Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

subota, 31.07.2010.

Glenn Beck: "Božićni pulover"

Da, znam što ste pomislili: «Kako prikladno – knjiga naslova «Božićni pulover», a ona je čita krajem srpnja!» Osim činjenice da uvijek valja biti pripravan za nadolazeće blagdane, nemam opravdanja za svoj bijedni čitateljski izbor: svidjele su mi se korice, svidjelo mi se to što piše da se radi o bestseleru s liste New York Timesa, svidjelo mi se što ću konačno pročitati nešto ganutljivo… Što reći, ja sam jedna jadna ženska duša.

«Utemeljen na duboko osobnoj i istinitoj priči, roman «Božićni pulover» topla je i dirljiva priča o obitelji, vjeri i opraštanju, koja nam pomaže da lakše sagledamo i vlastiti život – a usto nas potiče da se upitamo znamo li doista što je u njemu najvažnije.»


Inače, autor Glenn Beck je pomalo slavna ličnost u SAD – u: napisao je uspješnicu «An Inconvenient Book» koja je zasjela na prvo mjesto najslavnije book – liste: one New York Timesa, vodi emisiju na kablovskom programu CNN Headline News i radijsku emisiju The Glenn Beck Program koja se emitira na raznim radio – postajama.

Ipak, ne bih se složila da se radi o romanu – ovo je pripovijetka, novela u najboljem slučaju, bogato i lijepo ilustrirana, pravi božićni poklon za svakoga. Priča doista jest ponešto izmijenjena priča iz djetinjstva Glenna Becka: nakon što mu je otac (po zanimanju pekar koji je vodio vlastitu pekarnicu) umro od raka, majka se trgala radeći četiri posla da bi uzdržavala njih dvoje. Njezin sin Eddie, tada dvanaestogodišnji dječak, za Božić je poželio bicikl, no sve što je dobio bio je ručno pleteni pulover.

«Sa zadnjim djelićem nade odmotao sam pulover, nadajući se da je u njemu nešto što će me dovesti do bicikla. Tresao sam ga naprijed-nazad što sam jače mogao, a da nije previše očito, ali ništa se nije dogodilo. Tada sam shvatio da neću dobiti bicikl – nego samo glupi, ručno izrađeni, ružni pulover.
Glupi, ručni izrađeni ružni pulover koji nije bicikl.

«Naravno, mama, odličan je.» Osjećao sam se kao da ću zaplakati. Imao sam pravo zaplakati, pomislio sam, ali osjećao sam onu vrstu tuge bez suza. Da nisam tako puno radio čitavu godinu, da nisam mislio na novi bicikl svake minute svog života, da nisam obećao Bogu da ću ga zaraditi, možda ne bih ni primijetio kako se boja tkanine mog pulovera odlično slaže s bojom točkica na mojim vrećicama-čizmama. Ali napravio sam sve one stvari i nisam to ni primijetio.
«Stvarno mi je žao zbog bicikla, dušo.» Mamin je glas bio previše mekan i nježan za ono kako sam se ja osjećao. «Troškovi popravka krova bili su viši od očekivanih. Znam da razumiješ. Možda ću do sljedeće godine uštedjeti dovoljno za bicikl.»
Sve sam shvaćao. Shvatio sam da ćemo uvijek biti siromašna obitelj, a ja siromašno dijete s plastičnim čizmama i bez bicikla.»

Kad si dijete, ovaj se osjećaj prilično često javlja: poslije shvatiš da sve što želiš od materijalnih stvari ionako uz više ili manje napora možeš i sam kupiti, dok je ono što je dragocjeno i što te neusporedivo više veseli davanje i odabir poklona za najdraže: to je vrijeme koje u užurbanom tempu svakodnevice svjesno odvajaš da bi mislio na njih i njihove želje.

Needless to say, na kraju knjige sam se raspekmezila i bila malo žalosna, iako se radi o tipičnom izdanku Dickensovog «Christmas Carola» s božićnim duhom, praštanjem i tako dalje, pa ne bi bilo naodmet reći da je i pomalo otrcano. Dakle, ne radi se o vrhunskom primjerku literature, ali ako ste jadna i mekana ženska dušica, poput ponekad mene, neće vam ništa biti ako ovu knjigu pročitate.

Inače, koji je najdraži poklon kojega ste ikad dobili? A koji ste najbolji poklon dali?

31.07.2010. u 08:16 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.07.2010.

John le Carre: "Dečko, dama, kralj, špijun"

Na jednom štandu gdje se prodaju rabljene knjige nedavno sam pribavila dvije knjige Johna le Carrea - još niti neraspakirane iz zaštitne vrećice. Dakle – rabljene, ali netaknute. Izdanje: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, 1990. godina. O le Carreu govore svi – od kritičara do sociologa: radi se o jednom od najslavnijih pisaca špijunskih romana iz doba Hladnog rata koji se može naći na svijetu i oko njega, dakako. Ipak, prije nego što počnem o knjizi, dopustite da koju kažem još i o izdanju: vjerujem da se OOUR Izdavačka djelatnost Grafički zavod Hrvatske raspao pa mirne duše mogu reći da shvaćam i zašto: svi kupci njihovih izdanja mora da su oćoravjeli nakon čitanja fonta 8 u nekoliko knjiga. Dakle, uputa tiskarima i nakladnicima – font slova čak i paperback izdanjima doista ne bi trebao biti manje od veličine 10 (a ako jest manji, budite ljubazni pa stavite prored 1,5), vaši će čitatelji brzo izgubiti vid, pa tko će onda kupovati vaše knjige?

Glede Johna le Carrea – radi se o pseudonimu Britanca čije ime glasi David John Moore Cornwell. Rođen je 1931. godine u Engleskoj, a dugo je vremena bio agent MI5 i MI6 (iako na koricama knjige iz Grafičkog zavoda Hrvatske stoji da je bio benigni službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova, te generalni konzul u Hamburgu). Kao i svi drugi, kad se proslavio – ostavio je svoj redoviti posao i postao «full-time author» (tako ću i ja jednog dana, dakako). Roman «Dečko, dama, kralj, špijun» je prema izdavaču vrhunac njegovog špijunskog ciklusa.

Radi se o tipičnom hladnoratovskom špijunskom romanu staroga kova – koga to zanima, saznat će niz zgodnih informacija o praćenju i špijuniranju kakvo se poduzimalo prije Google Street Viewa i sigurnosnih kamera. Le Carreove su spisateljske manire ponešto drugačije nego što smo navikli mi u 21. stoljeću (after all, knjiga je objavljena 1974. godine). Naime, London Station potresa interni skandal: stari šef je umro, a naslijedila ga je klika novih igrača. Iza njegove smrti i nekoliko dana prije toga, jedan je agent radio nešto što nije smio – zatekao se u Čehoslovačkoj i skoro tamo zaglavio. Na razbaštinjenom članu Georgeu Smileyu ostalo je pokupiti ostatke i ustanoviti što se zbilja dogodilo.

Radnja se počinje zahuktavati tek u drugoj polovici knjige, što znači da je le Carreu trebalo izrazito dugo da pripremi radnju i setting, na što suvremeni čitatelj možda nije navikao. Isto tako, vrlo je neobično kako radnja počinje i završava jednom izrazito sporednom scenom i likom bez čijeg bi se postojanja radnja bez problema mogla odviti.

Na kraju, moram priznati da sam se izrazito napatila čitajući, osobito u prvoj polovici knjige – što zbog tehničkih poteškoća, što zbog već spomenutog sporog postavljanja settinga i uvođenja likova.



P. S. moje isprike Grafičkom zavodu Hrvatske koji još postoji, ali koliko sam shvatila iz njihove web – stranice, više se ne bave izdavačkom, već samo tiskarskom djelatnošću za različite knjižare. Ako sam u krivu, molim vas da me ispravite, nemam resursa za doznavanje više informacija.


29.07.2010. u 10:25 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.07.2010.

"Simpsoni i filozofija" II.

