Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.06.2015.
E. B. White: "Charlotteina mreža"
Dok mali Hrvati za lektiru u nižim razredima osnovne škole čitaju naslove poput „Malog ratnog dnevnika“, „Zvižduka s Bukovca“ ili „Trojice u Trnju“ (nemojmo zaboraviti niti dio opusa za djecu autora Mate Lovraka), mali Ameri čitaju „Charlotteinu mrežu“ pjesnika i esejista Elwyna Brooksa (E.B.) Whitea (1899.-1985.)
Autor, koji je napustio dugogodišnju uspješnu karijeru kolumnista u New Yorkeru i zamijenio je mirnim i idiličnim životom na svojoj farmi u saveznoj državi Maine, osim „Charlotteine mreže“ napisao je još samo dvije knjige za djecu – „Stuart Mali“ i „Labudova truba“, ali su sve tri ušle u anale američke dječje književnosti i predstavljaju dio opće kulture, a o njihovoj popularnosti svjedoči činjenica da je po broju prodanih primjeraka „Charlotteina mreža“ bila najomiljenija dječja knjiga sve do pojave „Harrya Pottera“.
Za one koji nisu čuli za ovaj slavni naslov, odnosno koji ne znaju o čemu se tu radi (a među koje sam se do jučer ubrajala i ja), u središtu je radnje osmogodišnjakinja Fern koja živi na farmi s roditeljima i bratom Averyem, i koja je preuzela odgovornost i brigu za odgoj jednog kržljavog praseta kojega je nazvala Wilbur. Unatoč lošim prognozama, u tijeku romana će se ustanoviti da je Wilburu namijenjena sudbina blistavija i sjajnija od one kakva dočeka većinu životinja s farme (osobito svinja), a za sve će biti zaslužna velika siva paučica imenom Charlotte, koja će u tijeku romana postati Wilburova najbolja prijateljica (iako se ne smije zaboraviti niti doprinos štakora Templetona, kojega se ipak dade nagovoriti na dobra djela unatoč njegovoj lošoj naravi).
Nećemo se lagati: iako tvrdim da za dobre knjige nikad nije kasno, ipak postoji literatura koju sam očigledno prerasla. „Charlotteina mreža“ je upravo jedan od takvih naslova – to je bez daljnjega knjiga za djecu nižih razreda osnovne škole, sa strogom didaktičkom svrhom i bez ikakvih loših konotacija koje bi mogle zastrašiti djecu. Ipak, svrha s kojom sam je čitala jest ispunjena: a) opća kultura i b) preporuka onima za koje još nije kasno da s užitkom i voljom pročitaju ovo ljupko djelo.
Oznake: E. B. White, charlotteina mreža, stuart mali, labudova truba, mali ratni dnevnik, zvižduk s bukovca, trojica u trnju, mato lovrak
ponedjeljak, 29.06.2015.
Zašto je dizajn knjige važan
Danas vam donosim jedan neobičan sadržaj: TED govor Chipa Kidda, grafičkog dizajnera koji je u Alfredu Knopfu bio zadužen za izradu mnogih kultnih naslovnica knjiga, između ostalog i „Jurassic Parka“ Michaela Crichtona. Govor je prilično duhovit, a govornik, u najmanju ruku, neobičan.
Dizajn knjiga je važan jer predstavlja prvi kontakt čitatelja s knjigom, u mom slučaju je nerijetko to bio jedan od najvažnijih razloga zašto sam se odlučila za neku knjigu ili autora. Chip Kidd je u pravu: način na koji knjige izgledaju, kako mirišu i kako leže u ruci, jedan je od nezanemarivih razloga njihove nevjerojatne privlačnosti i danas, kad bi ih vrlo lako mogle zamijeniti e-knjige, a to se ipak ne događa.
Oznake: dizajn, knjige, e-knjige, ted talk, michael crichton, jurassic park
srijeda, 24.06.2015.
(Postoji li) riječ za to?
Prije nego što nastavimo pričati o knjigama, popričajmo malo o riječima. Naime, naletjela sam na jako zgodnu web-stranicu, koja se zove Words For That, na kojoj korisnici opisuju pojavu, događaj, radnju, zbivanje ili bilo što što se dade opisati riječima, a drugi korisnici predlažu kako bi se ta pojava,događaj, radnja ili zbivanje mogli nazivati.
Primjerice: „čudni osjećaj koji dobiješ kad te netko pita gdje pronaći nešto u dućanu, zato što misli da radiš tamo“, ili „buđenje samo minutu prije alarma AKA najdulja minuta ikad“, ili „slučajno zaključavanje automobila zato što pokušavaš otvoriti vrata baš kad tvoj suvozač otključava automobil“ (sugestije: „pre-pull“, „lock-block“), ili „kad tvoj prijatelj ne naruči pomfrit, ali ipak pokušava jesti tvoj“, ili „svrab koji jednom kad počne, ne prestaje“.
Sugestije su beskonačne, a možete i glasati za najbolje.
