Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 27.04.2010.
Pitanje za razmišljanje, dragi blogeri i blogopisci
Dragi blogeri i blogopisci,
imam jedno pitanje za vas. U protekle (gotovo) dvije godine uspjela sam vas upoznati, ili sam bar uspjela prepoznati spisateljske stilove svakoga od vas. Neke čitam radije, nečije mi teme baš i ne imponiraju, ukusi su različiti. No isto tako vjerujem da neki od vas čitaju, a drugi vrlo rado preskaču čitanje mog bloga. To je normalno, u posljednje vrijeme zauzimam stav da s čovjekom koji se apsolutno svima sviđa nešto nije u redu.
Moj je zaključak kako većina vas koji čitate moj blog odvajate određenu količinu vremena dnevno, tjedno ili mjesečno za čitanje knjiga, bilo da ih kupujete ili posuđujete u knjižnici. Znači, naša blog-rasprava je «čitatelji čitateljima». Stoga se obraćam prvenstveno vama.
Moje se pitanje zapravo sastoji u sljedećemu: pomaže li vam vaše čitateljsko iskustvo u pisanju bloga? Kod mene je to očito, jasno je da ne mogu napisati post o knjizi/knjigama ako knjigu/knjige nisam pročitala, no kod mnogih od vas knjige i čitanje nisu isključiva tema. Neki se rado referiraju na njih i rado govore o knjigama koje su ih fascinirale iako je njihov glavni fokus negdje drugdje. No knjige na mene djeluju dvojako glede sposobnosti za pisanje: iako rado pišem o knjigama, sve manje pišem o nečemu drugome. Što više knjiga čitam, sve se više bojim pisati (je li to zato što imam dojam da što više knjiga čitam, sve više imam osjećaj da je sve rečeno, ili zato što se bojim da neću moći pisati na takav način na koji piše profesionalni pisac, ne znam. Nije ni bitno.) Međutim, što više čitam, pišem sve lakše. Tekst koji upravo čitate pisan je u jednom dahu, bez ikakvih ispravaka i bez razmišljanja. Upravo pišem onako kako bih vam se obraćala da sjedimo jedno preko puta drugog uživo. Što više čitam, sve lakše mislim kao pisac.
Ono što zapravo želim reći jest da sam prije nekoliko godina ustanovila sljedeće: što više čitaš i pišeš, pisanje (i čitanje) postaju lakši. Znam da se ovaj zaključak doima bedastim, ali priznajmo kako mnogi (osobito naši) pisci imaju naviku mistificirati svoj spisateljski proces, pa imate dojam da je u najmanju ruku trideset dana sjedio na šišmiševoj kandži i umivao se jakovim mlijekom samo da bi napisao tu knjigu koju je teškom mukom istiskao. No prilično je jednostavno: što više pišeš, sve ti lakše moguće teme dolaze na pamet. Kao što na rukama imamo mišiće za dizanje utega koji postaju sve čvršći svakim novim podizanjem utega, tako imamo i mišić za čitanje i pisanje, koji postaje sve moćniji što smo više knjiga pročitali i što smo više slova napisali.
Kad sjednete pisati post za blog, kako to kod vas izgleda? Šišmiševa kandža za uhom ili jakovo mlijeko u šalici za kavu? Ili nekako drugačije?
ponedjeljak, 26.04.2010.
Bookoza, kako to gordo zvuči!
I čudo jedno kako neprestano zaboravljam svojim čitateljima Bookeraja reći najvažnije: dogovorila sam suradnju u okviru Rozekoze, jeeij! Tamo je danas objavljen jedan moj tekstić o knjizi Gospoda i igrači» Joanne Harris, o čemu možete posvjedočiti ukoliko kliknete donji link.
«Gospoda i igrači»
No to nije sve: prije dva tjedna, kad sam zapravo počela pisati za Rozukozu, objavljen je moj prvi post na temu «Zašto inzistiram na zaokruživanju cjeline». Ukoliko i to želite vidjeti, povirite na donji link.
«Zašto inzistiram na zaokruživanju cjeline.»
