Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 29.06.2010.
Victoria Laurie: "Abby Cooper, vidovnjakinja"
Moj čitateljski spektar varira od horora do totalnih ljubića, pa ću vam stoga danas drobiti o jednoj knjizi koju sam uzela iz hrpe samo zbog šarenih korica i ilustracije relativno privlačne brinete koja u jednoj ruci ima otvorene lisice, a u drugoj karte za tarot. Međutim, naša Abby Cooper, glavna junakinja, nije kokos, nego vanilija. Objašnjenje slijedi:
Iznimka je, naravno, moja rijetka sposobnost predviđanja budućnosti. U redu, kad se to uzme u obzir, možfa sam u najmanju ruku podoban kandidat za francusku vaniliju.
Ali ipak, cjelokupni moj život je nažalost toliko dosadan. Sama sam, bez izgleda za napredak. Rijetko izlazim, plaćam račune na vrijeme, imam tek nekolicinu poroka i dvije bliske prijateljice.
Shvaćate što želim reći? Vanilija.»
Jasno, kao još jednoj djevojci iz susjedstva, i meni se svidio taj dosadan život uz mali edge – proricanje budućnosti. Stoga mi je Abby Cooper bila još simpatičnija jer je svoje klijente primala najviše dvaput godišnje s razmakom od najmanje šest mjeseci jer nije željela da se navuku i postanu ovisni o njezinim savjetima, što je u najmanju ruku pošteno od nje i već se po tome vidi da nije prevarantica. Prevarantica nije ni Abbyna kreatorica, autorica Victoria Laurie, očito, jer je i sama profesionalna vidovnjakinja koja pomaže policiji u istragama. U svakom slučaju, autorica je prilično vjerno opisala one dijelove koji se tiču intuicije i slušanja unutarnjih glasova (kao da je govorila o svom vidovnjačkom iskustvu), pa moram priznati da tijekom čitanja uopće nisam sebi postavljala pitanja tipa: «OK, kakvo je sad pak ovo sranje? Kako ona to, kao, radi? Zašto nam autorica to nije malo pojasnila?»
Eeenivejs, takva dosadna cura dijeli svoj ured s Theresom koja je medij (medij, za razliku od vidovnjaka komunicira s mrtvima), i prima klijente svaki puni sat. Usput je kupila kuću koju sama uređuje uz pomoć postarijeg majstora Davea i ima jazavčara koji se zove Eggy (još jedna autobiografska notica – i autorica Victoria Laurie ima dva jazavčara). I to je to. Preko online – agencije za upoznavanje ugovori spoj naslijepo s nevjerojatno zgodnim muškarcem, no kad mu ispriča za svoje vidovnjačke sposobnosti, on se naglo uozbilji. I to dovede do niza komplikacija koje urode još i time da ona postane policijska vidovnjakinja. Zabavno, nema što!
Nego, imam malu kritiku na urednika i/ili prevoditelja, tko god je u Novoj knjizi Rast bio zadužen za gluposti poput broda Quinn Mary (dakako, radi se o Queen Mary) ili kafića kojega su oni nazvali Cooper Kettle iako je očito prema bakrenim detaljima u kafiću da bi se trebalo raditi o kafiću Copper Kettle. Isto tako, naslovnica kaže kako se knjiga zove «Vidovnjakinja», iako unutar korica piše kako je puni naslov knjige «Abby Cooper, vidovnjakinja». No to me nije previše ometalo u čitanju, truth to be told.
U svakom slučaju, možda je «Abby Cooper, vidovnjakinja» potpuni mambo – đambo što se tiče radnje, likova i općenite teme, ali je prilično zabavno, brzo se i lako čita i ako ste curica i nemate što pametnije za raditi, radi se o izvrsnom štivu za kišno poslijepodne kakva nam očito predstoje čitavog ovog ljeta.
nedjelja, 27.06.2010.
Ryu Murakami: "U miso-juhi"
Tko o čemu, ja o Murakamijima. Ovaj put, doduše, nisam čitala novo izdanje Harukija Murakamija, ali sam se zato posvetila Ryu Murakamiju, novom i opakom licu japanske književne scene. Doduše, to lice i nije tako novo (ovaj je Murakami rođen 1952. godine i «U miso-juhi» je napisao davne 1998. godine, iako je kod nas taj roman objavljen 2009. godine u Algoritmovoj nakladi, a niti se svjetske književne velesile nisu potrudile ranije ga objavljivati, s obzirom da je prvo englesko izdanje svjetlost dana ugledalo tek 2005. godine), no ja sam se ponovila u novu spoznaju, tako da mogu reći – evo novog Murakamija*.
