Kao prvo, dragi blogeri i blogerice, čike knjižničari i tete knjižničarke, čestitam vam 10. kolovoza, tj. svetog Lovru, zaštitnika knjižničarstva. Evo nešto o ovom svecu:
„Sveti Lovro (Huesca oko 225. - Rim, 10. kolovoza 258.) - kršćanski svetac, rimski đakon pogubljen za vrijeme cara Valerijana
Prema legendi, rođen je u rimskoj provinciji Hispania Tarraconensis u gradu Osca. To je danas grad Huesca u Španjolskoj. U vjeri ga je poučio arhiđakon Siksto. Kada je Siksto postao papa 257. godine, Lovro je postao đakon i dobio je službu upravljanja nad crkvenim blagom te skrbi nad siromašnima. Prema legendi, među blagom bio je i sveti gral, kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri. Lovro je prema legendi poslao sveti gral u Španjolsku i danas se čuva u Valenciji, ali se ne može potvrditi autentičnost. Bio je jedan od prvih arhivista u Crkvi pa je zaštitnik knjižničara.
Za vrijeme rimskog cara Valerijana 258. godine, mnogi svećenici i đakoni su ubijeni, a bogatijim kršćanima oduzeta je imovina te su protjerani. Papa Siksto II. bio je među prvim žrtvama progona. Odrubljena mu je glava 6. kolovoza 258. godine. Prema legendi koju je zapisao sv. Ambrozije, Lovro je sreo papu Siksta II. kada su ga vodili na pogubljenje i rekao mu: "Gdje ideš, dragi oče bez svoga sina? Gdje se žuriš sveti svećeniče bez svoga đakona? Prije nisi nikada pohodio oltar žrtvovanja bez svoga sluge, a sada želiš to učiniti bez mene?" Papa je prorokovao, "da će ga slijediti nakon tri dana". Lovru su uhitili. Rimski prefekt dao mu je tri dana, da preda crkveno blago, koje je čuvao. Lovro je nastojao u ta tri dana podijeliti što više crkvenoga blaga siromašnima. Kada su prošla tri dana, izručen je prefektu. Lovro je pred prefekta doveo slijepe, bolesne i siromašne i rekao mu da su oni crkveno blago. Usuđen je na smrt. Lovru su mučili pržeći ga na roštilju. Pri tome je zavapio: "Ova strana je gotova, okrenite me i zagrizite!" (lat. "Assum est, inquit, versa et manduca.") [1] Zbog te izjave, sv. Lovro je zaštitnik komičara, mesara i kuhara.
Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući, da se kiša meteora događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i "suze sv. Lovre". Posebno je slavljen u Rimu. Jedan je od zaštitnika Rima. Francuski istraživač Jacques Cartier po njemu je nazvao najveći estuarij na svijetu Zaljev svetog Lovre (en. Gulf of Saint Lawrence) i Rijeku sv. Lovre dugu 1.197 km. Po sv. Lovri se u Kanadi zove i planina Laurentian Mountains, glavna četvrt Saint Laurent u Montrealu i Avenija sv. Lovre u istome gradu.“
(preneseno sa: www.radio-plus.hr; autor: Goran Petrović)
U međuvremenu, ja sam također čitala nešto ljetno, nešto za što sam mislila da će biti totalna banana u prvi mah (biblioteka Andrea Zlatar preporučuje). Radi se o romanu „Razmetno ljeto“ autorice Barbare Kingsolver. Autorica je inače biologinja po struci i prije toga je napisala roman „Poisonwood Bible“, ali Andrei Zlatar se čini da je upravo romanom „Razmetno ljeto“ pronašla svoj književni glas (inače, Andrea Zlatar je napisala krasan pogovor knjizi, pravo mini-umjetničko djelo kakva volim pročitati iza knjiga koje čitam, ali nažalost, knjige koje čitam su upravo siromašne tim popratnim pisanim materijalom)*.
Knjiga paralelno prati tri odvojene, ali labavo povezane priče – prva se tiče šumske nadzornice Deanne Wolfe čija su tajna strast kojoti. Ona je provela posljednje tri godine u šumi u zebulonskom okrugu prateći hoće li se ti specifični grabežljivci vratiti u područja iz kojih su ih istjerali uplašeni farmeri. Kad se to i dogodi, i druge se stvari počnu događati Deanni – misteriozni stranac u šumi, namijenjen samo njoj, na pragu sredovječnosti.