Enivejs, jako se veselim ovoj suradnji, pobija ono pravilo da se loš glas čuje dalje od dobrog, još kad prebolim neke dječje bolesti, a koje se mahom sastoje u tome da sam sva «leva» za čuda moderne tehnologije i ine blog editore, gdje će mi biti kraj!
nedjelja, 25.04.2010.
O Manguelu samo još ovoliko...
... ali prvo, svakako vam moram preporučiti i jedan post na blogu koji spada u intelektualno vlasništvo blogerice Marcheline, a link možete kliknuti u redu ispod:
Svjetski dan knjige – jeste li i vi odgađali zadnju stranicu?
(zanimljivo je, Manguel također govori o tome kako je i sam ostavljao posljednjih nekoliko stranica za drugi dan , ali ja doista nemam tu snagu volje da ostanem u neznanju, pogotovo ako me knjiga dobro povukla i «ruknula» prema kraju)
Što sam vam još htjela reći prije nego što operem po moru preporuka za čitanje koje nam je dao jedan od najvećih čitatelja na svijetu – Alberto Manguel (a kojemu hvalospjeve pjevam već čitav tjedan)?
Eh da, igrom slučaja, da sad ne ulazim u detalje, svoju sam zbirku proširila za još trinaest malih književnih praščića (no za razliku od slavnog izraza, kod mene nijedan praščić nije viška). To su, redom:
Chinua Achebe: «Svijet se raspada»
Bernard Jan: «January River»
Bernard Jan: «Svijet bez boja»
Damir Karakaš: «Eskimi»
Milan Machovec: «Smisao ljudske egzistencije»
Claire Messud: «Careva djeca»
Viktor Pelevin: «Kaciga užasa»
Elizabeth Strout: «Olive Kitteridge»
Žarko Paić: «Zaokret»
Marina Šur Puhlovski: «Trojanska kobila»
Linn Ullmann: «Zvijezda padalica»
John Updike: «Terorist»
Carlos Ruiz Zafon: «Anđelova igra»
Ako netko zna nešto o navedenima, slobodno neka napiše jer moram priznati da sam na njih nabasala gotovo naslijepo.
Nadalje, još jedna objava od mene i moje čitateljske manije, uzela sam i nekoliko knjiga iz knjižnice kojima ću se pozabaviti idućih nekoliko dana (pa poslušajmo):
Joanne Harris: «Gospoda i igrači» (ovu sam počela čitati, vjerojatno sam već čitala nekoliko njezinih knjiga, to mi je ugodan mainstream)
John Colapinto: «Bilješka o piscu»
John Colapinto: «Kako ga je priroda stvorila» (o ovoj se knjizi dosta pričalo, radi se o priči dječaka kojega su odgajali kao djevojčicu)
Edith Wharton: «Etham Frome» (meni dođe kao hvalevrijedna preporuka kad izdavač na koricama napiše – «roman prema KOJOJ je BBC snimio film» (kakav gaf, ljudi moji! Na koricama!) – zadnji put sam tako uzela «Cranford» Elizabeth Gaskell i nikad se nisam bolje provela čitajući)
Niccolo Ammaniti: «Kako Bog zapovijeda» (čitala sam njegovu «Pokupit ću te i odvesti», ako se ne varam, a ovo mu je prvijenac)
Dorothy L. Sayers: «Ruže grimizne boje» (to sam zbog Manguela, on je to rado čitao kao dječak)
Orson Scott Card: «Govornik za mrtve» (bojim se da sam se tu malo zaletjela, radi se o nekom SF-u. Bit ćete pravovremeno izviješteni)
Dakle, kao što već rekoh, iz «Povijesti čitanja» Alberta Manguela bila sam u mogućnosti izvući čak tridesetak stranica bilješki. Velik dio tih preporuka čine imena i djela koja je Manguel spominjao, čitao ili se susretao s njima. Za vas i samo za vas, ja sam ih pokupila, poslagala po abecedi i ovim ih putem objavljujem ovdje (na vašu vjekovnu žalost, nemam ih živaca ni vremena sve objaviti, ovo su samo najistaknutija). Za neka sam imena čula, a neka su mi potpuno nepoznata. Isto tako, neka se mogu naći u hrvatskom prijevodu, a za druga ćete se morati pobrinuti sami na stranim web – stranicama. Uživajte!
