Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 31.07.2010.
Glenn Beck: "Božićni pulover"
Da, znam što ste pomislili: «Kako prikladno – knjiga naslova «Božićni pulover», a ona je čita krajem srpnja!» Osim činjenice da uvijek valja biti pripravan za nadolazeće blagdane, nemam opravdanja za svoj bijedni čitateljski izbor: svidjele su mi se korice, svidjelo mi se to što piše da se radi o bestseleru s liste New York Timesa, svidjelo mi se što ću konačno pročitati nešto ganutljivo… Što reći, ja sam jedna jadna ženska duša.
Inače, autor Glenn Beck je pomalo slavna ličnost u SAD – u: napisao je uspješnicu «An Inconvenient Book» koja je zasjela na prvo mjesto najslavnije book – liste: one New York Timesa, vodi emisiju na kablovskom programu CNN Headline News i radijsku emisiju The Glenn Beck Program koja se emitira na raznim radio – postajama.
Ipak, ne bih se složila da se radi o romanu – ovo je pripovijetka, novela u najboljem slučaju, bogato i lijepo ilustrirana, pravi božićni poklon za svakoga. Priča doista jest ponešto izmijenjena priča iz djetinjstva Glenna Becka: nakon što mu je otac (po zanimanju pekar koji je vodio vlastitu pekarnicu) umro od raka, majka se trgala radeći četiri posla da bi uzdržavala njih dvoje. Njezin sin Eddie, tada dvanaestogodišnji dječak, za Božić je poželio bicikl, no sve što je dobio bio je ručno pleteni pulover.
Glupi, ručni izrađeni ružni pulover koji nije bicikl.
«Naravno, mama, odličan je.» Osjećao sam se kao da ću zaplakati. Imao sam pravo zaplakati, pomislio sam, ali osjećao sam onu vrstu tuge bez suza. Da nisam tako puno radio čitavu godinu, da nisam mislio na novi bicikl svake minute svog života, da nisam obećao Bogu da ću ga zaraditi, možda ne bih ni primijetio kako se boja tkanine mog pulovera odlično slaže s bojom točkica na mojim vrećicama-čizmama. Ali napravio sam sve one stvari i nisam to ni primijetio.
«Stvarno mi je žao zbog bicikla, dušo.» Mamin je glas bio previše mekan i nježan za ono kako sam se ja osjećao. «Troškovi popravka krova bili su viši od očekivanih. Znam da razumiješ. Možda ću do sljedeće godine uštedjeti dovoljno za bicikl.»
Sve sam shvaćao. Shvatio sam da ćemo uvijek biti siromašna obitelj, a ja siromašno dijete s plastičnim čizmama i bez bicikla.»
Kad si dijete, ovaj se osjećaj prilično često javlja: poslije shvatiš da sve što želiš od materijalnih stvari ionako uz više ili manje napora možeš i sam kupiti, dok je ono što je dragocjeno i što te neusporedivo više veseli davanje i odabir poklona za najdraže: to je vrijeme koje u užurbanom tempu svakodnevice svjesno odvajaš da bi mislio na njih i njihove želje.
Needless to say, na kraju knjige sam se raspekmezila i bila malo žalosna, iako se radi o tipičnom izdanku Dickensovog «Christmas Carola» s božićnim duhom, praštanjem i tako dalje, pa ne bi bilo naodmet reći da je i pomalo otrcano. Dakle, ne radi se o vrhunskom primjerku literature, ali ako ste jadna i mekana ženska dušica, poput ponekad mene, neće vam ništa biti ako ovu knjigu pročitate.
Inače, koji je najdraži poklon kojega ste ikad dobili? A koji ste najbolji poklon dali?
četvrtak, 29.07.2010.
John le Carre: "Dečko, dama, kralj, špijun"
Na jednom štandu gdje se prodaju rabljene knjige nedavno sam pribavila dvije knjige Johna le Carrea - još niti neraspakirane iz zaštitne vrećice. Dakle – rabljene, ali netaknute. Izdanje: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, 1990. godina. O le Carreu govore svi – od kritičara do sociologa: radi se o jednom od najslavnijih pisaca špijunskih romana iz doba Hladnog rata koji se može naći na svijetu i oko njega, dakako. Ipak, prije nego što počnem o knjizi, dopustite da koju kažem još i o izdanju: vjerujem da se OOUR Izdavačka djelatnost Grafički zavod Hrvatske raspao pa mirne duše mogu reći da shvaćam i zašto: svi kupci njihovih izdanja mora da su oćoravjeli nakon čitanja fonta 8 u nekoliko knjiga. Dakle, uputa tiskarima i nakladnicima – font slova čak i paperback izdanjima doista ne bi trebao biti manje od veličine 10 (a ako jest manji, budite ljubazni pa stavite prored 1,5), vaši će čitatelji brzo izgubiti vid, pa tko će onda kupovati vaše knjige?
Glede Johna le Carrea – radi se o pseudonimu Britanca čije ime glasi David John Moore Cornwell. Rođen je 1931. godine u Engleskoj, a dugo je vremena bio agent MI5 i MI6 (iako na koricama knjige iz Grafičkog zavoda Hrvatske stoji da je bio benigni službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova, te generalni konzul u Hamburgu). Kao i svi drugi, kad se proslavio – ostavio je svoj redoviti posao i postao «full-time author» (tako ću i ja jednog dana, dakako). Roman «Dečko, dama, kralj, špijun» je prema izdavaču vrhunac njegovog špijunskog ciklusa.
Radi se o tipičnom hladnoratovskom špijunskom romanu staroga kova – koga to zanima, saznat će niz zgodnih informacija o praćenju i špijuniranju kakvo se poduzimalo prije Google Street Viewa i sigurnosnih kamera. Le Carreove su spisateljske manire ponešto drugačije nego što smo navikli mi u 21. stoljeću (after all, knjiga je objavljena 1974. godine). Naime, London Station potresa interni skandal: stari šef je umro, a naslijedila ga je klika novih igrača. Iza njegove smrti i nekoliko dana prije toga, jedan je agent radio nešto što nije smio – zatekao se u Čehoslovačkoj i skoro tamo zaglavio. Na razbaštinjenom članu Georgeu Smileyu ostalo je pokupiti ostatke i ustanoviti što se zbilja dogodilo.
