Milana Vuković Runjić, poznata (bivša?) kolumnistica seks – kolumne i novinarka, da ne spominjemo pjesnikinja i prozaistica, izbacila je ove godine novi naslov pod nazivom «Demoni i novinari» (istinita priča o redakciji u recesiji). Njezina izdavačka kuća, Vuković&Runjić, inače mi je jedna od dražih u Hrvatskoj, sa svojim vilin – konjicem kao zaštitnim znakom, jer su izdali mnoge meni drage pisce o kojima sam i pisala na ovom blogu kroz protekle dvije godine; primjerice, oni izdaju Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, nešto Gabriela Garcie Marqueza, Salmana Rushdieja i Dubravke Ugrešić. Mislim da sam prije i čitala nešto iz autorske sfere Milane Vuković Runjić (osim kolumne, dakako), ali nije mi se urezalo u pamćenje.
Ova knjiga pomalo podsjeća na Araličine romane s ključem. Pogodite koje su dnevne novine «Jutarnja zvijezda» (u kojima radi glavna junakinja M., godina: 39), a koji tjednik se zove «Global» u istinitoj priči Milane Vuković Runjić. Pogodite tko je Vladimir Pinkić – Pinki. Možete li si uopće zamisliti takvu osobu? Na hrvatskom novinarskom nebu? Kad bi čovjek prekopao po suradnicima Milane Vuković Runjić u Jutarnjem listu, sigurno bi dobio spoznaju tko su ti likovi koje spominje u svojoj priči. No to je vjerojatno i bila namjera, pa nemam neku stvarnu kritiku na to. Ali imam na priču, koja ustvari i nije priča već je naklapanje koje možemo čuti na ulici – već smo davno ustvrdili kako mediji danas stvaraju javno mnijenje i kako ono o čemu novinari nisu davili u svakom slobodnom ćošku medijskog prostora kao da se i nije dogodilo (primjerice, gorivo je ponovno užasavajuće skupo ako niste primijetili – ja jesam jer sam u proteklih tjedan dana dvaput bila na benzi – ali kako ne vidim da su se novinari sjatili pisati o tome, nitko se ne žali na to kako je ponovno relativno blizu «psihološkoj granici» od deset kuna po litri).
Dakle, ono što je boljka i ostalih hrvatskih pisaca, zarazilo je i Milanu Vuković Runjić – neprestano se referira na ono što je pročitala i ono što je gledala, slušala ili saznala – i neprestano nam govori jedne te iste poznate stvari koje nam svima izlaze na uši, a sve pod krinkom hrvatske općedruštvene demonologije. Naime, ona postavlja tezu kako su novinari demoni, nekakva mitološka bića različitih vrsta i provenijencija. Nažalost, s tom tezom nije daleko odmakla i nije je razradila, već se pridružila općenitoj hrvatskoj kuknjavi kako ništa ne valja, kako smo u banani i kako smo mi osobno (dakle, individua koja govori) bolji od svih ostalih i mora da nam je svijet na tome zavidan kad je razvidno da nikako ne uspijevamo u životu. Upravo iz ove knjige Milane Vuković Runjić pokupit ću naziv «bacači žuči» - to su najglasniji žalobnici i kukači protiv svega i svačega. To je velika greška i moram priznati da i sama svako malo zapadnem u isti blues, ali nastojim to ne činiti prečesto jer inače se pogubim i zaboravim raditi stvari koje zapravo volim i u kojima uživam unatoč tome što nisu blagotvorne po moj novčanik: čitanje, pisanje ovog bloga, kuhanje, druženje s dragim ljudima, studiranje i učenje.
