U svojoj čitateljskoj odiseji često sam puta sretala imitatore: Helen Fielding osmisli novi žanr i odjednom se pronađe tržišna niša za još nekoliko pisaca i spisateljica chick-lita. Ili, nakon što je J. K. Rowling napisala i objavila prvog Harrya Pottera, eto odjednom i drugih koji bi se željeli baviti istom djelatnošću za klince koji će odrastati uz karizmatičnog ili manje karizmatičnog glavnog junaka. Ipak, postoje pisci koji su jedinstveni. Ne možete imati nekoliko ljudi koji pišu kao Kishon (iako su neki pokušali), Amelie Nothomb ili kao Erica Jong, primjerice. Čitatelj bi odmah shvatio razliku. Isto tako, ne možete imati više ljudi koji pišu poput Stephena Kinga. Osim Deana Koontza, očito. Sad, je li to čista imitacija koja teži istoj čitateljskoj publici kao i King ili se ipak radi o nepatvorenoj želji autora da piše o temama na kojima je odrastao i odgojio se čitajući svog idola, ne znam i ne bih ulazila u to.
«Očekivani životni vijek», iako prva knjiga toga autora koju sam pročitala, nedvojbeno govori o Kingovom utjecaju na Koontza. Kao prvo, tu su klaunovi (vjerujem da svi znate kako je upravo Stephen King u literarnom smislu popularizirao klauna kao negativca i izvor zla u svom romanu «It» tj. «Ono») – i Koontz ima klaunove, i to čak nekoliko njih. Također, imamo dopadljivog glavnog lika koji govori u prvom licu da bi postigao maksimalnu uvjerljivost (slična je situacija s velikim brojem Kingovih romana; prvi koji mi pada na pamet je svakako «Dolores Claiborne»). U slučaju romana «Očekivani životni vijek» svoju nam životnu priču prepričava Jimmy Tock, krupni i smotani muškarac, po zanimanju pekar (s tendencijom ka slastičarstvu) čiji je djed na svojoj samrti predvidio njegovo rođenje i pet strašnih datuma s kojima će se Jimmy u svom životu morati nositi, a svi će od njih biti povezani sa strašnim klaunom koji je u isto vrijeme kad i Rudy, otac Jimmya Tocka, čekao u čekaonici za očeve da mu se rodi sin prvorođenac. Iz navedenog vidite da Koontz, kao i King, gradi napetu atmosferu iščekivanja najgoreg gotovo od prve rečenice, od trenutka kad njegov glavni lik prvi put otvori usta. Sad, koliko je to uspjelo Koontzu, nisam sigurna. Naime, njegov je glavni lik pred kraj priče počeo gubiti kurs pa je prepustio i drugim likovima da pripovijedaju njegovu životnu priču umjesto njega (pa iako je to bilo u službi fabule, taj mi se dio možda najmanje svidio jer se dalo naslutiti kako su pripovjedači namjerno htjeli prevariti čitatelja da bi postigli napetost u svojoj priči). Isto tako, obojica posežu za elementima tjelesnog u svojim pričama i njime nastoje izazvati zgražanje i odbojnost čitatelja (ima jedna Kingova kratka priča koju sam pročitala u «Horor pričama za laku noć» koja se zove «Survivor type» (kod nas prevedena kao «Tip koji preživljava», koja me prilično podsjetila na ovaj Koontzov roman).
Nadalje, da sam ja urednica u Mozaik knjizi, ja ne bih ocijenila ovaj roman «kriminalističkim», već čistim trilerom u stilu Stephena Kinga (s elementima strave – bez sumnje. S brojnim obratima – nedvojbeno. Ali kriminalistički? Nisam sigurna. Ako bih baš morala trpati ovaj roman u žanrove, ja bih se odlučila za onu prevedenicu «napetica» (suspense novel) ili za jednostavni izraz «triler». Isto tako, ako se dade zaključiti samo na temelju ovog pročitanog romana, Dean Koontz nije «jedan od najboljih suvremenih američkih pisaca kriminalističkog žanra» već se radi o piscu napetica (ako smijemo navoditi izvore, Wikipedia se slaže sa mnom).
Kad ćete čitati Deana Koontza? U svakom slučaju, nemojte to činiti kad ste sami kod kuće, kad je vani pun mjesec i kad čujete zavijanje pasa (ili su to možda vukovi?) Nemojte to činiti kad postoji mogućnost da vam netko naglo zakuca na vrata (možda se nećete usuditi otvoriti). Ostali slučajevi čitanja «Očekivanog životnog vijeka» i drugih romana Deana Koontza su apsolutno opravdani i pozdravljeni.
Post je objavljen 01.06.2010. u 18:09 sati.