Radnja se počinje zahuktavati tek u drugoj polovici knjige, što znači da je le Carreu trebalo izrazito dugo da pripremi radnju i setting, na što suvremeni čitatelj možda nije navikao. Isto tako, vrlo je neobično kako radnja počinje i završava jednom izrazito sporednom scenom i likom bez čijeg bi se postojanja radnja bez problema mogla odviti.
Na kraju, moram priznati da sam se izrazito napatila čitajući, osobito u prvoj polovici knjige – što zbog tehničkih poteškoća, što zbog već spomenutog sporog postavljanja settinga i uvođenja likova.
P. S. moje isprike Grafičkom zavodu Hrvatske koji još postoji, ali koliko sam shvatila iz njihove web – stranice, više se ne bave izdavačkom, već samo tiskarskom djelatnošću za različite knjižare. Ako sam u krivu, molim vas da me ispravite, nemam resursa za doznavanje više informacija.
nedjelja, 25.07.2010.
"Simpsoni i filozofija" II.
Uvijek mi se čini da imam više za napisati o knjigama koje su me namučile i/ili koje mi se nisu svidjele, nego o onima koje su me oduševile i s kojima sam se izvrsno zabavila. Posljedica tog paradoksa je moj zaključak kako je doista teže pisati o dobrim stvarima, nego o lošim (to je i naša kolektivna boljka – Hrvati su uvijek bolje kukali nego što su hvalili i pozitivno komunicirati; to objašnjava i činjenicu da je loših vijesti uvijek više nego dobrih).
«Simpsoni i filozofija», naime, spadaju u koš knjiga s kojima sam se namučila. Ipak, nije mi žao što sam je pročitala, jer bih onda vjerojatno propustila misao poput ove:
(William Irwin i J. R. Lombardo: «Simpsoni i aluzija: «Najgori esej svih vremena»»)
Istu tvrdnju za sebe kao čitateljicu mogla bih izreći kod čitanja duhovitih/humorističnih tekstova (ili bolje rečeno humorističnih tekstova koji su duhoviti) – volim kad me moj pisac humorističnih tekstova toliko poštuje kao čitatelja da će izvaliti foru jer zna da ću je ja shvatiti. Zadovoljstvo koje čovjek osjeća kad nešto zna, kao što tvrde ovi autori, doista je neprocjenjivo i neopisivo, pa se stoga doista čudim kako ljudi nisu ovisniji o tom osjećaju i kako to da se ne trude više i bolje znati, ako ništa drugo a ono da bi impresionirali pripadnike suprotnog spola ili… štajaznam, pobijedili u Milijunašu.
Nadalje, prenosim zaključak eseja o licemjerju «Springfildsko licemjerje» autora Jasona Holta:
O licemjerju bi se osim ovog eseja dalo napisati još koješta, i zapravo ne znam gdje bih počela, a da ne nagazim na žulj kakvog licemjera, pa stoga trčećim korakom krećem dalje.
(Jennifer L. McMahon: «Funkcija fikcije: heuristička vrijednost Homera»)
Ovo mi je bilo vrlo zanimljivo: naime, prije par godina sam slušala predavanje Nenada Veličkovića, pisca koji je kod nas vjerojatno najpoznatiji po publicističkom djelu «Viva Sexico», o tome kako se školski udžbenici u našoj regiji (konkretnije u susjednoj BiH) koriste kao izvanredno učinkovito sredstvo za prenošenje nacionalističkih ideja. Pazite, ne udžbenici povijesti ili vjeronauka (koji je tradicionalno vezan uz potporu vlasti), već udžbenici književnosti. Zašto je tome tako?
Što hoće reći? Upravo zato što je umotana u tako privlačan celofan priče koja naoko govori o nekom drugom, a zapravo govori o nama, pouka nekog djela iz književnosti čini se prijemčivijom. No to nije jedina prednost čitanja:
Međutim, autorica se i suprotstavlja filozofkinji Nussbaum, pa kaže da čitanje može i naškoditi čitatelju:
Idući citat me natjerao da se zapitam sljedeće: jesam li ja kukavica? Jesam li ja kao čitatelj(ica) sklonija učiti i stjecati iskustva kroz knjige nego u stvarnom životu? Jesu li svi čitatelji puki promatrači koji se samo žele skloniti od stvarnog života, dok on prolazi pokraj njih?
Na kraju tog eseja, autorica McMahon postavlja vjekovno pitanje «popularno vs. vrijedno»:
(naime, odbaciti nešto samo zato što je popularno uskraćuje nam mogućnost da ono što je društvu važno dobro promotrimo i zaključimo nešto doista bitno)
Konačno, samo u eseju Jamesa M. Wallacea pod naslovom «Marksist (kao Karl, ne Groucho) u Springfieldu» dobivamo kakvu – takvu negativnu kritiku Simpsona, sve ostalo su bili hvalospjevi:
Ono što ja mogu komentirati glede tog citata jest da je pravednije društvo, mir u svijetu i plivajmo s pliskavicama velik zadatak za tražiti od jedne televizijske serije, ma kako dugovječna ili utjecajna ona bila.
subota, 24.07.2010.
"Simpsoni i filozofija" I.