Uvijek mi se čini da imam više za napisati o knjigama koje su me namučile i/ili koje mi se nisu svidjele, nego o onima koje su me oduševile i s kojima sam se izvrsno zabavila. Posljedica tog paradoksa je moj zaključak kako je doista teže pisati o dobrim stvarima, nego o lošim (to je i naša kolektivna boljka – Hrvati su uvijek bolje kukali nego što su hvalili i pozitivno komunicirati; to objašnjava i činjenicu da je loših vijesti uvijek više nego dobrih).
«Simpsoni i filozofija», naime, spadaju u koš knjiga s kojima sam se namučila. Ipak, nije mi žao što sam je pročitala, jer bih onda vjerojatno propustila misao poput ove:

«Zašto pronalazimo estetsko zadovoljstvo u aluzijama koje drugi stvaraju? Zato što kao publika, iznimno uživamo u prepoznavanju, shvaćanju i razumijevanju aluzija. Razumijevanje aluzije združuje zadovoljstvo koje osjećamo kad vidimo nešto poznato, poput omiljene dječje igračke, sa zadovoljstvom koje osjećamo kad znamo pravi odgovor na teško pitanje u Izazovu ili Milijunašu. Izvlačimo više zadovoljstva iz razumijevanja aluzija nego iz razumijevanja izravnih tvrdnji.»
(William Irwin i J. R. Lombardo: «Simpsoni i aluzija: «Najgori esej svih vremena»»)


Istu tvrdnju za sebe kao čitateljicu mogla bih izreći kod čitanja duhovitih/humorističnih tekstova (ili bolje rečeno humorističnih tekstova koji su duhoviti) – volim kad me moj pisac humorističnih tekstova toliko poštuje kao čitatelja da će izvaliti foru jer zna da ću je ja shvatiti. Zadovoljstvo koje čovjek osjeća kad nešto zna, kao što tvrde ovi autori, doista je neprocjenjivo i neopisivo, pa se stoga doista čudim kako ljudi nisu ovisniji o tom osjećaju i kako to da se ne trude više i bolje znati, ako ništa drugo a ono da bi impresionirali pripadnike suprotnog spola ili… štajaznam, pobijedili u Milijunašu.

Nadalje, prenosim zaključak eseja o licemjerju «Springfildsko licemjerje» autora Jasona Holta:

«Je li netko licemjer zato što nije ispunio neki ideal koji zagovara? Ne, jer smisao je u tome da se ono što se propovijeda i radi. A gdje se na čemu ima što raditi, tu još nema savršenosti. Što se događa ako se vrijednosti međusobno sukobljavaju? Usporedite ih po važnosti i ponašajte se u skladu s premoćnom vrijednosti! U suprotnome je licemjerje neizbježno. Je li licemjerje uvijek loše? Da, pod uvjetom da nije rezultat prisile ili da nije nužno sredstvo za moralno djelovanje. Je li poštenje suprotno licemjerju? Ne. Poštenje je djelovanje u skladu s nečijim istinskim, a ne s tobožnjim vrijednostima. To znači da je moguće, kako god to čudno bilo, da i licemjer ima svoje poštenje. Još jednom, što je licemjerje? Formalni porok, svjesna ili nesvjesna nedosljednost između namjernih djelovanja i vrijednosti koje netko prešutno ili otvoreno usvaja. Mmm… sočno.»


O licemjerju bi se osim ovog eseja dalo napisati još koješta, i zapravo ne znam gdje bih počela, a da ne nagazim na žulj kakvog licemjera, pa stoga trčećim korakom krećem dalje.

«Premda se ljudi stoljećima služe pričama kao sredstvima za poduku, filozofi su tradicionalno bili sumnjičavi u pogledu obrazovne vrijednosti književnosti. Ipak, odnedavno i mnogi filozofi hvale njenu sposobnost da pouči. Martha Nussbaum je vjerojatno najpoznatija zagovornica takvog argumenta. U knjizi «Love's Knowledge» Nussbaum izriče hrabru tvrdnju da se određene istine mogu odgovarajuće prenijeti samo u umjetnosti. Premda njene spoznaje imaju brojne implikacije, Nussbaum se usredotočuje na nenadmašnu sposobnost književnosti da razotkrije moralne istine.»
(Jennifer L. McMahon: «Funkcija fikcije: heuristička vrijednost Homera»)


Ovo mi je bilo vrlo zanimljivo: naime, prije par godina sam slušala predavanje Nenada Veličkovića, pisca koji je kod nas vjerojatno najpoznatiji po publicističkom djelu «Viva Sexico», o tome kako se školski udžbenici u našoj regiji (konkretnije u susjednoj BiH) koriste kao izvanredno učinkovito sredstvo za prenošenje nacionalističkih ideja. Pazite, ne udžbenici povijesti ili vjeronauka (koji je tradicionalno vezan uz potporu vlasti), već udžbenici književnosti. Zašto je tome tako?

«Ona tvrdi da je književnost sposobnije izraziti prirodu naše moralne situacije zato što daje prednost pojedinačnostima (Tako što, primjerice, prepoznaje inherentnu vrijednost i međusobnu neusporedivost pojedinaca) i priznaje značaj emocije. Te su odlike važne, jer stilski odgovaraju opisu stvarnosti koja je inherentno raznobojna i bogata emocijom. Po stajalištu Marthe Nussbaum, naša je moralna situacija iznimno složena i bolno nejasna. Premda bismo mi možda htjeli da ona bude jednostavna, ona je sve samo ne to. Da bismo ponudili točan opis svoje moralne situacije, moramo upotrijebiti stil koji obraća pažnju na pojedinosti, koji uzima u obzir složenost i privržen je izražavanju ne samo činjenica nego i naših osjećaja. Ona tvrdi da će nedostatak bilo koje od tih odlika imati za posljedicu nepotpuno polaganje našeg moralnog temelja.»


Što hoće reći? Upravo zato što je umotana u tako privlačan celofan priče koja naoko govori o nekom drugom, a zapravo govori o nama, pouka nekog djela iz književnosti čini se prijemčivijom. No to nije jedina prednost čitanja:

«Dok nam apstraktni stilovi odvlače pozornost od konkretnoga, stavljanje naglaska na određene ljude i događaje koje je svojstveno književnosti, potiče čitatelje da razviju odgovarajuću svijest o inherentnoj vrijednosti i nužnoj jedinstvenosti pojedinaca i situacija. Slično tome, to što književnost pomno opisuje raznolikosti i utjecaj emocije potiče čitatelje da cijene ulogu koju osjećaji igraju u našim životima, kao i intelektualne i etičke posljedice nazočnosti i odsustva određenih emocija.»


Međutim, autorica se i suprotstavlja filozofkinji Nussbaum, pa kaže da čitanje može i naškoditi čitatelju:

«Premda književnost može na nas pozitivno djelovati, ona može isto tako imati i negativne posljedice. Može potaknuti zablude i moralno neprihvatljive stavove jednako lako kao i razumijevanje i moralni napredak. Ona može imati te posljedice zato što pojedinci ne dolaze u dodir s književnosti općenito, oni dolaze u dodir s pojedinačnim književnim djelima.»


Idući citat me natjerao da se zapitam sljedeće: jesam li ja kukavica? Jesam li ja kao čitatelj(ica) sklonija učiti i stjecati iskustva kroz knjige nego u stvarnom životu? Jesu li svi čitatelji puki promatrači koji se samo žele skloniti od stvarnog života, dok on prolazi pokraj njih?

«Činjenica da likovi i situacije u fikciji nisu stvarni istodobno i olakšava i otežava naše odnošenje prema njima. To što likovi i konteksti opisani u fikciji nisu stvarni olakšava čitateljima ili gledateljima imaginacijski angažman jer im pruža osjećaj sigurnosti. Kad se imaginacijski projiciramo u fikciju, možemo djelovati bez posljedica i stvarati bliskost bez preuzimanja rizika. Ulazimo u svjetove iz kojih možemo izaći ako se sve previše zakomplicira. Angažman u fikciji omogućava nam da istražimo druge svjetove i druge ličnosti a da pritom ne ustanemo iz kauča.»


Na kraju tog eseja, autorica McMahon postavlja vjekovno pitanje «popularno vs. vrijedno»:

«Poput prijašnjih odrednica, i široka privlačnost Simpsona mogla bi neke navesti da posumnjaju u heurističku vrijednost serije. Ta je sumnja utemeljena na široko raširenoj pretpostavi da popularna djela ne mogu obrazovati. Prigodno zaboravljajući da su književne ikone poput Shakespearea i Dickensa bili popularni autori, intelektualci često pokušavaju obraniti svoje akademske visine tvrdeći da su popularna djela didaktički prazna i da svoju popularnost crpe isključivo iz svoje privlačnosti za vulgarni masovni ukus. Premda se ta kritika uistinu može primijeniti na razna popularna djela, potpuno odbacivanje jednog područja fikcije na samo što nije preporučljivo nego je i nelogično.»