Words For That
A zatim, popričajmo malo i o piscima, posebno onim piscima koji se ne mogu koncentrirati: u svijetu u kojemu se nesretnome, dekoncentriranom piscu svaka distrakcija nalazi nadohvat kolebljivih prstiju, Freewrite pisaći stroj predstavlja pravo rješenje za prestanak zafrkancije i ozbiljno prianjanje radu. Naime, radi se o digitalnom uređaju, koji je spojen na internet, ali koji ne raspolaže sučeljem niti je opremljen bilo kojom drugom aplikacijom koja omogućuje bilo kakvu drugu radnju osim pisanja. Priznajem da je malo hipsterski, ali mi se sviđa.
Freewrite by Astrohaus
Oznake: riječi, pisci, pisaći stroj
ponedjeljak, 22.06.2015.
Neizbježna prodaja i kako je usavršiti
(Tekst je izvorno objavljen kao blog-unos na mom LinkedIn profilu)
Vjerojatno ste ne jednom čuli kako (se) svi ustvari prodajemo: prodajemo na poslu, prodajemo u privatnom životu, prodajemo sebe, svoju uslugu ili svoj proizvod. Ipak, rođenih je prodavača vrlo malo i većina nas će se, unatoč tome što neki možda pogrešno smatraju da se nikad neće naći u situaciji da moraju prodavati sebe ili svoje umijeće, susresti s potrebom da usavrši svoje prodajne vještine.
U tu sam svrhu pročitala „Ziglar o prodaji“, priručnik koji je napisao jedan od najpoznatijih profesionalnih prodavača, Zig Ziglar, a koji je objavljen davne 1991. godine u izvorniku, a kod nas preveden tek 2002. godine u izdanju Katarine Zrinski. S obzirom na protek vremena, tehnologija koja se spominje u ovom priručniku je davno zastarjela i vidljivo je da Ziglar, koji je baratao pagerima, faksom ili auto-telefonom, nije mogao niti sanjati ovakav procvat mobitela, osobnih stolnih i prijenosnih računala. No to čak i nije toliko smetalo; principi su naime, ostali isti.
(Još jedna zastarjela spoznaja iz navedenog priručnika je i ona o ženama kao „demografskoj skupini koja stječe sve veću kupovnu moć“, jer su u međuvremenu prodavači itekako dobro naučili lekciju o ženama kao najvećim potrošačicama.)
Iako će većina nas zamisliti muškarca u crnom, sivom ili tamnoplavom odijelu, sa svijetlom košuljom i neutralnom kravatom, kao vjerodostojnog i idealnog prodavača, Ziglar odmah na početku priručnika govori o prodavačicama kao pouzdanijima i vjerodostojnijima:
(...)
U razgovoru sam iznio zapažanje da se u Americi ženama instinktivno više vjeruje nego muškarcima, da su ljudi skloni procjenjivati ih po izgledu i da djeluju po njihovim prijedlozima. Muškarci i žene potencijalni kupci radije će „vjerovati“ prodavačici nego prodavaču i ponašati se po njezinim preporukama.“
Ovo je vjerojatno istina, a ja dodajem još i svoju spoznaju, koju sam pokupila negdje usput – dok muškim prodavačima vjerujemo ako su odjeveni u tamno odijelo sa svijetlom košuljom i neutralnom kravatom, od žena prodavačica očekujemo da su primjereno, ali nešto izazovnije odjevene: u jarke boje, s krupnim nakitom, jer očekujemo od žene prodavačice da se na njoj poslovni uspjeh jasno vidi. Također, dok su uspješniji prodavači oni oženjeni, kao prodavačice su uspješnije neudane žene.
Moram istaknuti da se radi o priručniku koji prilično detaljno opisuje korake u prodaji, pa za početnike predstavlja obvezno štivo kako započeti, kako pribaviti prve klijente, kako pristupiti klijentima – a sadrži i hodogram za dobivanje preporuka od zadovoljnih kupaca:
1. Upitajte svog kupca izravno za preporuku: „Zašto me ne upoznate sa svojim najboljim prijateljem koji treba naše usluge, dajući mi njegovo ime i neke informacije o njemu?“
2. Ako je preporučitelj iznimno zagrijan za vaš proizvod, zamolite da vas odmah telefonski preporuči/upozna sa svojim prijateljem.
3. Vi zapišite ime te osobe na karticu – neka preporučitelj nabroji sva imena kojih se može sjetiti, da mu ne nastupi mentalna blokada (dobra je ideja pisati imena pojedinačno na kartice), pa se onda vratite na druge informacije – adresu, telefon, zanimanje, aktivnosti itd.
4. Postavljanjem pitanja podsjetite preporučitelja na osobe s kojima se druži.
5. Upitajte preporučitelja koga biste od preporučenih osoba trebali prvoga nazvati.
Neke od drugih korisnih metoda pribavljanja kupaca su i traženje kupaca i preporuka među obitelji i prijateljima, povratak postojećim klijentima s novim proizvodima, korištenje izvora poput žutih stranica, trgovačke komore, raznih poslovnih vodiča, novina, interneta i drugo; promatranje srodnih ili komplementarnih industrija (primjerice, odvjetniku je srodno zanimanje knjigovođe ili poreznog savjetnika, jer rješava sličnu vrstu problema), uključivanje u društvene projekte i spremnost na pružanje pomoći, dijeljenje s drugim kolegama, te pažljivo postupanje s potencijalnim kupcima (sve ovo je detaljnije opisano u priručniku, ali bi zahtijevalo puno vremena i strpljenja da se potanko objasni, pa one koji žele znati više prepuštam čitanju knjige).