«U miso-juhi» je roman, tanka knjižica od tek 170 – ak stranica, ali se radi o trileru kojega nećete tako brzo zaboraviti, pogotovo ako vam se, kako meni, u rožnice urežu grozne, krvave scene** i bizarne pomisli koje izvodi jedan od junaka romana. Priča počinje uvođenjem lika Kenjija u roman. Kenji je dvadesetineštositnogodišnjak koji za novac vodi američke turiste po predjelima Tokija koji pružaju seksualne usluge. Dakle, da se nalazite u Tokiju i želite naći prostitutku, pogledati striptiz ili peep-show, obratili biste se Kenjiju. Njegova djevojka Jun je šesnaestogodišnjakinja i može se reći da imaju nekonvencionalan, ali ipak uobičajen tinejdžerski suživot. No sve se mijenja jednog dana kad preuzme angažman vođenja izvjesnog Amerikanca Franka, po Kabuki-chou, jednog od crvenih četvrti Tokija. Već pri prvom susretu Kenjiju je jasno da s Amerikancem nešto nije u redu – njegovo lice je čudno, njegove promjene raspoloženja i kontradiktorne priče odaju da stvari baš i nisu onakve kako on tvrdi. U pozadini, u tim siromašnim dijelovima Tokija počinju se događati čudne stvari: nađena je ubijena i raskomadana srednjoškolka koja se prodavala za džeparac (iznenađujuće, u Japanu je to prilično normalna stvar: ukoliko želite prikupiti nešto novca, bavit ćete se escortom ili ćete praviti društvo muškarcima; i nitko to ne smatra sramotnim ili neobičnim); potom je nađen beskućnik kojega je netko zapalio, a događa se i niz drugih stravičnih zločina kojima se ne zna počinitelj. Istovremeno, Kenji uviđa da Amerikanac zna gdje on živi i da mu je bliže nego što je mislio, pa nema izbora nego nastaviti s turističkim vođenjem i svime što Frank poželi.
Frank je prema Ryu Murakamiju posljedica i proizvod suvremenog društva koji je doveden do krajnosti, do ekstrema.
Dakako, ni Kenji nije malo nevino srdašce, radi se o japanskom klincu koji je također produkt svoga vremena i svog načina života, koji je utjehu ipak našao u činjenici da ima djevojku i da ima cilj u životu. Njegova lekcija za nas je sljedeća:
Naime, ovaj citat zahtijeva i jedno moje objašnjenje: u Japanu imate i soft-seksualnu industriju koja se sastoji od kafića u koji žene ulaze besplatno, a muškarci moraju platiti da bi upoznali ženu i popili piće s njima. Smatra se da su te žene amaterke, ali često se među njima nađu i profesionalke koje naplate svoje daljnje usluge. No ponekad, tamo odlaze i žene koje su pomalo usamljene ili u tom trenutku nemaju što pametnije za raditi. Općenito, ovo je i roman o ljudskoj otuđenosti, činjenici da smo beskrajno usamljeni na ovom svijetu i da unatoč tome što živimo u nekakvoj labavoj zajednici s drugim ljudima, ipak osjećamo jasan zid između njih i sebe.
Međutim, Frank kao glavni negativac, psihopat u hannibal-lecterovskom smislu riječi, prije konačnog rastanka uspijeva i Kenjija naučiti neke lekcije, iako su one više negativne, otuđujuće i fatalističke u najnegativnijem mogućem smislu riječi.
«U miso-juhi» vam preporučujem, ali s blagim oprezom: knjiga je noir, poslije nje se možebitno nećete osjećati bolje jer će vam na popis već dijagnosticiranih fobija dodati i strah od istinski zlih ljudi, no ako ste ljubitelj horora, cijenit ćete činjenicu da nakon što zatvorite knjigu, cijeli taj usamljeni, tužni i stravični svijet ostaje unutar njezinih korica.