U biti, tražim pisca u Hrvatskoj koji je sposoban primjetiti nešto novo, nešto što sama već nisam primjetila, tako da nakon pročitane knjige mogu reći – «Vidi zbilja, doista je tako kao što taj čovjek/ta žena tvrdi!» Međutim, dopuštam ipak da ni Milana Vuković Runjić niti ja ne možemo pobjeći iz miljea kojemu pripadamo i da je jasno da je meni Milana Vuković Runjić dosadna kao ne znam ni ja što kad govori o stvarima koje znam i koje je jasno da znam kad dijelimo geografsku sudbinu. Možda bi nekoj Akiko iz Japana bilo ludnica zanimljivo čitati o tome što piše M. V. R. jer joj je to živa egzotika, tko zna.
Kuknjava u «Demonima i novinarima» počinje već od prve stranice, kad naša navodno imaginarna M., novinarka i spisateljica, započinje drviti o tome kako je teško pisati na hrvatskoj jeziku:
«Pisati na hrvatskom jeziku (a pritom ne biti popularan pisac) depresivna je i promašena radnja, malo gora od masturbacije. Taj jezik, izmrcvaren djelovanjem svih koji nisu znali što bi s njime, tako malen i složen, odumirao je, kao i sami Hrvati. Ona, M., u sebi je gorjela, ali oko nje sve je bilo zaliveno vapnom. Kao da se kreće Pompejima, mjestom na kojem se sve već odavno dogodilo.»
(BTW, ne vidim što je to toliko grozno u masturbaciji da je pisanje na hrvatskom jeziku tek malo manje grozno od toga. Radi se o prirodnom nagonu i čujem da mnogi ljudi gore navedenu radnju upražnjavaju kad god im već dođe. Ne bih dalje razrađivala ovu misao, ako nemate ništa protiv, pomalo sam stidljiva.)
Nadalje, iz mnogih primjera u ovoj knjizi razvidno je da novinari nastoje pogoditi koji je ukus što većeg broja ljudi – tako da pišu upravo o temama koje zanimaju što širi krug čitatelja – pa onda namjerno ili nenamjerno snižavaju kriterije glede tema o kojima bi se moglo pisati.
«Nadala se da Horvat nije sasvim ozbiljan u ocjeni njezinih tekstova, premda zašto bi se čovjek zanimao za metafore, duge rečenice, poeziju i slično. «Ja ne znam iz kojih razloga mi uporno pišemo, štajaznam, o norveškoj poeziji, a nikad o onome što žene zbilja vole: a to su štikle i grudnjaci!» govorio bi joj. Ona bi na to mogla odgovoriti da su štikle i grudnjaci zanimljivi, ali da ni poezija nije tako dosadna. A što je htio Žarko Horvat od svojih novina i ljudi? Kad bi barem novine bile tako zabavne kao iPod, kada bi samo svirale, zabavljale i pokazivale slike.»
Ne znam kako vama, ali meni je pomalo uvredljivo da jedan vlasnik novina misli o ženama da jedino vole štikle i grudnjake. To možda on voli na ženama, ali ako si žene dopuste da se svedu samo na sise u grudnjacima i stopala u štiklama (može i obrnuto, ako ste nekonvencionalna žena: stopala u grudnjacima i sise u štiklama), onda će i imati novine kakve zaslužuju: plitke, neinformativne i bezvrijedne. Kakve, uostalom, po mom mišljenju i imaju ovih dana.
Problematiku odnosa društva prema muškarcima i ženama pokušala je Milana Vuković Runjić ilustrirati još jednim primjerom, mada i nakon višekratnog čitanja odlomka nisam sigurna kako je taj primjer odlučila obojiti – feministički ili šovinistički. Pomozite mi u tome (no za svaku sigurnost bi valjalo pročitati knjigu jer uvijek postoji bojazan da ću citiranjem izvučenog odlomka malo izbaciti ideju iz konteksta).