(naime, odbaciti nešto samo zato što je popularno uskraćuje nam mogućnost da ono što je društvu važno dobro promotrimo i zaključimo nešto doista bitno)

Konačno, samo u eseju Jamesa M. Wallacea pod naslovom «Marksist (kao Karl, ne Groucho) u Springfieldu» dobivamo kakvu – takvu negativnu kritiku Simpsona, sve ostalo su bili hvalospjevi:

«Serija često izaziva i provocira, drži nas budnima i pozornima, dovodi u pitanje prihvaćene autoritete i razotkriva ispraznost mnogih buržoaskih vrijednosti. No, unatoč svim njenim predivnim trenutcima neskladnosti i navođenja na krivi trag i unatoč njenom rešetanju izoliranih svetih krava, serija ne nudi dosljednu stariju protiv prevladavajuće ideologije, ne nudi nadu u napredak k pravednijem i poštenijem svijetu u kojemu se ostvaruju najbolji, a ne najgori potencijali ljudskog roda.»


Ono što ja mogu komentirati glede tog citata jest da je pravednije društvo, mir u svijetu i plivajmo s pliskavicama velik zadatak za tražiti od jedne televizijske serije, ma kako dugovječna ili utjecajna ona bila.






25.07.2010. u 08:00 • 7 KomentaraPrint#

subota, 24.07.2010.

"Simpsoni i filozofija" I.

Za «Simpsone i filozofiju» trebalo mi je izrazito puno vremena i mentalne koncentracije (nažalost, u posljednja dva – tri mjeseca koncentracija sigurno nije bila ono čega sam imala u izobilju), jer knjigu čine manje Simpsoni, a više filozofija. Naime, radi se o knjizi eseja koju su uredila tri urednika: William Irwin, Mark T. Conard i Aeon J. Skoble, koji su pozvali nekoliko mislioca i pisaca da na temelju pouka i detalja koje su vidjeli u Simpsonima osmisle esej koji će se labavo vezivati uz Simpsone. Nekima je to uspjelo više, a drugima manje. Neki eseji više laik-friendly, a drugi manje. Kako sam u posljednje vrijeme čitala malo više filozofije nego što je to bio slučaj u drugim fazama mog čitateljskog i privatnog života, mislila sam da će mi ići lakše, međutim – ipak sam ja filozof-laik i priznajem da sam se prilično patila, iako priznajem da «Simpsoni i filozofija» ne bi predstavljali ni upola takvu čitateljsku tlaku osobi koja je vičnija filozofskim promišljanjima.

Što smo, dakle, saznali iz «Simpsona i filozofije»? (a saznali smo doista puno toga – autori eseja, naime, postavljaju pitanja na koja svi želimo čuti odgovore, to su gorući problemi koji muče pojedinca u suvremenom svijetu – o tim pitanjima želimo znati sve što se ima znati, jer svi smo ovisni o traženju odgovora na pitanja o smislu života i načinu na koji treba živjeti).

Prvo, o znanju/stručnosti. Neki dan sam dobila jedan komentar na blog koji je glasio da sam osoba bez kriterija glede čitanja i da mi je važno samo da se nešto zove knjiga. To je istina, ali već sam u nekoliko navrata objašnjavala kako je evoluirala životna filozofija ovog bloga: prvo je zamišljen kao privatno-javni dnevnik čitanja, a zatim sam ustanovila da može ispuniti i neku veću svrhu: rasprava o čitanju među hoi polloi, ako tako hoćete – među običnim ljudima koji, čini mi se, danas sve više imaju dojam kako je čitanje za intelektualce i kako oni kao laici ne smiju čitati i ne smiju razgovarati o knjigama. Ja nastupam iz pozicije amatera, ne književnog kritičara ili stručnjaka za književnu teoriju. Međutim, o znanju u «Simpsonima i filozofiji» piše na vrlo zanimljiv način i Aeon J. Skoble u eseju «Lisa i američki antiintelektualizam». Evo citata:

«Tako ja, primjerice, mogu dati težinu svom argumentu navodeći nekog stručnjaka koji se sa mnom slaže, no ako se ne slaže, mogu reći: «Što taj zna?» ili: «I ja imam pravo na svoje mišljenje.» Čudno, ali antiintelektualizam primjećujemo i među intelektualcima. Tako je danas, primjerice, na mnogim sveučilištima, i među studentima i nastavnicima, uloga klasičnih djela, kao i humanističkih disciplina općenito, u velikoj mjeri izgubila na snazi. Očito se ide u smjeru razvoja programa «osposobljavanja za struku» i stavljanja naglaska na «relevantnost»; dok se tradicionalne humanističke discipline smatraju luksuzom ili dobrodošlim dodatkom, ali ne i istinski nužnim dijelom fakultetskog obrazovanja. U najboljem slučaju, na njih se gleda kao na sredstvo za razvoj «vještina koje imaju svoju primjenu», poput sastavljanja tekstova ili sposobnosti kritičkog mišljenja.
Čini se da se klatno periodički ljulja: u 1950-ima i ranim 1960-ima vladalo je golemo poštovanje za znanstvenike – u doba kad se naša zemlja natjecala sa Sovjetima u područjima poput istraživanja svemira. Čini se da se u današnje doba klatno odljuljalo na suprotnu stranu, buduće da je stajalište trenutačnog Zeitgeista to da su sva mišljenja podjednako valjana. No, istodobno, izgleda da ljude još uvijek zanima što navodni stručnjaci imaju za reći. Letimičan pogled na televizijske debate ili pisma novinskim uredništvima otkrivaju tu podvojenost. U televizijsku debatu pozvat će nekog stručnjaka zato što će ljude, navodno, zanimati analiza ili mišljenje te osobe. No sudionici rasprave ili članovi publike koji se ne slažu sa stručnjakom tvrdit će da su njihova mišljenja, njihovi stavovi, jednako vrijedni kao i njegovo. Novine će objaviti kolumnu stručnjaka za neko područje čija analiza situacije može biti utemeljenija od one prosječne osobe, no pisma uredništvu onih koji se s njim ne slažu često će se zasnivati na prisutnoj (premda neizrečenoj) pretpostavci da: «Nitko zapravo ništa ne zna» ili da je: «Sve stav osobnog stava, a i moj se računa». Ova posljednja argumentacija osobito je podmukla: zapravo, ako je istina da je sve samo stvar osobnog mišljenja, iz toga bi zapravo slijedilo da je moje mišljenje jednako relevantno kao mišljenje stručnjaka, pa po tome nikakva stručnost zapravo ne bi ni postojala.»


Ah, kako me posrao ovaj komentar! Ili nije? Naime, i ja smatram da je žalosno kad se laici predstavljaju kao stručnjaci – koja je njihova kvalifikacija za to? Međutim, kad bismo dopustili da se samo stručnjaci bave određenim područjem, vjerojatno nikad ne bismo imali nikakve inovacije, nikad ne bi dolazilo do napretka i čovjeku bi zapravo bilo dopušteno da se bavi s izrazito malo stvari. Ja nisam profesionalna krojačica – znači li to da si ne mogu sama zašiti dugme? Nisam niti kuharica po struci, a ipak svakog dana uspijevam održati svoju obitelj na životu jelima koje skuham. Trebam li prestati sa svim tim svakodnevnim aktivnostima samo da bi stručnjaci mogli uživati ugled kojega zaslužuju? Veliku važnost pridajem alternativi: amaterizam je iznjedrio brojne sjajne stvari, pri čemu treba stručnosti pridati značenje koje zaslužuje, a amaterizam dopustiti i njegovati kao svojevrsnu alternativu. Najviše mi se u današnjem svijetu sviđa to što ima bezbroj mogućnosti: moj blog je jedna od tih mogućnosti, a vaš je možda nekakva drugačija. Dopuštam da vam se može ne sviđati ili sviđati, ali u amaterskoj sferi doista je teško raspravljati o stručnosti na bilo koji način.

Sa mnom se slaže i autor eseja o kojem govorimo, pa kaže:

«Oni koji veličaju običnog čovjeka ne bi pri tome trebali omalovažavati uspjehe obrazovanih. Imati takav pristup isto je što i braniti Homerovo pravo da živi kao glupan kritizirajući Lisu što je pametna. To nije mudro, ni za razvoj nacije ni za pojedinca.»


(i sama sam se više puta našla s druge strane ove priče – često su mi se manje upućeni podsmjehivali zbog truda i rada i uvjeravali me u informacije za koje sam s pozicije svoje stručnosti – a ja imam struku i zanimanje – znala da nisu točne. Laički, ni pas s maslom to ne bi pojeo.)

Još jedan zgodan citat:

«U svijetu rastuće birokratiziranosti i preopterećenosti informacijama i samima nam prijeti prigušivanje glasova. U modernom svijetu velik izazov i za Istok i Zapad leži u tome da se dokuči kako možemo, uz kritički odmak, uvažavati projekte jedni drugih, trudeći se da se svi glasovi čuju. Više od toga da budemo tolerantni, mi moramo slušati. U protivnom će se još više ljudi, poput Maggie Simpson, osjećati izostavljenima iz društva i okrenuti se destruktivnijim načinima komunikacije. A u stvarnom svijetu ne oporavljamo se svi tako lako.»