Za «Simpsone i filozofiju» trebalo mi je izrazito puno vremena i mentalne koncentracije (nažalost, u posljednja dva – tri mjeseca koncentracija sigurno nije bila ono čega sam imala u izobilju), jer knjigu čine manje Simpsoni, a više filozofija. Naime, radi se o knjizi eseja koju su uredila tri urednika: William Irwin, Mark T. Conard i Aeon J. Skoble, koji su pozvali nekoliko mislioca i pisaca da na temelju pouka i detalja koje su vidjeli u Simpsonima osmisle esej koji će se labavo vezivati uz Simpsone. Nekima je to uspjelo više, a drugima manje. Neki eseji više laik-friendly, a drugi manje. Kako sam u posljednje vrijeme čitala malo više filozofije nego što je to bio slučaj u drugim fazama mog čitateljskog i privatnog života, mislila sam da će mi ići lakše, međutim – ipak sam ja filozof-laik i priznajem da sam se prilično patila, iako priznajem da «Simpsoni i filozofija» ne bi predstavljali ni upola takvu čitateljsku tlaku osobi koja je vičnija filozofskim promišljanjima.
Što smo, dakle, saznali iz «Simpsona i filozofije»? (a saznali smo doista puno toga – autori eseja, naime, postavljaju pitanja na koja svi želimo čuti odgovore, to su gorući problemi koji muče pojedinca u suvremenom svijetu – o tim pitanjima želimo znati sve što se ima znati, jer svi smo ovisni o traženju odgovora na pitanja o smislu života i načinu na koji treba živjeti).
Prvo, o znanju/stručnosti. Neki dan sam dobila jedan komentar na blog koji je glasio da sam osoba bez kriterija glede čitanja i da mi je važno samo da se nešto zove knjiga. To je istina, ali već sam u nekoliko navrata objašnjavala kako je evoluirala životna filozofija ovog bloga: prvo je zamišljen kao privatno-javni dnevnik čitanja, a zatim sam ustanovila da može ispuniti i neku veću svrhu: rasprava o čitanju među hoi polloi, ako tako hoćete – među običnim ljudima koji, čini mi se, danas sve više imaju dojam kako je čitanje za intelektualce i kako oni kao laici ne smiju čitati i ne smiju razgovarati o knjigama. Ja nastupam iz pozicije amatera, ne književnog kritičara ili stručnjaka za književnu teoriju. Međutim, o znanju u «Simpsonima i filozofiji» piše na vrlo zanimljiv način i Aeon J. Skoble u eseju «Lisa i američki antiintelektualizam». Evo citata:
Čini se da se klatno periodički ljulja: u 1950-ima i ranim 1960-ima vladalo je golemo poštovanje za znanstvenike – u doba kad se naša zemlja natjecala sa Sovjetima u područjima poput istraživanja svemira. Čini se da se u današnje doba klatno odljuljalo na suprotnu stranu, buduće da je stajalište trenutačnog Zeitgeista to da su sva mišljenja podjednako valjana. No, istodobno, izgleda da ljude još uvijek zanima što navodni stručnjaci imaju za reći. Letimičan pogled na televizijske debate ili pisma novinskim uredništvima otkrivaju tu podvojenost. U televizijsku debatu pozvat će nekog stručnjaka zato što će ljude, navodno, zanimati analiza ili mišljenje te osobe. No sudionici rasprave ili članovi publike koji se ne slažu sa stručnjakom tvrdit će da su njihova mišljenja, njihovi stavovi, jednako vrijedni kao i njegovo. Novine će objaviti kolumnu stručnjaka za neko područje čija analiza situacije može biti utemeljenija od one prosječne osobe, no pisma uredništvu onih koji se s njim ne slažu često će se zasnivati na prisutnoj (premda neizrečenoj) pretpostavci da: «Nitko zapravo ništa ne zna» ili da je: «Sve stav osobnog stava, a i moj se računa». Ova posljednja argumentacija osobito je podmukla: zapravo, ako je istina da je sve samo stvar osobnog mišljenja, iz toga bi zapravo slijedilo da je moje mišljenje jednako relevantno kao mišljenje stručnjaka, pa po tome nikakva stručnost zapravo ne bi ni postojala.»
Ah, kako me posrao ovaj komentar! Ili nije? Naime, i ja smatram da je žalosno kad se laici predstavljaju kao stručnjaci – koja je njihova kvalifikacija za to? Međutim, kad bismo dopustili da se samo stručnjaci bave određenim područjem, vjerojatno nikad ne bismo imali nikakve inovacije, nikad ne bi dolazilo do napretka i čovjeku bi zapravo bilo dopušteno da se bavi s izrazito malo stvari. Ja nisam profesionalna krojačica – znači li to da si ne mogu sama zašiti dugme? Nisam niti kuharica po struci, a ipak svakog dana uspijevam održati svoju obitelj na životu jelima koje skuham. Trebam li prestati sa svim tim svakodnevnim aktivnostima samo da bi stručnjaci mogli uživati ugled kojega zaslužuju? Veliku važnost pridajem alternativi: amaterizam je iznjedrio brojne sjajne stvari, pri čemu treba stručnosti pridati značenje koje zaslužuje, a amaterizam dopustiti i njegovati kao svojevrsnu alternativu. Najviše mi se u današnjem svijetu sviđa to što ima bezbroj mogućnosti: moj blog je jedna od tih mogućnosti, a vaš je možda nekakva drugačija. Dopuštam da vam se može ne sviđati ili sviđati, ali u amaterskoj sferi doista je teško raspravljati o stručnosti na bilo koji način.
Sa mnom se slaže i autor eseja o kojem govorimo, pa kaže:
(i sama sam se više puta našla s druge strane ove priče – često su mi se manje upućeni podsmjehivali zbog truda i rada i uvjeravali me u informacije za koje sam s pozicije svoje stručnosti – a ja imam struku i zanimanje – znala da nisu točne. Laički, ni pas s maslom to ne bi pojeo.)
