Imala sam na izbor dvije knjige – «Nation» Terrya Prattcheta (pardon, Sir Terrya) i «Živi i pusti umrijeti» Iana Fleminga. Imala sam vremena za pročitati samo jednu od njih pa sam u petak i subotu radila degustaciju: prvo malo «Nationa» (koji je bio moj osobni favorit, sudeći prema koricama, da i ne spominjem kako je Prattchet duhovit), pa onda malo Bonda, Jamesa Bonda. Na kraju je prevladao Bond, lakše i brže se čitao, a «Nation» me s početka malo udavio, pa sam ga milostivo otpustila.
Ja, recimo, vrlo ne volim filmove o Jamesu Bondu. Ne volim Bondov odnos s Bondovim djevojkama, ne volim kako je kul i kako uvijek nosi smokinge (i kako Sean Connery bizarno izgleda s dlakavim prsima dok govori: «Ž šhip hažš šeilt, Miššh Pusshši» onako škotlanđanski). Ništa to meni nije super, osom (kad kažem osom, mislim, dakako na awesome) i splendid, nego dosadno, hladnoratovski i isfurano. Vrijeme Rudolfa Valentina za muškarce je davno prošlo, sad se nosi neki sasvim drugačiji tip muškarca, rekla bih.
Ipak, još kojeg Fleminga na temu Bonda bih mogla pročitati. Tu je Bond više kao Lice s ožiljkom, super mi je što je pušač i voli pop't, pa mu praktički bude uspjeh kad prestane s pićem i smanji cigarete na deset dnevno. Super mi je kako je nekorektan odnos prema crncima (iako uz dužno poštovanje Bond primjećuje kako nevjerojatno razgranata mreža crnih konobara, nosača, dostavljača i čistača cipela čuda može napraviti, a ostati neprimijećena) i kako je u sve to upleten i vudu, koji mi je vrlo interesantan, ali mislim da bih umrla od straha da netko preda mnom zakolje pile u ritualne svrhe, a kamoli još štogod drugo.
BTW, još vam važno moram reći kako je knjiga «Živi i pusti umrijeti» objavljena 2009. godine u nakladi Algoritma i kako fotografiju potpisuje Marinshe, djevojka kojoj sam otvarala prvu izložbu prije sto milijuna godina, pa mi je i to isto pomalo drago.
P. S. Ian Fleming je trebao napisati memoare dok je još bio živ, to je čovjek čija je biografija prilično bogata.
Post je objavljen 26.08.2010. u 15:15 sati.