Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 30.08.2010.
Victoria Laurie: "Vizija zločina"
Eto, ljeto je prošlo, smanjena količina posla koja me zatrpavala tijekom dva ljetna mjeseca ponovno se povećava i obrušava na nejaku mene poput lavine, a knjige koje sam željela pročitati nisam ni izbliza započela. Ni izdaleka pogledala. Na neke niti pomislila.
Sjećate se kad sam vam pričala o vidovnjakinji Abby Cooper iz istoimenog romana «Vidovnjakinja» koji sam tada čitala (u slučaju da se ne sjećate, evo linka!)? U svakom slučaju, radi se o momi koja ima toliko moćnu intuiciju da vidi stvari koje su se dogodile i da predviđa stvari koje se trebaju dogoditi. I tada Abby zajedno sa svojim dečkom Dutchem Riversom (koji je blondinka i izgleda ko grčki bog, sudeći prema bestidno lošim opisima koje nam nudi Victoria Laurie) rješava slučajeve iz njegove nadležnosti.
Mrzim kad čitam prvu pa pedeset i prvu knjigu iz serije, bez obzira koliko nepovezane bile (da budemo jasni, ovo nije Harry Potter, radnja svake knjige je samostalna i mogu se čitati sve i ako niste počeli od «Vidovnjakinje») – na početku ove knjige Abby Cooper se oporavljala od ranjavanja koje se dogodilo u četvrtoj knjizi, očito («Vizija zločina» je peta), za koje ne znam kako se dogodilo pa me to sad muči.*
Općenito, u petoj se knjizi vidi zamor materijala (koliko god čovjek može isisavati ideju o vidovnjakinjama koje pomažu u rješavanju zločina, do pete knjige mora doći do maksimiziranja bljak – faktora). Zaplitanje traje beskrajno dugo, da bi se rasplet dogodio na posljednje dvije – tri stranice knjige. Umjesto «grčkog boga» Dutcha Abby u nevolje upada sa svojom prijateljicom i privatnom detektivkom Candace, a ovu je knjigu Dutch presjedio na klupi. Bez obzira na slatke komentare kakvih se sjećamo i iz prve knjige (primjer kakvoga citiram na kraju ovog posta), priča se pomalo istrošila. Iako moram priznati da ne mogu ovu tvrdnju kvalitetno potkrijepiti s obzirom na to da se svakom serijalu mora dogoditi barem jedna knjiga koja je malo slabija od ostalih. Ovo jednostavno može biti baš ta jedna knjiga. Moram reći i to da je moj dojam možda uzrokovan i time što sam posljednjih nekoliko dana ponešto privatno nervozna, pa mi čitanje nekako baš i ne ide u tek u posljednje vrijeme. Enivejs, moje tople preporuke – vjerojatno bih i skupljala ovaj serijal samo da knjige nisu tako besramno skupe.
____________
* vjerojatno će vas radovati da je svih pet po redu objavljeno u hrvatskom prijevodu u izdanju Nove knjige Rast pod sljedećim naslovima: «Vidovnjakinja», «Vidovnjakinja u škripcu», «Vizija ubojstva», «Instinkt ubojice» i «Vizija zločina». Ne nadajte se, prijevodi naslova blage veze nemaju s izvornicima, što možete provjeriti OVDJE.
nedjelja, 29.08.2010.
Čitam, čitam, čitam... JUTARNJI!
Jutarnji list je novina za eto tako, senzacionalizam i žutilo all over the place. Ali kad bih ja svakodnevno kupovala novine (što ne činim jer je 7 kuna tijekom 30 dana iznosi 210 kuna. Za 210 kuna ja pročitam čitav internet – dvaput!), sustavom eliminacije bih najvjerojatnije čitala Jutarnji list. Večernji mi je malo dosadan, lokalni Glas Slavonije su dirigirane novine koje najčešće pišu o najljepšoj okućnici, komarcima i rupama na kolniku, a 24 sata su neozbiljne novine koje vjerojatno jedine potroše više tinte na slike nego na tekst. U stvari, sviđaju mi se subotnji i nedjeljni Jutarnji kad su rubrike kulture i magazina malo jače i zanimljivije.
Nekoliko zgodnih tekstova je bilo u Jutarnjem u posljednjih nekoliko tjedana. Kao prvo, znate li da mi je Alain de Botton ukrao poslovnu ideju? Skakala sam do plafona kad sam pročitala. U biti, troje ljudi od kojih je jedan član grupe i poznati pisac Alain de Botton otvorili su knjižaru koja se zove Škola života (School of Life). U njoj kvalificirani knjižar pristupa kupcu kao osobi koja ima emocionalni problem, razgovara s tom osobom u svojstvu terapeuta i izabire mu knjigu za čitanje koja funkcionira kao terapija. To sam ja oduvijek željela činiti – preporučivati ljudima knjige! I sad Alain de Botton to radi usred Londona! Uostalom, pročitajte sami.
Normabel? Ne, hvala, dajte mi samo jednog Shakespearea
Nadalje, u subotu su objavili i popis knjiga iz rubrike «egzotično žensko pismo» ili bolje, kako žive žene u drugim dijelovima svijeta (u protivnom bih se zabrinula za muškost Arthura Goldena koji je napisao «Sjećanja jedne gejše»). Prvo vam brzopotezno dostavljam taj tekst Jutarnjeg lista, a potom i svoje tekstove glede nekih od navedenih knjiga, za cross-referencing.
Knjige koje vam otkrivaju kako žive žene u drugim dijelovima svijeta
Azar Nafisi: «Lolita u Teheranu»
Kiran Desai: «Nasljeđe gubitka»
Arthur Golden: «Sjećanja jedne gejše»
Liza Dalby: «Pripovijest o Murasaki»
I na kraju, Jutarnji je donio priču u čast 75. godišnjice Penguin Booksa o čemu sam pisala u sklopu svoje sage o «Povijesti čitanja» Alberta Manguela. Link slijedi dolje.