Još jedan zgodan citat:
Sad, imam jedno pitanje za vas. OK, to će vjerojatno biti dva pitanja. Prvo, što vi činite da vas izdvaja od drugih ljudi, tj. po čemu smatrate da ste ostavili trag u svijetu? (činjenica je da se broj nula na ukupnom broju stanovništva samo povećava i da nas je više nego ikad; činjenica jest i da ne mogu svi biti slavni; činjenica je da ljudsko biće teži tome da njegovo postojanje bude smisleno, odnosno da ostavi trag). Drugo, što vi činite da biste uvažili različitost drugih ljudi? (jer činjenica je da svi nešto radimo da bi nas drugi čuli, prepoznali i uvažili; činjenica je i da sve manje ljudi sluša, a sve više ljudi nastoji govoriti)
To be continued…
četvrtak, 22.07.2010.
Paul Heiney: "Mogu li krave silaziti niz stube?"
Ova mi je knjiga dugo stajala na skladištu jer – istini za volju – na površno prelistavanje činila mi se pomalo djetinjastom. Iako sam kao klinka voljela čitati ilustrirane enciklopedije, mislila sam da sam prerasla informacije za one koji žele znati više. Ipak, čini se da nije baš tako, jer sam «Mogu li krave silaziti niz stube?» pročitala halapljivo i s velikim apetitom.
Jeste li ikad čuli za Science Line? Radi se o sada već sedam godina ugašenom projektu britanske vlade kojem je cilj bio na jednostavan način poučiti mlade o zanimljivim pitanjima na koja nigdje drugdje nisu mogli naći odgovore. Po mom mišljenju – izvrsna ideja.
Projekt je, kako već rekoh, ugašen, ali je urednik ove knjige probrao kroz više od 16 000 pitanja i izabrao ona najzanimljivija, s najzanimljivijim odgovorima. Ja sam specijalno za vas napravila daljnju selekciju po kriteriju subjektivnog dojma, pa ćemo vidjeti o čemu se tu točno radi.
Knjiga je podijeljena na nekoliko dijelova – pitanja koja se tiču svemira, životinja, ljudskog organizma, kuće i kućanstva i rubrika «razno». Naprimjer, ako ste se ikad pitali što je bilo prvo – kokoš ili jaje, prema znanstvenicima koje je konzultirao Science Line – odgovor je nedvojbeno: jaje.
Zašto su pingvini crnobijeli?
Zašto psi mašu repom?
Vjerojatno ste primijetili da postoje dva načina mahanja repom: oklijevajuće i pokorno. Pas vam pristupa oklijevajuće mašući repom, a nakon što vas onjuši, zamjenjuje ga naklonjenijim mahanjem.»
Nešto što još nisam znala o mačkama – ponekad se ipak ne dočekaju na noge.
Slučajno sam baš jučer čula pitanje o tome zalijepi li se pauk u vlastitu mrežu ako ga bacite na nju.
Saznala sam i kako krijesnice svijetle.
(to me natjeralo i na razmišljanje o korijenu riječi – lux=svjetlo; Lucifer bi u tom slučaju bio onaj koji donosi svjetlo, pa se kršćanski Sotona u tom slučaju može poistovjetiti s Prometejem iz grčke mitologije koji je ljudima donio vatru)
Zanimljiv mi je bio i odgovor na pitanje osjećaju li biljke bol, jer je bacio novo svjetlo na sve ono u što se kunu brojni vegani i vegetarijanci.
Odlična stvar u knjizi je i izračun ekonomske vrijednosti ljudskog tijela zbrajanjem tržišne vrijednosti svakog pojedinog kemijskog elementa koji ga čine – knjiga kaže kako bi ona iznosila oko 652 funte odnosno oko 5500 kuna po današnjem tečaju.
O trovanju vodom još nisam čula, ali nakon što sam se malo dodatno informirala, čula sam za događaj od prije otprilike dvije godine kada je jedna djevojka umrla od pijenja previše vode radi natječaja za Wii (glupe li smrti!). Evo što naša knjižica kaže o tome:
Moguća je i smrt od nesanice, a službeni svjetski rekord u budnosti je 264 sata, jedanaest dana, kojega je postavio davne 1964. godine sedamnaestogodišnji student Randy Gardner. On nije imao (trajnih) negativnih posljedica od nesanice, ali on i ostali ispitanici su patili od gubitka koncentracije, motivacije i percepcije.
Inače, treptaji oka ne služe samo radi ovlaživanja očne jabučice…
Savjet kad idući put budete pojeli nešto doista ljuto – nema smisla pokušavati piti vodu, jer alkaloid imenom kapsaicin koji daje ljutinu npr. ljutim papričicama nije topljiv u vodi, već u mastima – stoga ako ste se «naljutili», pokušajte piti mlijeko ili jogurt jer oboje sadrže masti u kojima će se kapsaicin otapati.
Postoji i nova teorija glede uzroka zijevanja:
Zašto žudimo za čokoladom?
Najzad (ajme, koliko dugo nisam koristila riječ «najzad), nešto o škakljanju, zapravo o fenomenu koji sam i sama primijetila pod stare dane, i škakljajući vas pozdravljam.
srijeda, 21.07.2010.
Deset malih Afroamerikanaca
U međuvremenu mi je objavljen još jedan upis na Rozojkozi, u kojem govorim o mojoj strasti prema krimićima i prema Agathi Christie – točnije, pisala sam o njezinom romanu «Deset malih crnaca», jednom od najpopularnijih bestselera sa 100 milijuna prodanih primjeraka i velikim brojem izdanja.
Deset malih Afroamerikanaca
utorak, 20.07.2010.
Richard Morgan: "Digitalni ugljik"
Čovjek može sve što hoće. Sky is the limit. Tako ja razmišljam u životu i o životu. Što znači: što mene kao osobu sprječava da iz ovih stopa dam otkaz, nazujem planinarske šuze i uputim se na Himalaju? Ništa. Ako hoću, mogu preplivati Atlantski ocean ili postati časna sestra. Ili pročitati rasni SF – roman, iako mi neki ljudi ponekad vole reći kako nisam dovoljno kompetentna da bih čitala SF.