Isto tako, autor je za potrebe upoznavanja vaše potencijalne baze klijenata, grupirao kupce u četiri kategorije (tvrdokorni, prijateljski raspoloženi, iskreni ili sposobni) – dakako, radi se o idealnim tipovima ličnosti od kojih stvarne osobe vjerojatno imaju ponešto od svake vrste – te kako prodavati, primjerice, osobama koje su tvrdokoran tip kupca, ako ste vi, primjerice, prijateljski raspoložen tip ličnosti (savjet: budite poslovni, ne započinjite ćaskati).
Konačno, priručnik se bavi i vježbama postavljanja pitanja, koja grupira na pitanja o osobi, organizaciji, ciljevima i preprekama, koja se postavljaju kao pitanja otvorenih vrata, pitanja unutar zatvorenih vrata i da/ne pitanja, ali najvažnije pitanje, pitanje svih pitanja u prodaji (i pravilo svih pravila u prodaji) – UVIJEK UPITAJTE ZA NARUDŽBU.
Za kraj, a vezano upravo uz posljednje pravilo, ostavljam vam statističke podatke za razmišljanje:
(...)
Istraživanje doktora Herba Truea iz Notre Dame otkriva da 46 posto prodavača koje je intervjuirao jednom zapita za narudžbu, a zatim odustaje; 24 posto pita dva puta prije nego što odustane; 14 posto pita treći put; a 12 posto se ne da i pokušava i četvrti put prije nego što poslovično dignu ruke. Zbrojeno, to je 96 posto onih koji odustaju nakon četiri pokušaja zaključivanja, a opet isto istraživanje pokazuje da se punih 60 posto prodaja ostvaruje nakon petog pokušaja zaključivanja. Budući da je postotak onih koji ne postavljaju pitanje o narudžbi pet puta 90 posto, očito je da četiri posto ostvaruje 60 posto prodaja (i 60 posto provizija).“
Oznake: zig ziglar, ziglar o prodaji, prodaja, preporuke, kupci, klijenti, narudžba
subota, 20.06.2015.
Robert Galbraith: „Dudov svilac“
Neposredno nakon što sam vam opisala svoje oduševljenje prvim krimićem Roberta Galbraitha pod naslovom „Zov kukavice“, dopustite da isto učinim i s njegovm drugim romanom iz istog žanra, koji je naslovljen kao „Dudov svilac“. Za potrebe konciznosti, smatrajte da je oduševljenje izazvano istim razlozima kao i ono kod „Zova kukavice“.
Cormorana Strikea, nakon što je stekao slavu u dnevnom tisku svojim prethodnim riješenim slučajem, ne prestaju opsjedati zainteresirane stranke, što se posebno odnosi na supružnike koji sumnjaju u vjernost svojih boljih (ili lošijih) polovica – on i Robin imaju pune ruke posla, zbog čega čudi da je Strike (potaknut vjerojatno prkosom prema bahatom bogatom klijentu) prihvatio slučaj u kojem ga prilično oronula, očigledno siromašna pedesetogodišnja Leonora Quine angažira za pronalazak svog supruga Owena Quinea, enfant terriblea londonske književne scene, koji ima davno stečenu sklonost teatralnosti, povremenim nestancima, nevjeri i ekscesnom ponašanju, ali koji nedostaje svojoj kćeri Orlando – Leonora je uvjerena da joj Owen iz inata nije htio reći u koje se utočište za pisce povukao, a ne može to saznati niti od njegovih urednika u izdavačkim kućama, niti od njegove mrzovoljne agentice Liz Tassel.
U ovom romanu je Robin, koja je trebala biti privremeno tajničko rješenje za privatnu detektivsku agenciju Cormorana Strikea, pokazala ambiciju za ozbiljnijim angažmanom, pa ona i Strike sve više počinju nalikovati pravom istražiteljskom timu (u čemu sam nemjerljivo uživala). Naravno, njihovi privatni životi zbog toga trpe, pa je i Robinina veza s Matthewom u krizi.
Također me razveselilo s koliko žara autorica parodira suvremenu književnu scenu tzv. lijepe književnosti, koja sigurno u stvarnosti nije bila milostiva prema njoj s obzirom na njezin komercijalni uspjeh – borba za čitatelje je surova stvarnost svakog pisca, stremio on ka književnoj izvrsnosti ili ne.
U svakom slučaju, kao i kod „Zova kukavice“, iako sam svjesna da su ukusi različiti i da će vam neki drugi čitatelji da su umrli od dosade čitajući, uzmite k srcu i moju preporuku: nećete požaliti ukoliko za ljetno štivo izaberete upravo roman „Dudov svilac“ Roberta Galbraitha, a.k.a. J.K. Rowling.
Oznake: robert galbraith, dudov svilac, j.k.rowling, cormoran strike
četvrtak, 18.06.2015.
