Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 14.06.2010.
John Banville: "Knjiga dokaza"
(inače, osim ove knjige moram vam pisati o «Upomoć, molim oprost!» Frederica Beigbedera koju sam pročitala malo manjom mukom nego ovu koja je tema mog posta danas)
Kad dođem do knjige poput «Knjige dokaza» Johna Banvillea, zabrinem se za svoj concentration span jer možda doista nešto nije u redu sa mnom u posljednje vrijeme: ne mogu čitati tekstove čija je složenost veća od popisa za kupovinu ili izrazito kratke erotske priče na blogu (da se i ja upetljam u vanity fair koji u posljednje vrijeme vlada na blog.hr-u). I to nije tako samo u posljednjih tjedan dana, to je tako već više od šest mjeseci, možda čak i više od godinu dana. Draga Tina, dečko iz razreda me očešao laktom, jesam li trudna? Konkretnije, što nije u redu sa mnom, ako išta? Moguće je, dakako, da je plemeniti John Banville nastavio tradiciju svojih irskih idejnih predaka poput Jamesa Joycea, još jednog Irca koji me izvodi iz pameti (to, dakako, ne mislim u dobrom smislu). A možda ja takvome stilu pridajem previše: možda se zapravo tu nema što posebno za shvatiti osim onoga što je očigledno tu.
Inače, John Banville je stekao književnu slavu znanstvenom tetralogijom «The Revolutions» koju čine romani «Dr. Copernicus», «Kepler», «Newton: an interlude» i «Mefisto» (barem tako tvrdi izdavač «Knjige dokaza», Novela Media; inače, Wikipedia tvrdi da se radi o trilogiji na štetu koje je izbačen «Mefisto», zapravo samostalan roman). Navodno, John Banville piše i krimiće pod pseudonimom Benjamin Black (iako je meni John Banville bolji pseudonim za pisca krimića), a «Knjiga dokaza» (opet prema izdavaču, nakladničkoj kući Novela Media) prvi je nastavak trilogije o Freddiju Montgomeryu. Bila nominirana za Bookera.
Freddie je dijete svoga vremena: započeo znanstvenu karijeru na američkom sveučilištu, da bi kao hipi zaključio da će to odbaciti, oženio se ženom koju nikad nije uopće razumio i iz tog braka je nastalo dijete koje nije volio. «Knjiga dokaza» obuhvaća sumorno vrijeme u kojemu se Freddie Montgomery u odbljescima prisjeća dvaju zločina koje je počinio i o njima u prvi mah ne govori sa žaljenjem, ali na kraju ipak dostojanstveno prihvaća zatvorsku kaznu kao posljedicu svojih djela. Radi se o glavnom liku koji mi beskrajno ide na živce, ono uobičajeno ništa – nisam – pokušao – u – životu – ali – ipak – sve – znam kenjkalo. Freddie Montgomery je Mersault bez trunka šarma. Ako je, naime, John Banville i pokušao izazvati kod mene empatiju za svog slabog i nimalo karizmatičnog glavnog junaka, srdačno vas izvještavam da nije uspio.
Koliko je egocentričan svijet Freddija Montgomerya i koliko nema apsolutno nikakve veze s okolnom stvarnošću (ja sam osoba koja po tom pitanju vodi politiku umjerenosti: svi smo mi individualci i prekrasno je isticati kako smo različiti od svih drugih i njegovati svoju različitost, ali živjeti isključivo u svojoj glavi – to je po mom mišljenju ludost!), svjedoči i sljedeći randomly izabrani citat:
(ukratko, Freddie je počinio zločin i sad mu je bilo krivo što se nisu istog časa svi uzvrpoljili oko njega. Počinio je zločin kao način privlačenja pozornosti, jer mu je bilo dosadno i jer njegov život kao da nije imao dovoljno uzbuđenja. Bu – hu, jadni Freddie!)
Ponekad se brinem da nisam dovoljno velik kapacitet da shvatim neke stvari, ili da nemam dovoljno ukusa da uvidim koliko je neka knjiga djelo velikana, a neka druga totalno bezvrijedno smeće. Ponekad se brinem da ću biti clueless ma koliko knjiga pročitala, ma koliko učila i koliko se god informirala. Ponekad imam dojam da svi ostali shvate što treba raditi samo mrvicu brže i uspješnije nego ja. Ova knjiga izaziva taj osjećaj i nisam sigurna je li iskustvo čitanja iste bilo katarzično ili jednostavno neugodno.