Sad, imam jedno pitanje za vas. OK, to će vjerojatno biti dva pitanja. Prvo, što vi činite da vas izdvaja od drugih ljudi, tj. po čemu smatrate da ste ostavili trag u svijetu? (činjenica je da se broj nula na ukupnom broju stanovništva samo povećava i da nas je više nego ikad; činjenica jest i da ne mogu svi biti slavni; činjenica je da ljudsko biće teži tome da njegovo postojanje bude smisleno, odnosno da ostavi trag). Drugo, što vi činite da biste uvažili različitost drugih ljudi? (jer činjenica je da svi nešto radimo da bi nas drugi čuli, prepoznali i uvažili; činjenica je i da sve manje ljudi sluša, a sve više ljudi nastoji govoriti)

To be continued…

24.07.2010. u 08:00 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.07.2010.

Paul Heiney: "Mogu li krave silaziti niz stube?"

Ova mi je knjiga dugo stajala na skladištu jer – istini za volju – na površno prelistavanje činila mi se pomalo djetinjastom. Iako sam kao klinka voljela čitati ilustrirane enciklopedije, mislila sam da sam prerasla informacije za one koji žele znati više. Ipak, čini se da nije baš tako, jer sam «Mogu li krave silaziti niz stube?» pročitala halapljivo i s velikim apetitom.

Jeste li ikad čuli za Science Line? Radi se o sada već sedam godina ugašenom projektu britanske vlade kojem je cilj bio na jednostavan način poučiti mlade o zanimljivim pitanjima na koja nigdje drugdje nisu mogli naći odgovore. Po mom mišljenju – izvrsna ideja.

«Science Line proizvod je zabrinute vlade koja je primijetila da se mladi ljudi sve više okreću medijima, humanističkim studijima i športu, a klone se prirodnih znanosti. Pojavila se bojazan da, za nekoliko generacija, u Velikoj Britaniji možda nitko više neće znati da   (pi) nema veze s uzgojem peradi.»


Projekt je, kako već rekoh, ugašen, ali je urednik ove knjige probrao kroz više od 16 000 pitanja i izabrao ona najzanimljivija, s najzanimljivijim odgovorima. Ja sam specijalno za vas napravila daljnju selekciju po kriteriju subjektivnog dojma, pa ćemo vidjeti o čemu se tu točno radi.

Knjiga je podijeljena na nekoliko dijelova – pitanja koja se tiču svemira, životinja, ljudskog organizma, kuće i kućanstva i rubrika «razno». Naprimjer, ako ste se ikad pitali što je bilo prvo – kokoš ili jaje, prema znanstvenicima koje je konzultirao Science Line – odgovor je nedvojbeno: jaje.

Zašto su pingvini crnobijeli?

«Dok pingvin pliva u vodi, tuljani i drugi grabežljivci teško ga uočavaju zbog crnih leđa. Gledano odozdo, prema svjetlu, tuljani, morski psi i kitovi ubojice teško ih vide zbog bijele prednjice i stoga još teže ulove.»


Zašto psi mašu repom?

«To možda uopće nema veze sa srećom. Većina pasa maše repom da bi pokazala određeno oklijevanje u susretu s drugim psima ili pri ulasku na nepoznat teritorij. To je gotovo znak pokoravanja, možda više pokazatelj da ne žele stvari nevolje, da se samo žele pozdraviti.
Vjerojatno ste primijetili da postoje dva načina mahanja repom: oklijevajuće i pokorno. Pas vam pristupa oklijevajuće mašući repom, a nakon što vas onjuši, zamjenjuje ga naklonjenijim mahanjem.»


Nešto što još nisam znala o mačkama – ponekad se ipak ne dočekaju na noge.

«Istraživanja mačjih padova provedena u Americi pokazala su da što je visina veća, teže su ozljede. No, iznad određene visine, sedam katova, ozljede padaju. To pokazuje da se mačka, ukoliko ima dovoljno vremena, može presložiti u položaj koji će joj donijeti najmanje ozljeda.»


Slučajno sam baš jučer čula pitanje o tome zalijepi li se pauk u vlastitu mrežu ako ga bacite na nju.

«Skinemo li pauka s njegove mreže i potom ga bacimo u nju, zalijepit će se. No, njihove noge, tarsusi, prekrivene su izlučevinom koja sprečava lijepljenje i nezgode tokom pletenja mreže.»


Saznala sam i kako krijesnice svijetle.

«Svijetleći organi sadrže kemijski spoj luciferin pohranjen ispod prozirne kutikule, ispod koje se nalazi i vrlo gusto tkivo koje vjerojatno djeluje kao reflektor. Da bi nastalo svjetlo, luciferin mora stupiti u reakciju s kisikom u prisustvu enzima luciferaze. Njihovom reakcijom nastaje spoj oksiluciferin i oslobađa se energija koja se emitira u obliku svjetla. Kasnije se oksiluciferin ponovno predvodi u luciferin i proces se može ponoviti.»


(to me natjeralo i na razmišljanje o korijenu riječi – lux=svjetlo; Lucifer bi u tom slučaju bio onaj koji donosi svjetlo, pa se kršćanski Sotona u tom slučaju može poistovjetiti s Prometejem iz grčke mitologije koji je ljudima donio vatru)

Zanimljiv mi je bio i odgovor na pitanje osjećaju li biljke bol, jer je bacio novo svjetlo na sve ono u što se kunu brojni vegani i vegetarijanci.

«No, recimo da je bol «odgovor na fizički stres kojem je cilj umanjiti taj stres». Istraživanja su pokazala da biljke imaju stresni odgovor. Porezani list ispušta plin etilen s površine. Na neki način to je reakcija na bol: oslobađanje etilena signalizira biljci da treba poduzeti mjere da se odupre stresu. To bi se uklopilo u našu definiciju boli, pa možemo reći da na ovaj način biljke osjećaju bol.»


Odlična stvar u knjizi je i izračun ekonomske vrijednosti ljudskog tijela zbrajanjem tržišne vrijednosti svakog pojedinog kemijskog elementa koji ga čine – knjiga kaže kako bi ona iznosila oko 652 funte odnosno oko 5500 kuna po današnjem tečaju.

O trovanju vodom još nisam čula, ali nakon što sam se malo dodatno informirala, čula sam za događaj od prije otprilike dvije godine kada je jedna djevojka umrla od pijenja previše vode radi natječaja za Wii (glupe li smrti!). Evo što naša knjižica kaže o tome:

«Otrovanje vodom, ili pijanstvo zbog previše vode, vrlo je rijetko stanje kod odraslih ljudi. Dođe li ipak do toga, simptomi su glavobolja, mučnina, i pomanjkanje koordinacije. Može doći i do gubitka svijesti, nadutosti, nenormalno niske tjelesne temperature i napadaja. Sve je to posljedica promjene osmotskog tlaka u tkivima jer voda iz međustanične tekućine ulazi u same stanice. Događaju se dvije važne stvari: prvo, povišena tjelesna tekućina uzrokuje povišeni tlak na mozak u lubanji, što može uzrokovati napadaje padavice ili čak smrt. Drugo, volumen krvi opada, a to može dovesti do šoka krvotoka. Nekoliko ovih simptoma zajedno lako bi mogli uzrokovati smrt.»


Moguća je i smrt od nesanice, a službeni svjetski rekord u budnosti je 264 sata, jedanaest dana, kojega je postavio davne 1964. godine sedamnaestogodišnji student Randy Gardner. On nije imao (trajnih) negativnih posljedica od nesanice, ali on i ostali ispitanici su patili od gubitka koncentracije, motivacije i percepcije.

Inače, treptaji oka ne služe samo radi ovlaživanja očne jabučice…

«Treptaji su poput umne interpunkcije i pokazuju stanku u moždanoj aktivnosti. Čitamo li nešto zanimljivo, treptat ćemo tri do osam puta u minuti, za razliku od petnaest treptaja u minuti kada se ne bavimo aktivnošću koja zahtijeva pozornost. Također je vjerojatnije da ćemo treptati kako pogledom prelazimo sa stranice na stranicu ili s kraja retka na početak sljedećeg.»


Savjet kad idući put budete pojeli nešto doista ljuto – nema smisla pokušavati piti vodu, jer alkaloid imenom kapsaicin koji daje ljutinu npr. ljutim papričicama nije topljiv u vodi, već u mastima – stoga ako ste se «naljutili», pokušajte piti mlijeko ili jogurt jer oboje sadrže masti u kojima će se kapsaicin otapati.

