Tijekom vremena mi se na USB – sticku nakupilo živo more e-knjiga od tridesetak stranica kojima autori žele nešto osobito važno podijeliti sa svijetom: neku svoju životnu filozofiju, nove načine zarađivanja novca i slično (ja sam uvijek za proučavanje ekonomije jer me to privatno i djelomično i poslovno zanima, jer radim za jedan specijalizirani mjesečnik za poduzetništvo pa mi uvijek trebaju nove ideje, a i sama spoznajem da je jedini način da čovjek u ekonomiji makes money – dakle, stvori novi novac – jest da postane poduzetnik).
Tako sam naletjela na «5 Things you surely don' t do in your business» meni nepoznatog autora. Tu on govori o internetskom flipanju web – stranica, vrlo interesantna stvar (znate šta je flipanje, jel? U jedno par epizoda «Will i Grace» su Will i Grace flipali nekretnine), o internetskom marketingu, unajmljivanju freelancera i slično.
Jedna od stvari koje najčešće zaustave voljne poduzetnike je upravo ta voljna sastavnica: svi smo skloni odugovlačenju. Osobno, kod mene se odugovlači sljedeće:
a) neugodne stvari – poput redovnog posjeta zubaru (nije da se bojim, samo mi organizacija tog pregleda predstavlja problem; na kraju ipak odem, ali to bude tjedan ili dva kasnije)
b) svakodnevne stvari – poput onih koje su mi već postale dosadne; suđe ću vjerojatno oprati barem pola sata kasnije nego što sam si zacrtala, veš će čekati do zadnjih čistih gaća, a da i ne spominjem one stvari koje zapravo ne volim obavljati (suđe i veš su mi najdraže kućne rabote)
Trend autsorsanja
Kontam da uskoro nijedna firma neće imati nijednog uposlenog (osim vlasnika tvrtke, dakako) – autsorsat ćemo sve, od čistačice do računovodstvenog odjela. Što vi mislite o tom trendu?
Dakako, odmah moram popljuvati našu Vladu jer uz plejadu zaposlenih stručnjaka za razna područja ona autsorsa vanjske stručnjake (i to dodatno plaća!) za projekte i studije. Ja sam mislila da su zaposleni stručnjaci savršeno kompetentni za svoje resore, ali čini se da to nije tako.
Kod mene je mišljenje, kao i u svemu (hude li dvojake blizanačke naravi!) podvojeno: s jedne strane smatram da je apsolutno autsorsanje radne snage loše jer će to onda doista biti ultimativno tržište rada pa će posao dobiti onaj tko ponudi najnižu cijenu svog rada (slučaj o kojem sam čitala u e-knjizi jest da taj čovjek rado autsorsa Indijce i Pakistance, te Filipince jer dobro govore engleski, a susretljivi su i cijena njihova rada značajno je niža nego kod domicilne radne snage). Dakle, nema sigurnosti za zaposlenika i dokidaju se famozna radnička prava (i kod nas sve ide u tom smjeru: praktički više nema ugovora na neodređeno, istekom ugovora poslodavac ne mora produžiti ugovor, time radnik nema pravo na naknadu s biroa i slično.
S druge strane, takav je trend i u svijetu – veća je mobilnost pa se ne može dogoditi da kao kod nas u socijalizmu jedan radnik radi na istom radnom mjestu čitav svoj radni vijek (za razliku od nekih, ja mislim da je to izvrsna stvar – naime, ja sam na istom radnom mjestu već četiri godine i prije otprilike godinu dana uhvatio me svrbež za novim radnim mjestom – koje se nije realiziralo due to the recession – da moram raditi još pet ili deset godina na tom radnom mjestu, mislim da bih ispalila!)
U svakom slučaju, ja sam za nesigurnost radnog mjesta, za zapošljavanje po projektima, a posebice sam za freelancanje kod kuće, tako da se radeći mogu razgaćiti pred monitorom!
Post je objavljen 24.08.2010. u 10:59 sati.