Kako su pingvini ubacili književnost u svaki džep
subota, 28.08.2010.
Čitam, čitam, čitam... BLOGERE!
Znate onu «Leti, leti..» igricu? Ponekad bih voljela da imam isti state of mind da mi ta igrica opet bude zabavna. No, čemu žaliti, zato me zabavljaju neke druge stvari, poput svevremenskog i nezastarivog škakljanja, otkrića da postoji Simlish jezik i činjenice da sam okružena blogosferom koja još uvijek radi svakojaka čuda.
U prvom redu, tu je Rozakoza i tekst autorice glukoze, koja je osvojila stipendiju na Cambridgeu i imala se priliku družiti s najvećim znanstvenim umovima početka 21. stoljeća. Osobnosti su to pak jednostavne, skromne i ljudske – karakterni divovi kakvima svi (pa i glukoza) želimo postati. Provjerite na linku dolje.
Mama, ja želim biti div
Tičerica je pak žena kakvu uspoređujem s jednom svojom poznanicom koja je… neću reći protraćila, ali iskoristila devet mjeseci trudnoće kako bi se navukla na WoW. Ta poznanica najviše voli čitati fantasy i totalno je u tome, do preko glave. Tičerica je pak haj – tek bibliofilka koja voli čitati putem mobitela. Readeri na mobitelu – koristila je neke pa je za vas napravila listu prednosti i nedostatke nekih od njih. Provjerite!
Čitanje s mobitela
Luki je pak imala zgodnu opservaciju o tome kako joj slijedi razdoblje u kojem planira više primati informacije i kreacije (ovih će dana više čitati, više učiti, više upijati) nego ih davati (manje će pisati, manje komunicirati). Iz njezinog posta moram zaključiti kako su informacije uvijek u kružnom gibanju između našeg mozga i okoline: ponekad smo mi «pametniji» od okoline, a ponekad je okolina «pametnija».
O primanju i davanju
četvrtak, 26.08.2010.
Ian Fleming: "Živi i pusti umrijeti"
Imala sam na izbor dvije knjige – «Nation» Terrya Prattcheta (pardon, Sir Terrya) i «Živi i pusti umrijeti» Iana Fleminga. Imala sam vremena za pročitati samo jednu od njih pa sam u petak i subotu radila degustaciju: prvo malo «Nationa» (koji je bio moj osobni favorit, sudeći prema koricama, da i ne spominjem kako je Prattchet duhovit), pa onda malo Bonda, Jamesa Bonda. Na kraju je prevladao Bond, lakše i brže se čitao, a «Nation» me s početka malo udavio, pa sam ga milostivo otpustila.
Ja, recimo, vrlo ne volim filmove o Jamesu Bondu. Ne volim Bondov odnos s Bondovim djevojkama, ne volim kako je kul i kako uvijek nosi smokinge (i kako Sean Connery bizarno izgleda s dlakavim prsima dok govori: «Ž šhip hažš šeilt, Miššh Pusshši» onako škotlanđanski). Ništa to meni nije super, osom (kad kažem osom, mislim, dakako na awesome) i splendid, nego dosadno, hladnoratovski i isfurano. Vrijeme Rudolfa Valentina za muškarce je davno prošlo, sad se nosi neki sasvim drugačiji tip muškarca, rekla bih.
Ipak, još kojeg Fleminga na temu Bonda bih mogla pročitati. Tu je Bond više kao Lice s ožiljkom, super mi je što je pušač i voli pop't, pa mu praktički bude uspjeh kad prestane s pićem i smanji cigarete na deset dnevno. Super mi je kako je nekorektan odnos prema crncima (iako uz dužno poštovanje Bond primjećuje kako nevjerojatno razgranata mreža crnih konobara, nosača, dostavljača i čistača cipela čuda može napraviti, a ostati neprimijećena) i kako je u sve to upleten i vudu, koji mi je vrlo interesantan, ali mislim da bih umrla od straha da netko preda mnom zakolje pile u ritualne svrhe, a kamoli još štogod drugo.
BTW, još vam važno moram reći kako je knjiga «Živi i pusti umrijeti» objavljena 2009. godine u nakladi Algoritma i kako fotografiju potpisuje Marinshe, djevojka kojoj sam otvarala prvu izložbu prije sto milijuna godina, pa mi je i to isto pomalo drago.
P. S. Ian Fleming je trebao napisati memoare dok je još bio živ, to je čovjek čija je biografija prilično bogata.
utorak, 24.08.2010.
Money-making
Tijekom vremena mi se na USB – sticku nakupilo živo more e-knjiga od tridesetak stranica kojima autori žele nešto osobito važno podijeliti sa svijetom: neku svoju životnu filozofiju, nove načine zarađivanja novca i slično (ja sam uvijek za proučavanje ekonomije jer me to privatno i djelomično i poslovno zanima, jer radim za jedan specijalizirani mjesečnik za poduzetništvo pa mi uvijek trebaju nove ideje, a i sama spoznajem da je jedini način da čovjek u ekonomiji makes money – dakle, stvori novi novac – jest da postane poduzetnik).
Tako sam naletjela na «5 Things you surely don' t do in your business» meni nepoznatog autora. Tu on govori o internetskom flipanju web – stranica, vrlo interesantna stvar (znate šta je flipanje, jel? U jedno par epizoda «Will i Grace» su Will i Grace flipali nekretnine), o internetskom marketingu, unajmljivanju freelancera i slično.