Postoji i nova teorija glede uzroka zijevanja:

«No sada postoji nova teorija koja kaže da je zijevanje način stimuliranja toka limfe kroz mišiće lica. Limfa je tekućina koja teče tjelesnim limfnim sustavom i pomaže borbi protiv infekcija i bolesti. Da bi mogla teći tijelom, kostur se mora kretati jer limfa ne cirkulira na isti način kao krv. Pretpostavlja se da nam zato, kao prva stvar ujutro nakon buđenja, odgovara rastezanje. Zijevanje bi moglo biti način na koji limfu potičemo na kretanje licem i vratom.»


Zašto žudimo za čokoladom?

«Čokolada ima kemijska svojstva koja uzrokuju zadovoljstvo. Tako je! Sadrži velike količine feniletilamina koji je prisutan i u našim tijelima i oslobađa se tokom spolnog uzbuđenja, u afektu i ubrzava bilo. Čokolada sadrži i metiksantin i teobromin koji imaju učinak sličan kofeinu. Ako to nije dovoljno, čvrsta je pri sobnoj temperaturi, ali otapa se na temperaturi malo nižoj od tjelesne što je čini gotovo savršenom.»


Najzad (ajme, koliko dugo nisam koristila riječ «najzad), nešto o škakljanju, zapravo o fenomenu koji sam i sama primijetila pod stare dane, i škakljajući vas pozdravljam.

«Evolucionist Darwin zanimao se za fenomen škakljanja. Primijetio je da se žrtva škakljanja izmiče kako bi uklonila ranjive dijelove tijela od podražaja. Mislio je kako je to evolucijski mehanizam koji nas štiti od grabežljivaca. Zanimljivo je da je zadovoljstvo od škakljanja to veće što smo stariji.»

22.07.2010. u 20:44 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 21.07.2010.

Deset malih Afroamerikanaca

U međuvremenu mi je objavljen još jedan upis na Rozojkozi, u kojem govorim o mojoj strasti prema krimićima i prema Agathi Christie – točnije, pisala sam o njezinom romanu «Deset malih crnaca», jednom od najpopularnijih bestselera sa 100 milijuna prodanih primjeraka i velikim brojem izdanja.

Deset malih Afroamerikanaca

21.07.2010. u 19:50 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2010.

Richard Morgan: "Digitalni ugljik"

Čovjek može sve što hoće. Sky is the limit. Tako ja razmišljam u životu i o životu. Što znači: što mene kao osobu sprječava da iz ovih stopa dam otkaz, nazujem planinarske šuze i uputim se na Himalaju? Ništa. Ako hoću, mogu preplivati Atlantski ocean ili postati časna sestra. Ili pročitati rasni SF – roman, iako mi neki ljudi ponekad vole reći kako nisam dovoljno kompetentna da bih čitala SF.

Nažalost, valja reći da ja doista nisam velika ljubiteljica klasičnog SF – a (ili onoga što ja zamišljam kao klasični SF s puno detalja o svemirskim pucačinama i nerazumljivim pojedinostima o tehnološkim dostignućima nepoznatima našim suvremenicima). Ipak, čula sam puno riječi hvale o romanu «Digitalni ugljik» Richarda Morgana i odlučila sam pokušati.

Pravi čitatelj SF – a, kao što sam čitala u jednoj online – kolumni (čak sam je linkala ovdje prije otprilike godinu dana, ali se više ne mogu sjetiti o čemu se radi i tko je autor, iako sam prilično sigurna da se radi o autorici), pripovijedanju o drugim svjetovima, drugačijem načinu života i drugačijim oblicima života prepušta se s blagim prihvaćanjem i bez pitanja. Sa mnom to ide malo teže: zamislimo svijet na kojemu je svaku osobu zajedno s njezinom osobnošću moguće pretvoriti u digitalni zapis i spremiti je na određeni spremnik. OK, zamislili smo to. A sad zamislimo kako digitalizirane osobe mogu mijenjati tijela, kupovati ih i prodavati, postižući tako besmrtnost. OK, i to smo zamislili… ali ček, ček samo malo! Otprilike tako to ide kod mene. Bilo mi je strašno teško pohvatati konce pa sam na trenutke imala dojam kako je Richardu Morganu sve to tako kristalno jasno u njegovoj glavi da je arogantno pretpostavio da je i nama to jednako tako jasno, pa se nije niti potrudio pobliže objašnjavati (nakon pročitane knjige ipak dopuštam kako je moguće da je jednostavno htio određena objašnjenja prepustiti mašti čitatelja). U svakom slučaju, s tehnološkim dostignućima u «Digitalnom ugljiku» sam se najviše borila, ne dolazi mi prirodno čitanje SF – a, što ću.

Ono što mi se jest svidjelo: Takeshi Lev Kovacs, glavni junak. Dolazi na Zemlju kao digitalni zapis i dobiva tijelo da bi istražio navodno samoubojstvo jednog uglednika. Naravno, bogat kakav jest, uglednik je uz pomoć digitalne pohrane svoju osobnost preselio u novo tijelo i novog klona, pa nakon (samo)ubojstva zapravo i nije mrtav nego živ (iako ne zna što se s njegovim bivšim tijelom događalo u posljednjih 48 sati prije smrti). Policija se ne zamara istraživanjem smrti žive osobe, pa njegovom dramatiziranju ne pridaje veliko značenje. Takeshi Kovacs je taman onoliko zločesti privatni detektiv kakvog volimo vidjeti na stranicama knjige: bivši Poslanik (nešto kao marinci/specijalci kombinirano s plaćenim ubojicama) koji voli žene, opak je i dobro podnosi bol – upravo je lik s kakvim vjerujemo da se zabavno družiti.

Nadalje, ako ogolimo sva tehnološka dostignuća (bez kojih, istini za volju, pola zapleta ne bi bilo niti moguće), ovo je krimić. A ja znam krimiće, kužim krimiće i volim krimiće. «Svijet budućnosti u «Digitalnom ugljiku» Richarda Morgana okrutna je ekstrapolacija globalizacije, ali u osnovi to je klasičan noir krimić.» (eto vidite!) Inače, bit će snimljen i film, pa ako vam se ne žuri s čitanjem, mogli biste zakasniti.

Naravno, iz knjige sam iščupala i par zanimljivih opažanja iz kojih biste mogli vidjeti o kakvom se glavnom liku radi, a i o tome što «okrutna ekstrapolacija globalizacije» točno znači. Evo nešto o šopingu:

«Tijekom razdoblja koje smo proveli zajedno, Serenity me odvikla od tog pristupa i prodala mi vlastitu filozofiju potrošačke groznice.
«Gledaj», rekla mi je jednog dana u kafiću u Millsportu. «Kupovinu – stvarnu, fizičku kupovinu – bilo je moguće ukinuti prije više stoljeća da su to stvarno željeli.»
«Tko da je želio?»
«Ljudi. Društvo.» Nestrpljivo je odmahnula rukom. «Bilo tko. Već je tada to bilo ostvarivo. Naručivanje poštom, virtualni trgovački centri, sustavi za automatsku naplatu. To je odavno moguće, no nikad se nije dogodilo. Što ti to govori?»
Kao dvadesetdvogodišnjem marincu unovačenom iz uličnih bandi Nove Pešte, nije mi govorilo ništa. Carlyle je shvatila moj prazni pogled i uzdahnula.
«Govori ti da ljudi vole kupovinu. Da ona zadovoljava temeljnu potrebu za stjecanjem na genetičkoj razini. Nešto što smo naslijedili od svojih predaka, lovaca-skupljača. Naravno, postoji automatska maloprodaja osnovnih namirnica, sustavi za mehaničku distribuciju hrane marginaliziranim i siromašnim pripadnicima društva. Ali istodobno cvjetaju trgovački centri i specijalizirane tržnice hrane i robe na koje moraš fizički otići. A zašto bi ljudi to željeli ako u tome ne uživaju?»
Vjerojatno sam slegnuo ramenima, čuvajući svoj mladenački hladnokrvni stav.
«Kupovina predstavlja tjelesnu interakciju, vježbu sposobnosti donošenja odluka, zadovoljenje želje za stjecanjem te impuls za daljnje stjecanje, nagon za izviđanjem. Kad bolje razmisliš, to je tako temeljno, jebeno ljudski. Moraš to naučiti voljeti, Tak. Hoću reći, možeš preletjeti cijeli arhipelag u hoverkraftu i niti se ne smočiti. No to ne umanjuje jednostavni užitak plivanja, zar ne? Nauči kupovati dobro, Tak. Budi fleksibilan. Uživaj u nesigurnosti.»


