Da, znam što ste pomislili: «Kako prikladno – knjiga naslova «Božićni pulover», a ona je čita krajem srpnja!» Osim činjenice da uvijek valja biti pripravan za nadolazeće blagdane, nemam opravdanja za svoj bijedni čitateljski izbor: svidjele su mi se korice, svidjelo mi se to što piše da se radi o bestseleru s liste New York Timesa, svidjelo mi se što ću konačno pročitati nešto ganutljivo… Što reći, ja sam jedna jadna ženska duša.
«Utemeljen na duboko osobnoj i istinitoj priči, roman «Božićni pulover» topla je i dirljiva priča o obitelji, vjeri i opraštanju, koja nam pomaže da lakše sagledamo i vlastiti život – a usto nas potiče da se upitamo znamo li doista što je u njemu najvažnije.»
Inače, autor Glenn Beck je pomalo slavna ličnost u SAD – u: napisao je uspješnicu «An Inconvenient Book» koja je zasjela na prvo mjesto najslavnije book – liste: one New York Timesa, vodi emisiju na kablovskom programu CNN Headline News i radijsku emisiju The Glenn Beck Program koja se emitira na raznim radio – postajama.
Ipak, ne bih se složila da se radi o romanu – ovo je pripovijetka, novela u najboljem slučaju, bogato i lijepo ilustrirana, pravi božićni poklon za svakoga. Priča doista jest ponešto izmijenjena priča iz djetinjstva Glenna Becka: nakon što mu je otac (po zanimanju pekar koji je vodio vlastitu pekarnicu) umro od raka, majka se trgala radeći četiri posla da bi uzdržavala njih dvoje. Njezin sin Eddie, tada dvanaestogodišnji dječak, za Božić je poželio bicikl, no sve što je dobio bio je ručno pleteni pulover.
«Sa zadnjim djelićem nade odmotao sam pulover, nadajući se da je u njemu nešto što će me dovesti do bicikla. Tresao sam ga naprijed-nazad što sam jače mogao, a da nije previše očito, ali ništa se nije dogodilo. Tada sam shvatio da neću dobiti bicikl – nego samo glupi, ručno izrađeni, ružni pulover.
Glupi, ručni izrađeni ružni pulover koji nije bicikl.
«Naravno, mama, odličan je.» Osjećao sam se kao da ću zaplakati. Imao sam pravo zaplakati, pomislio sam, ali osjećao sam onu vrstu tuge bez suza. Da nisam tako puno radio čitavu godinu, da nisam mislio na novi bicikl svake minute svog života, da nisam obećao Bogu da ću ga zaraditi, možda ne bih ni primijetio kako se boja tkanine mog pulovera odlično slaže s bojom točkica na mojim vrećicama-čizmama. Ali napravio sam sve one stvari i nisam to ni primijetio.
«Stvarno mi je žao zbog bicikla, dušo.» Mamin je glas bio previše mekan i nježan za ono kako sam se ja osjećao. «Troškovi popravka krova bili su viši od očekivanih. Znam da razumiješ. Možda ću do sljedeće godine uštedjeti dovoljno za bicikl.»
Sve sam shvaćao. Shvatio sam da ćemo uvijek biti siromašna obitelj, a ja siromašno dijete s plastičnim čizmama i bez bicikla.»
Kad si dijete, ovaj se osjećaj prilično često javlja: poslije shvatiš da sve što želiš od materijalnih stvari ionako uz više ili manje napora možeš i sam kupiti, dok je ono što je dragocjeno i što te neusporedivo više veseli davanje i odabir poklona za najdraže: to je vrijeme koje u užurbanom tempu svakodnevice svjesno odvajaš da bi mislio na njih i njihove želje.
Needless to say, na kraju knjige sam se raspekmezila i bila malo žalosna, iako se radi o tipičnom izdanku Dickensovog «Christmas Carola» s božićnim duhom, praštanjem i tako dalje, pa ne bi bilo naodmet reći da je i pomalo otrcano. Dakle, ne radi se o vrhunskom primjerku literature, ali ako ste jadna i mekana ženska dušica, poput ponekad mene, neće vam ništa biti ako ovu knjigu pročitate.
Inače, koji je najdraži poklon kojega ste ikad dobili? A koji ste najbolji poklon dali?