Nažalost, valja reći da ja doista nisam velika ljubiteljica klasičnog SF – a (ili onoga što ja zamišljam kao klasični SF s puno detalja o svemirskim pucačinama i nerazumljivim pojedinostima o tehnološkim dostignućima nepoznatima našim suvremenicima). Ipak, čula sam puno riječi hvale o romanu «Digitalni ugljik» Richarda Morgana i odlučila sam pokušati.
Pravi čitatelj SF – a, kao što sam čitala u jednoj online – kolumni (čak sam je linkala ovdje prije otprilike godinu dana, ali se više ne mogu sjetiti o čemu se radi i tko je autor, iako sam prilično sigurna da se radi o autorici), pripovijedanju o drugim svjetovima, drugačijem načinu života i drugačijim oblicima života prepušta se s blagim prihvaćanjem i bez pitanja. Sa mnom to ide malo teže: zamislimo svijet na kojemu je svaku osobu zajedno s njezinom osobnošću moguće pretvoriti u digitalni zapis i spremiti je na određeni spremnik. OK, zamislili smo to. A sad zamislimo kako digitalizirane osobe mogu mijenjati tijela, kupovati ih i prodavati, postižući tako besmrtnost. OK, i to smo zamislili… ali ček, ček samo malo! Otprilike tako to ide kod mene. Bilo mi je strašno teško pohvatati konce pa sam na trenutke imala dojam kako je Richardu Morganu sve to tako kristalno jasno u njegovoj glavi da je arogantno pretpostavio da je i nama to jednako tako jasno, pa se nije niti potrudio pobliže objašnjavati (nakon pročitane knjige ipak dopuštam kako je moguće da je jednostavno htio određena objašnjenja prepustiti mašti čitatelja). U svakom slučaju, s tehnološkim dostignućima u «Digitalnom ugljiku» sam se najviše borila, ne dolazi mi prirodno čitanje SF – a, što ću.
Ono što mi se jest svidjelo: Takeshi Lev Kovacs, glavni junak. Dolazi na Zemlju kao digitalni zapis i dobiva tijelo da bi istražio navodno samoubojstvo jednog uglednika. Naravno, bogat kakav jest, uglednik je uz pomoć digitalne pohrane svoju osobnost preselio u novo tijelo i novog klona, pa nakon (samo)ubojstva zapravo i nije mrtav nego živ (iako ne zna što se s njegovim bivšim tijelom događalo u posljednjih 48 sati prije smrti). Policija se ne zamara istraživanjem smrti žive osobe, pa njegovom dramatiziranju ne pridaje veliko značenje. Takeshi Kovacs je taman onoliko zločesti privatni detektiv kakvog volimo vidjeti na stranicama knjige: bivši Poslanik (nešto kao marinci/specijalci kombinirano s plaćenim ubojicama) koji voli žene, opak je i dobro podnosi bol – upravo je lik s kakvim vjerujemo da se zabavno družiti.
Nadalje, ako ogolimo sva tehnološka dostignuća (bez kojih, istini za volju, pola zapleta ne bi bilo niti moguće), ovo je krimić. A ja znam krimiće, kužim krimiće i volim krimiće. «Svijet budućnosti u «Digitalnom ugljiku» Richarda Morgana okrutna je ekstrapolacija globalizacije, ali u osnovi to je klasičan noir krimić.» (eto vidite!) Inače, bit će snimljen i film, pa ako vam se ne žuri s čitanjem, mogli biste zakasniti.
Naravno, iz knjige sam iščupala i par zanimljivih opažanja iz kojih biste mogli vidjeti o kakvom se glavnom liku radi, a i o tome što «okrutna ekstrapolacija globalizacije» točno znači. Evo nešto o šopingu:
«Gledaj», rekla mi je jednog dana u kafiću u Millsportu. «Kupovinu – stvarnu, fizičku kupovinu – bilo je moguće ukinuti prije više stoljeća da su to stvarno željeli.»
«Tko da je želio?»
«Ljudi. Društvo.» Nestrpljivo je odmahnula rukom. «Bilo tko. Već je tada to bilo ostvarivo. Naručivanje poštom, virtualni trgovački centri, sustavi za automatsku naplatu. To je odavno moguće, no nikad se nije dogodilo. Što ti to govori?»
Kao dvadesetdvogodišnjem marincu unovačenom iz uličnih bandi Nove Pešte, nije mi govorilo ništa. Carlyle je shvatila moj prazni pogled i uzdahnula.
«Govori ti da ljudi vole kupovinu. Da ona zadovoljava temeljnu potrebu za stjecanjem na genetičkoj razini. Nešto što smo naslijedili od svojih predaka, lovaca-skupljača. Naravno, postoji automatska maloprodaja osnovnih namirnica, sustavi za mehaničku distribuciju hrane marginaliziranim i siromašnim pripadnicima društva. Ali istodobno cvjetaju trgovački centri i specijalizirane tržnice hrane i robe na koje moraš fizički otići. A zašto bi ljudi to željeli ako u tome ne uživaju?»
Vjerojatno sam slegnuo ramenima, čuvajući svoj mladenački hladnokrvni stav.
«Kupovina predstavlja tjelesnu interakciju, vježbu sposobnosti donošenja odluka, zadovoljenje želje za stjecanjem te impuls za daljnje stjecanje, nagon za izviđanjem. Kad bolje razmisliš, to je tako temeljno, jebeno ljudski. Moraš to naučiti voljeti, Tak. Hoću reći, možeš preletjeti cijeli arhipelag u hoverkraftu i niti se ne smočiti. No to ne umanjuje jednostavni užitak plivanja, zar ne? Nauči kupovati dobro, Tak. Budi fleksibilan. Uživaj u nesigurnosti.»
Kako je naš glavni junak bio u mogućnosti mijenjanja tijela, tako je mogao doći i do vrlo zanimljivih zaključaka o bivanju ženom i bivanju muškarcem (a u tim promišljanjima vas pozdravljam):
petak, 16.07.2010.