Kako je naš glavni junak bio u mogućnosti mijenjanja tijela, tako je mogao doći i do vrlo zanimljivih zaključaka o bivanju ženom i bivanju muškarcem (a u tim promišljanjima vas pozdravljam):

«Jedne pijane noći Sarah mi je rekla: Žene su rasa, Tak. U to nema sumnje. Muškarci su samo mutacija s više mišića i upola manje živaca. Strojevi za borbu i jebanje. Moja vlastita iskustva u ženskim tijelima potvrđivala su tu teoriju. Biti žena bio je osjetilni doživljaj s onu stranu iskustva muškaraca. Dodir i tekstura ostavljaju veći dojam, to je spoj s okolinom koji muška koža, čini se, instinktivno isključuje. Muškarcu je koža barijera, zaštita. Ženi je ona organ kontakta.»

20.07.2010. u 15:49 • 8 KomentaraPrint#

petak, 16.07.2010.

Vijesti iz (blogo)sfere književnosti

Kako već rekoh pred koji dan, prošli tjedan i tjedan prije toga su mi bili prava ludnica od štrebanja i drugih zabavnih aktivnosti, ali sam ipak uspjela pročitati i koje slovo. Jedno od tih slova napisali su i naši vrli blogeri linkove na čije blogove vam prenosim u ovom postu (neki od njih su objavljeni i nekoliko dana ranije pa će biti zgodno podsjetiti se što naši blogeri kažu o knjigama, a vjerujem da će biti zanimljivo i onima koji su te postove iz nekog razloga propustili).

U prvom redu tu je Pero Panonski, ogorčen kao i uvijek na situaciju u Hrvatskoj u svom postu «Hrvatska patnja se nastavlja. Pa dokle?», ovaj put glede (re)izbora Hloverke Novak-Srzić na mjesto v. d. direktorice Programa HRT – a. Međutim, kao što rekoh i Peri u komentarima, osobno mi je najzanimljiviji bio odlomak njegovog posta u kojemu preporučuje knjige koje je čitao ZA VRIJEME ISPITNIH ROKOVA. Čudo probuđene žudnje za knjigama za vrijeme ispitnih rokova je fenomen koji je i mene ponekad uhvatio nespremnu, tako da će se i brojni drugi studenti (i ostali koji poput mene uče jer žele «znati više», a ne radi ispita) moći poistovjetiti s Perom i sa mnom. Da ne duljim, evo linka:

Hrvatska patnja se nastavlja. Pa dokle?

Nadalje, za Rudarku je došlo ono vrijeme u godini kad se o(d)prašuje kućna biblioteka. Bilo je tu riječi o knjigama iz kiosk-naklade (o čijoj upitnoj kvaliteti i ja imam koju misao: naime, kupila sam one lektire iz Jutarnjeg, za zlu ne trebalo. Na hrptu br. 19 stoji: «Jack London: Otok s blagom/Dr. Jekyll i gospodin Hyde». Iole upućeniji će znati kako je autor spomenutih knjiga Robert Louis Stevenson, a ne Jack London, no greška je tu, zauvijek zabilježena za nadolazeće generacije), o današnjoj kiosk-nakladi čija se cijena spustila na zamamne 3 kune, a sve samo da bi prevareni kupac ustanovio da se radi o mekoukoričenim brošuricama od jedva nekoliko stranica. Zadnje za što sam čula jest da će u četiri sveska izaći «Muškarci koji mrze žene» Stiega Larssona i moram vam reći da mi se to uopće ne sviđa, sve da cijena i jest četverostruko niža. Ono što Rudarka još kaže možete pročitati na linku dolje.

Books...

Istim je fenomenom zgrožena i Elektronegativka, u postu «Kako je supermarket ubio knjigu». Ona se pak usmjerila na kvalitetu štiva, a ne izdanja – jer što? Jeftine knjige omogućile su gotovo svakoj šuši da nešto i objavi i da se to i proda (jer kako ne biste kupili nešto jeftino? Radije jeftino nego dobro!) Ona postavlja i dobro pitanje na koje sama nisam uspjela odgovoriti: kako u toj šumi tiskanih izdanja pronaći nešto doista dobro, nešto vrijedno čitanja, a da čovjek ne mora gubiti vrijeme kaskajući kroz gomile papirnatog smeća? Nažalost, vrlo teško, rekla bih kao zaključak prije linka.

Kako je supermarket ubio knjigu

Na kraju, moram vam priznati kako otkad mi je formalno počelo ljeto, planiram staviti tekst o preporukama «knjiga za plažu». Nažalost, blogerica Zrinsko pismo me totalno pošprdala svojim satiričnim postom «Knjiga za plažu». Blogerica se naime gnuša ljudi koji je pitaju da im preporuči neko ekstralagano štivo za čitanje na godišnjem, jer ako ljudi ne čitaju tijekom godine, jedna knjiga tijekom godišnjeg im sigurno neće stići unaprijediti poglede na svijet. Blogericu takvi ljudi izrazito živciraju i čak na kraju posta preporučuje kako ih otpiliti. U svakom slučaju, ja ipak mislim da ću nabaciti nekoliko ljetnih preporuka za čitanje (za zlu ne trebalo) za one koji čitaju i tijekom godine, ali sad imaju nešto više vremena za malo veće čitateljske projekte koje su odgađali. Post blogerice Zrinsko pismo ipak pročitajte, za umrijeti je!

Knjiga za plažu

16.07.2010. u 14:50 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 14.07.2010.

Imogen Edwards-Jones i njezini anonimni izvori: "Pop Babilon"

Podnaslovljen kao «Njuškanje po tajnama svijeta pop-glazbe», ova knjiga vam govori ono što ste i mislili da govori kad ste vidjeli korice – to je nešto o čemu doista ne želite čitati. Naime, Imogen Edwards-Jones je napravila karijeru od toga da kao menadžerica jednog luksuznog hotela u Londonu trača svoje goste iz svijeta estrade, kako u «Modnom Babilonu» tako i u «Pop Babilonu». Ili, bolje rečeno, radi se o fikciji čije korice odaju dojam da je njihova autorica prikupila originalna svjedočanstva onih koji plivaju u glazbenim vodama.

U središtu je radnje sredovječni agent pop – zvijezda koji odluči malo aktivnije raditi na oblikovanju ukusa slušateljstva pa oformi boy bend (a sve u nadi da će jednog dana stajati rame uz rame sa Simonom Cowellom iz «X-factora»). Naravno da vi kao i ja znate kako je trajanje boy bendova ograničeno rokom (kao i trajanje girl bendova, for that matter) i već znamo da je njegovo nastojanje osuđeno na raniju ili kasniju propast. Znamo da je Michael Jackson bio pomalo uvrnut dok je bio živ (ili bismo to garantirano zaključili kad bismo iole razmišljali o njemu), pa nam Imogen ni po tom pitanju nije otkrila toplu vodu. Znamo i da barem polovica članova boy benda ne zna pjevati, samo dobro izgleda (ponekad popušimo tu foru, pogotovo dok smo još curice, no to nije za zamjeriti, jer svakoj je šiparici potreban idol s estrade čiji bi poster u prirodnoj veličini žvalila do iznemoglosti).

Stoga me zapravo ne čudi što mi je ova knjiga stajala na polici dok se nije raskvasila, ili dok se moj mozak nije raskvasio do te mjere da sam je bila sposobna pročitati. Preporučujem ukoliko žudite za životom pod svjetlima pozornice – morate znati kako djeluje kokain, kako se ne navući za crack i koliko ćete ludih do ogavnih seksualnih fantazija raznih zvijezda i glazbenih producenata morati ispuniti da biste dohvatili svojih pet minuta slave.

14.07.2010. u 14:08 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 13.07.2010.

Još jedna Bookoza, s malim zakašnjenjem

Kako sam prošli tjedan bila zaokupljena štrebanjem, tako sam glede knjiga i drugih vlastitih zanimacija totalno nabacila grbu (nešto sam ipak uspjela pročitati, mahom postove drugih blogera, ali o tome nešto kasnije).

Ipak, napisala sam blog-kolumnu za Rozukozu, o zbilja mind-blowing knjizi pod naslovom «Uvod u fiziku katastrofe» mlade američke autorice Marishe Pessl.

Marisha Pessl: «Uvod u fiziku katastrofe»

13.07.2010. u 13:53 • 3 KomentaraPrint#

subota, 03.07.2010.