Jedna od stvari koje najčešće zaustave voljne poduzetnike je upravo ta voljna sastavnica: svi smo skloni odugovlačenju. Osobno, kod mene se odugovlači sljedeće:
a) neugodne stvari – poput redovnog posjeta zubaru (nije da se bojim, samo mi organizacija tog pregleda predstavlja problem; na kraju ipak odem, ali to bude tjedan ili dva kasnije)
b) svakodnevne stvari – poput onih koje su mi već postale dosadne; suđe ću vjerojatno oprati barem pola sata kasnije nego što sam si zacrtala, veš će čekati do zadnjih čistih gaća, a da i ne spominjem one stvari koje zapravo ne volim obavljati (suđe i veš su mi najdraže kućne rabote)
Trend autsorsanja
Kontam da uskoro nijedna firma neće imati nijednog uposlenog (osim vlasnika tvrtke, dakako) – autsorsat ćemo sve, od čistačice do računovodstvenog odjela. Što vi mislite o tom trendu?
Dakako, odmah moram popljuvati našu Vladu jer uz plejadu zaposlenih stručnjaka za razna područja ona autsorsa vanjske stručnjake (i to dodatno plaća!) za projekte i studije. Ja sam mislila da su zaposleni stručnjaci savršeno kompetentni za svoje resore, ali čini se da to nije tako.
Kod mene je mišljenje, kao i u svemu (hude li dvojake blizanačke naravi!) podvojeno: s jedne strane smatram da je apsolutno autsorsanje radne snage loše jer će to onda doista biti ultimativno tržište rada pa će posao dobiti onaj tko ponudi najnižu cijenu svog rada (slučaj o kojem sam čitala u e-knjizi jest da taj čovjek rado autsorsa Indijce i Pakistance, te Filipince jer dobro govore engleski, a susretljivi su i cijena njihova rada značajno je niža nego kod domicilne radne snage). Dakle, nema sigurnosti za zaposlenika i dokidaju se famozna radnička prava (i kod nas sve ide u tom smjeru: praktički više nema ugovora na neodređeno, istekom ugovora poslodavac ne mora produžiti ugovor, time radnik nema pravo na naknadu s biroa i slično.
S druge strane, takav je trend i u svijetu – veća je mobilnost pa se ne može dogoditi da kao kod nas u socijalizmu jedan radnik radi na istom radnom mjestu čitav svoj radni vijek (za razliku od nekih, ja mislim da je to izvrsna stvar – naime, ja sam na istom radnom mjestu već četiri godine i prije otprilike godinu dana uhvatio me svrbež za novim radnim mjestom – koje se nije realiziralo due to the recession – da moram raditi još pet ili deset godina na tom radnom mjestu, mislim da bih ispalila!)
U svakom slučaju, ja sam za nesigurnost radnog mjesta, za zapošljavanje po projektima, a posebice sam za freelancanje kod kuće, tako da se radeći mogu razgaćiti pred monitorom!
nedjelja, 22.08.2010.
U životu stalna samo mijena jest
U povodu objavljivanja nove Mindset liste Beloit Collegea za generaciju 2014. u američkoj saveznoj državi Wisconsin, moram vam reći nekoliko svojih misli o tome (naime, do ove sam liste došla čitajući intrigantan naslov
Mindset lista generacije 2014.
Dakle, lista je osmišljena da bi se u svakoj generaciji obilježili značajni momenti i da bi se praćenjem niza generacija ustanovilo kako se mijenja duh vremena i kako dolazi do društvenih promjena.
Ono što sam zapazila (osim toga da očito mladi Amerikanci misle da je Clint Eastwood oduvijek bio redatelj i da je Fergie poznatija kao pop-pjevačica nego kao vojvotkinja) jesu prve dvije stavke: rijetko tko zna pisati rukom (in cursive znači pisati rukom, tražila sam) i rijetko se koristi i e – mail zbog svoje sporosti, a kamoli snail – mail.
O ljepotama snail – maila vjerojatno sam vam već pisala, s obzirom da sam već kao dijete imala brojne penpalove diljem Hrvatske i svijeta tako da mi je to utkano u društveni kod. Vjerojatno sam vam već rekla što znači pisati pismo tako da neprestano imaš pred očima cjelinu – moraš u pismo sabiti sve ono što ti se događalo prije tog pisma i što će se događati u vremenu dok sudopisnik ne dobije pismo i dok ne odgovori na njega. Stoga pišeš imajući u vidu ono što je najbitnije u tvom životu. Suvremena komunikacija nema taj pritisak – svi su neprestano dostupni bilo kojim komunikacijskim sredstvom, stoga možeš laprdati bez pritiska da ćeš zaboraviti nešto reći. Jednostavno ćeš nazvati tu osobu, poslati joj SMS, poslati e-mail, logirati se na MSN, na Skypeov chat, na Google chat, na Facebook, ostavit ćeš poruku na Twitteru ili niz drugih pogodnosti koje nudi suvremena komunikacija.
Dakle, o snail – mailu (više) neću.
Ono što me više zabrinjava jest da sam postala nepisačica rukom, ako me kužite. Naime, bilješka za ovaj post napisana je rukom na nekom šugavom papiriću, a potom sam oblikovala tekst u Wordu. Uobičajeno radim na taj način jer inače postoji ozbiljna šansa da ću nešto zaboraviti. Zašto se onda zabrinjavam? Naime, danas kad sam radila jedan tehnički prijevod od otprilike tri ili četiri kartice teksta s engleskog na hrvatski jezik za osobu koja ne govori engleski jezik pa sam skužila da mi je mrsko taj prijevod pisati rukom (u natuknicama), već sam morala prijevod unositi u word-dokument. To znači da je tipkanje postalo lakše od pisanja rukom (a i rukopis mi je postao ružniji, ruku na srce).
Porota još uvijek vijeća o tome je li to nešto zabrinjavajuće ili nije.
