Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 03.08.2010.
Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
Joan Didion, novinarka, kolumnistica i spisateljica četrdeset je godina bila supruga pisca Johna Dunnea, do njegove smrti od srčanog udara u obiteljskom domu krajem 2004. godine. «Godina magičnog razmišljanja» posvećena je godini nakon njegove smrti, u kojoj se Joan Didion uči nositi sa smrću voljene osobe i nastaviti živjeti nakon toga. Doista potresna knjiga, intimna, ali i informativna, ukoliko znate kako izvući informacije iz nje.
Ovo je jedna od informacija kakve možete naći u toj knjizi:
«Ta studija uspoređuje, i prati kroz čest godina, 903 ožalošćenih članova obitelji s odgovarajućom kontrolnom skupinom od 878 ljudi koji nisu u žalosti. Pokazalo se da je «u prvoj godini znatno veća smrtnost među ožalošćenim partnerima.» Funkcionalno objašnjenje takve povišene stope smrtnosti izloženo je u zborniku Medicinskog instituta iz 1984. godine: «Dosadašnja istraživanja pokazala su da, poput mnogih drugih uzročnika stresa, žalost često izaziva promjene u endokrinom, imunskom, autonomnom živčanom i kardiovaskularnom sustavu; na sve njih u osnovi utječu funkcije mozga i neurotransmiteri.»
Drugu prilično zgodnu informaciju pronašla sam nekoliko stranica dalje, kad je autorica citirala pravila ponašanja za sprovode iz bontona Emily Post iz 1922. godine, koji kaže sljedeće:
«Naglasak je na praktičnome. Žalobnike valja poticati na to da «sjede u sunčanoj sobi», po mogućnosti nekoj s vatrom u kaminu. Hrana, ali «vrlo malo hrane», može se nuditi na poslužavniku: čaj, kava, bouillon, malo tankog prepečenca, poširano jaje. Mlijeko, ali samo zgrijano mlijeko: «Hladno mlijeko loše je za onoga tko je već pothlađen.» Što se tiče daljnje prehrane: «Kuharica može predložiti nešto što inače odgovara njihovu ukusu – no valja ponuditi vrlo malo odjednom jer, premda je želudac možda prazan, nepce odbija pomisao na hranu, a probava nikad nije u najboljem redu.» Žalovatelja se potiče na štedljivost u prilagodbi odjeće za žalovanje: većinu postojeće odjeće, uključujući kožnate cipele i slamnate šešire, može se «savršeno obojiti». Troškovi pogreba trebali bi biti unaprijed utvrđeni. Tijekom sprovoda u kući valja ostaviti prijatelja zaduženog za kuću. On se treba pobrinuti za to da se kuća prozrači, da se razmješteno pokućstvo vrati na mjesto i da se zapali vatra u kaminu za doček obitelji. «Dobro je pripremiti i nešto čaja ili juhe», savjetuje gospođa Post, «i to im treba servirati po povratku bez pitanja bi li to htjeli. Oni koji su u velikoj tuzi ne žele hranu, ali ako im se pruži, automatski će je uzeti, a najpotrebnije im je upravo nešto toplo što će pokrenuti probavu i stimulirati poremećenu cirkulaciju.»
Taj je odlomak bio jako zanimljiv, pa sam si dala truda i pronašla spomenuti bonton na webu, možete ga pronaći na linku dolje.
Emily Post: «Etiquette in Society, in Bussiness, in Politics and at Home»
S tim u svezi, s obzirom da sam opet nenamjerno aktualna («Biblija&bonton» od prije par dana), mislite li da u hrvatskoj javnoj komunikaciji nedostaje kulture? (a u svezi i sa Šiškovim kršenjem protokola u jednoj svečanoj situaciji) Mislite li da bi vrijedilo prevesti bonton Emily Post na hrvatski jezik ili osmisliti vlastiti bonton koji bi se nalazio u svakoj bogobojaznoj hrvatskoj kući na polici odmah pored Biblije?
I da, autorica spominje kako je nakon smrti svog supruga jedno vrijeme mogla jesti samo konđi (Congee) s mladim lukom i đumbirom. Bugenvilija je svojevremeno napisala recept, pa vas za daljnje upite šaljem njoj.
