Tko o čemu, ja o Murakamijima. Ovaj put, doduše, nisam čitala novo izdanje Harukija Murakamija, ali sam se zato posvetila Ryu Murakamiju, novom i opakom licu japanske književne scene. Doduše, to lice i nije tako novo (ovaj je Murakami rođen 1952. godine i «U miso-juhi» je napisao davne 1998. godine, iako je kod nas taj roman objavljen 2009. godine u Algoritmovoj nakladi, a niti se svjetske književne velesile nisu potrudile ranije ga objavljivati, s obzirom da je prvo englesko izdanje svjetlost dana ugledalo tek 2005. godine), no ja sam se ponovila u novu spoznaju, tako da mogu reći – evo novog Murakamija*.
«U miso-juhi» je roman, tanka knjižica od tek 170 – ak stranica, ali se radi o trileru kojega nećete tako brzo zaboraviti, pogotovo ako vam se, kako meni, u rožnice urežu grozne, krvave scene** i bizarne pomisli koje izvodi jedan od junaka romana. Priča počinje uvođenjem lika Kenjija u roman. Kenji je dvadesetineštositnogodišnjak koji za novac vodi američke turiste po predjelima Tokija koji pružaju seksualne usluge. Dakle, da se nalazite u Tokiju i želite naći prostitutku, pogledati striptiz ili peep-show, obratili biste se Kenjiju. Njegova djevojka Jun je šesnaestogodišnjakinja i može se reći da imaju nekonvencionalan, ali ipak uobičajen tinejdžerski suživot. No sve se mijenja jednog dana kad preuzme angažman vođenja izvjesnog Amerikanca Franka, po Kabuki-chou, jednog od crvenih četvrti Tokija. Već pri prvom susretu Kenjiju je jasno da s Amerikancem nešto nije u redu – njegovo lice je čudno, njegove promjene raspoloženja i kontradiktorne priče odaju da stvari baš i nisu onakve kako on tvrdi. U pozadini, u tim siromašnim dijelovima Tokija počinju se događati čudne stvari: nađena je ubijena i raskomadana srednjoškolka koja se prodavala za džeparac (iznenađujuće, u Japanu je to prilično normalna stvar: ukoliko želite prikupiti nešto novca, bavit ćete se escortom ili ćete praviti društvo muškarcima; i nitko to ne smatra sramotnim ili neobičnim); potom je nađen beskućnik kojega je netko zapalio, a događa se i niz drugih stravičnih zločina kojima se ne zna počinitelj. Istovremeno, Kenji uviđa da Amerikanac zna gdje on živi i da mu je bliže nego što je mislio, pa nema izbora nego nastaviti s turističkim vođenjem i svime što Frank poželi.
Frank je prema Ryu Murakamiju posljedica i proizvod suvremenog društva koji je doveden do krajnosti, do ekstrema.
«Znam što je zloba, i upravo zato smatram da mogu s pravom reći da je Frank opasan čovjek. Zloba nastaje iz negativnih osjećaja, poput osamljenosti, tuge i bijesa. Izvire iz praznine koja je u vama i koja izgleda kao da je izrezana nožem, praznina koja vam preostane nakon što ostanete bez nečeg važnog. Ne mogu reći da sam kod Franka naslutio neke osobito okrutne ili sadističke sklonosti, čak ni da je odgovarao mojoj predodžbi o ubojici. Ali osjećao sam da u njemu postoji ta praznina, velika crna rupa i da nije moguće predvidjeti što bi se iz jednog takvog mjesta moglo pojaviti. Uvjeren sam da je svatko od nas barem jedanput-dvaput u životu osjetio zlobu, poželio nešto zlo i izopačeno, na primjer želju da nekoga ubije. Ali negdje usput uvijek će nas spriječiti neki zaštitni mehanizam. Zloba se zaustavlja i mora se vratiti odakle je i došla, pa tone na dno te praznine iz koje je iznikla i onda leži, zaboravljena, da bi na površinu izbila na druge načine – recimo u strastvenoj predanosti radu. Kod Franka nije bilo tako.»
Dakako, ni Kenji nije malo nevino srdašce, radi se o japanskom klincu koji je također produkt svoga vremena i svog načina života, koji je utjehu ipak našao u činjenici da ima djevojku i da ima cilj u životu. Njegova lekcija za nas je sljedeća:
«Moj je posao bio strance dovoditi u barove, lokale sa striptizom i klubove za upoznavanje, pomagati im da pronađu žene. Ništa čime bih se trebao ponositi i ništa zbog čega bih bio nekako bolji od tipa u srebrnom odijelu. No nakon gotovo dvije godine rada sa strancima, otkrio sam jedno: nečije je društvo ugodno ili neugodno ovisno o načinu na koji taj netko komunicira. Kad je čovjek sjeban, sjebano i komunicira. Komunikaciju u onom pabu sastojala se isključivo od laži.»
Naime, ovaj citat zahtijeva i jedno moje objašnjenje: u Japanu imate i soft-seksualnu industriju koja se sastoji od kafića u koji žene ulaze besplatno, a muškarci moraju platiti da bi upoznali ženu i popili piće s njima. Smatra se da su te žene amaterke, ali često se među njima nađu i profesionalke koje naplate svoje daljnje usluge. No ponekad, tamo odlaze i žene koje su pomalo usamljene ili u tom trenutku nemaju što pametnije za raditi. Općenito, ovo je i roman o ljudskoj otuđenosti, činjenici da smo beskrajno usamljeni na ovom svijetu i da unatoč tome što živimo u nekakvoj labavoj zajednici s drugim ljudima, ipak osjećamo jasan zid između njih i sebe.
Međutim, Frank kao glavni negativac, psihopat u hannibal-lecterovskom smislu riječi, prije konačnog rastanka uspijeva i Kenjija naučiti neke lekcije, iako su one više negativne, otuđujuće i fatalističke u najnegativnijem mogućem smislu riječi.
«Ljudi koji vole horore u biti su ljudi koji imaju dosadan život. Traže stimulaciju i moraju se nekako umiriti, jer kad završi istinski stravičan film, osjećaš se sigurno, budući da vidiš da si još živ i da je svijet isti kao i prije. To je pravi razlog zbog kojeg volimo horore – služe kao svojevrsni amortizeri – i kad bi posve nestali, izgubili bismo jedan od malobrojnih načina da olakšamo tjeskobu zamišljanja. Uvjeren sam da bismo tada imali još mnogo više serijskih i masovnih ubojica. Naposljetku, tko god je dovoljno glup da nekoga ubije zbog filma, na istu bi zamisao mogao doći i gledajući vijesti, nije li tako?»
«U miso-juhi» vam preporučujem, ali s blagim oprezom: knjiga je noir, poslije nje se možebitno nećete osjećati bolje jer će vam na popis već dijagnosticiranih fobija dodati i strah od istinski zlih ljudi, no ako ste ljubitelj horora, cijenit ćete činjenicu da nakon što zatvorite knjigu, cijeli taj usamljeni, tužni i stravični svijet ostaje unutar njezinih korica.
___________________
* prvu preporuku za ovu knjigu dobila sam prošlog ljeta na jednom rođendanu, s tim da sam bila toliko mutava da mi je preporučitelj stotinjak puta morao ponoviti naslov – ali zato sam ga valjda i upamtila sve do sad
** inače, scene nasilja su me zbog svoje istovremene uvjerljivosti i totalne nadrealnosti pomalo podsjetile na Bulgakovljev roman «Majstor i Margarita». Sve daljnje sličnosti tu prestaju.