P. S. Ne znam koliko će vas veseliti činjenica da je ponovno sve u mom svijetu postalo tema – imam mentalne izljeve pisanja, mlataram mozgom ko velika, tako da ćete me ubuduće podnositi i malo više nego inače. Dok jednom ne svane, drugom ne omrkne, što da vam kažem.
petak, 20.08.2010.
Osobna priča
Imam važnu obavijest: trenutno sam u procesu čitanja jedne sasvim osobite ekskluzive koja me toliko oduševila da u ovom trenutku pišem pod apsolutnim dojmom! Vjerojatno se pitate zbog čega sam toliko euforična i pitate se u kojoj knjižnici ili knjižari se može naći izvor mog stanja. Nažalost, kao što već rekoh, u pitanju je ekskluziva – naime, moja sestrica piše priču.
Za one koji ne znaju, moja sestrica najesen kreće u sedmi razred i pomalo se kuži u pisanje. Čak štoviše, pod mojom uredničkom palicom postala je praktički velemajstor pisane riječi. Doista nisam neskromna, sve je gola istina (iako ne Nives C.). Priča koju mi je ponudila na čitanje zapravo je prvi dio veće novele, rekla bih, a radi se o goth – hororcu, sudeći prema početku. Iznenadilo me što je htjela to podijeliti sa mnom, pa moram priznati da je možda malo proradilo i ganuće (ali ništa se ne sekirajte, oprala sam ju ko malu bebu za par gluposti koje je napravila u tekstu – početak je živi užas, ali o tome kasnije)- Prvo mi je rekla da joj je priča otrcana jer govori o djevojčici i dvorcu. Međutim, stil je ono što izvlači priču. Evo o čemu se radi: dvorac imenom V. prema legendi nosi prokletstvo kakvo je zapisano negdje u kući, ali nitko se nije zadržao dovoljno dugo da sazna gdje točno. Tamo se useljavaju dvoje bogataša sa svojom 10-godišnjom djevojčicom. Ona je svjetski poznata dermatologinja, a on odvjetnik slavan po svojim klijentima iz kriminalnog miljea (ona drži do svog izgleda i prilično je površna, a on ima rječnik kao da se malo previše družio sa svojim klijentima). Sele se u dvorac za koji misle da će dobro odražavati njihov društveni status. Djevojčica je pak prava mala goth – djevojčica koja se osjeća otuđeno od svojih roditelja, mali buntovnik i mrzovoljko. Nakon prvog dana u dvorcu, djevojčica istražuje sobe, uplaši se pauka nakon čega joj roditelji očitaju bukvicu da je plašljivica (to je važno za moje kasnije izlaganje). U jednoj od soba se digne propuh točno kad djevojčica uđe i razbije se slika u okviru za slike. Slika krvari. Nakon toga nađe strijelu zabodenu u zid oko koje je zamotan pergament. Na pergamentu piše prokletstvo u kojem rimovanim stihom stoji kako obitelj ima dva tjedna da napusti kuću, inače…
Sad, što se tiče početka – vidi se da se priča sama stvarala u hodu: prva dva odlomka su skroz nepotrebna i nimalo efektna, što sam joj i rekla. Počela je priču kao da baka priča priču «to je bila bogata obitelj u svijetu» (na to sam ju isprdala da su očito bili ne u svijetu nego u svemiru. Šta znači to «u svijetu»?) Kasnije, kad se priča sama malo isprofilirala u hororac, kad je bilo više «show», a manje «tell», priča postaje doista izvrsna i jedva čekam što će se u zlokobnom dvorcu događati narednih dva tjedna.
Elem, pitanje za vas: jesam li subjektivna? Je li moj ponos pomutio moju uredničku procjenu?
Radi ilustracije, natipkat ću vam jedan njezin sastav s početka godine koji mi je poklonila i koji držim u novčaniku (FYI, «prijateljica u crnom» o kojoj priča govori je njezina najbolja prijateljica koja je izgubila oca zbog tumora mozga ljeto prije nego što su obje krenule u prvi razred).
Prijateljica u crnom
Zamišljam svoje prijateljice kao sretne i vesele osobe koje me uvijek nasmiju i razvesele, a što kad prijateljicu vidiš u crnom, tužnu i povučenu, zašto se to baš meni moralo dogoditi?
Bilo je uobičajeno jutro, smijala sam se sa svojom najboljom prijateljicom, vukla nogu za nogom do učionice hrvatskog jezika, ne znajući da ovo nije običan dan, ovo je zadnji dan. Već sutradan, prijateljica je kasnila u školu, što njoj nije ni najmanje sličilo. Evo je, napokon, mama ju je dovezla. Izašla je u svojoj žutoj jakni (nikad nije voljela tamne boje), gledajući u pod. Nešto se čudno dogodilo. Stotine tužnih misli dojurile su mi u glavu. Ušla je, bez osmijeha na licu, a ona sama smatra da je dan bez smijeha kao mačka bez repa, štogod to značilo. Plakala je, oči su joj još bile krvave. Čim me ugledala, nasmiješila se i mahnula, htjela je prikriti tugu. Kada je skinula jaknu bila je obavijena u crno sa sivim šalom oko vrata, nakratko me čak uvjerila da joj je to novi styling. Dobra je ona glumica, ali predugo smo prijateljice da ne bih otkrila kako nešto nije u redu. Ona je to znala, osjetilo se kako joj trnci prolaze svaki čas, čuo se njen povišen tog svaki put kad pokušava zadržati suze.
Nisam ju htjela ništa pitati, ona nije puno pričala, više nije bila ona stara duhovita frendica koju svi vole. I zadnje zvono je zvonilo, bez zvuka, bez glasa. Otišle smo kući. Dok sam prolazila svojom ulicom, još tužnih, očajnih i tmurnih misli dolazilo je. Znala sam da je nešto strašno, čudno, loše, grozno. Oko tri sata zazvonio je telefon, bila je ona, pitala me mogu li doći. Uzela sam jaknu i trčala cijelim putem. Pozdravila sam njenu mamu i otrčala gore do njezine sobe na katu. Ona čekala, pala mi oko vrata i rekla: «Ne želim pričati o tome.»
