Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 20.08.2010.
Osobna priča
Imam važnu obavijest: trenutno sam u procesu čitanja jedne sasvim osobite ekskluzive koja me toliko oduševila da u ovom trenutku pišem pod apsolutnim dojmom! Vjerojatno se pitate zbog čega sam toliko euforična i pitate se u kojoj knjižnici ili knjižari se može naći izvor mog stanja. Nažalost, kao što već rekoh, u pitanju je ekskluziva – naime, moja sestrica piše priču.
Za one koji ne znaju, moja sestrica najesen kreće u sedmi razred i pomalo se kuži u pisanje. Čak štoviše, pod mojom uredničkom palicom postala je praktički velemajstor pisane riječi. Doista nisam neskromna, sve je gola istina (iako ne Nives C.). Priča koju mi je ponudila na čitanje zapravo je prvi dio veće novele, rekla bih, a radi se o goth – hororcu, sudeći prema početku. Iznenadilo me što je htjela to podijeliti sa mnom, pa moram priznati da je možda malo proradilo i ganuće (ali ništa se ne sekirajte, oprala sam ju ko malu bebu za par gluposti koje je napravila u tekstu – početak je živi užas, ali o tome kasnije)- Prvo mi je rekla da joj je priča otrcana jer govori o djevojčici i dvorcu. Međutim, stil je ono što izvlači priču. Evo o čemu se radi: dvorac imenom V. prema legendi nosi prokletstvo kakvo je zapisano negdje u kući, ali nitko se nije zadržao dovoljno dugo da sazna gdje točno. Tamo se useljavaju dvoje bogataša sa svojom 10-godišnjom djevojčicom. Ona je svjetski poznata dermatologinja, a on odvjetnik slavan po svojim klijentima iz kriminalnog miljea (ona drži do svog izgleda i prilično je površna, a on ima rječnik kao da se malo previše družio sa svojim klijentima). Sele se u dvorac za koji misle da će dobro odražavati njihov društveni status. Djevojčica je pak prava mala goth – djevojčica koja se osjeća otuđeno od svojih roditelja, mali buntovnik i mrzovoljko. Nakon prvog dana u dvorcu, djevojčica istražuje sobe, uplaši se pauka nakon čega joj roditelji očitaju bukvicu da je plašljivica (to je važno za moje kasnije izlaganje). U jednoj od soba se digne propuh točno kad djevojčica uđe i razbije se slika u okviru za slike. Slika krvari. Nakon toga nađe strijelu zabodenu u zid oko koje je zamotan pergament. Na pergamentu piše prokletstvo u kojem rimovanim stihom stoji kako obitelj ima dva tjedna da napusti kuću, inače…
Sad, što se tiče početka – vidi se da se priča sama stvarala u hodu: prva dva odlomka su skroz nepotrebna i nimalo efektna, što sam joj i rekla. Počela je priču kao da baka priča priču «to je bila bogata obitelj u svijetu» (na to sam ju isprdala da su očito bili ne u svijetu nego u svemiru. Šta znači to «u svijetu»?) Kasnije, kad se priča sama malo isprofilirala u hororac, kad je bilo više «show», a manje «tell», priča postaje doista izvrsna i jedva čekam što će se u zlokobnom dvorcu događati narednih dva tjedna.
Elem, pitanje za vas: jesam li subjektivna? Je li moj ponos pomutio moju uredničku procjenu?
Radi ilustracije, natipkat ću vam jedan njezin sastav s početka godine koji mi je poklonila i koji držim u novčaniku (FYI, «prijateljica u crnom» o kojoj priča govori je njezina najbolja prijateljica koja je izgubila oca zbog tumora mozga ljeto prije nego što su obje krenule u prvi razred).
Prijateljica u crnom
Zamišljam svoje prijateljice kao sretne i vesele osobe koje me uvijek nasmiju i razvesele, a što kad prijateljicu vidiš u crnom, tužnu i povučenu, zašto se to baš meni moralo dogoditi?
Bilo je uobičajeno jutro, smijala sam se sa svojom najboljom prijateljicom, vukla nogu za nogom do učionice hrvatskog jezika, ne znajući da ovo nije običan dan, ovo je zadnji dan. Već sutradan, prijateljica je kasnila u školu, što njoj nije ni najmanje sličilo. Evo je, napokon, mama ju je dovezla. Izašla je u svojoj žutoj jakni (nikad nije voljela tamne boje), gledajući u pod. Nešto se čudno dogodilo. Stotine tužnih misli dojurile su mi u glavu. Ušla je, bez osmijeha na licu, a ona sama smatra da je dan bez smijeha kao mačka bez repa, štogod to značilo. Plakala je, oči su joj još bile krvave. Čim me ugledala, nasmiješila se i mahnula, htjela je prikriti tugu. Kada je skinula jaknu bila je obavijena u crno sa sivim šalom oko vrata, nakratko me čak uvjerila da joj je to novi styling. Dobra je ona glumica, ali predugo smo prijateljice da ne bih otkrila kako nešto nije u redu. Ona je to znala, osjetilo se kako joj trnci prolaze svaki čas, čuo se njen povišen tog svaki put kad pokušava zadržati suze.
Nisam ju htjela ništa pitati, ona nije puno pričala, više nije bila ona stara duhovita frendica koju svi vole. I zadnje zvono je zvonilo, bez zvuka, bez glasa. Otišle smo kući. Dok sam prolazila svojom ulicom, još tužnih, očajnih i tmurnih misli dolazilo je. Znala sam da je nešto strašno, čudno, loše, grozno. Oko tri sata zazvonio je telefon, bila je ona, pitala me mogu li doći. Uzela sam jaknu i trčala cijelim putem. Pozdravila sam njenu mamu i otrčala gore do njezine sobe na katu. Ona čekala, pala mi oko vrata i rekla: «Ne želim pričati o tome.»
Nismo puno pričale tog dana, ali njen je pogled bio dovoljan da shvatim, kasnije mi je ispričala što se dogodilo, ali ja stvarno ne bih pričala o tome.
