Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije...

nedjelja , 19.03.2017.

Proljeću ususret, lagani povjetarac igra se granama netom rascvjetale magnolije. U zraku miris mora. Nebo je navuklo oblake kojima tu i tamo pobjegne sunce. Koji sat kasnije, nebo se ogrće suncem i tu i tamo potkrade se i pokoji oblak.
Nebitan dan u tjednu. Nebitno doba dana. Nebitno tko sam. Nebitno kako se osjećam.

Korak mi prati dah. Pogled mi prati korak. Ljudi su ovih dana nazubljeni i nemaju filtera kojim bi ostavili dojam dubine.

U sebi se ne krećem, ne dišem, ne gledam. Previše je toga u tako malo vremena i prostora. Dio mene umire od straha da ću morati umrijeti kao Hrvatica. Da moram dijeliti ovaj identitet koji je lijep samo iz perspektive onog galeba, eno ga klikće s nebeskih tribina, potpuno nevezan za ičiju sudbinu: jede, sere, i razmnožava se.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled u stranu...
... na pločniku nasuprot, dvojica vidno pripitih muškaraca u svojim tridesetima. Onaj pijaniji bliži je cesti i nervozno gestikulira.
... kraj komunalnog otoka, stariji muškarac čuči kraj kontejnera. Iz ostavljene prozirne vrećice s odjećom i koječim, vidim vadi svijećnjak, na njemu je još dogorjela svijeća.
... djevojka i mladić, drže se za ruke, hodaju žurnim korakom i razgovaraju. U jednom trenutku, čujem ga kako glasno iz sinusa isisava, a potom na tlo pljuje hračak, onako bez stida.
... dvojica dječaka od trinaestak godina, svaki jede svoje pecivo, štogod. Jedan od njih na tlo baca papirnatu vrećicu, smeta mu dok grize.
... red uz stroj za povrat ambalaže u supermarketu.
... blagajna istog supermarketa, iza mene žena, smrdi nesnosno, pita koja je blagajna za invalide.
... samac ispred mene kupuje 6 piva, nekoliko konzervi mesnog nareska, instant juhu i nekoliko pašteta.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled prema nebu, opjevani galeb na krovu obližnje kuće šutke me gleda u oči, i na trenutak, ma mogla bih se zakleti, plazi mi jezik.

Oznake: brainstorming, svjesnost