Nicholas Adam: «Pouzdana metoda učenja bilo kojeg jezika»
Louisa May Alcott: «Male žene»
W. H. Auden
Sveti Augustin: «Ispovijedi»
Marcel Ayme
Enrique Banchs (argentinski pjesnik)
Walter Benjamin (njemačko – židovski filozof)
Sve Birkerts: «Gutenbergove elegije»
Bjornsterne Bjornson
Nicholas Blake: «Zvijer mora umrijeti»
Allan Bloom (američki kritičar)
Enid Blyton
Jorge Luis Borges
Hermann Broch: «Vergilijeva smrt»
John Bunyan: «Hodočasničko postajanje»
Robert Burton: «Anatomija melankolije»
Samuel Butler: «Analogija»
Italo Calvino: «Ako jedne zimske noći neki putnik»
Thomas Carlyle: «Francuska revolucija»
Lewis Carroll
Miguel Cervantes: «Don Quijote»
G. K. Chesterton
Agatha Christie: «Tajna afera u Stylesu»
William Cowper (britanski pjesnik)
Anton Čehov: «Lov», «Dama s psetancetom»
Robert Darnton
Edmondo de Amicis: «Cuore»
Paul de Man (belgijsko – američki kritičar i esejist)
Guy des Cars
Charles Dickens: «Tajna Edwina Drooda»
Denis Diderot: «Jacques the Fatalist»
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Arthur Conan Doyle
Alexandre Dumas: «Grof Monte Christo»
Hans Magnus Enzensberger (njemački pisac i kritičar)
Susan Ertz
Manuel Fernandez y Gonzalez
Henry Fielding: «Tom Jones»
Gustave Flaubert
Benito Perez Galdos
Andre Gide
Elinor Glyn: «Tri tjedna»
J. W. Goethe
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: «Mrtve duše»
Maksim Gorki
Rider Haggard
Ernest Hemingway
Hermann Hesse
James Hillman (američki psiholog)
Vicotr Hugo: «Jadnici»
Henrik Ibsen
Juan Ramon Jimenez: «Platero y yo»
Immanuel Kant
Walter Kaufmann: «Vjera Heretik»
Thomas a Kempis: «O ugledanju na Krista»
Soren Kierkegaard
Jamaica Kincaid
Rudyard Kipling: «Nešto o meni samome» (autobiografija)
Judith Krantz: «Princeza Daisy»
Charles Lamb
Lesage: «Gil Blas»
Charlotte Lennox: «Ženski Quijote»
Matthew Lewis: «Redovnik»
Sinclair Lewis: «Glavna ulica»
H. P. Lovecraft
Thomas Mann: «Josip i njegova braća»
Mary Mapes Dodge: «Hans Brinker ili srebrne klizaljke»
Harriet Martineau
Ezequiel Martinez Estrada (argentinski pisac)
Andre Maurois: «Ariel»
Karl May
Grace Metalious: «Gradić Peyton»
Henry Miller
Michel de Montaigne: «O odgoju djece»
Vladimir Nabokov: «Lolita»
Pablo Neruda
Alberto Moravia: «Konformist»
Giovanni Papini
Stan Persky (suvremeni kanadski pisac i esejist)
Harold Pinter
Platon
Antoine Francois Prevost: «Manon Lescaut»
Marcel Proust
Aleksandar Sergejevič Puškin
Herbert Read: «Zeleno dijete»
J. D. Salinger
Jean Paul Sartre
Dorothy L. Sayers
Paul Scarron
Walter Scott
Jorge Semprun (španjolski pisac)
Alan Sillitoe
Betty Smith: «Jedno drvo raste u Brooklynu»
Robert Southey
Baruch de Spinoza
Laurence Sterne: «Tristam Shandy»
Robert Louis Stevenson
Italo Svevo: «Zenova svijest»
Jonathan Swift: «Gulliverova putovanja»
Sylvia Townsend Warner
Miguel de Unamuno (španjolski romanopisac i esejist)
Lope de Vega
Evelyn Waugh
H. G. Wells
John Wilkins
Virginia Woolf
E. H. Young
subota, 24.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" V. dio
Zanimljivo, ali osim žena, učiti čitati nisu smjeli ni robovi u Americi, da ne bi došli u napast osloboditi se od svoga gospodara.