Vijesti iz (blogo)sfere književnosti
Kako već rekoh pred koji dan, prošli tjedan i tjedan prije toga su mi bili prava ludnica od štrebanja i drugih zabavnih aktivnosti, ali sam ipak uspjela pročitati i koje slovo. Jedno od tih slova napisali su i naši vrli blogeri linkove na čije blogove vam prenosim u ovom postu (neki od njih su objavljeni i nekoliko dana ranije pa će biti zgodno podsjetiti se što naši blogeri kažu o knjigama, a vjerujem da će biti zanimljivo i onima koji su te postove iz nekog razloga propustili).
U prvom redu tu je Pero Panonski, ogorčen kao i uvijek na situaciju u Hrvatskoj u svom postu «Hrvatska patnja se nastavlja. Pa dokle?», ovaj put glede (re)izbora Hloverke Novak-Srzić na mjesto v. d. direktorice Programa HRT – a. Međutim, kao što rekoh i Peri u komentarima, osobno mi je najzanimljiviji bio odlomak njegovog posta u kojemu preporučuje knjige koje je čitao ZA VRIJEME ISPITNIH ROKOVA. Čudo probuđene žudnje za knjigama za vrijeme ispitnih rokova je fenomen koji je i mene ponekad uhvatio nespremnu, tako da će se i brojni drugi studenti (i ostali koji poput mene uče jer žele «znati više», a ne radi ispita) moći poistovjetiti s Perom i sa mnom. Da ne duljim, evo linka:
Hrvatska patnja se nastavlja. Pa dokle?
Nadalje, za Rudarku je došlo ono vrijeme u godini kad se o(d)prašuje kućna biblioteka. Bilo je tu riječi o knjigama iz kiosk-naklade (o čijoj upitnoj kvaliteti i ja imam koju misao: naime, kupila sam one lektire iz Jutarnjeg, za zlu ne trebalo. Na hrptu br. 19 stoji: «Jack London: Otok s blagom/Dr. Jekyll i gospodin Hyde». Iole upućeniji će znati kako je autor spomenutih knjiga Robert Louis Stevenson, a ne Jack London, no greška je tu, zauvijek zabilježena za nadolazeće generacije), o današnjoj kiosk-nakladi čija se cijena spustila na zamamne 3 kune, a sve samo da bi prevareni kupac ustanovio da se radi o mekoukoričenim brošuricama od jedva nekoliko stranica. Zadnje za što sam čula jest da će u četiri sveska izaći «Muškarci koji mrze žene» Stiega Larssona i moram vam reći da mi se to uopće ne sviđa, sve da cijena i jest četverostruko niža. Ono što Rudarka još kaže možete pročitati na linku dolje.
Books...
Istim je fenomenom zgrožena i Elektronegativka, u postu «Kako je supermarket ubio knjigu». Ona se pak usmjerila na kvalitetu štiva, a ne izdanja – jer što? Jeftine knjige omogućile su gotovo svakoj šuši da nešto i objavi i da se to i proda (jer kako ne biste kupili nešto jeftino? Radije jeftino nego dobro!) Ona postavlja i dobro pitanje na koje sama nisam uspjela odgovoriti: kako u toj šumi tiskanih izdanja pronaći nešto doista dobro, nešto vrijedno čitanja, a da čovjek ne mora gubiti vrijeme kaskajući kroz gomile papirnatog smeća? Nažalost, vrlo teško, rekla bih kao zaključak prije linka.
Kako je supermarket ubio knjigu
Na kraju, moram vam priznati kako otkad mi je formalno počelo ljeto, planiram staviti tekst o preporukama «knjiga za plažu». Nažalost, blogerica Zrinsko pismo me totalno pošprdala svojim satiričnim postom «Knjiga za plažu». Blogerica se naime gnuša ljudi koji je pitaju da im preporuči neko ekstralagano štivo za čitanje na godišnjem, jer ako ljudi ne čitaju tijekom godine, jedna knjiga tijekom godišnjeg im sigurno neće stići unaprijediti poglede na svijet. Blogericu takvi ljudi izrazito živciraju i čak na kraju posta preporučuje kako ih otpiliti. U svakom slučaju, ja ipak mislim da ću nabaciti nekoliko ljetnih preporuka za čitanje (za zlu ne trebalo) za one koji čitaju i tijekom godine, ali sad imaju nešto više vremena za malo veće čitateljske projekte koje su odgađali. Post blogerice Zrinsko pismo ipak pročitajte, za umrijeti je!
Knjiga za plažu
srijeda, 14.07.2010.
Imogen Edwards-Jones i njezini anonimni izvori: "Pop Babilon"
Podnaslovljen kao «Njuškanje po tajnama svijeta pop-glazbe», ova knjiga vam govori ono što ste i mislili da govori kad ste vidjeli korice – to je nešto o čemu doista ne želite čitati. Naime, Imogen Edwards-Jones je napravila karijeru od toga da kao menadžerica jednog luksuznog hotela u Londonu trača svoje goste iz svijeta estrade, kako u «Modnom Babilonu» tako i u «Pop Babilonu». Ili, bolje rečeno, radi se o fikciji čije korice odaju dojam da je njihova autorica prikupila originalna svjedočanstva onih koji plivaju u glazbenim vodama.
U središtu je radnje sredovječni agent pop – zvijezda koji odluči malo aktivnije raditi na oblikovanju ukusa slušateljstva pa oformi boy bend (a sve u nadi da će jednog dana stajati rame uz rame sa Simonom Cowellom iz «X-factora»). Naravno da vi kao i ja znate kako je trajanje boy bendova ograničeno rokom (kao i trajanje girl bendova, for that matter) i već znamo da je njegovo nastojanje osuđeno na raniju ili kasniju propast. Znamo da je Michael Jackson bio pomalo uvrnut dok je bio živ (ili bismo to garantirano zaključili kad bismo iole razmišljali o njemu), pa nam Imogen ni po tom pitanju nije otkrila toplu vodu. Znamo i da barem polovica članova boy benda ne zna pjevati, samo dobro izgleda (ponekad popušimo tu foru, pogotovo dok smo još curice, no to nije za zamjeriti, jer svakoj je šiparici potreban idol s estrade čiji bi poster u prirodnoj veličini žvalila do iznemoglosti).