Josh Bazell: "Brži od smrti"

Jesam li vam ikad rekla koliko volim kad netko napiše uspješan prvijenac? Josh Bazell je svojim romanom "Brži od smrti" uspio napraviti upravo to: radi se o odličnom mješancu između krimića, trilera i medicinskog priručnika koji možete čitati lagano kao vodu piti.

Glavni lik je šarmantni liječnik – dijagnostičar (poput doktora Housea) koji radi u jednoj bolnici na Manhattanu. Njegovo ime je Pietro Brnwa, ali ga mafijaški krugovi znaju kao profesionalnog ubojicu koji operira pod imenom Medvjeđa Šapa. Od mladosti je bio usmjeren na mafijaško podzemlje i specijalizirao se za različite poslove za đavoljeg odvjetnika Davida Locana s čijim je sinom Adamom Pietro išao u koledž. Međutim, od takvih je aktivnosti morao pobjeći i postao je liječnik. Međutim, jasno je da svakog lika koji vuče prtljagu iz prošlosti njegova prtljaga mora jednog dana sustići i to se dogodilo i Pietru, odnosno Medvjeđoj Šapi.

Knjiga obiluje mračnim i nemarnim humorom, a dio dosjetki se, što je pomalo zanemareno i nedovoljno iskorišteno u suvremenim bestselerima, izdvojen u fusnotama, tako se možete cerekati gotovo na svakoj stranici.

Jedna zanimljivost iz ovog romana: znate li zašto sedam patuljaka zvižde dok se u koloni vraćaju iz rudnika? Linija je otvorena od ovog časa za sve vas koji se žele okušati u pogađanju.

03.07.2010. u 16:41 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.07.2010.

Milana Vuković Runjić: "Demoni i novinari"

Milana Vuković Runjić, poznata (bivša?) kolumnistica seks – kolumne i novinarka, da ne spominjemo pjesnikinja i prozaistica, izbacila je ove godine novi naslov pod nazivom «Demoni i novinari» (istinita priča o redakciji u recesiji). Njezina izdavačka kuća, Vuković&Runjić, inače mi je jedna od dražih u Hrvatskoj, sa svojim vilin – konjicem kao zaštitnim znakom, jer su izdali mnoge meni drage pisce o kojima sam i pisala na ovom blogu kroz protekle dvije godine; primjerice, oni izdaju Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, nešto Gabriela Garcie Marqueza, Salmana Rushdieja i Dubravke Ugrešić. Mislim da sam prije i čitala nešto iz autorske sfere Milane Vuković Runjić (osim kolumne, dakako), ali nije mi se urezalo u pamćenje.

Ova knjiga pomalo podsjeća na Araličine romane s ključem. Pogodite koje su dnevne novine «Jutarnja zvijezda» (u kojima radi glavna junakinja M., godina: 39), a koji tjednik se zove «Global» u istinitoj priči Milane Vuković Runjić. Pogodite tko je Vladimir Pinkić – Pinki. Možete li si uopće zamisliti takvu osobu? Na hrvatskom novinarskom nebu? Kad bi čovjek prekopao po suradnicima Milane Vuković Runjić u Jutarnjem listu, sigurno bi dobio spoznaju tko su ti likovi koje spominje u svojoj priči. No to je vjerojatno i bila namjera, pa nemam neku stvarnu kritiku na to. Ali imam na priču, koja ustvari i nije priča već je naklapanje koje možemo čuti na ulici – već smo davno ustvrdili kako mediji danas stvaraju javno mnijenje i kako ono o čemu novinari nisu davili u svakom slobodnom ćošku medijskog prostora kao da se i nije dogodilo (primjerice, gorivo je ponovno užasavajuće skupo ako niste primijetili – ja jesam jer sam u proteklih tjedan dana dvaput bila na benzi – ali kako ne vidim da su se novinari sjatili pisati o tome, nitko se ne žali na to kako je ponovno relativno blizu «psihološkoj granici» od deset kuna po litri).

Dakle, ono što je boljka i ostalih hrvatskih pisaca, zarazilo je i Milanu Vuković Runjić – neprestano se referira na ono što je pročitala i ono što je gledala, slušala ili saznala – i neprestano nam govori jedne te iste poznate stvari koje nam svima izlaze na uši, a sve pod krinkom hrvatske općedruštvene demonologije. Naime, ona postavlja tezu kako su novinari demoni, nekakva mitološka bića različitih vrsta i provenijencija. Nažalost, s tom tezom nije daleko odmakla i nije je razradila, već se pridružila općenitoj hrvatskoj kuknjavi kako ništa ne valja, kako smo u banani i kako smo mi osobno (dakle, individua koja govori) bolji od svih ostalih i mora da nam je svijet na tome zavidan kad je razvidno da nikako ne uspijevamo u životu. Upravo iz ove knjige Milane Vuković Runjić pokupit ću naziv «bacači žuči» - to su najglasniji žalobnici i kukači protiv svega i svačega. To je velika greška i moram priznati da i sama svako malo zapadnem u isti blues, ali nastojim to ne činiti prečesto jer inače se pogubim i zaboravim raditi stvari koje zapravo volim i u kojima uživam unatoč tome što nisu blagotvorne po moj novčanik: čitanje, pisanje ovog bloga, kuhanje, druženje s dragim ljudima, studiranje i učenje.

U biti, tražim pisca u Hrvatskoj koji je sposoban primjetiti nešto novo, nešto što sama već nisam primjetila, tako da nakon pročitane knjige mogu reći – «Vidi zbilja, doista je tako kao što taj čovjek/ta žena tvrdi!» Međutim, dopuštam ipak da ni Milana Vuković Runjić niti ja ne možemo pobjeći iz miljea kojemu pripadamo i da je jasno da je meni Milana Vuković Runjić dosadna kao ne znam ni ja što kad govori o stvarima koje znam i koje je jasno da znam kad dijelimo geografsku sudbinu. Možda bi nekoj Akiko iz Japana bilo ludnica zanimljivo čitati o tome što piše M. V. R. jer joj je to živa egzotika, tko zna.

Kuknjava u «Demonima i novinarima» počinje već od prve stranice, kad naša navodno imaginarna M., novinarka i spisateljica, započinje drviti o tome kako je teško pisati na hrvatskoj jeziku:

«Pisati na hrvatskom jeziku (a pritom ne biti popularan pisac) depresivna je i promašena radnja, malo gora od masturbacije. Taj jezik, izmrcvaren djelovanjem svih koji nisu znali što bi s njime, tako malen i složen, odumirao je, kao i sami Hrvati. Ona, M., u sebi je gorjela, ali oko nje sve je bilo zaliveno vapnom. Kao da se kreće Pompejima, mjestom na kojem se sve već odavno dogodilo.»


(BTW, ne vidim što je to toliko grozno u masturbaciji da je pisanje na hrvatskom jeziku tek malo manje grozno od toga. Radi se o prirodnom nagonu i čujem da mnogi ljudi gore navedenu radnju upražnjavaju kad god im već dođe. Ne bih dalje razrađivala ovu misao, ako nemate ništa protiv, pomalo sam stidljiva.)

Nadalje, iz mnogih primjera u ovoj knjizi razvidno je da novinari nastoje pogoditi koji je ukus što većeg broja ljudi – tako da pišu upravo o temama koje zanimaju što širi krug čitatelja – pa onda namjerno ili nenamjerno snižavaju kriterije glede tema o kojima bi se moglo pisati.

«Nadala se da Horvat nije sasvim ozbiljan u ocjeni njezinih tekstova, premda zašto bi se čovjek zanimao za metafore, duge rečenice, poeziju i slično. «Ja ne znam iz kojih razloga mi uporno pišemo, štajaznam, o norveškoj poeziji, a nikad o onome što žene zbilja vole: a to su štikle i grudnjaci!» govorio bi joj. Ona bi na to mogla odgovoriti da su štikle i grudnjaci zanimljivi, ali da ni poezija nije tako dosadna. A što je htio Žarko Horvat od svojih novina i ljudi? Kad bi barem novine bile tako zabavne kao iPod, kada bi samo svirale, zabavljale i pokazivale slike.»


Ne znam kako vama, ali meni je pomalo uvredljivo da jedan vlasnik novina misli o ženama da jedino vole štikle i grudnjake. To možda on voli na ženama, ali ako si žene dopuste da se svedu samo na sise u grudnjacima i stopala u štiklama (može i obrnuto, ako ste nekonvencionalna žena: stopala u grudnjacima i sise u štiklama), onda će i imati novine kakve zaslužuju: plitke, neinformativne i bezvrijedne. Kakve, uostalom, po mom mišljenju i imaju ovih dana.

