Ponedjeljci, pa još i prvi u mjesecu, obično kod mene izazivaju blagu nervozu i tada samo brojim što od zadataka moram ostvariti, što obaviti i koje obveze već tjednima čekaju da im se posvetim (hrpa za peglanje namiguje iz kuta, dok se hrpa za pranje polako deblja – težak je život suvremene domaćice!) Ovaj ponedjeljak nije nikakva iznimka, pa ću vam nabrzinu podastrijeti pod nos dva linka na kolege blogere koji su pisali o knjigama i čitanju prošli tjedan.
Prva je tu (i to sasvim namjerno, jer suosjećam s njom i njezinim kućanskim poslovima) Ina's Playground , blogerica i novopečena majka kojoj su se prioriteti promijenili, pa je u postu „Kako sam pokušala čitati“ opisala kako pokušava dovršiti „Dudov svilac“, roman Roberta Galbraitha (a.k.a. J.K. Rowling), ali joj ne polazi za rukom, jer mali odsječci vremena koji joj stoje na raspolaganju jednostavno nisu dovoljni i za kućanske poslove i za uživanciju.
Kako sam pokušala čitati
S druge strane, bloger Babl piše o učenju čitanja i pisanja (radi se o tekstu koji je izvorno objavljen na njegovom blogu 30.07.2011. godine, pa je moguće da sam ga već prenijela, ali s obzirom da je „revitaliziran“, mislim da ništa ne smeta), ponukan izjavom Gustava Krkleca, koja glasi: „Čitati sam naučio sa sedam godina, a pisati učim još i danas.“ Bloger je analizirao tu izreku, ustvrdivši da je zacijelo dobro čitati lakše nego naučiti dobro pisati (ali je li doista tako? Istina je da je čitanje pasivna, a pisanje aktivna radnja, no dobro čitati, čitati s razumijevanjem, to podrazumijeva ne samo u potpunosti usvojenu vještinu, već i određeni stupanj općeživotnog iskustva, a stjecanje takvog iskustva je dugotrajno, možda čak jednako dugotrajno kao i stjecanje upotrebljive vještine pisanog izražavanja).
Kako god, obje ove vještine lovim čitav život i ne vidim kraja tom lovu.
Na dugome dugom putu
Post je objavljen 01.06.2015. u 15:01 sati.