Robert Galbraith: „Zov kukavice“
Ako se dosad pri čitanju ovog bloga nismo dogovorili, sad ćemo to reći: nećemo si ništa tajiti. Zato već u drugoj rečenici otkrivam nešto što možda niste znali (ali ako ste književni sladokusci kakvima se predstavljate rodbini i prijateljima, a posebno neznancima, bile su vrlo male šanse da ovu informaciju niste već prije čuli): Robert Galbraith je pseudonim književnice J. K. Rowling, najpoznatije po serijalu romana o dječaku-čarobnjaku Harryu Potteru, koja je nakon tog sedmodijelnog remek-djela za djecu, napisala i roman „Prijevremeni izbori“, a sada, pod pseudonimom, objavila je još i krimiće „Zov kukavice“ i „Dudov svilac“.
Odmah u glavu idem i s drugom važnom objavom: meni su se oba njezina romana ludo svidjela (za razliku od mračnog Nesboa kojega sam čitala sto gladnih godina) – trebalo mi je cirka tri dana da pročitam oba. No u ovom postu više o „Zovu kukavice“, a u idućem o „Dudovom svilcu“.
Radnja „Zova kukavice“ odvija se u Londonu, a okidač za njezin početak je pad u smrt slavne tamnopute manekenke Lule Landry s balkona njezina stana u Mayfairu. Događaj je londonska policija vrlo brzo okvalificirala kao samoubojstvo, ali taj odgovor nije zadovoljavajući za njezinog brata, bogatog odvjetnika Johna Bristowa. Da bi potvrdio svoje sumnje, on odlučuje angažirati prilično živopisnog privatnog detektiva Cormorana Strikea, metar i devedeset visokog kornvolskog diva sitno kovrčave tamne kose, koji je kao bivši vojni policajac izgubio potkoljenicu u Afganistanu, ali je u vojsci stekao i neke prilično korisne vještine zbog kojih sada pokušava skrpati egzistenciju prateći nevjerne supruge.
Strikea na početku radnje zatječemo upravo u trenutku kad se naprasno upoznaje sa svojom novom privremenom tajnicom Robin Ellacot, skladnom plavušom čije su ambicije veće od zaposlenja u kadrovskoj tvrtki za koju se kandidirala za stalan posao, i čiji zaručnik Matthew, knjigovođa u jednoj londonskoj tvrtki, djeluje kao totalni bezveznjak. Upravo u tom trenutku, Strike razvrgava dugogodišnju burnu vezu sa svojom zaručnicom Charlotte.
Što mi se sve svidjelo? Definitivno simpatični glavni junaci – i Strike i Robin su živopisni, uvjerljivi i u stotinjak prvih stranica čitatelju neizbježno prirastaju srcu. Na drugom mjestu je pitomost radnje: iako se radi o otkrivanju zločina, čitatelj nema mučan dojam jer nije suočen s pretjerivanjem u opisivanju prizora masakra i krvi, već je fokus usmjeren na ono najbolje u britanskom krimiću (pri čemu mislim na Agathu Christie i Arthura Conana Doylea) – na rješavanje zagonetki kroz dedukciju, na nadmudrivanje s protivnikom, na inteligenciju i domišljatost, zbog čega je J. K. Rowling sačinila zbilja lijep hommage takvoj književnoj tradiciji.
Jasno, neki mogu tvrditi da je informacija o pravom identitetu pisca Roberta Galbraitha bila prilično proziran marketinški trik koji je pridonio nagloj popularnosti romana „Zov kukavice“, ali čini mi se da bi mi roman bio jednako simpatičan i da to nije bio slučaj (konačno, roman je objavljen 2013. godine, a evo mene, hvatam ga u ruke tek dvije godine poslije, tako da se zaista ne može reći da sam popustila medijskom pritisku).
Naravno da me stoga prilično začudila reakcija nekoliko komentatora na mom blogu (potaknutih postom blogerice Ina's Playground) od kojih sam u posljednje vrijeme čula da su ovi romani dosadni i da su teško čitljivi, jer sam doista i jedan i drugi pročitala skoro u dahu, pa mi na kraju valja zaključiti da je pitanje ukusa u knjigama toliko delikatno, da je zaista teško bilo kome nešto sa sigurnošću preporučiti i bilo koga uputiti u nekom smjeru. Ipak, zbog onih kojima će se ova knjiga svidjeti – „Zov kukavice“ svesrdno preporučujem.
Oznake: robert galbraith, zov kukavice, j.k.rowling, agatha christie, arthur conan doyle, Velika britanija, cormoran strike
utorak, 16.06.2015.
Romain Puertolas: „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“
Danas ću vas počastiti prikazom knjige dugoga naslova, francuskog pisca Romaina Puertolasa, autora mlađe generacije (rođen je 1975. godine u Montpellieru) kao sin Španjolca i Francuskinje. Bio je policijski službenik i carinik na francuskoj granici, te se specijalizirao za sprječavanje prelazaka ilegalnih imigranata. Taj je posao napustio nakon što je romanom „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ stekao slavu. Od 2008. godine snima Youtube video-uratke kojima raskrinkava trikove najvećih svjetskih mađioničara.