___________________
* prvu preporuku za ovu knjigu dobila sam prošlog ljeta na jednom rođendanu, s tim da sam bila toliko mutava da mi je preporučitelj stotinjak puta morao ponoviti naslov – ali zato sam ga valjda i upamtila sve do sad
** inače, scene nasilja su me zbog svoje istovremene uvjerljivosti i totalne nadrealnosti pomalo podsjetile na Bulgakovljev roman «Majstor i Margarita». Sve daljnje sličnosti tu prestaju.
četvrtak, 24.06.2010.
Vratila sam se!
Umorila sam se, pa sam se odmorila, pa sam se opet umorila i onda se konačno malo psihički rasteretila i sad je sve u redu. Uskoro ću vam pisati koji postić o Simpsonima i filozofiji, a zasad uživajte u kolumni koju sam o čitateljima (koji se i opet dijele na dvije vrste) napisala za Rozukozu.
Čitatelji se dijele na dvije vrste II
nedjelja, 20.06.2010.
Out of office
Dragi blogeri i blogerice i pukiji, javljam vam se da vam kažem da vam se više neću javljati. Barem ne narednih pet – šest dana. Naime, bit ću (ne)službeno odsutna u povodu svog godišnjeg odmora koji ću provesti na tajnoj lokaciji pod paskom nekoliko naoružanih tjelohranitelja i psa samoubojice iz plemenite pasmine pincheva.
Nemojte previše roniti suze za mnom, I' ll be back soon!
srijeda, 16.06.2010.
Frederic Beigbeder: "Upomoć, molim oprost!"
Prije nekoliko mjeseci prvi put sam se susrela s Francuzom koji je protresao gaće suvremenom svijetu (navodno, pripadnici mondenog francuskog i svjetskog društva nisu bili svjesni da su tako plitke i dekadentne osobe pa su se pomalo šokirali nad sobom i svojim bivstovanjem). Tada nisam bila sigurna što bih trebala misliti o ovom kroničaru visokog društva (naime, radi li se o samo još jednom Modnom mačku koji bez imalo truda popisuje grijehe jet-seta ili tu postoji i nekakav književni talent), ali danas, kad sam pročitala «Upomoć, molim oprost!», moje se mišljenje iskristaliziralo.
«Upomoć, molim oprost!» je na prvi pogled prilično slična «Romantičnom egoistu» kojega sam čitala prije nekog vremena (post o tome vidi OVDJE) – radi se o sličnom tipu dnevničkog zapisa, o jednakom omjeru ozbiljnosti i (samo)ironije koja s jedne strane svjedoči o tome kako Beigbeder ne shvaća svakodnevni život previše ozbiljno, a s druge strane viče u nebo kako ovako više ne ide i kako moramo nešto brzo poduzeti prije nego što bude prekasno. Razlika je u mjestu radnje: njegov je glavni lik izvjesni Octave Parango, Francuz koji je nakon otkaza u reklamnoj agenciji postao skaut na ljepotu: lovac na nova lica koja će zasjati na modnoj pisti ili pred objektivom fotoaparata. U potrazi za novom nadom Parango odlazi u Rusiju iz koje su u prošlosti regrutirane brojne danas slavne manekenke. Tamo susreće Lenu Dojčevu, novu mladu nadu. Druži se s izvjesnim tajkunom Sergejem i u spletu vrlo neobičnih okolnosti na kraju romana iščezava.
Razlika je i u tome što ovaj roman za razliku od «Romantičnog egoista» prati određenu fabularnu liniju, iako je ona prilično razmuljana i razvodnjena njegovim impresijama o Rusiji, o ženama, o drogama, o noćnim klubovima i o svim ostalim zgodnim stvarima za koje mi mladi, a ambiciozni nemamo niti vremena, niti afiniteta. Ipak, nedvojbeno dar za osmišljavanje priče kod Frederica Beigbedera postoji.
Ipak, pročitavši «Upomoć, molim oprost!» zaključujem da ovu knjigu vjerojatno neću ponovno čitati, možda baš iz razloga što mi je život jet-seta toliko stran i odbojan da se s Beigbederom i njemu sličnima jednostavno ne mogu povezati.
ponedjeljak, 14.06.2010.
