Čovjek može sve što hoće. Sky is the limit. Tako ja razmišljam u životu i o životu. Što znači: što mene kao osobu sprječava da iz ovih stopa dam otkaz, nazujem planinarske šuze i uputim se na Himalaju? Ništa. Ako hoću, mogu preplivati Atlantski ocean ili postati časna sestra. Ili pročitati rasni SF – roman, iako mi neki ljudi ponekad vole reći kako nisam dovoljno kompetentna da bih čitala SF.
Nažalost, valja reći da ja doista nisam velika ljubiteljica klasičnog SF – a (ili onoga što ja zamišljam kao klasični SF s puno detalja o svemirskim pucačinama i nerazumljivim pojedinostima o tehnološkim dostignućima nepoznatima našim suvremenicima). Ipak, čula sam puno riječi hvale o romanu «Digitalni ugljik» Richarda Morgana i odlučila sam pokušati.
Pravi čitatelj SF – a, kao što sam čitala u jednoj online – kolumni (čak sam je linkala ovdje prije otprilike godinu dana, ali se više ne mogu sjetiti o čemu se radi i tko je autor, iako sam prilično sigurna da se radi o autorici), pripovijedanju o drugim svjetovima, drugačijem načinu života i drugačijim oblicima života prepušta se s blagim prihvaćanjem i bez pitanja. Sa mnom to ide malo teže: zamislimo svijet na kojemu je svaku osobu zajedno s njezinom osobnošću moguće pretvoriti u digitalni zapis i spremiti je na određeni spremnik. OK, zamislili smo to. A sad zamislimo kako digitalizirane osobe mogu mijenjati tijela, kupovati ih i prodavati, postižući tako besmrtnost. OK, i to smo zamislili… ali ček, ček samo malo! Otprilike tako to ide kod mene. Bilo mi je strašno teško pohvatati konce pa sam na trenutke imala dojam kako je Richardu Morganu sve to tako kristalno jasno u njegovoj glavi da je arogantno pretpostavio da je i nama to jednako tako jasno, pa se nije niti potrudio pobliže objašnjavati (nakon pročitane knjige ipak dopuštam kako je moguće da je jednostavno htio određena objašnjenja prepustiti mašti čitatelja). U svakom slučaju, s tehnološkim dostignućima u «Digitalnom ugljiku» sam se najviše borila, ne dolazi mi prirodno čitanje SF – a, što ću.
Ono što mi se jest svidjelo: Takeshi Lev Kovacs, glavni junak. Dolazi na Zemlju kao digitalni zapis i dobiva tijelo da bi istražio navodno samoubojstvo jednog uglednika. Naravno, bogat kakav jest, uglednik je uz pomoć digitalne pohrane svoju osobnost preselio u novo tijelo i novog klona, pa nakon (samo)ubojstva zapravo i nije mrtav nego živ (iako ne zna što se s njegovim bivšim tijelom događalo u posljednjih 48 sati prije smrti). Policija se ne zamara istraživanjem smrti žive osobe, pa njegovom dramatiziranju ne pridaje veliko značenje. Takeshi Kovacs je taman onoliko zločesti privatni detektiv kakvog volimo vidjeti na stranicama knjige: bivši Poslanik (nešto kao marinci/specijalci kombinirano s plaćenim ubojicama) koji voli žene, opak je i dobro podnosi bol – upravo je lik s kakvim vjerujemo da se zabavno družiti.
Nadalje, ako ogolimo sva tehnološka dostignuća (bez kojih, istini za volju, pola zapleta ne bi bilo niti moguće), ovo je krimić. A ja znam krimiće, kužim krimiće i volim krimiće. «Svijet budućnosti u «Digitalnom ugljiku» Richarda Morgana okrutna je ekstrapolacija globalizacije, ali u osnovi to je klasičan noir krimić.» (eto vidite!) Inače, bit će snimljen i film, pa ako vam se ne žuri s čitanjem, mogli biste zakasniti.
Naravno, iz knjige sam iščupala i par zanimljivih opažanja iz kojih biste mogli vidjeti o kakvom se glavnom liku radi, a i o tome što «okrutna ekstrapolacija globalizacije» točno znači. Evo nešto o šopingu: