Moj čitateljski spektar varira od horora do totalnih ljubića, pa ću vam stoga danas drobiti o jednoj knjizi koju sam uzela iz hrpe samo zbog šarenih korica i ilustracije relativno privlačne brinete koja u jednoj ruci ima otvorene lisice, a u drugoj karte za tarot. Međutim, naša Abby Cooper, glavna junakinja, nije kokos, nego vanilija. Objašnjenje slijedi:
«Moja temeljna filozofija je jednostavna: ljudi su poput sladoleda. Uzmite mene, na primjer. Čovjek bi mislio da bih ja samo zbog svojeg zvanja – profesionalna vidovnjakinja – trebala biti luda za okusom kokosa, ali zapravo više volim vaniliju – gustu, pomalo bljutavu, bez ikakvog preljeva.
Iznimka je, naravno, moja rijetka sposobnost predviđanja budućnosti. U redu, kad se to uzme u obzir, možfa sam u najmanju ruku podoban kandidat za francusku vaniliju.
Ali ipak, cjelokupni moj život je nažalost toliko dosadan. Sama sam, bez izgleda za napredak. Rijetko izlazim, plaćam račune na vrijeme, imam tek nekolicinu poroka i dvije bliske prijateljice.
Shvaćate što želim reći? Vanilija.»
Jasno, kao još jednoj djevojci iz susjedstva, i meni se svidio taj dosadan život uz mali edge – proricanje budućnosti. Stoga mi je Abby Cooper bila još simpatičnija jer je svoje klijente primala najviše dvaput godišnje s razmakom od najmanje šest mjeseci jer nije željela da se navuku i postanu ovisni o njezinim savjetima, što je u najmanju ruku pošteno od nje i već se po tome vidi da nije prevarantica. Prevarantica nije ni Abbyna kreatorica, autorica Victoria Laurie, očito, jer je i sama profesionalna vidovnjakinja koja pomaže policiji u istragama. U svakom slučaju, autorica je prilično vjerno opisala one dijelove koji se tiču intuicije i slušanja unutarnjih glasova (kao da je govorila o svom vidovnjačkom iskustvu), pa moram priznati da tijekom čitanja uopće nisam sebi postavljala pitanja tipa: «OK, kakvo je sad pak ovo sranje? Kako ona to, kao, radi? Zašto nam autorica to nije malo pojasnila?»
Eeenivejs, takva dosadna cura dijeli svoj ured s Theresom koja je medij (medij, za razliku od vidovnjaka komunicira s mrtvima), i prima klijente svaki puni sat. Usput je kupila kuću koju sama uređuje uz pomoć postarijeg majstora Davea i ima jazavčara koji se zove Eggy (još jedna autobiografska notica – i autorica Victoria Laurie ima dva jazavčara). I to je to. Preko online – agencije za upoznavanje ugovori spoj naslijepo s nevjerojatno zgodnim muškarcem, no kad mu ispriča za svoje vidovnjačke sposobnosti, on se naglo uozbilji. I to dovede do niza komplikacija koje urode još i time da ona postane policijska vidovnjakinja. Zabavno, nema što!
Nego, imam malu kritiku na urednika i/ili prevoditelja, tko god je u Novoj knjizi Rast bio zadužen za gluposti poput broda Quinn Mary (dakako, radi se o Queen Mary) ili kafića kojega su oni nazvali Cooper Kettle iako je očito prema bakrenim detaljima u kafiću da bi se trebalo raditi o kafiću Copper Kettle. Isto tako, naslovnica kaže kako se knjiga zove «Vidovnjakinja», iako unutar korica piše kako je puni naslov knjige «Abby Cooper, vidovnjakinja». No to me nije previše ometalo u čitanju, truth to be told.
U svakom slučaju, možda je «Abby Cooper, vidovnjakinja» potpuni mambo – đambo što se tiče radnje, likova i općenite teme, ali je prilično zabavno, brzo se i lako čita i ako ste curica i nemate što pametnije za raditi, radi se o izvrsnom štivu za kišno poslijepodne kakva nam očito predstoje čitavog ovog ljeta.