Za «Simpsone i filozofiju» trebalo mi je izrazito puno vremena i mentalne koncentracije (nažalost, u posljednja dva – tri mjeseca koncentracija sigurno nije bila ono čega sam imala u izobilju), jer knjigu čine manje Simpsoni, a više filozofija. Naime, radi se o knjizi eseja koju su uredila tri urednika: William Irwin, Mark T. Conard i Aeon J. Skoble, koji su pozvali nekoliko mislioca i pisaca da na temelju pouka i detalja koje su vidjeli u Simpsonima osmisle esej koji će se labavo vezivati uz Simpsone. Nekima je to uspjelo više, a drugima manje. Neki eseji više laik-friendly, a drugi manje. Kako sam u posljednje vrijeme čitala malo više filozofije nego što je to bio slučaj u drugim fazama mog čitateljskog i privatnog života, mislila sam da će mi ići lakše, međutim – ipak sam ja filozof-laik i priznajem da sam se prilično patila, iako priznajem da «Simpsoni i filozofija» ne bi predstavljali ni upola takvu čitateljsku tlaku osobi koja je vičnija filozofskim promišljanjima.
Što smo, dakle, saznali iz «Simpsona i filozofije»? (a saznali smo doista puno toga – autori eseja, naime, postavljaju pitanja na koja svi želimo čuti odgovore, to su gorući problemi koji muče pojedinca u suvremenom svijetu – o tim pitanjima želimo znati sve što se ima znati, jer svi smo ovisni o traženju odgovora na pitanja o smislu života i načinu na koji treba živjeti).
Prvo, o znanju/stručnosti. Neki dan sam dobila jedan komentar na blog koji je glasio da sam osoba bez kriterija glede čitanja i da mi je važno samo da se nešto zove knjiga. To je istina, ali već sam u nekoliko navrata objašnjavala kako je evoluirala životna filozofija ovog bloga: prvo je zamišljen kao privatno-javni dnevnik čitanja, a zatim sam ustanovila da može ispuniti i neku veću svrhu: rasprava o čitanju među hoi polloi, ako tako hoćete – među običnim ljudima koji, čini mi se, danas sve više imaju dojam kako je čitanje za intelektualce i kako oni kao laici ne smiju čitati i ne smiju razgovarati o knjigama. Ja nastupam iz pozicije amatera, ne književnog kritičara ili stručnjaka za književnu teoriju. Međutim, o znanju u «Simpsonima i filozofiji» piše na vrlo zanimljiv način i Aeon J. Skoble u eseju «Lisa i američki antiintelektualizam». Evo citata:
«Tako ja, primjerice, mogu dati težinu svom argumentu navodeći nekog stručnjaka koji se sa mnom slaže, no ako se ne slaže, mogu reći: «Što taj zna?» ili: «I ja imam pravo na svoje mišljenje.» Čudno, ali antiintelektualizam primjećujemo i među intelektualcima. Tako je danas, primjerice, na mnogim sveučilištima, i među studentima i nastavnicima, uloga klasičnih djela, kao i humanističkih disciplina općenito, u velikoj mjeri izgubila na snazi. Očito se ide u smjeru razvoja programa «osposobljavanja za struku» i stavljanja naglaska na «relevantnost»; dok se tradicionalne humanističke discipline smatraju luksuzom ili dobrodošlim dodatkom, ali ne i istinski nužnim dijelom fakultetskog obrazovanja. U najboljem slučaju, na njih se gleda kao na sredstvo za razvoj «vještina koje imaju svoju primjenu», poput sastavljanja tekstova ili sposobnosti kritičkog mišljenja.