No Amerika nije bila specifična samo po tome: u Americi se nekako uvijek nađe mjesta za sve vrste čudaka i bizarnih ideologija. Stoga je pojava nekoga poput Anthonya Comstocka gotovo očekivana stvar.
No nisu svi cenzori jednako eksplicitni kao Comstock, ima ih više vrsta, o čemu Manguel piše na kraju poglavlja «Zabranjeno čitanje»:
Jesam li ja knjiški moljac (knjiška budala, kako takvu osobu naziva Manguel)? Ne znam, ja mislim da nisam jer se prilično negativne konotacije vežu uz takav opis. A i niz negativnih osobina:
Bilo kako bilo, knjiški moljac ili knjiška budala, postoji jedna osoba koja je nadutija od svih nas zajedno, najumišljeniji Irac svih vremena – Oscar Wilde. On je napisao, a Manguel prenio sve što uopće ne treba čitati:
Ima još jedna zanimljivost, a to je «pet općih zabluda o reakciji čitatelja» profesora Jonathana Rosea:
• druga, utjecaj određenog teksta izravno je razmjeran njegovoj tiraži;
• treća, «pučka» kultura ima znatno više sljedbenika nego «visoka» kultura, pa stoga točnije odražava stajališta masa;
• četvrta, «visoka» kultura nastoji ojačati prihvaćanje postojećega društvenog i političkog poretka (pretpostavka koju naširoko prihvaća i ljevica i desnica); i
• peta, isključivo društvene elite određuju kanon «velikih knjiga». Obični čitatelji ili ne prepoznaju taj kanon, ili ga prihvaćaju samo iz poštovanja prema mišljenju elite.
Ahaha, eto vam, magarci, koji mislite da sam idiot zato što pišem o krimićima i loše se izražavam o hrvatskoj književnosti! U zabludi ste ako mislite da obični čitatelj ne može prepoznati što je dobro, a što loše. I nitko, nitko nikad ne bi trebao biti toliki snob i toliko nadmen da misli da govoriti o knjigama smiju samo oni «koji se razumiju u to». To je također jedan oblik cenzure, a mi čitatelji loše stojimo s cenzurom!
(nastavlja se, ali nakon idućeg posta obećavam da prestajem drviti (p)o Manguelu i "Povijesti čitanja")
petak, 23.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" IV. dio
Trinaesto poglavlje nazvano «Gospodari svemira» u cijelosti je posvećeno knjižnicama. Aleksandrijskoj kao pramajci svih knjižnica, recimo. Kalimah, knjižničar koji je osmislio sustav prema kojemu je uređena aleksandrijska knjižnica, jedan je od najzaslužnijih što je ona danas toliko spominjana.
Znate onu foru kad otvorite knjigu nasumce i prva rečenica koju vidite bit će na neki način znakovita za vas? To nije nova fora:
Kad putujete, birate li pažljivo knjigu s kojom će vas neznanci uočiti? Osobno, meni kao da je suđeno na putovanja nositi što veće i što tvrđe ukoričeno izdanje veličine atlasa tako da mi bude što nezgrapnije i da ga što teže vučem po bijelom svijetu.
Žene i knjige su posebna priča: gledajući iz konteksta stavova muškaraca o ženskom obrazovanju, pravo je čudo što još uvijek nismo bosonoge i neprestano trudne. Žene poput George Eliot, Agathe Christie ili naše Marije Jurić Zagorke endemska su vrsta.
Manguel i ja dijelimo još jednu zajedničku strast, a to je strast za bijelim papirom, tj. za bilježnicama. Ja sam neprirodno usredotočena na notese, dnevnike, planere, rokovnike, bilježnice (mekoukoričene, tvrdoukoričene i sa spiralnim uvezom), blokove, blokiće i druge medije za pisanje.
