Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 01.07.2010.
Milana Vuković Runjić: "Demoni i novinari"
Milana Vuković Runjić, poznata (bivša?) kolumnistica seks – kolumne i novinarka, da ne spominjemo pjesnikinja i prozaistica, izbacila je ove godine novi naslov pod nazivom «Demoni i novinari» (istinita priča o redakciji u recesiji). Njezina izdavačka kuća, Vuković&Runjić, inače mi je jedna od dražih u Hrvatskoj, sa svojim vilin – konjicem kao zaštitnim znakom, jer su izdali mnoge meni drage pisce o kojima sam i pisala na ovom blogu kroz protekle dvije godine; primjerice, oni izdaju Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, nešto Gabriela Garcie Marqueza, Salmana Rushdieja i Dubravke Ugrešić. Mislim da sam prije i čitala nešto iz autorske sfere Milane Vuković Runjić (osim kolumne, dakako), ali nije mi se urezalo u pamćenje.
Ova knjiga pomalo podsjeća na Araličine romane s ključem. Pogodite koje su dnevne novine «Jutarnja zvijezda» (u kojima radi glavna junakinja M., godina: 39), a koji tjednik se zove «Global» u istinitoj priči Milane Vuković Runjić. Pogodite tko je Vladimir Pinkić – Pinki. Možete li si uopće zamisliti takvu osobu? Na hrvatskom novinarskom nebu? Kad bi čovjek prekopao po suradnicima Milane Vuković Runjić u Jutarnjem listu, sigurno bi dobio spoznaju tko su ti likovi koje spominje u svojoj priči. No to je vjerojatno i bila namjera, pa nemam neku stvarnu kritiku na to. Ali imam na priču, koja ustvari i nije priča već je naklapanje koje možemo čuti na ulici – već smo davno ustvrdili kako mediji danas stvaraju javno mnijenje i kako ono o čemu novinari nisu davili u svakom slobodnom ćošku medijskog prostora kao da se i nije dogodilo (primjerice, gorivo je ponovno užasavajuće skupo ako niste primijetili – ja jesam jer sam u proteklih tjedan dana dvaput bila na benzi – ali kako ne vidim da su se novinari sjatili pisati o tome, nitko se ne žali na to kako je ponovno relativno blizu «psihološkoj granici» od deset kuna po litri).
Dakle, ono što je boljka i ostalih hrvatskih pisaca, zarazilo je i Milanu Vuković Runjić – neprestano se referira na ono što je pročitala i ono što je gledala, slušala ili saznala – i neprestano nam govori jedne te iste poznate stvari koje nam svima izlaze na uši, a sve pod krinkom hrvatske općedruštvene demonologije. Naime, ona postavlja tezu kako su novinari demoni, nekakva mitološka bića različitih vrsta i provenijencija. Nažalost, s tom tezom nije daleko odmakla i nije je razradila, već se pridružila općenitoj hrvatskoj kuknjavi kako ništa ne valja, kako smo u banani i kako smo mi osobno (dakle, individua koja govori) bolji od svih ostalih i mora da nam je svijet na tome zavidan kad je razvidno da nikako ne uspijevamo u životu. Upravo iz ove knjige Milane Vuković Runjić pokupit ću naziv «bacači žuči» - to su najglasniji žalobnici i kukači protiv svega i svačega. To je velika greška i moram priznati da i sama svako malo zapadnem u isti blues, ali nastojim to ne činiti prečesto jer inače se pogubim i zaboravim raditi stvari koje zapravo volim i u kojima uživam unatoč tome što nisu blagotvorne po moj novčanik: čitanje, pisanje ovog bloga, kuhanje, druženje s dragim ljudima, studiranje i učenje.
U biti, tražim pisca u Hrvatskoj koji je sposoban primjetiti nešto novo, nešto što sama već nisam primjetila, tako da nakon pročitane knjige mogu reći – «Vidi zbilja, doista je tako kao što taj čovjek/ta žena tvrdi!» Međutim, dopuštam ipak da ni Milana Vuković Runjić niti ja ne možemo pobjeći iz miljea kojemu pripadamo i da je jasno da je meni Milana Vuković Runjić dosadna kao ne znam ni ja što kad govori o stvarima koje znam i koje je jasno da znam kad dijelimo geografsku sudbinu. Možda bi nekoj Akiko iz Japana bilo ludnica zanimljivo čitati o tome što piše M. V. R. jer joj je to živa egzotika, tko zna.