«Nakon što bi neka političarka gostovala u emisiji «Država-grad», opći bi zaključak bio da je inferiorna muškarcima u studiju (uključujući tehničku službu), a isto je vrijedilo za mnoge druge poznate žene. Malo je mudrih muškaraca u našem javnom životu, žena još manje. Pogotovo – političarki. Problem je što tu mačo-tminu u kojoj i dalje prebivamo pothranjuju same žene svojom nemoći logičkog razmišljanja, svojim zbrzanim zaključcima i, budimo iskreni, užasnim frizurama. Otto Weininger, da ih vidi, zadovoljno bi trljao ruke. Isto je sa spisateljicama. One su, na neki svoj mali, tajni način, uspijevale biti lošije od pisaca, koji pak nisu bili bogznašto. I dalje je cvalo tzv. žensko pismo, koje je služilo samo tome da svima ide na živce. Reakcije na to pismo – poglavito muške – bile su mješavina gađenja, prezira i gole, neopisive mržnje. Umjesto da rađa i kuha, ta se raspisala! Razmišljala je M. ovih dana da li da krene u obranu neke mlade autorice koju su muške šovinističke svinje razapnjale na križ, no kad bi se ona oglasila, ispalo bi da žena ženi pomaže, iz ženskih razloga, pišući i sama o glupostima za koje se i ovu sumnjiči. Žene su, da zaključimo, same krive što ih se i dalje tumači u spolnom ključu. One same imaju djetinju potrebu objasniti muškarcu da su pametne, lijepe, obrazovane, da su bolje od onoga kako ih ovi vide. Umjesto da kažu «ma, boli me kurac!» Ali, u tom trenu, one postaju muškarci. Što se M. već odavno dogodilo.»
Milana Vuković Runjić me, doduše, podsjetila na jednu zgodu od prošle godine pa sam i sama stala i zapitala se: da, zbilja, što se to dogodilo s ostavkom bivšeg premijera?
«Jednog dana, bez osobite najave, premijer je podnio ostavku. Nitko o tome pojma nije imao, kažu, čak ni njegovi najbliskiji suradnici. Oh, kako joj je išao na živce taj dosadni jezik politike! Ako je premijer imao ikoga bliskog, taj je sve znao. Otišao je jednog kišnog dana, nakon kratkog i drskog nastupa na televiziji. Novinarima koji žive od pisanja o premijeru, preostalo je samo da sklapaju scenarije. Do trenutka zatvaranja broja bilo ih je oko četrnaest.»
U tom smislu ova knjiga ima jedan i pol plus kod mene – danas je još uvijek blago aktualna, a sutra može predstavljati kroniku jednog društvenog trenutka u Hrvatskoj pa time pretpostavljam da ispunjava neku društvenu svrhu. Ona polovica plusa joj je za to što me pecnula – podsjetila me da sam i sama žrtva medijskih napisa za jednokratnu upotrebu: godinu dana kasnije ja se više ne mogu niti sjetiti niti razmišljati o tome da je Ivo Sanader onako drsko otišao s trona. Danas su neke druge vijesti na tapeti, a sutra će već biti neke treće. To je pomalo bljak, jer svi ljudi i svi događaji traju maksimalno pet minuta. A novine žive od promjena.
Druga polovica plusa joj se sastoji u tome što je priznala da novine kao medij doživljavaju svoju dugotrajnu i mukotrpnu smrt, što sam im i ja predvidjela. Počelo se događati prvo da su zastarjele, da ljudi nemaju novca da ih kupuju i da je čitatelj izgubio povjerenje u novine kao medij, što je po mom mišljenju najveća greška koju su uprave tiskanih medija mogle počiniti.
«O padu naklade neprekidno se govorilo. U starogrškom silogizmu piše da su svi ljudi smrtni, a tom bi se sigurnošću moglo utvrditi i da su sve novine osuđene na propast. Život će im se produživati darovima što će se uz njih dijeliti, nagradnim igrama, lutrijom, stanovima za čitatelje... A onda ni to neće pomoći. Počet će se dijeliti otkazi i smanjivati plaće... nakon 10-15 godina cvata, novine su na umoru. I više neće biti ideja ni invencije koje bi ih spasile.»