Manguel u tom poglavlju, naslovljenom «Čitanje unutar zidova» nastavlja s detaljima iz nastanka zabavne/žanrovske književnosti, pri čemu ovoga puta mislim na ljubiće.
Zašto žene, a ne muškarci, u najvećem dijelu predstavljaju čitateljsku publiku koja voli ljubavne romane? Evo što misli jedna kritičarka:
Ovo poglavlje spominje Murasaki Shikibu, autoricu «Pripovijesti o Genjiju», čarobnom japanskom muškarcu o kojemu su čitale dvorske dame u heianskom razdoblju carskog Japana, i Sei Shonagon, autoricu «Knjige pod jastukom» iz istoga razdoblja. Dvorske dame i općenito japanske žene toga razdoblja u knjigama su tražile neku vrstu utjehe za svoj marginalni položaj, smatra Manguel.
Za razliku od vremena kad su knjige bile praktično nedostupne ženama, danas su žene nezaobilazna književna publika čijem ukusu nakladnici i knjižari nesmiljenim žarom podilaze (pa sad vi vidite što nam je bilo bolje!)
E sad, moram vam reći i da Manguel i ja dijelimo i onu vrstu posjedničkog sjaja u očima kad se govori o «mojim knjigama»:
Jeste li čuli za grofa Librija? Nadimak je to Guglielma Bruta Icilia Timoleonea, Contea Libri – Carruci della Sommaia, firentinskog grofa koji je uz to što je bio strastveni bibliofil, bio jednako strastven u krađi rijetkih i skupocjenih knjiga kojima je imao pristup kao bogataš i ljubitelj knjiga.
Na kraju valja spomenuti kako je usmena predaja još uvijek najbolji oblik marketinga. Toga su se držali i mnogi slavni pisci, među kojima valja prvo istaknuti Dickensa koji je čitao tako dojmljivo da su mnoge gospođe koje su ga slušale padale u nesvijest. Evo što o javnom čitanju kaže Plinije:
srijeda, 21.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" III. dio
Priču o knjizi «Povijest čitanja» Alberta Manguela nastavljam iz neba pa u rebra pričom koju sam već spominjala na ovom blogu, a radi se o umjetničkom djelu Luigija Serafinija, pod nazivom Codex Seraphinianus. O njemu ćemo se sad malo podsjetiti:
Nakon bliske budućnosti, povratak u daleku prošlost, kad su tekstove interpretirali isključivo žongleri ili trubaduri.
Manguel u cijeloj knjizi ubacuje korisne i zgodne anegdote iz svijeta čitatelja, a meni je bila osobito smiješna ova francuskog enciklopedista Diderota koji je kao pravi Francuz «kvario» svoju čednu suprugu Nanette.
Nedavno sam čula kako je tržište knjiga jedna od najprofitabilnijih industrija u Hrvatskoj. I po tom pitanju, dakle, Hrvatska kaska za ostatkom Europe gdje su se te gospodarske promjene počele događati već u šesnaestom stoljeću.
Zanimljivo je i kako je nastao Penguin Books, izdavač s najvećim udjelom na tržištu mekoukoričenih izdanja.
Općenito, poglavlje «Oblik knjige» u Manguelovoj «Povijesti čitanja» posvećeno je razmatranju industrije knjiga od njezinih početaka do danas i meni je upravo ono tijekom čitanja bilo najdraže i najzanimljivije od svega navedenog dosad.
Daljnja poglavlja govore o privatnim užitcima u čitanju, poput čitanja u krevetu. Moram priznati da i sama najviše i najčešće čitam u krevetu uz noćnu lampu, iako sam poznata i po tome da znam čitati i sjedeći na podu, leđima naslonjena uz radijator. Manguel dijeli moje oduševljenje krevetom kao mjestom za čitanje:
No nisu sve knjige za krevet, tvrdi Manguel. Neke čitamo drugdje (pa i ja, stručnu literaturu volim čitati za pisaćim stolom jer tamo imam disciplinu (kičme) i dovoljno mjesta za pisanje bilješki).
(A vi, gdje vi najradije čitate? Koja su najneobičnija mjesta gdje ste se zatekli čitajući?)
