Sretan Dan učitelja, ALI...

četvrtak , 05.10.2017.

- Prošlo stoljeće, cca 1983.-84. "Tako brzo je sigurno nisi pročitala!" - namrgođeno je rekla bibliotekarka moje osnovne škole. Rekla je to pred gomilom druge djece koja su iza mene, u redu, čekala da vrate svoje knjige uredno spremljene u mape, jer tako smo ih čuvali. Potjerala me, i rekla da je razdužim kad je pročitam. Bila sam treći razred. U gradskoj sam knjižnici u to neko vrijeme uvelike gutala Julesa Vernea, Agathu Christie, i svu literaturu koja u školskoj knjižnici nije bila namijenjena mom uzrastu. Brzinom koliko dijete koje voli čitati i čita sa zadovoljstvom, čitati može.

- Prošlo stoljeće, cca 1984.-85. godina. Na meni posve obična plava kuta, bez tako željenog izvezenog ovratnika. Volim pisati, i član sam literarne grupe. Teme su obično zadane, i obično vezane za neki datum ili društveni događaj: osmi mart, Dan republike, NOB, moja domovina, proljeće, prvi snijeg. Sjedimo, i na licu mjesta pišemo. Kako koja tema, i kako koji dan, nekad je to išlo brže, nekad sporije. Jednom, pjesmu sam napisala u dahu i ponosno je predala učiteljici. "To si ti prepisala, ne može!" - povikala je, a meni se otvorilo tlo pod nogama. Bila sam četvrti razred. Trideset i tri godina kasnije, još je pamtim (a malo se toga inače sjećam). Išla je ovako:

Dosta nam je zime,
dosta nam je svega,
jer nema ma baš ništa
od željenog snijega!

Da bar snijeg je pao,
tad bilo bi lako.
Hladnoću bi ovu
zaboravio svatko!

Ovako, mi ostasmo
kratkih rukava,
užasno je dosadno,
i strašno nam se spava.

- Prošlo stoljeće, vrijeme bratstva i jedinstva, ne sjećam se koja je godina i još sam član literarne grupe. Tu i tamo dobijemo zadatak napisati nešto na dijalektu. Rijetko, al eto. Kako moji nisu rođeni Istrijani, ti su mi radovi obično poprilično išarani crvenom kemijskom, ispravaka je mnogo. Ali, trudim se. Trudim se dvostruko, jer imam veliku ljubav prema kraju u kojem sam rođena, i želim znati govoriti dijalekt. Međutim, osjećam u zraku da nešto nije ok. Nemam nonu, imam baku. Nema mi tko dobit talijansku penziju. Nemam kampanju, ni cijeta va Merike. Istodobno, nerijetko slušam pogrdne izraze za onu drugu osnovnu školu u gradu, u kojoj je puno Bosanaca. Način na koji se izgovara to "Bosanaca" instinktivno me stavio u zonu da prešućujem i negiram svoje porijeklo po tati. Breme s kojim sam se nosila i nosim i dan danas. Iako me moj tata, Bosanac, učio plesati balun dok sam još bila dijete od kojih 4-5 godina. Ples koji i danas s radošću zaplešem kad imam priliku, i za koji se čudim koliko ga ljudi ne zna ili ne želi plesati.

- Prošlo stoljeće, cca 1987.-88. Težak pubertet. Igrom slučaja, kako sam zbog limene glazbe preselila u jutarnju smjenu, od sedmog razreda razrednica mi je ista ona bibliotekarka. Ne voli me, jednostavno je jače od nje da me ne voli. Na glas izgovara da sam problematična, da ne slušam, da radim "grupice", da nisam pokorna. Iako sam odlikašica, moje je postojanje mišljenja valjda bode, moja je želja za slobodom iritira. Smješta me u klupu s najmirnijom učenicom u razredu, koja me se - vidi čuda - ne plaši. Nisam je pokvarila. Nije me popravila. Zavoljele smo se ovakve kakve jesmo, i ta ljubav traje i danas. Moj je problematični pubertet bio i ostao samo moj, ne sjećam se da je itko od pedagoških djelatnika primijetio što se sa mnom dešava, bila sam vjerojatno netko tko će za koju godinu iz te škole izaći. Srećom sam pisala i svirala, pa me je u fazi samoozljeđivanja, tada potpuno nepoznatog koncepta, čuvala neka nevidljiva sila koju i dan danas osjećam.

- Prvi srednje, 1989.-90. O tom prijelazu, sjećam se, razmišljam kao o novom početku. Puna sam entuzijazma, želim stvarati, i želim graditi tu pravu sebe, ne onu obilježenu od ranije. Pišem igrokaz. Dajem ga profesoru da ga pročita. Dobivam ga natrag tek krajem školske godine, na moj upit, i bez komentara.

- Literarnu grupu ne želi nitko od profesora voditi. Okupljamo se i pišemo sami.