Druga priča je priča o dvoje staraca, Nannie Rawley i njezinom susjedu Garnettu Walkeru, koji dijele među između svojih posjeda – starica je prava hipijevka, dok je Garnett Walker pobornik znanstvenog pristupa u uzgoju biljaka, što je razlog za brojne svađe među njima. Međutim, ne svađaju se oni zapravo jedno s drugim, već se nakon svojih dugovječnih, ali pomalo promašenih života žele razračunati sa samima sobom i svojim životnim izborima.
Treća priča govori o Lusi Malufski, polužidovki – polumuslimanki koja se udala za lokalnog farmera. Kako se uklopiti nakon smrti supruga i kako sama održavati farmu pitanje je na koje će Lusa sama morati naći odgovor, dobivši ipak pomoć na mjestima na kojima je nije očekivala.
U globalu cijela je priča prilično putena, s opisima prirode i ljeta onako kako zamišljam da je i ljeto kod nas bilo ove godine: masno, ljepljivo, bogato, puno komaraca i sparno. U „Razmetnom ljetu“ sve buja, cvate, izlaže svoje čari i privlači suprotni spol. Jer ruku na srce, životne funkcije, osim rođenja i smrti nad kojima baš i nemamo kontrolu, svode se na razmnožavanje, a naši junaci, tj. junakinje u tome baš i nisu imali uspjeha – Nannie i Garnett su u već poodmakloj dobi, a nemaju nikoga da ih naslijedi, Lusa je postala udovica prije nego što je imala priliku za djecu, a Deannu to zapravo nikad nije zanimalo.
Dvije zanimljivosti: priča počiva na predrasudi koji prema grabežljivcima imaju ljudi. Naime, grabežljivci, kojih je u nekom ekosustavu brojčano najmanje, neobično su važni: oni održavaju prirodnu ravnotežu sustava tj. biljojeda u njemu. Ako ubijete nekog biljojeda, oni su zbog svoje uloge u hranidbenom lancu genetski predisponirani na veliko potomstvo, pa jedan biljojed manje ili više ne znači toliko. S druge strane, grabežljivci se razmnožavaju u ograničenom broju i treba im dugo da odgoje svoje mladence, stoga ako ubijete grabežljivca, on je u ekosustavu praktički nezamjenjiv i zbog njegova nestanka može se značajno poremetiti prirodna ravnoteža. Razmislite o tome.
Još se jedna stvar pojavila kao pitanje: među parovima, koliko je zapravo obrazovanje kamen spoticanja? (naime, naletjela sam na jedan citat kojega ću vam citirati dalje u tekstu)
„Bila je to samo još jedna stvar o kojoj nije mogla razgovarati – njezina naobrazba, koja je uvelike premašila naobrazbu njezina muža. Coleova vječna šala: „Tako sam volio školu da sam ponovio koji god razred sam mogao.“ A Lusa nije nikada povjerovala u tu njegovu samoironiju. Od prvog dana kad ga je upoznala na Sveučilištu Kentucky prepoznala je u njemu samosvojnog znanstvenika. Cole je došao na radionicu integrirane kontrole štetočina.“
Ja sam uvijek mislila da je to neka prepreka, ali samo ako ljudi tako misle: naprimjer, ako netko nije siguran u svoju inteligenciju, svaka šala na taj račun ga može itekako zaboljeti. Neka samo jednom ne bude u pravu u jednoj raspravi i počet će misliti kako je njegov partner pametniji od njega (i što on radi sa mnom, zašto se ne druži sa svojom rasom i tako dalje…). Što vi mislite o tome?
_________
* zašto volim čitati pogovore? Ako su dobro napisani, čitki i pitki, najčešće se dogode tri stvari: informiraju me o privatnoj i profesionalnoj pozadini pisca čiju knjigu opisuju ti pogovori. Nadalje, ukazuju mi na ono što u knjizi možda nisam primijetila, a dovoljno mi je friško odmah nakon čitanja da mogu povezati ono što pisac pogovora želi reći. I konačno, volim da mi netko potvrdi ono što smo zajednički primijetili tijekom čitanja knjige, pisac pogovora i ja, oboje čitatelji, ali na drugim pozicijama u hranidbenom lancu.