Franz Kafka nije jedini pisac čijega se stvaranja i razmišljanja o knjigama Alberto Manguel dotaknuo tijekom pisanja ove knjige. Jedan od njih je i Walt Whitman, za kojega Manguel kaže sljedeće:
Knjige, smatraju mnogi pisci, filozofi i kritičari, osobito su povezane s metaforom jedenja, žvakanja i probavljanja. Provjerimo i to:
(nisam sigurna odakle dolazi ta povezanost metafora, ali i sama je primjećujem.)
Jedan tekst o odnosu pisca i čitatelja već mi mjesecima stoji u mentalnoj ladici, ali nikako da ga dovršim (imam problem sa zaključkom tog teksta), no čini se da sad i ne moram jer je Manguel izvukao neke zaključke za mene:
Imam dojam, možda griješim, da neki pisci pišu ne misleći na osobu koja će to (htjeti) čitati. Osobno, kao čitateljica volim da me se mazi i da me se nosi na dlanu. Volim pisca za kojega imam dojam da je mislio na mene ili bar na neku ideju Čitatelja dok je pisao svoje djelo.
Alberto Manguel, kao strastven čitatelj je nedvojbeno takav pisac. No ujedno te može i iscrpiti pa za danas završavam s razmatranjem njegove knjige «Povijest čitanja». Ali nismo ni izdaleka blizu kraja.
utorak, 20.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" II. dio
Jučer sam počela pisati svoju hvalospjevnu sagu monumentalnom djelu Alberta Manguela «Povijest čitanja». Kao što sam već rekla, radi se o sjajnom podsjetniku «na našu ljubav prema činu čitanja – usprkos zaprekama inkvizicije i mamcima svijeta kompjutorske civilizacije.»
Danas nastavljam sa zanimljivostima koje sam zatekla (i kojima sam se našla zatečena) u ovoj knjizi: drugo poglavlje je u cijelosti rezervirano za biološko – psihološke elemente čitateljskog procesa. Da bismo saznali nešto više, morali smo izmisliti novu znanstvenu granu – neurolingvistiku.
U vrijeme kad je prvi pisar zarezao i izgovorio prva slova, ljudsko tijelo već je bilo spremno za činove pisanja i čitanja koji su se trebali dogoditi u budućnosti. To znači da je tijelo bilo sposobno pohraniti, dozvati i odgonetnuti sve načine osjeta, uključujući slučajne znakove pisanoga jezika koje tek treba izmisliti.»
Ludnica, jel' da? Odmah se moram deklarirati, iako sama s tom činjenicom nemam nikakve veze s obzirom da se radi o zasluzi genetike: pripadam ovoj manjoj skupini ljudi koji kodira i dekodira desnom moždanom polutkom. A vi?
Isto tako, iznenadila me još jedna činjenica vezana uz čitanje, a to su pokreti očiju (iako bih i sama došla do istog zaključka da sam malo pažljivije promatrala čitatelje dok čitaju):
Zanimljivo mi je i to kako su prvo došla slova, zatim riječi, a tek potom interpunkcija (ona je bila potrebna jer je prvo čitanje bilo čitanje naglas, a tek je kasnije usvojena vještina čitanja u sebi). Primitivni oblik interpunkcije razvili su rani kršćanski redovnici koji su prepisivali metodom pisanja per cola et commata pri kojemu su tekst razdjeljivali na smislene retke za nevješte čitatelje kako bi znali gdje trebaju napraviti pauzu.
Prvo čitanje, kako već rekoh, bilo je čitanje naglas (to je bilo i stoga jer se obično čitalo grupi ljudi koji su bili nepismeni ili drugim ljudima radi njihove zabave). Sveti Augustin kao kuriozitet spominje slučaj svoga poznanika, milanskog biskupa Ambrozija koji je čitao u sebi (to je tada bilo dovoljno zanimljivo i nevjerojatno da je Augustin osjetio potrebu to pribilježiti). No čitanje u sebi također ima svoje prednosti, o kojima govori Manguel:
Danas praktički ne znam više nikoga tko čita naglas, pa i sama većinom čitam u sebi, osim ako naiđem na neku zanimljivu rečenicu pa obvezno moram testirati kako zvuči. Ljudi su općenito neskloni da im netko čita, i ako nekome pokušam pročitati članak iz novina ili dio nekog teksta s interneta, svatko od njih će reći: «Daj da vidim». Je li to zbog nepovjerljivosti ili zato što je slušanje tuđeg čitanja fizički napornije od vlastitog čitanja, ne znam. Što vi mislite?
