Na jednom štandu gdje se prodaju rabljene knjige nedavno sam pribavila dvije knjige Johna le Carrea - još niti neraspakirane iz zaštitne vrećice. Dakle – rabljene, ali netaknute. Izdanje: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, 1990. godina. O le Carreu govore svi – od kritičara do sociologa: radi se o jednom od najslavnijih pisaca špijunskih romana iz doba Hladnog rata koji se može naći na svijetu i oko njega, dakako. Ipak, prije nego što počnem o knjizi, dopustite da koju kažem još i o izdanju: vjerujem da se OOUR Izdavačka djelatnost Grafički zavod Hrvatske raspao pa mirne duše mogu reći da shvaćam i zašto: svi kupci njihovih izdanja mora da su oćoravjeli nakon čitanja fonta 8 u nekoliko knjiga. Dakle, uputa tiskarima i nakladnicima – font slova čak i paperback izdanjima doista ne bi trebao biti manje od veličine 10 (a ako jest manji, budite ljubazni pa stavite prored 1,5), vaši će čitatelji brzo izgubiti vid, pa tko će onda kupovati vaše knjige?
Glede Johna le Carrea – radi se o pseudonimu Britanca čije ime glasi David John Moore Cornwell. Rođen je 1931. godine u Engleskoj, a dugo je vremena bio agent MI5 i MI6 (iako na koricama knjige iz Grafičkog zavoda Hrvatske stoji da je bio benigni službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova, te generalni konzul u Hamburgu). Kao i svi drugi, kad se proslavio – ostavio je svoj redoviti posao i postao «full-time author» (tako ću i ja jednog dana, dakako). Roman «Dečko, dama, kralj, špijun» je prema izdavaču vrhunac njegovog špijunskog ciklusa.
Radi se o tipičnom hladnoratovskom špijunskom romanu staroga kova – koga to zanima, saznat će niz zgodnih informacija o praćenju i špijuniranju kakvo se poduzimalo prije Google Street Viewa i sigurnosnih kamera. Le Carreove su spisateljske manire ponešto drugačije nego što smo navikli mi u 21. stoljeću (after all, knjiga je objavljena 1974. godine). Naime, London Station potresa interni skandal: stari šef je umro, a naslijedila ga je klika novih igrača. Iza njegove smrti i nekoliko dana prije toga, jedan je agent radio nešto što nije smio – zatekao se u Čehoslovačkoj i skoro tamo zaglavio. Na razbaštinjenom članu Georgeu Smileyu ostalo je pokupiti ostatke i ustanoviti što se zbilja dogodilo.
Radnja se počinje zahuktavati tek u drugoj polovici knjige, što znači da je le Carreu trebalo izrazito dugo da pripremi radnju i setting, na što suvremeni čitatelj možda nije navikao. Isto tako, vrlo je neobično kako radnja počinje i završava jednom izrazito sporednom scenom i likom bez čijeg bi se postojanja radnja bez problema mogla odviti.
Na kraju, moram priznati da sam se izrazito napatila čitajući, osobito u prvoj polovici knjige – što zbog tehničkih poteškoća, što zbog već spomenutog sporog postavljanja settinga i uvođenja likova.
P. S. moje isprike Grafičkom zavodu Hrvatske koji još postoji, ali koliko sam shvatila iz njihove web – stranice, više se ne bave izdavačkom, već samo tiskarskom djelatnošću za različite knjižare. Ako sam u krivu, molim vas da me ispravite, nemam resursa za doznavanje više informacija.
Post je objavljen 29.07.2010. u 10:25 sati.