- Današnje vrijeme. Petnaest godina radnog staža tu gdje radim i danas provelo me kroz sve škole, i one gradske, i one općinske, i matične i područne, i kroz većinu generacija učenika i nastavnika. U početku, osjećala sam strahopoštovanje, jer je u meni, usprkos brojnim dokazima da to nije tako, i dalje ostao osjećaj da je učitelj - netko važan. Netko tko zna. Tko smije ocijeniti. Tko smije suditi. Tko tebi, pred svima, i tvojim roditeljima, također pred svima, govori valjda ono kakav si zapravo. Tko jednostavno - zna!

- Današnje vrijeme. Službeno sam kao ravnateljica u zbornici jedne od škola, trebam podijeliti jednu važnu informaciju. Nastavnici i učitelji sjede i čavrljaju u glas, svatko s nekim. Pedagoginja, na nogama, pozdravlja i najavljuje mojih doslovce par minuta. Žamor ne jenjava. Nitko ne osvrće glavu. Čekam da se smire, al mi ona daje znak da slobodno krenem. Ne mogu se načuditi. Podižem glas i maltene vičem, a nekolicina njih me čak i sluša.

- Današnje vrijeme. U jednom trgovačkom centru srećem dvije svoje profesorice iz srednje škole. Volim se začavrljati sa bivšim profesorima, uvijek me to razveseli. Ovaj put, na moju izjavu "kakva sam bila, dobro sam i ispala" one su se jednoglasno složile jer sam bila valjda vrag. U tom je smjeru ova jedna i krenula govoriti (što sam joj ja sve radila na satu....), dok je ova druga s ponosom rekla kako je ona s jednom svojom učenicom (imenovala ju je), koja je imala kronični manjak samopouzdanja, svako jutro pola sata prije nastave razgovarala kako bi je podigla i pomogla joj proći burne godine. Bravo! Ne za to što je za nju napravila, razmišljam, nego bravo za to da je imenuje, meni koja to i ne trebam znati. Odjednom mi se desila epifanija. Bila sam različita, da. I hvala bogu da sam bila različita. Dapače, i sad sam ista, al se ne trebam nikome opravdavati i znam živjeti s tim. Onda nisam znala, niti je bilo ikoga koga bi to zanimalo, što i nije loše kad je taj netko vjerojatno dužeg jezika a manje svijesti.

- Današnje vrijeme. U nekim zbornicama doživljavam neprijateljsku atmosferu. Ne prema meni, nego međusobno. Nema gromova i munja, al ima neka nelagoda i sterilnost. Vidim odnose koji ne štimaju. Čujem za obrazovne djelatnike neprimjerene izjave. O kolegama, o djeci, o sistemu. Nitko nije anoniman, znaju se čak i imena s obiteljskih stabala. Dijete u meni pomisli - tako su i o tebi, nekad. I obuzme me jeza. Ne radi riječi koje mogu biti i jesu katkad krivi putokazi. Već radi energije kojom netko odrastao zasipa neko dijete, što više nisu putokazi, već pokvareni semafori.

- Današnje vrijeme. Na društvenim mrežama i u medijima: med i mlijeko. Nagrađeni učenici. Sportski uspjeh. Nova oprema. Uspješan projekt. Stvarno, uspješan projekt...

- Današnje vrijeme. Vidim i divne učitelje radi kojih bih se sada vratila u djetinjstvo i boravila u njihovom razredu. Da osjetim kako je to kad je nekom stalo do djece, njihovog razvoja, i njihovog znanja. Da ne vidim da samo gleda na sat, ili u školski kalendar. Da ne radi stvari radi reda. Da se ne osvećuje djeci zbog svih nepravdi planete.

- Današnje vrijeme. Gošća sam jednoj udruzi na druženju njenih članova u jednom restoranu. Jedna od članica i moja je bivša razrednica, bibliotekarka. Pjevam i sviram gitaru. Iz nekog nepoznatog razloga, a svi sjede, ona ustaje i odlazi, s njom prijateljica. Usred "Dobre vile" Tamare Obrovac. Primjećujem, al me ne dira. Epifanija se već bila desila. Ali, primjećuje to i nekolicina drugih, čujem ih kako komentiraju, i koji se ne mogu začuditi takvoj nepristojnosti - usred nastupa gosta, one ustaju i ometaju druge kolegice dok promiču između zida i naslona njihovih stolica.

- Bilo koje vrijeme. Psi laju, karavane prolaze. Svatko od nas odgovoran je za ono što ga okružuje. Nema tog ministra, ni ravnatelja, ni kurikuluma, ni recepta, ni naloga, ni upute, ni strategije, ni generacije, ni učenika, ni roditelja. Umjesto da si međusobno kopamo oči, možda ne bi bilo loše otkopavati srca. Tko zna, možda bismo nešto i - naučili? Ili ipak više naučimo upravo ovako...

Oznake: brainstorming, svjesnost