Nismo puno pričale tog dana, ali njen je pogled bio dovoljan da shvatim, kasnije mi je ispričala što se dogodilo, ali ja stvarno ne bih pričala o tome.
srijeda, 18.08.2010.
Spisateljske navike slavnih pisaca
Ponovno je došlo vrijeme za moj upis na Rozukozu, a za ovaj tjedan izabrala sam pisati o spisateljskim navikama naših najdražih pisaca. Naime, iako su pisci i samim time očito pomalo ekstravagantni, oni su ipak samo ljudi i stoga su skloni njegovati vlastite mušice i navike, kako u privatnom životu, tako i u svom književnom radu. Neke od njih sam pobrojila, nadam se da će vam biti zanimljivo.
Spisateljske navike slavnih pisaca
ponedjeljak, 16.08.2010.
Bernhard Schlink:"Povratak kući"
Još jedno od mojih bauljanja bespućima suvremene književnosti (knjiga izabrana isključivo prema naslovu i prema koricama koje kažu «Od autora hita Žena kojoj sam čitao») rezultiralo je upravo jučer završenim čitanjem «Povratka kući», romana autora Bernharda Schlinka. Osim mene, ovu vam je knjigu preporučio i Zlatko Crnković. O Schlinku još saznajemo da je njemački pravnik i pisac (takve vam ja osobito volim jer se kuže u moju struku), otac mu je Nijemac, a majka Švicarka (u romanu, kako ćemo saznati, situacija je obrnuta). Od 2006. godine je u mirovini, ali dotad je bio profesor javnog prava i filozofije prava na Sveučilištu Humboldt u Berlinu (koje se također spominje u ovoj knjizi kao mjesto gdje njegov glavni junak Peter Debauer kratkotrajno dolazi kao predavač). Svidio mi se i zato što je počeo kao pisac detektivskih romana s glavnim junakom pod imenom Selb (na engleskom bi to bilo «Self», iako sumnjam da bi se to ime kod nas moglo tako prevesti da zadrži foru – Self' s Punishment, Self' s Deception, Self' s Murder). Ostalo o Bernhardu Schlinku već ćemo saznati u hodu.
Dakle, kako već rekoh, u središtu je radnje glavni junak po imenu Peter Debauer. Ne baš osobito mlad, odustao je od obrane doktorata, kratko vrijeme bio maser i putovao po svijetu, da bi se skrasio u jednoj izdavačkoj kući koja se bavila izdavanjem pravne literature. S radošću se sjeća vremena provedenog u Švicarskoj s bakom i djedom, gdje ga je majka uvijek slala različitim transportnim sredstvima. Njegov otac, Švicarac, nestao je za vrijeme Drugog svjetskog rata, a Peteru majka nikad nije pričala o njemu.
Sve zapravo počinje kad se Peter sjeti «romana za veselje i dobru zabavu» koje su za vrijeme ljetnih praznika uređivali njegovi djed i baka. Jedan od tih romana govori o vojniku Karlu koji izbjegava brojne nedaće da bi se vratio ženi koja je u međuvremenu, vjerujući da joj je suprug mrtav, našla drugog muža. Nažalost, Peter nema cjelovit roman, pa želeći saznati kako priča završava, saznaje i puno više: o piscu kojega ne može pronaći, o poziciji «drugog muškarca» (to i na vlastitoj koži uz pomoć izvjesne Barbare) i o konceptu povratka kući.
Kroz cijeli se roman provlače dva motiva: prvi je svakako Odiseja i Odisejev povratak kući supruzi Penelopi koju opsjedaju brojni prosci. Ako hoćete, vrlo se lako može pronaći paralela između Odiseja i razmetnog sina: obojica se vraćaju iz svijeta kao slavljenici i na lovorikama, dok «drugi muškarac» isto kao i dobri sin nije nagrađen za svoju vrijednost, zato što je bio tu i zato što je pouzdan. Može li mi itko reći zašto je pozicija dobrog sina tako obezvrijeđena?
Drugo je pitanje relativiteta zla. Naime, upoznavši konačno svog oca, Peter Debauer mora se suočiti s činjenicom da njegov otac promovira određeni svjetonazor koji kaže da dobro ne može postojati bez zla, da u svakom zlu postoji dobro, odnosno da zlo može biti upotrijebljeno da bi se iz njega izrodilo dobro (na taj način njegov otac opravdava nacizam, kao i svoj sustav odgovornosti isključivo prema samome sebi). Prevedeno na moj jezik, njegov otac tvrdi kako cilj, ukoliko je dobar (pa čak i ako nije, ako se ne radi o cilju nego o slučajnoj posljedici) opravdava svako moguće sredstvo, pa čak i zlo. U principu se ne slažem s tim, što vi mislite? Jeste li spremni gaziti preko leševa ako to znači bolje sutra (za vas ili okolinu)?
Iz toga svjetonazora Debauerova oca proizlazi tzv. željezno pravilo (zlatno pravilo glasi – odnosi se prema drugima onako kako želiš da se oni odnose prema tebi) koje kaže da ti je dopušteno nanijeti onoliko zla koliko si spreman podnijeti. To je prilično izvrtanje svrhe zlatnog pravila, naime.
