Još jedno od mojih bauljanja bespućima suvremene književnosti (knjiga izabrana isključivo prema naslovu i prema koricama koje kažu «Od autora hita Žena kojoj sam čitao») rezultiralo je upravo jučer završenim čitanjem «Povratka kući», romana autora Bernharda Schlinka. Osim mene, ovu vam je knjigu preporučio i Zlatko Crnković. O Schlinku još saznajemo da je njemački pravnik i pisac (takve vam ja osobito volim jer se kuže u moju struku), otac mu je Nijemac, a majka Švicarka (u romanu, kako ćemo saznati, situacija je obrnuta). Od 2006. godine je u mirovini, ali dotad je bio profesor javnog prava i filozofije prava na Sveučilištu Humboldt u Berlinu (koje se također spominje u ovoj knjizi kao mjesto gdje njegov glavni junak Peter Debauer kratkotrajno dolazi kao predavač). Svidio mi se i zato što je počeo kao pisac detektivskih romana s glavnim junakom pod imenom Selb (na engleskom bi to bilo «Self», iako sumnjam da bi se to ime kod nas moglo tako prevesti da zadrži foru – Self' s Punishment, Self' s Deception, Self' s Murder). Ostalo o Bernhardu Schlinku već ćemo saznati u hodu.
Dakle, kako već rekoh, u središtu je radnje glavni junak po imenu Peter Debauer. Ne baš osobito mlad, odustao je od obrane doktorata, kratko vrijeme bio maser i putovao po svijetu, da bi se skrasio u jednoj izdavačkoj kući koja se bavila izdavanjem pravne literature. S radošću se sjeća vremena provedenog u Švicarskoj s bakom i djedom, gdje ga je majka uvijek slala različitim transportnim sredstvima. Njegov otac, Švicarac, nestao je za vrijeme Drugog svjetskog rata, a Peteru majka nikad nije pričala o njemu.
Sve zapravo počinje kad se Peter sjeti «romana za veselje i dobru zabavu» koje su za vrijeme ljetnih praznika uređivali njegovi djed i baka. Jedan od tih romana govori o vojniku Karlu koji izbjegava brojne nedaće da bi se vratio ženi koja je u međuvremenu, vjerujući da joj je suprug mrtav, našla drugog muža. Nažalost, Peter nema cjelovit roman, pa želeći saznati kako priča završava, saznaje i puno više: o piscu kojega ne može pronaći, o poziciji «drugog muškarca» (to i na vlastitoj koži uz pomoć izvjesne Barbare) i o konceptu povratka kući.
Kroz cijeli se roman provlače dva motiva: prvi je svakako Odiseja i Odisejev povratak kući supruzi Penelopi koju opsjedaju brojni prosci. Ako hoćete, vrlo se lako može pronaći paralela između Odiseja i razmetnog sina: obojica se vraćaju iz svijeta kao slavljenici i na lovorikama, dok «drugi muškarac» isto kao i dobri sin nije nagrađen za svoju vrijednost, zato što je bio tu i zato što je pouzdan. Može li mi itko reći zašto je pozicija dobrog sina tako obezvrijeđena?
Drugo je pitanje relativiteta zla. Naime, upoznavši konačno svog oca, Peter Debauer mora se suočiti s činjenicom da njegov otac promovira određeni svjetonazor koji kaže da dobro ne može postojati bez zla, da u svakom zlu postoji dobro, odnosno da zlo može biti upotrijebljeno da bi se iz njega izrodilo dobro (na taj način njegov otac opravdava nacizam, kao i svoj sustav odgovornosti isključivo prema samome sebi). Prevedeno na moj jezik, njegov otac tvrdi kako cilj, ukoliko je dobar (pa čak i ako nije, ako se ne radi o cilju nego o slučajnoj posljedici) opravdava svako moguće sredstvo, pa čak i zlo. U principu se ne slažem s tim, što vi mislite? Jeste li spremni gaziti preko leševa ako to znači bolje sutra (za vas ili okolinu)?
Iz toga svjetonazora Debauerova oca proizlazi tzv. željezno pravilo (zlatno pravilo glasi – odnosi se prema drugima onako kako želiš da se oni odnose prema tebi) koje kaže da ti je dopušteno nanijeti onoliko zla koliko si spreman podnijeti. To je prilično izvrtanje svrhe zlatnog pravila, naime.
Zašto takve filozofske rasprave u romanu koji bi inače bio krasan hommage Odiseji? Naime, mi pravnici smo sjajni u razmišljanju o oprekama između dobra i zla, odnosno između ispravnog i neispravnog (to nam dođe valjda kao profesionalna deformacija). Kod nas je sve crno – bijelo: ili je kriv i treba ga osuditi, ili je nevin pa ga treba osloboditi. Stvar je sasvim jednostavna u pravu – postoji pravo i postoji nepravo. Ili je jedno ili je drugo. Isto tako, mi smo primijetili da drugi ljudi (a pogotovo ekonomisti) ne razmišljaju u tim relacijama. Oni razmišljaju o tome što im je korisno, što im je lijepo, što je isplativo, tako da se o tome je li korisno istovremeno i dobro ili je li lijepo također i zlo – jednostavno ne opterećuju.
Mi pravnici, mi smo vam posebna struka.
Post je objavljen 16.08.2010. u 13:07 sati.