luđački dobar.
6. Prizori u kojima si iznad oblaka zadivljujući su, i dokaz kako je sve relativno, prolazno, i suštinski lijepo te vrijedno osjećaja zahvalnosti.
7. U tim prizorima ovaj put imala sam priliku vrlo kratko uživati, jer je gospođa do mene, a sjedila je uz prozor, doslovce zalijepila glavu uz njega i neprekidno snimala i slikala. Ne trebam govoriti da je imala trajnu, pa je čitav prozor imao njenu glavu kao zastor. Istodobno, putnici koje sam uspjela vidjeti a sjedili su do prozora, bili su toliko uviđavni da su kroz vani gledali naslonjeni, diskretno.
8. Na povratnom letu, u avionu su bile i dvije bebe. Naizmjence su plakale. Kad smo sletjeli, nikome od putnika nije palo na pamet propustiti prvo njihove majke. Svi su sa svojih sjedala ustali i prije znaka da se pojas može otkopčati, krenuli dosezati ručnu prtljagu, i u iščekivanju otvaranja vratiju aviona začepili prolaz među sjedalima. Bebe su plakale, mame su čekale, a naposljetku smo se opet svi skupa našli u shuttle-u koji prevozi do terminala.
9. Ni u odlasku, ni u povratku, nitko nije aplaudirao pilotu po slijetanju. U svim prethodnim letovima, od onih prekooceanskih do onih u kojima ti nataknu slušalice da utišaju buku motora, to nije bio slučaj. Dijete u meni osjećalo se potpuno usamljeno.
10. Da ne završim tužno, jer je letenje ipak prekrasan doživljaj, uvijek se iznova začudim kako je moguće da meni, koja osjećam nelagodu i od visina i od brzina, svi ti strahovi u avionu iščeznu. Možda zato jer je najbolji lijek svemu, a ma baš svemu u životu - prepustiti se i promatrati. Just let go...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O djeci, strategiji nenasilja i M-48... (napunimo im glavu)

petak , 24.02.2017.

Svalimo mi to sve fino na djecu. Objasnimo im da se nije u redu tući, pljuvati, čupati za kosu, govoriti ružno, vrijeđati se, ogovarati, bosti šestarom, plaziti jezik i slično. Napravimo im radionicu o nasilju općenito, pa potom i tematske - o nasilju nad ženama, nasilju nad životinjama, nasilju nad manjinama, nasilju nad hendikepiranima, međuvršnjačkom nasilju, nasilju putem interneta, obiteljskom nasilju, govoru mržnje i slično. Djeca, naime, upijaju kao spužve i brzo uče. Govorimo im još i o ljudskim pravima, pravima Roma, pravima invalida, ženskim pravima, pravima djeteta i slično. Djeca imaju pravo znati da imaju pravo. Napunimo im glavu!

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto. Ajmo mi svi skupa, odrasli mislim, trčati za novcem, imovinom, samozbrinjavanjem i zbrinjavanjem naše djece i djece naše djece, moći, ugledom, izgledom, statusom i slično. Ajmo na vijesti stavljati samo ružne vijesti, bez onog zaokruženog 12, 15 ili 18 na gornjem desnom uglu ekrana. Ajmo prikazati gladne kako crkavaju od gladi, to je baš dramatično. I one jadne migrante kako se smrzavaju, ili kako im leševe slažu na obalu. I baš je fora ubaciti i snimku ljudi u pučkoj kuhinji, dobro dođe i pokoji beskućnik, al najbolji su kadrovi gdje ima djece koja u školi imaju samo petice a kući svaki dan jedu samo krompir i prokišnjava im soba, dok im samohrana mama skuplja boce po kontejnerima. Ajmo se sažaljevati nad svim tim što nas okružuje i raditi humanitarne akcije. Ajmo se čuditi zašto dečko ubije djevojku i prepucavati se tko je tu kriv, i zaključiti da o nenasilju valja početi pričati već - u vrtiću, i da je to ključ za rješenje problema. Jer nama (odraslima) to nitko živ nije govorio i zato nam je u neko doba počelo padati na pamet da bi se mogli, recimo, ubijati, raditi genocide, silovati, bosti nožem, masturbirati na slike maloljetnica ili pucati s vrha tornja nasumce po prolaznicima. Da, baš šteta da nam nisu govorili o nasilju kad smo bili mali, jer to sigurno ne bismo radili. Nismo imali nijednu radionicu o korupciji, nepotizmu, desničarstvu, neučinkovitoj administraciji, tromom pravosuđu, političkoj demagogiji i sivoj ekonomiji i zato sad svi to radimo, a krivi su oni koji nas nisu naučili.

I ajmo mi sada nešto kao poduzeti. Ajmo tiskati letke tipa "stop nasilju", pa da izgleda da nešto poduzimamo. Ajmo napraviti nacionalnu strategiju "stop nasilju" i pričati o tome na televiziji, u jutarnjem terminu, jer navečer ne možemo ljudima uskratiti turske sapunice koje imaju visoku gledanost i u kojima je desetominutni blok reklama čista zlatna koka. Ajmo napisati i zakon o tome, za našu djecu, da ne postanu nasilna. Otvorimo im hotline i vodimo statistiku o pozivima. Pričajmo na sva usta par dana o tome i zaboravimo.