Zašto takve filozofske rasprave u romanu koji bi inače bio krasan hommage Odiseji? Naime, mi pravnici smo sjajni u razmišljanju o oprekama između dobra i zla, odnosno između ispravnog i neispravnog (to nam dođe valjda kao profesionalna deformacija). Kod nas je sve crno – bijelo: ili je kriv i treba ga osuditi, ili je nevin pa ga treba osloboditi. Stvar je sasvim jednostavna u pravu – postoji pravo i postoji nepravo. Ili je jedno ili je drugo. Isto tako, mi smo primijetili da drugi ljudi (a pogotovo ekonomisti) ne razmišljaju u tim relacijama. Oni razmišljaju o tome što im je korisno, što im je lijepo, što je isplativo, tako da se o tome je li korisno istovremeno i dobro ili je li lijepo također i zlo – jednostavno ne opterećuju.
Mi pravnici, mi smo vam posebna struka.
četvrtak, 12.08.2010.
Što će Josipović i Kosorica čitati na praznicima
Ne znam što bih rekla na tekst na kojega sam nabasala u Jutarnjem danas: radi se o preporukama knjiga koje su namijenjene čitanju naše političke elite tijekom ljetnog odmora. Primjećujem kako novinari Jutarnjeg Josipoviću predlažu više publicistike za odgoj i obrazovanje (izgleda da se dojmio novinara kao osoba koja «želi znati više»), dok Jadranki Kosor očito treba nešto više opuštanja jer su joj predložili veći broj naslova beletristike nego Josipoviću. Uostalom, provjerite sami.
LINK
Kad sam već tu, predlažem vam i čitanje nekih blogera koji su možda nepravedno brže-bolje nestali s lista (objavivši novi post).
Heidegger piše hvalospjeve digi-knjigama, tvrdeći da nam slijedi svijetla budućnost pod stjegovima tehnoloških dostignuća. Ja nisam tako optimistična dok razmišljam o zainteresiranosti za učenje: lakoća učenja je, čini mi se, obrnuto proporcionalna želji za stjecanjem znanja. Recimo, baš sam imala priliku čuti od momka koji je ovo ljeto bio gost na Oxfordu, rekao je da se zapanjio kako su Englezi nezainteresirani za diplomske i poslijediplomske studije u njegovoj struci (radi se o povijesti i engleskom jeziku). Stoga se nudi velik niz potpunih ili djelomičnih stipendija za studij na Oxfordu, na kojima uz mentora radi maksimalno dvoje, troje studenata…Uglavnom, ne moram vam pričati o uvjetima studiranja u drugim zemljama, pogotovo vama koji ste vani. Znanje vam se nudi na pladnju, a vi ste ravnodušni prema mogućnostima da ga eksploatirate za osobni rast i razvoj. No sad digresiram, pogledajte što Heidegger kaže o svemu tome.
Zaposlen nezaposlenome ne vjeruje
Indijanka vegetarijanka pak piše o još jednom svom izboru ljetne literature, radi se o dragoj Hedwig Courths – Mahler koju sam i sama čitala prije ohoho vremena (je li to bilo prošle ili pretprošle zime? Naći ću!) Indijanka je čitala «Tiho jezero», a ja cijelo čudo toga (dugo su mi knjige Hedwig Courths – Mahler bile na posudbi kod bake, ali sam ih zajedno s Agathom Christie pokupila prije neki dan).
Evo onoga što sam ja rekla na temu Hedwig Courths – Mahler.
Mala kraljica ljubića
A evo i onoga što o «Tihom jezeru» Hedwig Courths – Mahler misli Indijanka vegetarijanka.
Hedwig Courths - Mahler: Tiho jezero
Za kraj, blogerica Podloga se pita čemu služe oči. Točnije, imamo sliku jedne kino-karte koja košta 47 kuna (zajedno s 3D naočalama, da ne bude da nas Cinestar dere ko mačke!). Blogerica konstatira kako za još samo 3 kune čovjek ima zabavu cijele godine uz malu pomoć iskaznice za knjižnicu, što ja svesrdno potpisujem i potičem. S knjigama se možete zabavljati i dulje od tri sata, ne zahtijevaju prisutnost drugih ljudi, uvijek možete napustiti dosadnu knjigu bez grižnje savjesti i ometanja drugih ljudi, a što je najvažnije – kad ste s knjigama, nema nepristojnih ljudi koji via mobitel prepričavaju što se događa na platnu (iz rubrike: Zašto su knjige bolje od kina).
Čemu služe oči
P. S. Da se razumijemo, volim ja pokatkad otići i u kino, nisam velika mrziteljica velikog ekrana.
utorak, 10.08.2010.
Barbara Kingsolver: "Razmetno ljeto"
Kao prvo, dragi blogeri i blogerice, čike knjižničari i tete knjižničarke, čestitam vam 10. kolovoza, tj. svetog Lovru, zaštitnika knjižničarstva. Evo nešto o ovom svecu:
Prema legendi, rođen je u rimskoj provinciji Hispania Tarraconensis u gradu Osca. To je danas grad Huesca u Španjolskoj. U vjeri ga je poučio arhiđakon Siksto. Kada je Siksto postao papa 257. godine, Lovro je postao đakon i dobio je službu upravljanja nad crkvenim blagom te skrbi nad siromašnima. Prema legendi, među blagom bio je i sveti gral, kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri. Lovro je prema legendi poslao sveti gral u Španjolsku i danas se čuva u Valenciji, ali se ne može potvrditi autentičnost. Bio je jedan od prvih arhivista u Crkvi pa je zaštitnik knjižničara.