John Banville: "Knjiga dokaza"
(inače, osim ove knjige moram vam pisati o «Upomoć, molim oprost!» Frederica Beigbedera koju sam pročitala malo manjom mukom nego ovu koja je tema mog posta danas)
Kad dođem do knjige poput «Knjige dokaza» Johna Banvillea, zabrinem se za svoj concentration span jer možda doista nešto nije u redu sa mnom u posljednje vrijeme: ne mogu čitati tekstove čija je složenost veća od popisa za kupovinu ili izrazito kratke erotske priče na blogu (da se i ja upetljam u vanity fair koji u posljednje vrijeme vlada na blog.hr-u). I to nije tako samo u posljednjih tjedan dana, to je tako već više od šest mjeseci, možda čak i više od godinu dana. Draga Tina, dečko iz razreda me očešao laktom, jesam li trudna? Konkretnije, što nije u redu sa mnom, ako išta? Moguće je, dakako, da je plemeniti John Banville nastavio tradiciju svojih irskih idejnih predaka poput Jamesa Joycea, još jednog Irca koji me izvodi iz pameti (to, dakako, ne mislim u dobrom smislu). A možda ja takvome stilu pridajem previše: možda se zapravo tu nema što posebno za shvatiti osim onoga što je očigledno tu.
Inače, John Banville je stekao književnu slavu znanstvenom tetralogijom «The Revolutions» koju čine romani «Dr. Copernicus», «Kepler», «Newton: an interlude» i «Mefisto» (barem tako tvrdi izdavač «Knjige dokaza», Novela Media; inače, Wikipedia tvrdi da se radi o trilogiji na štetu koje je izbačen «Mefisto», zapravo samostalan roman). Navodno, John Banville piše i krimiće pod pseudonimom Benjamin Black (iako je meni John Banville bolji pseudonim za pisca krimića), a «Knjiga dokaza» (opet prema izdavaču, nakladničkoj kući Novela Media) prvi je nastavak trilogije o Freddiju Montgomeryu. Bila nominirana za Bookera.
Freddie je dijete svoga vremena: započeo znanstvenu karijeru na američkom sveučilištu, da bi kao hipi zaključio da će to odbaciti, oženio se ženom koju nikad nije uopće razumio i iz tog braka je nastalo dijete koje nije volio. «Knjiga dokaza» obuhvaća sumorno vrijeme u kojemu se Freddie Montgomery u odbljescima prisjeća dvaju zločina koje je počinio i o njima u prvi mah ne govori sa žaljenjem, ali na kraju ipak dostojanstveno prihvaća zatvorsku kaznu kao posljedicu svojih djela. Radi se o glavnom liku koji mi beskrajno ide na živce, ono uobičajeno ništa – nisam – pokušao – u – životu – ali – ipak – sve – znam kenjkalo. Freddie Montgomery je Mersault bez trunka šarma. Ako je, naime, John Banville i pokušao izazvati kod mene empatiju za svog slabog i nimalo karizmatičnog glavnog junaka, srdačno vas izvještavam da nije uspio.
Koliko je egocentričan svijet Freddija Montgomerya i koliko nema apsolutno nikakve veze s okolnom stvarnošću (ja sam osoba koja po tom pitanju vodi politiku umjerenosti: svi smo mi individualci i prekrasno je isticati kako smo različiti od svih drugih i njegovati svoju različitost, ali živjeti isključivo u svojoj glavi – to je po mom mišljenju ludost!), svjedoči i sljedeći randomly izabrani citat:
(ukratko, Freddie je počinio zločin i sad mu je bilo krivo što se nisu istog časa svi uzvrpoljili oko njega. Počinio je zločin kao način privlačenja pozornosti, jer mu je bilo dosadno i jer njegov život kao da nije imao dovoljno uzbuđenja. Bu – hu, jadni Freddie!)
Ponekad se brinem da nisam dovoljno velik kapacitet da shvatim neke stvari, ili da nemam dovoljno ukusa da uvidim koliko je neka knjiga djelo velikana, a neka druga totalno bezvrijedno smeće. Ponekad se brinem da ću biti clueless ma koliko knjiga pročitala, ma koliko učila i koliko se god informirala. Ponekad imam dojam da svi ostali shvate što treba raditi samo mrvicu brže i uspješnije nego ja. Ova knjiga izaziva taj osjećaj i nisam sigurna je li iskustvo čitanja iste bilo katarzično ili jednostavno neugodno.
srijeda, 09.06.2010.
Raspravljam se na Rozojkozi...
… znam, dragi moji čitatelji, da vam se čini kao da sam vas napustila (zapravo sam samo djelomično napustila zdrav razum, mislim da mi se unutrašnjost lubanje od vrućine pretvorila hrustavce od mozga – nadam se da će Google ponuditi odgovore na vaša pitanja, jer ja ne mogu!), ali evo, rastrgana sam na sve strane, ovdje u Slavoniji me s jedne strane pritišću nesnosne sparine, a s druge strane obveze posla koji koricu kruha znači. Kako trenutno čitam jednu vrlo zahtjevnu knjigu (radi se o «Knjizi dokaza» Johna Banvillea, mislila sam da se radi o nešto lakšem štivu), nemam onakvu «i ćorava koka nađe zrno» produkciju blog – postova na kakvu ste zacijelo navikli.
Međutoa!
Nešto sam se više angažirala pri Rozojkozi, na kojoj imam jedan frišćiji tekst o tome kako se ljudi, a kad kažem «ljudi» zapravo mislim «čitatelji», dijele na barenko dvije vrste.
Čitatelji se dijele na dvije vrste
ponedjeljak, 07.06.2010.
Nova blogerica na mom radaru
Uočavam kako povremeno djelujem kao da sam pala s Marsa (u posljednje vrijeme vjerojatno i nešto više jer sam imala niz privatnih frka koje će se isfiniširati kroz nekoliko dana pa ću opet vjerojatno biti ista – stara – ja kakva sam oduvijek bila). Tako sam tek danas u komentarima na svoje postove vidjela jedno novo lice: blogericu sbooks čiji blog možete čitati na web – adresi linkanoj dolje.
LINK
Blogerica sbooks (a u opisu bloga možete saznati što su joj prioritetne zadaće bloga) pročitala je brojne knjige koje ja još nisam, ali bih silno željela (ubrajam tu «Anđelovu igru» Carla Luisa Zafona, «Kradljivca knjiga» Marcusa Zusacka i neke druge) pa shvatite ovu moju preporuku bloga sbooks kao poziv da komplementiramo i kombiniramo naša znanja i čitateljska iskustva u što obuhvatniju i bolju bazu preporuka za sve sadašnje i buduće čitatelje.
subota, 05.06.2010.
Louis Bayard: "Gospodin Timothy"
Louis Bayard jedan je od novijih američkih hit – makera (ili bar to sam za sebe tašto tvrdi na svojoj web – stranici: umjetnik u nastajanju!), specijaliziran za područje povijesnih trilera. Kod nas je, koliko vidim, preveden samo «Gospodin Timothy», iako je prije njega napisao još i «The Black Tower» i «The Pale Blue Eye» te je poznat i kao kritičar, esejist i antologičar.
Ovaj roman je kompletan hommage Charlesu Dickensu. Naime, ako ste se ikad pitali što se dogodilo s obitelji Tiny Tima čija je glava izvjesni Bob Crachit (dakako, radi se o poznatoj «Božićnoj priči» Charlesa Dickensa s Ebenezerom Scroogeom u glavnoj ulozi), Louis Bayard je odlučio ponuditi nekakav odgovor na to pitanje. Pa iako je vrzino kolo u «Božićnoj priči» vodio Ebenezer Scrooge dok je Tiny Tim bio samo ljupki dodatak dirljivoj božićnoj atmosferi, ovdje smo shvatili da je Tim (ili bolje rečeno, Timothy) razvio i neke vlastite zanimljive crte ličnosti (a njegov je ujak Nedapara postao tek usputna crtica u romanu).
Ne znam kakvo vi mišljenje imate o tome da se likovi iz klasične književnosti (pri čemu pridjev «klasični» ne upotrebljavam da bih opisala povijesni smjer u umjetnosti, već govorim o klasicima, kanonu u književnosti) «recikliraju» za potrebe suvremene književnosti, ali ja mislim da je to «skros okei»: Dickensovi junaci danas su postali javno dobro i s hrpe javnih dobara svaki je umjetnik ovlašten izvlačiti dronjke i krpice i od njih praviti novi, svoj patchwork – od starih dijelova dobivamo novi umjetnički artefakt, a da pritom nismo omalovažili ili ugrozili postojanje klasika.