Problematiku odnosa društva prema muškarcima i ženama pokušala je Milana Vuković Runjić ilustrirati još jednim primjerom, mada i nakon višekratnog čitanja odlomka nisam sigurna kako je taj primjer odlučila obojiti – feministički ili šovinistički. Pomozite mi u tome (no za svaku sigurnost bi valjalo pročitati knjigu jer uvijek postoji bojazan da ću citiranjem izvučenog odlomka malo izbaciti ideju iz konteksta).

«Nakon što bi neka političarka gostovala u emisiji «Država-grad», opći bi zaključak bio da je inferiorna muškarcima u studiju (uključujući tehničku službu), a isto je vrijedilo za mnoge druge poznate žene. Malo je mudrih muškaraca u našem javnom životu, žena još manje. Pogotovo – političarki. Problem je što tu mačo-tminu u kojoj i dalje prebivamo pothranjuju same žene svojom nemoći logičkog razmišljanja, svojim zbrzanim zaključcima i, budimo iskreni, užasnim frizurama. Otto Weininger, da ih vidi, zadovoljno bi trljao ruke. Isto je sa spisateljicama. One su, na neki svoj mali, tajni način, uspijevale biti lošije od pisaca, koji pak nisu bili bogznašto. I dalje je cvalo tzv. žensko pismo, koje je služilo samo tome da svima ide na živce. Reakcije na to pismo – poglavito muške – bile su mješavina gađenja, prezira i gole, neopisive mržnje. Umjesto da rađa i kuha, ta se raspisala! Razmišljala je M. ovih dana da li da krene u obranu neke mlade autorice koju su muške šovinističke svinje razapnjale na križ, no kad bi se ona oglasila, ispalo bi da žena ženi pomaže, iz ženskih razloga, pišući i sama o glupostima za koje se i ovu sumnjiči. Žene su, da zaključimo, same krive što ih se i dalje tumači u spolnom ključu. One same imaju djetinju potrebu objasniti muškarcu da su pametne, lijepe, obrazovane, da su bolje od onoga kako ih ovi vide. Umjesto da kažu «ma, boli me kurac!» Ali, u tom trenu, one postaju muškarci. Što se M. već odavno dogodilo.»


Milana Vuković Runjić me, doduše, podsjetila na jednu zgodu od prošle godine pa sam i sama stala i zapitala se: da, zbilja, što se to dogodilo s ostavkom bivšeg premijera?

«Jednog dana, bez osobite najave, premijer je podnio ostavku. Nitko o tome pojma nije imao, kažu, čak ni njegovi najbliskiji suradnici. Oh, kako joj je išao na živce taj dosadni jezik politike! Ako je premijer imao ikoga bliskog, taj je sve znao. Otišao je jednog kišnog dana, nakon kratkog i drskog nastupa na televiziji. Novinarima koji žive od pisanja o premijeru, preostalo je samo da sklapaju scenarije. Do trenutka zatvaranja broja bilo ih je oko četrnaest.»


U tom smislu ova knjiga ima jedan i pol plus kod mene – danas je još uvijek blago aktualna, a sutra može predstavljati kroniku jednog društvenog trenutka u Hrvatskoj pa time pretpostavljam da ispunjava neku društvenu svrhu. Ona polovica plusa joj je za to što me pecnula – podsjetila me da sam i sama žrtva medijskih napisa za jednokratnu upotrebu: godinu dana kasnije ja se više ne mogu niti sjetiti niti razmišljati o tome da je Ivo Sanader onako drsko otišao s trona. Danas su neke druge vijesti na tapeti, a sutra će već biti neke treće. To je pomalo bljak, jer svi ljudi i svi događaji traju maksimalno pet minuta. A novine žive od promjena.

Druga polovica plusa joj se sastoji u tome što je priznala da novine kao medij doživljavaju svoju dugotrajnu i mukotrpnu smrt, što sam im i ja predvidjela. Počelo se događati prvo da su zastarjele, da ljudi nemaju novca da ih kupuju i da je čitatelj izgubio povjerenje u novine kao medij, što je po mom mišljenju najveća greška koju su uprave tiskanih medija mogle počiniti.

«O padu naklade neprekidno se govorilo. U starogrškom silogizmu piše da su svi ljudi smrtni, a tom bi se sigurnošću moglo utvrditi i da su sve novine osuđene na propast. Život će im se produživati darovima što će se uz njih dijeliti, nagradnim igrama, lutrijom, stanovima za čitatelje... A onda ni to neće pomoći. Počet će se dijeliti otkazi i smanjivati plaće... nakon 10-15 godina cvata, novine su na umoru. I više neće biti ideja ni invencije koje bi ih spasile.»


Dotakla se Milana Vuković Runjić i kiosk – naklade, pa kaže:

«Jedne bi novine smislile neku nagradnu igru i naklada bi im skočila. Druge bi slijedie. Prva je Jutarnja zvijezda krenula s akcijom jeftine prodaje knjiga uz novine. Poput sjene, u biznis s knjigama bacile su se i Dnevne novosti. Nakon stotina tako objavljenih knjiga, urednici i jednih i drugih novina malko su se preplašili, jer učinilo im se da bi kupci novine mogli doživjeti kao «ono što se kupuje uz jeftinu knjigu» ili «ono uz što se dobiva neki dar». Kroz takve su agonije prolazile i novine u svijetu, gubeći nakladu, gaseći se svakodnevno. Dok tržište knjiga nije pokazivalo znakove odumiranja. Što to znači? To znači da čitatelji žele spoznaju, a ne letimičnu informaciju. Zaplašeni su krizom duha i recesijom koja je zahvatila svijet i nije im dovoljno čitati o tome kakvog je sada psića kupila glupača ili nekakve dosadne i blijede izvještaje iz Sabora. Žele doznati ima li smisla, Boga, ima li još novca na svijetu. Žele čuti o važnim stvarima, a novine se uporno drže nevažnoga. Žele hrabre djevice, a ne uplašene kurve.»


S ovim se ne mogu ne složiti: ljudi su danas više nego ikad željni normalnih stvari. Kina, kazališta, dobre knjige. Cvijeća i povrća u vrtu, voćnjaka, pčelinjaka. Kuhinje, radionice. Dan za danom srećem ljude koji nastoje pobjeći od ogavne svakodnevice – oni manje inspirirani u kladionice i kafiće, a oni s kreativnom žicom u kreativne pothvate gdje ih stvari svijet ne može dotaknuti.

(BTW, valja mi zaključiti kako se Milana Vuković Runjić poboljšava od početka do kraja knjige. Ili se ja navikavam, tko zna.)

Za kraj, evo što autorica misli o tome kakve su zapravo novine danas, a onda i kakav je svijet u kojem živimo.

«Izvrsnost, duhovna aristokracija, prirodna ljupkost, šarm, sve je to potonulo u drugi plan, u močvare gdje su ih grickali debeli komarci. Iz debelog mraka prosijavale bi tek stranice posvećene spektaklima, kojima bi paradirali drugorazredni tipovi, poneka kurva koja si je umislila da je akademik, ili kurva koja si ništa nije ni umislila. Na novinskim naslovnicama pojavljivale bi se starlete napumpanih usta koje su pomagale svojim dečkima u pljački – ili nisu. Pa bi zaplet bio u tome da one zapravo nisu krale automobile, premda se činilo da jesu. Jer njihova je poblajhana kosa viđena kako vijori iz ukradene Honde. Bilo je i starleta što su glumile da su pjevačice, čak bi poneka pjevačica dopustila da se o njoj piše i da je slikaju kao starletu. Ili bi se to dogodilo mimo njezine volje i znanja. U nedostatku tračeva o domaćim budalama tražile bi se po internetu priče o svjetskim budalama i njihovim glupostima. Sve se to obraćalo onim dijelovima mozga koji su uvijek gladni gluposti, tako da čitatelju ne padne na pamet da razmišlja o posljednjim stvarima, smislu života i sličnome. I tako se već rodila cijela generacija konzumenata gluposti kojima su ih raketirali novine i televizija. Koji i ne bi znali reagirati na nešto što nije glupost. Kada bi se pojavio neki tekst dulji od potpisa pod sliku morao je biti nakinđuren s dvije ili tri slike, a u boljim danima i oglasom. Kako je marketinška industrija proživljavala sumrak, čak i u svijetu, oglasi su postajali sve manji i bezglasniji. Čak i pila u nekom salonu namještaja gdje se radi po mjeri, kao da je utihnula. Bešumno su nestale i reklame s televizije. Nije više bilo sladoleda, knjiga, novina: u novonastaloj tišini, televizija je reklamirala sebe samu i radio.»

01.07.2010. u 16:01 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com