Za vrijeme rimskog cara Valerijana 258. godine, mnogi svećenici i đakoni su ubijeni, a bogatijim kršćanima oduzeta je imovina te su protjerani. Papa Siksto II. bio je među prvim žrtvama progona. Odrubljena mu je glava 6. kolovoza 258. godine. Prema legendi koju je zapisao sv. Ambrozije, Lovro je sreo papu Siksta II. kada su ga vodili na pogubljenje i rekao mu: "Gdje ideš, dragi oče bez svoga sina? Gdje se žuriš sveti svećeniče bez svoga đakona? Prije nisi nikada pohodio oltar žrtvovanja bez svoga sluge, a sada želiš to učiniti bez mene?" Papa je prorokovao, "da će ga slijediti nakon tri dana". Lovru su uhitili. Rimski prefekt dao mu je tri dana, da preda crkveno blago, koje je čuvao. Lovro je nastojao u ta tri dana podijeliti što više crkvenoga blaga siromašnima. Kada su prošla tri dana, izručen je prefektu. Lovro je pred prefekta doveo slijepe, bolesne i siromašne i rekao mu da su oni crkveno blago. Usuđen je na smrt. Lovru su mučili pržeći ga na roštilju. Pri tome je zavapio: "Ova strana je gotova, okrenite me i zagrizite!" (lat. "Assum est, inquit, versa et manduca.") [1] Zbog te izjave, sv. Lovro je zaštitnik komičara, mesara i kuhara.
Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući, da se kiša meteora događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i "suze sv. Lovre". Posebno je slavljen u Rimu. Jedan je od zaštitnika Rima. Francuski istraživač Jacques Cartier po njemu je nazvao najveći estuarij na svijetu Zaljev svetog Lovre (en. Gulf of Saint Lawrence) i Rijeku sv. Lovre dugu 1.197 km. Po sv. Lovri se u Kanadi zove i planina Laurentian Mountains, glavna četvrt Saint Laurent u Montrealu i Avenija sv. Lovre u istome gradu.“
(preneseno sa: www.radio-plus.hr; autor: Goran Petrović)
U međuvremenu, ja sam također čitala nešto ljetno, nešto za što sam mislila da će biti totalna banana u prvi mah (biblioteka Andrea Zlatar preporučuje). Radi se o romanu „Razmetno ljeto“ autorice Barbare Kingsolver. Autorica je inače biologinja po struci i prije toga je napisala roman „Poisonwood Bible“, ali Andrei Zlatar se čini da je upravo romanom „Razmetno ljeto“ pronašla svoj književni glas (inače, Andrea Zlatar je napisala krasan pogovor knjizi, pravo mini-umjetničko djelo kakva volim pročitati iza knjiga koje čitam, ali nažalost, knjige koje čitam su upravo siromašne tim popratnim pisanim materijalom)*.
Knjiga paralelno prati tri odvojene, ali labavo povezane priče – prva se tiče šumske nadzornice Deanne Wolfe čija su tajna strast kojoti. Ona je provela posljednje tri godine u šumi u zebulonskom okrugu prateći hoće li se ti specifični grabežljivci vratiti u područja iz kojih su ih istjerali uplašeni farmeri. Kad se to i dogodi, i druge se stvari počnu događati Deanni – misteriozni stranac u šumi, namijenjen samo njoj, na pragu sredovječnosti.
Druga priča je priča o dvoje staraca, Nannie Rawley i njezinom susjedu Garnettu Walkeru, koji dijele među između svojih posjeda – starica je prava hipijevka, dok je Garnett Walker pobornik znanstvenog pristupa u uzgoju biljaka, što je razlog za brojne svađe među njima. Međutim, ne svađaju se oni zapravo jedno s drugim, već se nakon svojih dugovječnih, ali pomalo promašenih života žele razračunati sa samima sobom i svojim životnim izborima.
Treća priča govori o Lusi Malufski, polužidovki – polumuslimanki koja se udala za lokalnog farmera. Kako se uklopiti nakon smrti supruga i kako sama održavati farmu pitanje je na koje će Lusa sama morati naći odgovor, dobivši ipak pomoć na mjestima na kojima je nije očekivala.
U globalu cijela je priča prilično putena, s opisima prirode i ljeta onako kako zamišljam da je i ljeto kod nas bilo ove godine: masno, ljepljivo, bogato, puno komaraca i sparno. U „Razmetnom ljetu“ sve buja, cvate, izlaže svoje čari i privlači suprotni spol. Jer ruku na srce, životne funkcije, osim rođenja i smrti nad kojima baš i nemamo kontrolu, svode se na razmnožavanje, a naši junaci, tj. junakinje u tome baš i nisu imali uspjeha – Nannie i Garnett su u već poodmakloj dobi, a nemaju nikoga da ih naslijedi, Lusa je postala udovica prije nego što je imala priliku za djecu, a Deannu to zapravo nikad nije zanimalo.
Dvije zanimljivosti: priča počiva na predrasudi koji prema grabežljivcima imaju ljudi. Naime, grabežljivci, kojih je u nekom ekosustavu brojčano najmanje, neobično su važni: oni održavaju prirodnu ravnotežu sustava tj. biljojeda u njemu. Ako ubijete nekog biljojeda, oni su zbog svoje uloge u hranidbenom lancu genetski predisponirani na veliko potomstvo, pa jedan biljojed manje ili više ne znači toliko. S druge strane, grabežljivci se razmnožavaju u ograničenom broju i treba im dugo da odgoje svoje mladence, stoga ako ubijete grabežljivca, on je u ekosustavu praktički nezamjenjiv i zbog njegova nestanka može se značajno poremetiti prirodna ravnoteža. Razmislite o tome.
Još se jedna stvar pojavila kao pitanje: među parovima, koliko je zapravo obrazovanje kamen spoticanja? (naime, naletjela sam na jedan citat kojega ću vam citirati dalje u tekstu)
Ja sam uvijek mislila da je to neka prepreka, ali samo ako ljudi tako misle: naprimjer, ako netko nije siguran u svoju inteligenciju, svaka šala na taj račun ga može itekako zaboljeti. Neka samo jednom ne bude u pravu u jednoj raspravi i počet će misliti kako je njegov partner pametniji od njega (i što on radi sa mnom, zašto se ne druži sa svojom rasom i tako dalje…). Što vi mislite o tome?
