Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 27.06.2010.
Ryu Murakami: "U miso-juhi"
Tko o čemu, ja o Murakamijima. Ovaj put, doduše, nisam čitala novo izdanje Harukija Murakamija, ali sam se zato posvetila Ryu Murakamiju, novom i opakom licu japanske književne scene. Doduše, to lice i nije tako novo (ovaj je Murakami rođen 1952. godine i «U miso-juhi» je napisao davne 1998. godine, iako je kod nas taj roman objavljen 2009. godine u Algoritmovoj nakladi, a niti se svjetske književne velesile nisu potrudile ranije ga objavljivati, s obzirom da je prvo englesko izdanje svjetlost dana ugledalo tek 2005. godine), no ja sam se ponovila u novu spoznaju, tako da mogu reći – evo novog Murakamija*.
«U miso-juhi» je roman, tanka knjižica od tek 170 – ak stranica, ali se radi o trileru kojega nećete tako brzo zaboraviti, pogotovo ako vam se, kako meni, u rožnice urežu grozne, krvave scene** i bizarne pomisli koje izvodi jedan od junaka romana. Priča počinje uvođenjem lika Kenjija u roman. Kenji je dvadesetineštositnogodišnjak koji za novac vodi američke turiste po predjelima Tokija koji pružaju seksualne usluge. Dakle, da se nalazite u Tokiju i želite naći prostitutku, pogledati striptiz ili peep-show, obratili biste se Kenjiju. Njegova djevojka Jun je šesnaestogodišnjakinja i može se reći da imaju nekonvencionalan, ali ipak uobičajen tinejdžerski suživot. No sve se mijenja jednog dana kad preuzme angažman vođenja izvjesnog Amerikanca Franka, po Kabuki-chou, jednog od crvenih četvrti Tokija. Već pri prvom susretu Kenjiju je jasno da s Amerikancem nešto nije u redu – njegovo lice je čudno, njegove promjene raspoloženja i kontradiktorne priče odaju da stvari baš i nisu onakve kako on tvrdi. U pozadini, u tim siromašnim dijelovima Tokija počinju se događati čudne stvari: nađena je ubijena i raskomadana srednjoškolka koja se prodavala za džeparac (iznenađujuće, u Japanu je to prilično normalna stvar: ukoliko želite prikupiti nešto novca, bavit ćete se escortom ili ćete praviti društvo muškarcima; i nitko to ne smatra sramotnim ili neobičnim); potom je nađen beskućnik kojega je netko zapalio, a događa se i niz drugih stravičnih zločina kojima se ne zna počinitelj. Istovremeno, Kenji uviđa da Amerikanac zna gdje on živi i da mu je bliže nego što je mislio, pa nema izbora nego nastaviti s turističkim vođenjem i svime što Frank poželi.
Frank je prema Ryu Murakamiju posljedica i proizvod suvremenog društva koji je doveden do krajnosti, do ekstrema.
Dakako, ni Kenji nije malo nevino srdašce, radi se o japanskom klincu koji je također produkt svoga vremena i svog načina života, koji je utjehu ipak našao u činjenici da ima djevojku i da ima cilj u životu. Njegova lekcija za nas je sljedeća:
Naime, ovaj citat zahtijeva i jedno moje objašnjenje: u Japanu imate i soft-seksualnu industriju koja se sastoji od kafića u koji žene ulaze besplatno, a muškarci moraju platiti da bi upoznali ženu i popili piće s njima. Smatra se da su te žene amaterke, ali često se među njima nađu i profesionalke koje naplate svoje daljnje usluge. No ponekad, tamo odlaze i žene koje su pomalo usamljene ili u tom trenutku nemaju što pametnije za raditi. Općenito, ovo je i roman o ljudskoj otuđenosti, činjenici da smo beskrajno usamljeni na ovom svijetu i da unatoč tome što živimo u nekakvoj labavoj zajednici s drugim ljudima, ipak osjećamo jasan zid između njih i sebe.
Međutim, Frank kao glavni negativac, psihopat u hannibal-lecterovskom smislu riječi, prije konačnog rastanka uspijeva i Kenjija naučiti neke lekcije, iako su one više negativne, otuđujuće i fatalističke u najnegativnijem mogućem smislu riječi.
«U miso-juhi» vam preporučujem, ali s blagim oprezom: knjiga je noir, poslije nje se možebitno nećete osjećati bolje jer će vam na popis već dijagnosticiranih fobija dodati i strah od istinski zlih ljudi, no ako ste ljubitelj horora, cijenit ćete činjenicu da nakon što zatvorite knjigu, cijeli taj usamljeni, tužni i stravični svijet ostaje unutar njezinih korica.
___________________
* prvu preporuku za ovu knjigu dobila sam prošlog ljeta na jednom rođendanu, s tim da sam bila toliko mutava da mi je preporučitelj stotinjak puta morao ponoviti naslov – ali zato sam ga valjda i upamtila sve do sad
** inače, scene nasilja su me zbog svoje istovremene uvjerljivosti i totalne nadrealnosti pomalo podsjetile na Bulgakovljev roman «Majstor i Margarita». Sve daljnje sličnosti tu prestaju.