Stoga me zapravo ne čudi što mi je ova knjiga stajala na polici dok se nije raskvasila, ili dok se moj mozak nije raskvasio do te mjere da sam je bila sposobna pročitati. Preporučujem ukoliko žudite za životom pod svjetlima pozornice – morate znati kako djeluje kokain, kako se ne navući za crack i koliko ćete ludih do ogavnih seksualnih fantazija raznih zvijezda i glazbenih producenata morati ispuniti da biste dohvatili svojih pet minuta slave.
utorak, 13.07.2010.
Još jedna Bookoza, s malim zakašnjenjem
Kako sam prošli tjedan bila zaokupljena štrebanjem, tako sam glede knjiga i drugih vlastitih zanimacija totalno nabacila grbu (nešto sam ipak uspjela pročitati, mahom postove drugih blogera, ali o tome nešto kasnije).
Ipak, napisala sam blog-kolumnu za Rozukozu, o zbilja mind-blowing knjizi pod naslovom «Uvod u fiziku katastrofe» mlade američke autorice Marishe Pessl.
Marisha Pessl: «Uvod u fiziku katastrofe»
subota, 03.07.2010.
Josh Bazell: "Brži od smrti"
Jesam li vam ikad rekla koliko volim kad netko napiše uspješan prvijenac? Josh Bazell je svojim romanom "Brži od smrti" uspio napraviti upravo to: radi se o odličnom mješancu između krimića, trilera i medicinskog priručnika koji možete čitati lagano kao vodu piti.
Glavni lik je šarmantni liječnik – dijagnostičar (poput doktora Housea) koji radi u jednoj bolnici na Manhattanu. Njegovo ime je Pietro Brnwa, ali ga mafijaški krugovi znaju kao profesionalnog ubojicu koji operira pod imenom Medvjeđa Šapa. Od mladosti je bio usmjeren na mafijaško podzemlje i specijalizirao se za različite poslove za đavoljeg odvjetnika Davida Locana s čijim je sinom Adamom Pietro išao u koledž. Međutim, od takvih je aktivnosti morao pobjeći i postao je liječnik. Međutim, jasno je da svakog lika koji vuče prtljagu iz prošlosti njegova prtljaga mora jednog dana sustići i to se dogodilo i Pietru, odnosno Medvjeđoj Šapi.
Knjiga obiluje mračnim i nemarnim humorom, a dio dosjetki se, što je pomalo zanemareno i nedovoljno iskorišteno u suvremenim bestselerima, izdvojen u fusnotama, tako se možete cerekati gotovo na svakoj stranici.
Jedna zanimljivost iz ovog romana: znate li zašto sedam patuljaka zvižde dok se u koloni vraćaju iz rudnika? Linija je otvorena od ovog časa za sve vas koji se žele okušati u pogađanju.
četvrtak, 01.07.2010.
Milana Vuković Runjić: "Demoni i novinari"
Milana Vuković Runjić, poznata (bivša?) kolumnistica seks – kolumne i novinarka, da ne spominjemo pjesnikinja i prozaistica, izbacila je ove godine novi naslov pod nazivom «Demoni i novinari» (istinita priča o redakciji u recesiji). Njezina izdavačka kuća, Vuković&Runjić, inače mi je jedna od dražih u Hrvatskoj, sa svojim vilin – konjicem kao zaštitnim znakom, jer su izdali mnoge meni drage pisce o kojima sam i pisala na ovom blogu kroz protekle dvije godine; primjerice, oni izdaju Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, nešto Gabriela Garcie Marqueza, Salmana Rushdieja i Dubravke Ugrešić. Mislim da sam prije i čitala nešto iz autorske sfere Milane Vuković Runjić (osim kolumne, dakako), ali nije mi se urezalo u pamćenje.
Ova knjiga pomalo podsjeća na Araličine romane s ključem. Pogodite koje su dnevne novine «Jutarnja zvijezda» (u kojima radi glavna junakinja M., godina: 39), a koji tjednik se zove «Global» u istinitoj priči Milane Vuković Runjić. Pogodite tko je Vladimir Pinkić – Pinki. Možete li si uopće zamisliti takvu osobu? Na hrvatskom novinarskom nebu? Kad bi čovjek prekopao po suradnicima Milane Vuković Runjić u Jutarnjem listu, sigurno bi dobio spoznaju tko su ti likovi koje spominje u svojoj priči. No to je vjerojatno i bila namjera, pa nemam neku stvarnu kritiku na to. Ali imam na priču, koja ustvari i nije priča već je naklapanje koje možemo čuti na ulici – već smo davno ustvrdili kako mediji danas stvaraju javno mnijenje i kako ono o čemu novinari nisu davili u svakom slobodnom ćošku medijskog prostora kao da se i nije dogodilo (primjerice, gorivo je ponovno užasavajuće skupo ako niste primijetili – ja jesam jer sam u proteklih tjedan dana dvaput bila na benzi – ali kako ne vidim da su se novinari sjatili pisati o tome, nitko se ne žali na to kako je ponovno relativno blizu «psihološkoj granici» od deset kuna po litri).