(sve ove podatke pronašla sam na Wikipediji, jer ne vjerujem biografskoj bilješci na koricama hrvatskog prijevoda, s obzirom da nikakve podudarnosti s tekstom s Wikipedije nisam našla).
Roman „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ je priča o životnom putovanju 38-godišnjeg fakira Adžatašatrua Isomikija Patela iz Radžastana, koji odlazi u Pariz radi nabavke kreveta s čavlima iz Ikee, slučajno završava u ormaru koji se treba prevesti u Veliku Britaniju, i tako započinje njegovo čudnovato putovanje kroz niz europskih država, u kojima upoznaje različite likove i stječe spoznaje koje mu otvaraju oči i obvezuju ga na to da postane bolja i potpunija osoba.
Pritom je najzanimljiviji i najvažniji moment ustvari autobiografski, s obzirom da fakir, izlazeći iz ormara u kamion koji ga prevozi, susreće skupinu sjevernoafričkih ilegalnih imigranata, kojima je cilj domoći se Velike Britanije kako bi mogli svojim obiteljima, koje su teškom mukom skupile novac da ih pošalju u „lijepe krajeve“, uzvratiti pruženu pomoć. Najžalosnije i najzačudnije od svega jest što vlastima zemalja koje u koje emigriraju, ako ih uspiju uhvatiti, uopće nije stalo kamo će ih vratiti, bitno im je samo da ih se riješe i da ilegalci prestanu biti njihov problem.
Najbolnija stvar koja mi se dogodila tijekom čitanja ovog romana je doista stravičan i nimalo duhovit prijevod – ne znam jeste li primijetili kako se glavni junak naziva „Isomiki Patel“ – u engleskom prijevodu je to, primjerice „Oghash Rathod“. Knjiga obiluje humorom iz „Naše male klinike“, koja je nastala nespretnim prijevodima imena iz francuskog izvornika, odnosno engleskog prijevoda. Zbog navedenog, doista nisam mogla uživati u prilično bedastoj i laganoj knjizi, stvorenoj za plažu, koja je zbog svog teksta i jezika čak stvorena i za dječje uši. Ako ste unatoč mom upozorenju odlučili pročitati ovaj roman, preporučujem izvornik ili nešto vještiji prijevod.
Oznake: romain puertolas, neobično putovanje fakira koji je zaglavio u ikein, IKEA, ilegalni imigranti, Francuska, Velika britanija, humor
petak, 12.06.2015.
Jo Nesbo: „Policija“
Pročitavši roman „Policija“ najpoznatijeg norveškog pisca krimića, Joa Nesboa, konačno sam uspjela dokusuriti serijal od deset romana povezanih zajedničkim glavnim likom, inspektorom Harryem Holeom, mršavim plavokosim dvometrašem, alkoholičarom i narkomanom koji se jedini u maloj Norveškoj mogao pohvaliti time da se uhvatio ukoštac sa serijskim ubojicama, i preživio – pa čak i pobijedio.
U posljednjem nastavku serijala pod već spomenutim naslovom „Policija“ (kojega je diljem svijeta prodano više od 23 milijuna primjeraka), Harry Hole više nije inspektor, više čak niti ne radi za Kriminalistički odjel u Oslu (da ne spoilam onima koji nastavljaju čitati nakon devetog nastavka, više neću reći niti riječ o tome što se i kako događalo s Harryem).
Ipak, na početku romana možete saznati da je Norveškom zavladao novi serijski ubojica, koji se koncentrira samo na ubojstva policajaca, i koje ubija na lokacijama na kojima su ti policajci ostavili za sobom nedovršene poslove – neriješena brutalna ubojstva. Ubojica aranžira mjesta zločina upravo na način na koji su se dogodili neriješeni zločini prije nekoliko godina, što ukazuje na to da ubojica dobro zna policijske procedure i predmete na kojima su žrtve radile.
Harryev bivši šef, Gunnar Hagen, kojemu je sada nadređen Mikael Bellman, očajnički želi spasiti svoje kolege, i u tu svrhu ponovno okuplja mali istražiteljski tim sastavljen od ljudi s kojima je i Harry najradije surađivao – tu je istražiteljica iz Bergena, Katrine Bratten, forenzičari Beate Lonn i Bjorn Holm, kao i Stale Aune, psiholog koji je istovremeno sudjelovao u istragama ubojstava u ranijim predmetima, i bio Harryev terapeut u borbi protiv ovisnosti.
Posljednji roman je tematski posvećen korupciji u policiji, ali i greškama koje nas proganjaju i koje ne možemo oprostiti. Međutim, istovremeno mi je kod čitanja ostao dojam da je Nesbo, znajući da ovim romanom okončava serijal, htio učiniti previše: „Policija“ je u sadržajnom i tematskom smislu, kao i po pitanju korištenih motiva, golema kompilacija devet ranije napisanih romana – veliko kičasto finale koje je trebalo zadovoljiti svakog pojedinog čitatelja serijala. Zbog toga, nije primijenio klasični „obrat na kraju“ pristup, već je tih obrata bilo hrpa u tijeku cijelog romana, tako da sam do sredine knjige već počela misliti: „Ajde više!“, a do kraja mi je istinski bilo dosta svega.
Po mom mišljenju, ovim romanom i ovakvim pristupom Nesbo je svom glavnom junaku Harryu Holeu, koji ga je lansirao put književnog zvjezdanog neba, ustvari učinio medvjeđu uslugu. No kad ste došli do devetog, glupo je ne pročitati i deseti nastavak, zar ne? Stoga je zapravo pitanje koliko je ovakva pozicija za Nesboa ustvari bila win-win.
Oznake: jo nesbo, policija, harry hole, korupcija, krimić
četvrtak, 11.06.2015.
Velika Algoritmova dobrotvorna akcija za djecu i mlade
Dobila sam putem maila informaciju, pa prosljeđujem svim zainteresiranim dobročiniteljima: hrvatska izdavačka kuća Algoritam u suradnji s uličnim festivalom Cest is d'Best i zagrebačkim ljetnim festivalom Ljeto na Štrosu, organizira veliku dobrotvornu akciju za pomoć domovima za nezbrinutu djecu.
Na štandovima Algoritma postavljenima:
• na Zrinjevcu od 03.06.-10.06.2015. godine u sklopu festivala Cest is d'Best, kao i
• na Strossmayerovom šetalištu od 12.06.-19.06.2015. godine u sklopu Ljeta na Štrosu,
mame, tate, bake, djedovi, ujne i stričevi – možete za sebe i svoje mališane kupiti knjigu, a drugi primjerak knjige istog naslova Algoritam daruje domovima za nezbrinutu djecu u Zagrebu. U knjizi koju darujete zajedno s Algoritmom, možete napisati i posvetu, jer tada dar zaista dobiva na značenju.
Oznake: algoritam, dobrotvorna akcija, djeca i mladi, domovi za nezbrinutu djecu, knjige
srijeda, 10.06.2015.
John Green: „U potrazi za Alaskom“
Autor John Green najpoznatiji je kao polovica Vlog-brothersa – s bratom Hankom Greenom ima video-blog sa serijom video-uradaka na razne teme, a naša ga je čitateljska publika imala prilike upoznati i kao pisca knjiga za mlade, od kojih kao najpopularniji svakako moram istaknuti dirljivi roman „Greška u našim zvijezdama“ („Fault in our stars“), prema kojemu je snimljen i izrazito uspješan filmski hit.
Roman „U traganju za Alaskom“ je njegov prvijenac (da to i nisam znala, vjerojatno bih zaključila po tome što je „Greška u našim zvijezdama“ puno uvjerljivija i moćnija, no poneke slabosti prvijenaca se autorima mogu oprostiti, posebno ako pisac nakon prve knjige svojim idućim naslovima opravda, pa čak i nadmaši čitateljska očekivanja, a to je u slučaju Johna Greena definitivno slučaj).
Ovaj roman prati odrastanje Milesa Haltera, usamljenog srednjoškolca koji se odlučuje na veliki korak: odlazak od kuće u internat Culver Creek u potragu za Velikim Možda. Naime, Miles je fasciniran posljednjim riječima slavnih ljudi, a upravo se Francoisu Rabelaisu pripisuju kao posljednje riječi prije smrti: „Idem potražiti Veliko Možda“ (Miles ga, kako god, odlučuje početi tražiti dok je još živ). U Culver Creeku Miles upoznaje mnoge zanimljive likove: svog cimera Pukovnika, njegovog prijatelja Takumija, ali više od svega, susreće Alasku Young – prezgodnu, prepametnu (za svoje dobro) i preimpulzivnu – i zaljubljuje se u nju preko ušiju. Taj sudbinski susret će Milesov život katapultirati iz uređene i udobne sigurnosti roditeljskog doma ravnom putanjom u smjeru Velikog Možda za kojim je tragao. Evo koliko je točno kul Alaska Young:
No uz rizik da vam spoilam čitanje romana „U potrazi za Alaskom“, moram napomenuti da se ovdje ne radi o ljubavnoj priči, pa čak niti o nesretnoj ljubavnoj priči (barem ne u potpunosti), već je ovdje riječ o svim mogućim načinima na koji jedna osoba može utjecati na tuđe živote. Riječ je i o nestanku, zatvaranju životnih poglavlja i odrastanju (jer romani za mlade obično i jesu o odrastanju u većoj ili manjoj mjeri). Zbog toga ovaj roman treba čitati (i preporučivati mladima) s osobitim oprezom.
Konačno, valja mi odgovoriti i na pitanje zašto bi odrasla osoba (a ja to jesam, i to već odavno) uopće čitala knjige za mlade? (Naime, već godinama uporno čitam i na ovom blogu preporučujem tzv. „young adult fiction“, ali nikad nisam razmatrala razloge za takvo svoje ponašanje) Naime, dobra knjiga za mlade najčešće ne govori o svijetu kakav jest, nego o svijetu kakav bi trebao, htio ili želio biti. Knjige za mlade obično imaju slabije ili manje slabo prikrivenu pouku i definitivno im je uloga iskustveno pripremiti mlade na životne izazove koji im predstoje, a da ih istovremeno ne moraju isprobati na vlastitoj koži. Ove životne lekcije ni odraslima, bez obzira jesu li ih sami prošli ili nisu, nisu naodmet.
Oznake: john green, u traganju za alaskom, knjige za mlade, young adult fiction
petak, 05.06.2015.
Kako pokrenuti vlastiti biznis na hrvatski način
(Izvorno objavljeno kao blog-unos na mom profilu na LinkedInu LINK)
Nakon što sam danima promišljala strategiju razvoja ženskog poduzetništva u općenarodnom i općedruštvenom smislu, odlučila sam da je krajnje vrijeme da se više posvetim vlastitom, posve osobnom i individualnom poduzetničkom pothvatu. U tu svrhu, u ruke mi je dopala knjiga hrvatske konzultantice i coacha Inge Lalić, pod naslovom „Kako pokrenuti vlastiti biznis“ (ne smijem propustiti zapisati niti njezin poticajni podnaslov: „Oslobodite neograničeni potencijal u sebi i ostvarite svoje najluđe snove“). Autorica je inače vlasnica i direktorica trgovačkog društva RE-FORMA d.o.o. za poslovno savjetovanje poduzetnika, te se specijalizirala za pružanje pomoći poduzetnicima i onima koji to žele biti da ostvare svoje želje i ciljeve, povećaju prihode uz više slobodnog vremena i postanu učinkovitiji i uspješniji.
Kroz ovaj priručnik možete, između ostalog, učiniti osobnu inventuru, postaviti ciljeve, saznati kako ostvariti financijsku slobodu i usvojiti deset odluka uspješnog poduzetnika. Osim toga, knjiga donosi i intervjue i svjedočanstva ljudi koji su se upustili u poduzetništvo. Posebno ističem da se radi o jednom od rijetkih hrvatskih poduzetničkih priručnika pisanih self-help stilom (pročitala sam i jedan priručnik Ziga Ziglara o prodaji, ali o tome u nekom drugom postu).
Čitanju ove knjige pristupila sam prilično štreberski: svako poglavlje ima zadatke o kojima morate razmisliti i na koje morate pisano odgovoriti, pa sam si dala truda, uronila sam u knjigu i odgovarala na pitanja. U prvi mah mi se činilo ludo, ali je polučilo rezultate, jer sam morala biti prilično iskrena oko svojih strahova, svojih crta osobnosti i što će mi u budućem poslovnom pothvatu možda prouzročiti poteškoće ili mi predstavljati prepreku u poslovnom uspjehu.
Primjerice, otkrila sam da će me strah od odbijanja i neuspjeha vjerojatno obeshrabriti, i da ću možda zbog tog straha prerano odustati ili da neću biti dovoljno uporna. Knjiga, zanimljivo, obiluje i savjetima da se doskoči preprekama koje možemo predvidjeti i da se unaprijed pripremimo za njih, u čemu se također sastoji korist ovog priručnika.
Zbog toga, knjigu „Kako pokrenuti vlastiti biznis“ preporučujem svakome tko tek koketira s mišlju da se upusti u vlastiti poduzetnički pothvat, s obzirom da će vas pitanja, zadaci, informacije i poticaji natjerati da se suočite sa samima sobom i da si priznate jeste li dovoljno ozbiljni u svojoj namjeri, ili san o vlastitom poslu predstavlja tek tlapnju i bijeg iz stvarnosti.
(naravno, koristit će vam i konkretni savjeti, literatura, upućivanje na korisne i zanimljive web-stranice, ali s obzirom da se sve konkretno bolje dade naučiti kad ste već u poslu, meni je kod ovog priručnika najviše koristilo upravo razmišljanje o stvarnoj motivaciji, ciljevima i strahovima kod pokretanja vlastitog posla)
Oznake: inga lalić, kako pokrenuti vlastiti biznis, poduzetništvo, prodaja
srijeda, 03.06.2015.
Jo Nesbo: „Fantom“
Polako dolazim do kraja serijala Joa Nesboa o detektivu Harryu Holeu, slavnom norveškom pronalazaču serijskih ubojica i psihopata. Nedavno sam pročitala i njegov roman „Fantom“, deveti u nizu u tom serijalu, što znači da mi je ostao samo roman „Policija“ i da sam time odgrizla prilično velik zalogaj u popularnoj žanrovskoj literaturi koja uznemiruje duhove među hrvatskim čitateljima.
(da ne spominjem da se osjećam oh-tako-hip-i-kul jer čitam ono što je popularno i što vole mladi, za promjenu, s obzirom da obično kaskam za čitateljskim trendovima barem dvije do tri godine, tako da negdje 2017. godine možete očekivati da ću vas sablažnjavati svojim mislima na temu „50/51/52 nijansi sive“. Iako vjerojatno ne. To je bila glupa šala čak i prema mojim standardima).
U devetom, dakle, nastavku serijala, nazvanom „Fantom“, Harry Hole se po ne znam koji puta vraća iz inozemstva (ovaj put ga nitko nije dovukao za uši, već je došao sam i po vlastitom nahođenju), iz Hong Konga gdje više ne radi kao policajac, pa se čak i očistio od vlastitih poroka, već se zaposlio kao utjerivač dugova za svog prijatelja Hermana Kluita. Jedina stvar koja bi ga mogla odvući od njegove kolotečine jest činjenica da je ovoga puta iza rešetaka završio Oleg, dječak kojemu je Harry u jednom razdoblju njihova života bio poput oca, i koji se upleo u prilično mračne stvari dok je Harry bio odsutan, a koje dječakova majka Rakel nije mogla niti predvidjeti, niti spriječiti.