_________
* zašto volim čitati pogovore? Ako su dobro napisani, čitki i pitki, najčešće se dogode tri stvari: informiraju me o privatnoj i profesionalnoj pozadini pisca čiju knjigu opisuju ti pogovori. Nadalje, ukazuju mi na ono što u knjizi možda nisam primijetila, a dovoljno mi je friško odmah nakon čitanja da mogu povezati ono što pisac pogovora želi reći. I konačno, volim da mi netko potvrdi ono što smo zajednički primijetili tijekom čitanja knjige, pisac pogovora i ja, oboje čitatelji, ali na drugim pozicijama u hranidbenom lancu.
petak, 06.08.2010.
"Dobar protiv sjeverca" i zašto pišemo (blog)
Za Rozukozu sam napisala jedan tekst koji je objavljen ovih dana, a govori o knjizi Daniela Glattauera «Dobar protiv sjeverca», koju slobodno mogu nazvati mojom knjigom za ovo ljeto – ona postavlja vrlo zanimljiva pitanja o tome kako se predstavljamo u virtuali, jesmo li isti u svom obličju na internetu kao i u stvarnom životu i je li se moguće zaljubiti preko ušiju u osobu koju nikad nismo vidjeli i ne znamo kako izgleda. Link slijedi dolje:
Daniel Glattauer: «Dobar protiv sjeverca»
Nadalje, preporučujem vam blog Period muške svinje i posljednji tekst toga blogera koji postavlja još jedno zanimljivo pitanje: zašto pišemo blog (ja sam na svom blogu nastojala odgovoriti na to pitanje, ali i na pitanje zašto čitamo – over and over again). Bloger je na to pitanje odgovorio za sebe, a ja ga postavljam vama kao dnevno pitanje za raspravu i razmišljanje.
Period muške svinje: «Lajanje pasa i pisanje bloga»
P. S. Inače, danas je osvanuo vrlo tužan dan: saznala sam da mom fotiću, digitalnom idiotu (d'idiotu) više nema spasa. Nakon što sam u gotovo četiri godine odslikala oko 7000 fotografija njime, nabacio je kašiku i čini se da ću morati nabaviti novi. Novostečena štedljivost primorava me da to ne bude prije Božića, tako da nula bodova na bilježenje moje svakodnevice u iduća četiri mjeseca.
utorak, 03.08.2010.
Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
Joan Didion, novinarka, kolumnistica i spisateljica četrdeset je godina bila supruga pisca Johna Dunnea, do njegove smrti od srčanog udara u obiteljskom domu krajem 2004. godine. «Godina magičnog razmišljanja» posvećena je godini nakon njegove smrti, u kojoj se Joan Didion uči nositi sa smrću voljene osobe i nastaviti živjeti nakon toga. Doista potresna knjiga, intimna, ali i informativna, ukoliko znate kako izvući informacije iz nje.
Ovo je jedna od informacija kakve možete naći u toj knjizi:
Drugu prilično zgodnu informaciju pronašla sam nekoliko stranica dalje, kad je autorica citirala pravila ponašanja za sprovode iz bontona Emily Post iz 1922. godine, koji kaže sljedeće:
Taj je odlomak bio jako zanimljiv, pa sam si dala truda i pronašla spomenuti bonton na webu, možete ga pronaći na linku dolje.
Emily Post: «Etiquette in Society, in Bussiness, in Politics and at Home»
S tim u svezi, s obzirom da sam opet nenamjerno aktualna («Biblija&bonton» od prije par dana), mislite li da u hrvatskoj javnoj komunikaciji nedostaje kulture? (a u svezi i sa Šiškovim kršenjem protokola u jednoj svečanoj situaciji) Mislite li da bi vrijedilo prevesti bonton Emily Post na hrvatski jezik ili osmisliti vlastiti bonton koji bi se nalazio u svakoj bogobojaznoj hrvatskoj kući na polici odmah pored Biblije?
I da, autorica spominje kako je nakon smrti svog supruga jedno vrijeme mogla jesti samo konđi (Congee) s mladim lukom i đumbirom. Bugenvilija je svojevremeno napisala recept, pa vas za daljnje upite šaljem njoj.
Konđi (Congee)
Evo što autorica Joan Didion iz prve ruke kaže o žalosti zbog smrti voljene osobe (meni je zapravo teško pisati o tome jer doista blisku osobu nisam nikad izgubila… Ili sam se od smrti poznatih oporavila bez vidljivih posljedica. Ne znam, teško mi je razmišljati o tome.)
Još jedna zanimljivost: je li žalovanje nekako reducirano, postalo sramno i skriveno?
Joan Didion je u svom ponašanju zapazila i neke promjene, većinom se radilo o strahu, o iracionalnom strahu koji nas obuzme kad smo dovoljno stari ili iskusni da znamo što se sve grozno može dogoditi i odakle sve mogu vrebati opasnosti. Kad žalujete, možda ste podložniji tim strahovima, padne vam gard i nemate načina da se od njih obranite.
Nakon ovih zanimljivih, ali deprimirajućih činjenica i zanimljivosti, čovjek se pita zašto bi tako nešto uopće čitao. Zašto sam ja to čitala? Naime, ovu knjigu čitate jer je ne možete ne pročitati, jer se teško možete otrgnuti čitanju (nije to napeti page-turner, to je zbirka dojmova i raspoloženja), jer želite iskazati poštovanje prema žalosti ožalošćene osobe, i iz neke fascinacije nad smrću i nad hrabrošću onih koji ostaju nakon nje.
ponedjeljak, 02.08.2010.
Podsjetnik na Suzanu Rog
Ovaj put vas na čitanje lagane ljetne erotike ne podsjećam ja, već blogerica Indijanka vegetarijanka, čiji post Suzana Rog – Fircigerice prenosim i kod sebe. Link je dolje.
Suzana Rog - Fircigerice