Dakle, ono što je boljka i ostalih hrvatskih pisaca, zarazilo je i Milanu Vuković Runjić – neprestano se referira na ono što je pročitala i ono što je gledala, slušala ili saznala – i neprestano nam govori jedne te iste poznate stvari koje nam svima izlaze na uši, a sve pod krinkom hrvatske općedruštvene demonologije. Naime, ona postavlja tezu kako su novinari demoni, nekakva mitološka bića različitih vrsta i provenijencija. Nažalost, s tom tezom nije daleko odmakla i nije je razradila, već se pridružila općenitoj hrvatskoj kuknjavi kako ništa ne valja, kako smo u banani i kako smo mi osobno (dakle, individua koja govori) bolji od svih ostalih i mora da nam je svijet na tome zavidan kad je razvidno da nikako ne uspijevamo u životu. Upravo iz ove knjige Milane Vuković Runjić pokupit ću naziv «bacači žuči» - to su najglasniji žalobnici i kukači protiv svega i svačega. To je velika greška i moram priznati da i sama svako malo zapadnem u isti blues, ali nastojim to ne činiti prečesto jer inače se pogubim i zaboravim raditi stvari koje zapravo volim i u kojima uživam unatoč tome što nisu blagotvorne po moj novčanik: čitanje, pisanje ovog bloga, kuhanje, druženje s dragim ljudima, studiranje i učenje.
U biti, tražim pisca u Hrvatskoj koji je sposoban primjetiti nešto novo, nešto što sama već nisam primjetila, tako da nakon pročitane knjige mogu reći – «Vidi zbilja, doista je tako kao što taj čovjek/ta žena tvrdi!» Međutim, dopuštam ipak da ni Milana Vuković Runjić niti ja ne možemo pobjeći iz miljea kojemu pripadamo i da je jasno da je meni Milana Vuković Runjić dosadna kao ne znam ni ja što kad govori o stvarima koje znam i koje je jasno da znam kad dijelimo geografsku sudbinu. Možda bi nekoj Akiko iz Japana bilo ludnica zanimljivo čitati o tome što piše M. V. R. jer joj je to živa egzotika, tko zna.
Kuknjava u «Demonima i novinarima» počinje već od prve stranice, kad naša navodno imaginarna M., novinarka i spisateljica, započinje drviti o tome kako je teško pisati na hrvatskoj jeziku:
(BTW, ne vidim što je to toliko grozno u masturbaciji da je pisanje na hrvatskom jeziku tek malo manje grozno od toga. Radi se o prirodnom nagonu i čujem da mnogi ljudi gore navedenu radnju upražnjavaju kad god im već dođe. Ne bih dalje razrađivala ovu misao, ako nemate ništa protiv, pomalo sam stidljiva.)
Nadalje, iz mnogih primjera u ovoj knjizi razvidno je da novinari nastoje pogoditi koji je ukus što većeg broja ljudi – tako da pišu upravo o temama koje zanimaju što širi krug čitatelja – pa onda namjerno ili nenamjerno snižavaju kriterije glede tema o kojima bi se moglo pisati.
Ne znam kako vama, ali meni je pomalo uvredljivo da jedan vlasnik novina misli o ženama da jedino vole štikle i grudnjake. To možda on voli na ženama, ali ako si žene dopuste da se svedu samo na sise u grudnjacima i stopala u štiklama (može i obrnuto, ako ste nekonvencionalna žena: stopala u grudnjacima i sise u štiklama), onda će i imati novine kakve zaslužuju: plitke, neinformativne i bezvrijedne. Kakve, uostalom, po mom mišljenju i imaju ovih dana.
Problematiku odnosa društva prema muškarcima i ženama pokušala je Milana Vuković Runjić ilustrirati još jednim primjerom, mada i nakon višekratnog čitanja odlomka nisam sigurna kako je taj primjer odlučila obojiti – feministički ili šovinistički. Pomozite mi u tome (no za svaku sigurnost bi valjalo pročitati knjigu jer uvijek postoji bojazan da ću citiranjem izvučenog odlomka malo izbaciti ideju iz konteksta).
Milana Vuković Runjić me, doduše, podsjetila na jednu zgodu od prošle godine pa sam i sama stala i zapitala se: da, zbilja, što se to dogodilo s ostavkom bivšeg premijera?
U tom smislu ova knjiga ima jedan i pol plus kod mene – danas je još uvijek blago aktualna, a sutra može predstavljati kroniku jednog društvenog trenutka u Hrvatskoj pa time pretpostavljam da ispunjava neku društvenu svrhu. Ona polovica plusa joj je za to što me pecnula – podsjetila me da sam i sama žrtva medijskih napisa za jednokratnu upotrebu: godinu dana kasnije ja se više ne mogu niti sjetiti niti razmišljati o tome da je Ivo Sanader onako drsko otišao s trona. Danas su neke druge vijesti na tapeti, a sutra će već biti neke treće. To je pomalo bljak, jer svi ljudi i svi događaji traju maksimalno pet minuta. A novine žive od promjena.
Druga polovica plusa joj se sastoji u tome što je priznala da novine kao medij doživljavaju svoju dugotrajnu i mukotrpnu smrt, što sam im i ja predvidjela. Počelo se događati prvo da su zastarjele, da ljudi nemaju novca da ih kupuju i da je čitatelj izgubio povjerenje u novine kao medij, što je po mom mišljenju najveća greška koju su uprave tiskanih medija mogle počiniti.
Dotakla se Milana Vuković Runjić i kiosk – naklade, pa kaže:
S ovim se ne mogu ne složiti: ljudi su danas više nego ikad željni normalnih stvari. Kina, kazališta, dobre knjige. Cvijeća i povrća u vrtu, voćnjaka, pčelinjaka. Kuhinje, radionice. Dan za danom srećem ljude koji nastoje pobjeći od ogavne svakodnevice – oni manje inspirirani u kladionice i kafiće, a oni s kreativnom žicom u kreativne pothvate gdje ih stvari svijet ne može dotaknuti.
(BTW, valja mi zaključiti kako se Milana Vuković Runjić poboljšava od početka do kraja knjige. Ili se ja navikavam, tko zna.)
Za kraj, evo što autorica misli o tome kakve su zapravo novine danas, a onda i kakav je svijet u kojem živimo.