Konđi (Congee)
Evo što autorica Joan Didion iz prve ruke kaže o žalosti zbog smrti voljene osobe (meni je zapravo teško pisati o tome jer doista blisku osobu nisam nikad izgubila… Ili sam se od smrti poznatih oporavila bez vidljivih posljedica. Ne znam, teško mi je razmišljati o tome.)
«Žalost se pokaže kao ono stanje koje nitko od nas ne poznaje dok ne dospije u njega. Očekujemo (znamo) da bi netko nama blizak mogao umrijeti, ali ne gledamo dalje od onih nekoliko dana ili tjedana koji neposredno uslijede za takvom zamišljenom smrću. Pogrešno tumačimo prirodu čak i tih nekoliko dana ili tjedana. Možemo očekivati, ako je smrt nagla, da ćemo osjetiti šok. Ne očekujemo da će taj šok biti razoran, da će iščašiti tijelo i um. Možemo očekivati da ćemo biti satrveni, neutješni, ludi zbog gubitka. Ne očekujemo da ćemo biti doslovce ludi, smirene ženske koje vjeruju da će im se muž svakoga časa vratiti i trebati svoje cipele.»
Još jedna zanimljivost: je li žalovanje nekako reducirano, postalo sramno i skriveno?
«Phillipe Aries, u nizu predavanja održanih u Johns Hopkinsu 1973., koje je kasnije objavio kao Eseje o povijesti smrti na Zapadu: od srednjega vijeka do današnjice, kaže da je, počevši otprilike tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u većini zapadnih zemalja, osobito u SAD-u, nastao pravi obrat u društveno prihvaćenom pristupu smrti. «Smrt», napisao je, «ranije tako sveprisutna da je bila obična, bit će izbrisana, nestat će. Postat će sramna i zabranjena.» Engleski društveni antropolog Geoffrey Gorer u svojem djelu Smrt, žalost i žalovanje iz 1965. godine pripisuje to odbacivanje javnog žalovanja sve većem pritisku nove «etičke dužnosti da uživamo», novom «imperativu da ne činimo ništa što bi moglo umanjiti tuđi užitak». Primjećuje da je suvremeni trend i u Engleskoj i u SAD-u da se «žalovanje tretira kao morbidno udovoljavanje vlastitoj razmaženosti te da se društveno divljenje usmjerava na žalobnike koji svoju žalost skrivaju tako dobro da nitko ne bi niti naslutio da se nešto dogodilo.»»
Joan Didion je u svom ponašanju zapazila i neke promjene, većinom se radilo o strahu, o iracionalnom strahu koji nas obuzme kad smo dovoljno stari ili iskusni da znamo što se sve grozno može dogoditi i odakle sve mogu vrebati opasnosti. Kad žalujete, možda ste podložniji tim strahovima, padne vam gard i nemate načina da se od njih obranite.
«Počela sam ostavljati upaljena svjetla tijekom noći. Kad bi stan bio u mraku, nisam se mogla dići da nešto zapišem, ili potražim knjigu, ili provjerim jesam li ugasila štednjak. Kad bi stan bio u mraku, ležala bih imobilizirana i bavila se vizualizacijama kućanskih opasnosti, knjiga koje bi mogle skliznuti s police i srušiti me, prostirke koja bi se mogla odsklizati u hodniku, cijevi stroja za pranje rublja koja je mogla, neviđena u mraku, poplaviti kuhinju, da bolje smakne strujnim udarom onoga tko upali svjetlo da provjeri štednjak.»
Nakon ovih zanimljivih, ali deprimirajućih činjenica i zanimljivosti, čovjek se pita zašto bi tako nešto uopće čitao. Zašto sam ja to čitala? Naime, ovu knjigu čitate jer je ne možete ne pročitati, jer se teško možete otrgnuti čitanju (nije to napeti page-turner, to je zbirka dojmova i raspoloženja), jer želite iskazati poštovanje prema žalosti ožalošćene osobe, i iz neke fascinacije nad smrću i nad hrabrošću onih koji ostaju nakon nje.