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto, jer nas nitko nije naučio, sram ih bilo, u naše se vrijeme u školama samo polagala pionirska zakletva i rastavljala M-48, pušenje je bilo dozvoljeno posvuda, nastavnik te mogao čak i udariti, a onda bi još i od roditelja dobili jednu iza uha. Mi smo, zapravo, žrtve nasilja! Zato, dajmo svojoj djeci bolje, više, nek im se pruže prilike koje mi nismo imali! Napunimo im glavu!

Oznake: brainstorming, svjesnost

Jer mi smo jednostavno - dobri

petak , 17.02.2017.

Odjednom smo svi - dobri.
Odjednom nas boli tuđa bol,
patimo zbog tuđe patnje,
brinemo zbog tuđe brige...
U nama je, odjednom, sve - empatično.

Stajemo pred naša ogledala,
oblačimo plave trikoe s na velikim crvenim "S" na prsima,
dižemo ruku u zrak,
i letimo po sobi, kuhinji, hodniku, kupatilu,
pa opet po kuhinji, kupatilu, hodniku, sobi,
iz očiju elektromagnetskim valovima razbijamo vaze po terasi,
gađamo i pokoju mačku dolje na cesti,
rendgenskim vidom proučavamo mikser za kavu,
papagaja u krletci, da, i susjedu bi al' je nema,
ustanovljujemo to supervidom i supersluhom,
ah, supersluh, 'ajmo malo slušat svoje srce,
joj, lupa, lupaaaa, ludilo kako lupa,
pa opet letimo po sobi, hodniku,
ne da nam se više ni letjet,
nije zabavno kad nitko ne gleda,
a i malo nam je dosadno sve to...
Ajmo se slikat pa stavit sliku na Fejs, ovako u trikou,
ako nije previše pederski...

Odjednom smo svi - anđeli.
Živimo u raju, grickamo šećerne oblake,
loptamo se srebrnim kriptonitom
i baš se volimo, onako, djelatno,
jer mi smo jednostavno - dobri.

Dobri, s datumom proizvodnje.
Dobri, s aditivima doduše.
Dobri, s rokom trajanja, al' jebiga.
Ne možeš sve.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O puderu, onako potrošački, sa svim podlogama i naslagama

subota , 04.02.2017.

Dobro, ali stvarno, molim te ko boga pokušaj ne ostavljati dlake na sapunu. I reži nokte kad me nema. Poštuj ovu sintaksu.
Moje ruke nemaju zamah kojim bih maknula paučinu pauk-ljudi koji me omataju svojim glupostima, katkad imam alergijsku reakciju na njihove niti, a to je danas, iako je bilo i jučer, a pribojavam se i sutra.
Molim te, nemoj šutjeti ali nemoj ni pretjerati u svojoj šutnji.
Zjenice su mi večeras oivičene žutom, misli usklađene s južinom, ne volim nikog, jednostavno ne ide.
Uvijam se u svoje osobno sivo plavetnilo kao mala glista, nebitna, zamjenjiva, uvijam se u njega sebično i nekako za jednu glistu prebrzo i smiono, smijem se ženskoj potrebi za shoppingom, ne znam kome je to kompliment u CV-u, želim i ne želim biti ja il netko drugi, ne mogu si razjasniti.
Meni treba jednostavno - puder. Onako, potrošački, sa svim podlogama prije njega i naslagama na njemu.
I treba mi dobro sjenilo, jebačka maskara i tuš u kistu, da izgledam mačkasto i nikome ne budem sumnjiva.
A ti me gledaj.
Nemoj mi se diviti, nemoj me ni voljeti, nemoj ni suosjećati sa mnom, jednostavno me prihvati, jer i takva katkad budem.
Režala bih, al samo ako to režanje ima oštrice kojom bih si istovremeno mogla drati kožu, jer mi je suvišna, želim si usaditi krila, ugraditi gas-masku i turbine na leđa, i otići daleko od kvazi-planete u kojoj je i vlat trave inteligentnija od svega što je dijelom čovječanstva.
Zavijala bih kao vučica, odmetnuta od čopora, željna ljubavi zarivala bih očnjake u janjad, telad, piliće i malu djecu. Jer jedino si tako, al napudran, prihvaćen.
Umorna, takva sam, slomio me vjetar, i zvuk sazdan od riječi, i miris kupljen uz predvalentinovske popuste, umorna od razgovora, pregovora, izgovora, nagovora, odgovora, pogovora i govora, bože, koliko ih je...!
Nakratko, danas, sutra možda, bit ću baš takva, zamrzni svoju ljubav za to vrijeme, gledaj televiziju, čačkaj po mobitelu, prošeći, i prihvati me nekako, znam da možeš, proći će...

Oznake: brainstorming, svjesnost