Lajtmotiv ovog romana je zloupotreba opojnih droga u Oslu – kako je nabaviti, tko je proizvodi, tko je uvozi i tko je prodaje, stanje na tržištu, ponuda i potražnja: narkotici su posao poput svakog drugog, osim što policija baš i ne voli da se takav biznis razmaše. Osim ako i policajci ne pronađu svoj interes u održavanju održive količine narkoticima na ulicama. A upravo je to situacija u koju je Harry kao bivši policajac neočekivano ugazio.
Bilo je zabavno, bilo je nešto kraće nego neki raniji njegovi romani, ali sam se razveselila kad sam završila – deset romana bilo bi previše, a čak je i ovih pet-šest koje sam dosad čitala priličan broj na istu temu, s istim likovima i ponavljanjima. Stoga ću razmisliti hoću li pričekati s čitanjem „Policije“ ili ću se odmah uhvatiti i njega. Bit ćete u toku.
Oznake: jo nesbo, fantom, harry hole, zloupotreba opojnih droga, Norveška, oslo
utorak, 02.06.2015.
Velika Algoritmova dobrotvorna akcija za djecu i mlade
Dobila sam putem maila informaciju, pa prosljeđujem svim zainteresiranim dobročiniteljima: hrvatska izdavačka kuća Algoritam u suradnji s uličnim festivalom Cest is d'Best i zagrebačkim ljetnim festivalom Ljeto na Štrosu, organizira veliku dobrotvornu akciju za pomoć domovima za nezbrinutu djecu.
Na štandovima Algoritma postavljenima:
• na Zrinjevcu od 03.06.-10.06.2015. godine u sklopu festivala Cest is d'Best, kao i
• na Strossmayerovom šetalištu od 12.06.-19.06.2015. godine u sklopu Ljeta na Štrosu,
mame, tate, bake, djedovi, ujne i stričevi – možete za sebe i svoje mališane kupiti knjigu, a drugi primjerak knjige istog naslova Algoritam daruje domovima za nezbrinutu djecu u Zagrebu. U knjizi koju darujete zajedno s Algoritmom, možete napisati i posvetu, jer tada dar zaista dobiva na značenju.
(ovu obavijest ponovit ću na blogu još i 11.06.2015. godine kako vam ne bi promaklo)
Oznake: algoritam, dobrotvorna akcija, djeca i mladi, domovi za nezbrinutu djecu, knjige
ponedjeljak, 01.06.2015.
Dva brzinska linka s blogosfere
Ponedjeljci, pa još i prvi u mjesecu, obično kod mene izazivaju blagu nervozu i tada samo brojim što od zadataka moram ostvariti, što obaviti i koje obveze već tjednima čekaju da im se posvetim (hrpa za peglanje namiguje iz kuta, dok se hrpa za pranje polako deblja – težak je život suvremene domaćice!) Ovaj ponedjeljak nije nikakva iznimka, pa ću vam nabrzinu podastrijeti pod nos dva linka na kolege blogere koji su pisali o knjigama i čitanju prošli tjedan.
Prva je tu (i to sasvim namjerno, jer suosjećam s njom i njezinim kućanskim poslovima) Ina's Playground , blogerica i novopečena majka kojoj su se prioriteti promijenili, pa je u postu „Kako sam pokušala čitati“ opisala kako pokušava dovršiti „Dudov svilac“, roman Roberta Galbraitha (a.k.a. J.K. Rowling), ali joj ne polazi za rukom, jer mali odsječci vremena koji joj stoje na raspolaganju jednostavno nisu dovoljni i za kućanske poslove i za uživanciju.
Kako sam pokušala čitati
S druge strane, bloger Babl piše o učenju čitanja i pisanja (radi se o tekstu koji je izvorno objavljen na njegovom blogu 30.07.2011. godine, pa je moguće da sam ga već prenijela, ali s obzirom da je „revitaliziran“, mislim da ništa ne smeta), ponukan izjavom Gustava Krkleca, koja glasi: „Čitati sam naučio sa sedam godina, a pisati učim još i danas.“ Bloger je analizirao tu izreku, ustvrdivši da je zacijelo dobro čitati lakše nego naučiti dobro pisati (ali je li doista tako? Istina je da je čitanje pasivna, a pisanje aktivna radnja, no dobro čitati, čitati s razumijevanjem, to podrazumijeva ne samo u potpunosti usvojenu vještinu, već i određeni stupanj općeživotnog iskustva, a stjecanje takvog iskustva je dugotrajno, možda čak jednako dugotrajno kao i stjecanje upotrebljive vještine pisanog izražavanja).
Kako god, obje ove vještine lovim čitav život i ne vidim kraja tom lovu.
Na dugome dugom putu
Oznake: blog, blogosfera, ina's playground, babl, knjige i čitanje