Čini se da se klatno periodički ljulja: u 1950-ima i ranim 1960-ima vladalo je golemo poštovanje za znanstvenike – u doba kad se naša zemlja natjecala sa Sovjetima u područjima poput istraživanja svemira. Čini se da se u današnje doba klatno odljuljalo na suprotnu stranu, buduće da je stajalište trenutačnog Zeitgeista to da su sva mišljenja podjednako valjana. No, istodobno, izgleda da ljude još uvijek zanima što navodni stručnjaci imaju za reći. Letimičan pogled na televizijske debate ili pisma novinskim uredništvima otkrivaju tu podvojenost. U televizijsku debatu pozvat će nekog stručnjaka zato što će ljude, navodno, zanimati analiza ili mišljenje te osobe. No sudionici rasprave ili članovi publike koji se ne slažu sa stručnjakom tvrdit će da su njihova mišljenja, njihovi stavovi, jednako vrijedni kao i njegovo. Novine će objaviti kolumnu stručnjaka za neko područje čija analiza situacije može biti utemeljenija od one prosječne osobe, no pisma uredništvu onih koji se s njim ne slažu često će se zasnivati na prisutnoj (premda neizrečenoj) pretpostavci da: «Nitko zapravo ništa ne zna» ili da je: «Sve stav osobnog stava, a i moj se računa». Ova posljednja argumentacija osobito je podmukla: zapravo, ako je istina da je sve samo stvar osobnog mišljenja, iz toga bi zapravo slijedilo da je moje mišljenje jednako relevantno kao mišljenje stručnjaka, pa po tome nikakva stručnost zapravo ne bi ni postojala.»
Ah, kako me posrao ovaj komentar! Ili nije? Naime, i ja smatram da je žalosno kad se laici predstavljaju kao stručnjaci – koja je njihova kvalifikacija za to? Međutim, kad bismo dopustili da se samo stručnjaci bave određenim područjem, vjerojatno nikad ne bismo imali nikakve inovacije, nikad ne bi dolazilo do napretka i čovjeku bi zapravo bilo dopušteno da se bavi s izrazito malo stvari. Ja nisam profesionalna krojačica – znači li to da si ne mogu sama zašiti dugme? Nisam niti kuharica po struci, a ipak svakog dana uspijevam održati svoju obitelj na životu jelima koje skuham. Trebam li prestati sa svim tim svakodnevnim aktivnostima samo da bi stručnjaci mogli uživati ugled kojega zaslužuju? Veliku važnost pridajem alternativi: amaterizam je iznjedrio brojne sjajne stvari, pri čemu treba stručnosti pridati značenje koje zaslužuje, a amaterizam dopustiti i njegovati kao svojevrsnu alternativu. Najviše mi se u današnjem svijetu sviđa to što ima bezbroj mogućnosti: moj blog je jedna od tih mogućnosti, a vaš je možda nekakva drugačija. Dopuštam da vam se može ne sviđati ili sviđati, ali u amaterskoj sferi doista je teško raspravljati o stručnosti na bilo koji način.
Sa mnom se slaže i autor eseja o kojem govorimo, pa kaže:
«Oni koji veličaju običnog čovjeka ne bi pri tome trebali omalovažavati uspjehe obrazovanih. Imati takav pristup isto je što i braniti Homerovo pravo da živi kao glupan kritizirajući Lisu što je pametna. To nije mudro, ni za razvoj nacije ni za pojedinca.»
(i sama sam se više puta našla s druge strane ove priče – često su mi se manje upućeni podsmjehivali zbog truda i rada i uvjeravali me u informacije za koje sam s pozicije svoje stručnosti – a ja imam struku i zanimanje – znala da nisu točne. Laički, ni pas s maslom to ne bi pojeo.)
Još jedan zgodan citat:
«U svijetu rastuće birokratiziranosti i preopterećenosti informacijama i samima nam prijeti prigušivanje glasova. U modernom svijetu velik izazov i za Istok i Zapad leži u tome da se dokuči kako možemo, uz kritički odmak, uvažavati projekte jedni drugih, trudeći se da se svi glasovi čuju. Više od toga da budemo tolerantni, mi moramo slušati. U protivnom će se još više ljudi, poput Maggie Simpson, osjećati izostavljenima iz društva i okrenuti se destruktivnijim načinima komunikacije. A u stvarnom svijetu ne oporavljamo se svi tako lako.»
Sad, imam jedno pitanje za vas. OK, to će vjerojatno biti dva pitanja. Prvo, što vi činite da vas izdvaja od drugih ljudi, tj. po čemu smatrate da ste ostavili trag u svijetu? (činjenica je da se broj nula na ukupnom broju stanovništva samo povećava i da nas je više nego ikad; činjenica jest i da ne mogu svi biti slavni; činjenica je da ljudsko biće teži tome da njegovo postojanje bude smisleno, odnosno da ostavi trag). Drugo, što vi činite da biste uvažili različitost drugih ljudi? (jer činjenica je da svi nešto radimo da bi nas drugi čuli, prepoznali i uvažili; činjenica je i da sve manje ljudi sluša, a sve više ljudi nastoji govoriti)