Kuknjava u «Demonima i novinarima» počinje već od prve stranice, kad naša navodno imaginarna M., novinarka i spisateljica, započinje drviti o tome kako je teško pisati na hrvatskoj jeziku:
(BTW, ne vidim što je to toliko grozno u masturbaciji da je pisanje na hrvatskom jeziku tek malo manje grozno od toga. Radi se o prirodnom nagonu i čujem da mnogi ljudi gore navedenu radnju upražnjavaju kad god im već dođe. Ne bih dalje razrađivala ovu misao, ako nemate ništa protiv, pomalo sam stidljiva.)
Nadalje, iz mnogih primjera u ovoj knjizi razvidno je da novinari nastoje pogoditi koji je ukus što većeg broja ljudi – tako da pišu upravo o temama koje zanimaju što širi krug čitatelja – pa onda namjerno ili nenamjerno snižavaju kriterije glede tema o kojima bi se moglo pisati.
Ne znam kako vama, ali meni je pomalo uvredljivo da jedan vlasnik novina misli o ženama da jedino vole štikle i grudnjake. To možda on voli na ženama, ali ako si žene dopuste da se svedu samo na sise u grudnjacima i stopala u štiklama (može i obrnuto, ako ste nekonvencionalna žena: stopala u grudnjacima i sise u štiklama), onda će i imati novine kakve zaslužuju: plitke, neinformativne i bezvrijedne. Kakve, uostalom, po mom mišljenju i imaju ovih dana.
Problematiku odnosa društva prema muškarcima i ženama pokušala je Milana Vuković Runjić ilustrirati još jednim primjerom, mada i nakon višekratnog čitanja odlomka nisam sigurna kako je taj primjer odlučila obojiti – feministički ili šovinistički. Pomozite mi u tome (no za svaku sigurnost bi valjalo pročitati knjigu jer uvijek postoji bojazan da ću citiranjem izvučenog odlomka malo izbaciti ideju iz konteksta).
Milana Vuković Runjić me, doduše, podsjetila na jednu zgodu od prošle godine pa sam i sama stala i zapitala se: da, zbilja, što se to dogodilo s ostavkom bivšeg premijera?
U tom smislu ova knjiga ima jedan i pol plus kod mene – danas je još uvijek blago aktualna, a sutra može predstavljati kroniku jednog društvenog trenutka u Hrvatskoj pa time pretpostavljam da ispunjava neku društvenu svrhu. Ona polovica plusa joj je za to što me pecnula – podsjetila me da sam i sama žrtva medijskih napisa za jednokratnu upotrebu: godinu dana kasnije ja se više ne mogu niti sjetiti niti razmišljati o tome da je Ivo Sanader onako drsko otišao s trona. Danas su neke druge vijesti na tapeti, a sutra će već biti neke treće. To je pomalo bljak, jer svi ljudi i svi događaji traju maksimalno pet minuta. A novine žive od promjena.
Druga polovica plusa joj se sastoji u tome što je priznala da novine kao medij doživljavaju svoju dugotrajnu i mukotrpnu smrt, što sam im i ja predvidjela. Počelo se događati prvo da su zastarjele, da ljudi nemaju novca da ih kupuju i da je čitatelj izgubio povjerenje u novine kao medij, što je po mom mišljenju najveća greška koju su uprave tiskanih medija mogle počiniti.
Dotakla se Milana Vuković Runjić i kiosk – naklade, pa kaže:
S ovim se ne mogu ne složiti: ljudi su danas više nego ikad željni normalnih stvari. Kina, kazališta, dobre knjige. Cvijeća i povrća u vrtu, voćnjaka, pčelinjaka. Kuhinje, radionice. Dan za danom srećem ljude koji nastoje pobjeći od ogavne svakodnevice – oni manje inspirirani u kladionice i kafiće, a oni s kreativnom žicom u kreativne pothvate gdje ih stvari svijet ne može dotaknuti.
(BTW, valja mi zaključiti kako se Milana Vuković Runjić poboljšava od početka do kraja knjige. Ili se ja navikavam, tko zna.)
Za kraj, evo što autorica misli o tome kakve su zapravo novine danas, a onda i kakav je svijet u kojem živimo.