Inače, kad govorimo o «Gospodinu Timothyu», važno je reći da se radi o trileru gotičke atmosfere (pripovijedanje nije tipično za trilere, s onim tipičnim građenjem napetosti, već je doista slično gotskom romanu, pa me podsjetilo i na «Okretaj zavrtnja» Henrya Jamesa; samo stilom, dakako), a radnja se odvija u Londonu 1860. godine. U maglovitoj Temzi isplivat će tijela nekoliko nepoznatih djevojčica kojima se negdje na tijelu nalazi žigosano slovo G. Gospodin Timothy iz nekog će razloga shvatiti svojom obvezom pronaći počinitelja i osvetiti smrti tih djevojčica.
Moram priznati da mi je čitanje oduzelo puno vremena (dio razloga leži u tome što sam imala puno stvari za obaviti i nisam čitala puno) jer nisam bila dovoljno koncentrirana. Stoga sam se neprestano vraćala na detalje koje sam zaboravila dok se nisam podsjetila o čemu se radi kako bih mogla ići dalje.
Unatoč tome, konačnim ishodom romana sam zadovoljna i mogu vam ga mirne duše preporučiti za čitanje, osobito ako volite krimiće, trilere i male podsjetnike na povijest (kako književnosti, tako i društva).
četvrtak, 03.06.2010.
Linkovi za klik(t)anje
Ovim vas putem upućujem na post jedne blogerice čiji sam blog ugledala još davnih dana, ali (čini se da je ovih dana recikliranje tema i ideja u modi na blogu) nisam još stigla pisati o njemu. Riječ je o blogerici Mali suncokret koja u postu od 28. travnja s nostalgijom govori o knjigama i biblioteci svog djetinjstva. Lijepo i poučno, pročitajte na linku ispod.
LINK
Drugi link koji vam danas (u ovom svečanom trenutku) nudim na pladnju također upućuje na blogera. Radi se o Dariju Hrupecu – Stormu kojega je udomio blog Jutarnjeg lista, a mene je osobito privukao članak o “lošim knjigama” kojeg vam linkam ovdje dolje.
LINK
Na prvo čitanje pomislila sam da se radi o blogeru – dikliću koji iz naslova knjige ne može razabrati o kakvom se otrcanom naslovu radi. Da sam vam nakon prvog čitanja počela pričati o postu tog blogera, vjerojatno bih zdušno branila te knjige i njihove izdavače, VBZ i Planetopiju. Mislim, zašto netko namjerno bira knjige koje se zovu “Bijeg od intimnosti” i onda očekuje da one budu nešto drugo nego što njihov naslov kaže? (OK, kod treće knjige naslov bi rekao i da se radi o nečemu drugom osim ezoterije i nadnaravnog, ali valjda stražnje korice imaju nekakvu bolju ideju) Uostalom, tko god je malo bolje browsao vlastitu nakladu VBZ – a zna da oni imaju hrpetine naslova poput “Osjeti strah i svejedno to učini” ili “Sudbina duše” i da kod njih nije teško naletjeti na self – help priručnike.
Poanta blogera Darija Hrupeca bila je zapravo sasvim drugačija (čovjek je i sam znanstvenik): knjige koje je naveo su loše knjige, zbog svog stila i činjenice da tvrde da znanstveno pristupaju temi koju obrađuju iako to sa znanstvenim pristupom nema blage veze. No pitanje koje je Hrupec postavio sebi i čitatelju jest: kako je moguće da dvije od tri autorice imaju formalno znanstveno obrazovanje, a da su se unatoč tomu okrenule nadnaravnom i odbacile racionalno? Vrlo zanimljivo pitanje, po mom mišljenju (iako za donošenje valjanog zaključka moramo malo bolje poznavati prilike obiju autorica).
Na kraju izdvajam još nekoliko blog – kolumni istog autora koje su mi se učinile zgodnima, ali ako mislite da sam nešto propustila, svakako i sami prorondajte po njegovoj arhivi.
Tipične zablude u popularnoj psihologiji
Vražje gluposti Milana Ivkošića
Što čitaju hrvatski znanstvenici
utorak, 01.06.2010.