Dotakla se Milana Vuković Runjić i kiosk – naklade, pa kaže:
«Jedne bi novine smislile neku nagradnu igru i naklada bi im skočila. Druge bi slijedie. Prva je Jutarnja zvijezda krenula s akcijom jeftine prodaje knjiga uz novine. Poput sjene, u biznis s knjigama bacile su se i Dnevne novosti. Nakon stotina tako objavljenih knjiga, urednici i jednih i drugih novina malko su se preplašili, jer učinilo im se da bi kupci novine mogli doživjeti kao «ono što se kupuje uz jeftinu knjigu» ili «ono uz što se dobiva neki dar». Kroz takve su agonije prolazile i novine u svijetu, gubeći nakladu, gaseći se svakodnevno. Dok tržište knjiga nije pokazivalo znakove odumiranja. Što to znači? To znači da čitatelji žele spoznaju, a ne letimičnu informaciju. Zaplašeni su krizom duha i recesijom koja je zahvatila svijet i nije im dovoljno čitati o tome kakvog je sada psića kupila glupača ili nekakve dosadne i blijede izvještaje iz Sabora. Žele doznati ima li smisla, Boga, ima li još novca na svijetu. Žele čuti o važnim stvarima, a novine se uporno drže nevažnoga. Žele hrabre djevice, a ne uplašene kurve.»
S ovim se ne mogu ne složiti: ljudi su danas više nego ikad željni normalnih stvari. Kina, kazališta, dobre knjige. Cvijeća i povrća u vrtu, voćnjaka, pčelinjaka. Kuhinje, radionice. Dan za danom srećem ljude koji nastoje pobjeći od ogavne svakodnevice – oni manje inspirirani u kladionice i kafiće, a oni s kreativnom žicom u kreativne pothvate gdje ih stvari svijet ne može dotaknuti.
(BTW, valja mi zaključiti kako se Milana Vuković Runjić poboljšava od početka do kraja knjige. Ili se ja navikavam, tko zna.)
Za kraj, evo što autorica misli o tome kakve su zapravo novine danas, a onda i kakav je svijet u kojem živimo.
«Izvrsnost, duhovna aristokracija, prirodna ljupkost, šarm, sve je to potonulo u drugi plan, u močvare gdje su ih grickali debeli komarci. Iz debelog mraka prosijavale bi tek stranice posvećene spektaklima, kojima bi paradirali drugorazredni tipovi, poneka kurva koja si je umislila da je akademik, ili kurva koja si ništa nije ni umislila. Na novinskim naslovnicama pojavljivale bi se starlete napumpanih usta koje su pomagale svojim dečkima u pljački – ili nisu. Pa bi zaplet bio u tome da one zapravo nisu krale automobile, premda se činilo da jesu. Jer njihova je poblajhana kosa viđena kako vijori iz ukradene Honde. Bilo je i starleta što su glumile da su pjevačice, čak bi poneka pjevačica dopustila da se o njoj piše i da je slikaju kao starletu. Ili bi se to dogodilo mimo njezine volje i znanja. U nedostatku tračeva o domaćim budalama tražile bi se po internetu priče o svjetskim budalama i njihovim glupostima. Sve se to obraćalo onim dijelovima mozga koji su uvijek gladni gluposti, tako da čitatelju ne padne na pamet da razmišlja o posljednjim stvarima, smislu života i sličnome. I tako se već rodila cijela generacija konzumenata gluposti kojima su ih raketirali novine i televizija. Koji i ne bi znali reagirati na nešto što nije glupost. Kada bi se pojavio neki tekst dulji od potpisa pod sliku morao je biti nakinđuren s dvije ili tri slike, a u boljim danima i oglasom. Kako je marketinška industrija proživljavala sumrak, čak i u svijetu, oglasi su postajali sve manji i bezglasniji. Čak i pila u nekom salonu namještaja gdje se radi po mjeri, kao da je utihnula. Bešumno su nestale i reklame s televizije. Nije više bilo sladoleda, knjiga, novina: u novonastaloj tišini, televizija je reklamirala sebe samu i radio.»