Dean Koontz: "Očekivani životni vijek"
U svojoj čitateljskoj odiseji često sam puta sretala imitatore: Helen Fielding osmisli novi žanr i odjednom se pronađe tržišna niša za još nekoliko pisaca i spisateljica chick-lita. Ili, nakon što je J. K. Rowling napisala i objavila prvog Harrya Pottera, eto odjednom i drugih koji bi se željeli baviti istom djelatnošću za klince koji će odrastati uz karizmatičnog ili manje karizmatičnog glavnog junaka. Ipak, postoje pisci koji su jedinstveni. Ne možete imati nekoliko ljudi koji pišu kao Kishon (iako su neki pokušali), Amelie Nothomb ili kao Erica Jong, primjerice. Čitatelj bi odmah shvatio razliku. Isto tako, ne možete imati više ljudi koji pišu poput Stephena Kinga. Osim Deana Koontza, očito. Sad, je li to čista imitacija koja teži istoj čitateljskoj publici kao i King ili se ipak radi o nepatvorenoj želji autora da piše o temama na kojima je odrastao i odgojio se čitajući svog idola, ne znam i ne bih ulazila u to.
«Očekivani životni vijek», iako prva knjiga toga autora koju sam pročitala, nedvojbeno govori o Kingovom utjecaju na Koontza. Kao prvo, tu su klaunovi (vjerujem da svi znate kako je upravo Stephen King u literarnom smislu popularizirao klauna kao negativca i izvor zla u svom romanu «It» tj. «Ono») – i Koontz ima klaunove, i to čak nekoliko njih. Također, imamo dopadljivog glavnog lika koji govori u prvom licu da bi postigao maksimalnu uvjerljivost (slična je situacija s velikim brojem Kingovih romana; prvi koji mi pada na pamet je svakako «Dolores Claiborne»). U slučaju romana «Očekivani životni vijek» svoju nam životnu priču prepričava Jimmy Tock, krupni i smotani muškarac, po zanimanju pekar (s tendencijom ka slastičarstvu) čiji je djed na svojoj samrti predvidio njegovo rođenje i pet strašnih datuma s kojima će se Jimmy u svom životu morati nositi, a svi će od njih biti povezani sa strašnim klaunom koji je u isto vrijeme kad i Rudy, otac Jimmya Tocka, čekao u čekaonici za očeve da mu se rodi sin prvorođenac. Iz navedenog vidite da Koontz, kao i King, gradi napetu atmosferu iščekivanja najgoreg gotovo od prve rečenice, od trenutka kad njegov glavni lik prvi put otvori usta. Sad, koliko je to uspjelo Koontzu, nisam sigurna. Naime, njegov je glavni lik pred kraj priče počeo gubiti kurs pa je prepustio i drugim likovima da pripovijedaju njegovu životnu priču umjesto njega (pa iako je to bilo u službi fabule, taj mi se dio možda najmanje svidio jer se dalo naslutiti kako su pripovjedači namjerno htjeli prevariti čitatelja da bi postigli napetost u svojoj priči). Isto tako, obojica posežu za elementima tjelesnog u svojim pričama i njime nastoje izazvati zgražanje i odbojnost čitatelja (ima jedna Kingova kratka priča koju sam pročitala u «Horor pričama za laku noć» koja se zove «Survivor type» (kod nas prevedena kao «Tip koji preživljava», koja me prilično podsjetila na ovaj Koontzov roman).
Nadalje, da sam ja urednica u Mozaik knjizi, ja ne bih ocijenila ovaj roman «kriminalističkim», već čistim trilerom u stilu Stephena Kinga (s elementima strave – bez sumnje. S brojnim obratima – nedvojbeno. Ali kriminalistički? Nisam sigurna. Ako bih baš morala trpati ovaj roman u žanrove, ja bih se odlučila za onu prevedenicu «napetica» (suspense novel) ili za jednostavni izraz «triler». Isto tako, ako se dade zaključiti samo na temelju ovog pročitanog romana, Dean Koontz nije «jedan od najboljih suvremenih američkih pisaca kriminalističkog žanra» već se radi o piscu napetica (ako smijemo navoditi izvore, Wikipedia se slaže sa mnom).
Kad ćete čitati Deana Koontza? U svakom slučaju, nemojte to činiti kad ste sami kod kuće, kad je vani pun mjesec i kad čujete zavijanje pasa (ili su to možda vukovi?) Nemojte to činiti kad postoji mogućnost da vam netko naglo zakuca na vrata (možda se nećete usuditi otvoriti). Ostali slučajevi čitanja «Očekivanog životnog vijeka» i drugih romana Deana Koontza su apsolutno opravdani i pozdravljeni.