Prije interneta, prije baza podataka, knjige su služile kao čuvar spoznaja iz prošlosti. Kancelar katedrale u Amiensu oko 1250. godine, Richard de Fournival, izjavio je nešto prilično slično:
No prije nekoliko stoljeća (a slično ćemo čuti kasnije na ovom blogu od Aleksandra Stipčevića koji je napisao «Sudbinu knjige», pod uvjetom da je stignem pročitati prije nego što je vratim u knjižnicu) vještina čitanja nije bila jednako dostupna djevojčicama i dječacima. Zamislite vi to u današnje vrijeme – zamislite da se MENI netko usudi reći da čitanje nije za žene! Zamislite vi to!
Pravilan pristup učenju čitanja i knjigama koje se biraju za čitanje od odsudne je važnosti, pa možemo vidjeti i da je jedan od najvažnijih europskih književnika s početka 20. stoljeća i sam bio ubijen u pojam time da je nedovoljno kvalificiran za čitanje:
(Evo do čega dovodi omalovažavanje čitatelja!)
Ipak, Manguel navodi da je Kafka ipak čitao i piše o tome što je čitao, a što se ne razlikuje značajno od onoga što smo čitali mi u svojim formativnim godinama:
Tumačenja o kojima govori ovaj citat odnose se na razine tj. metode tumačenja teksta kojima se priklanja aškenaski talmudski učenjak – pa naučimo nešto novo:
Konačno, za kraj ovog dijela teksta donosim vam slavan citat koji sadrži Kafkino mišljenje o knjigama:
ponedjeljak, 19.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" I. dio
«Povijest čitanja» Alberta Manguela trebala bi naći mjesto na polici svakog istinskog strastvenog čitatelja (i to mislim maksimalno ozbiljno, bez ikakve namjere «floskulizacije» ove izjave). Izdana je kod izdavača «Prometeja» 2001. godine (1996. godine, kad je Manguel izdao izvornik, ta ga je činjenica lansirala u svijet kao velikog poznavatelja i ljubitelja knjiga – kao jednoga od nas, dakle). Knjiga funkcionira kao «Wikipedia prije Wikipedije». Naime, svaka tema (a u knjizi su teme podijeljene na dvadeset i dva poglavlja, uključujući i «Posljednju stranicu» koja je zapravo prva stranica, i «Prazne stranice na kraju» koje se doista nalaze na kraju), svako ime koje je izgovoreno, svaki pojam koji je spomenut zahtijevaju svoje vlastito objašnjenje i razradu. Svako od tih objašnjenja je nevjerojatno zanimljivo i povlači niz drugih pitanja koja vrijedi postaviti. Ukratko, čitanju ove knjige nema kraja.
Da nisam promašila s tom ocjenom «Povijesti čitanja», potvrđuje mi i sam autor u zadnjem slovu u «Praznim stranicama na kraju». On ovako kaže, zamišljajući knjigu koju u tom trenutku nije napisao, a kakvu je želio čitati:
Doista, ova knjiga je napisana eruditski, ali pristupačno tako da je može razumjeti i laik, a otkriva dovoljno insajderskih detalja o čitateljskoj kulturi da može biti zanimljiva stručnjacima. Čitanje sam razvlačila ravno tjedan dana i uživala sam u svakoj minuti.
Sve počinje kad naučite čitati (sjećate li se kako ste naučili čitati? Ja sam slova učila u četvrtoj godini kad se rodio moj sibling koji je kao beba pio Frutek sokove koji su imali čepove na kojima su bila slova – na svakom čepu po jedno. Mama je skupljala čepove za mene i onda sam učila slažući riječi iz slova sa čepova. Ali dobro se sjećam kako sam odjednom shvatila da mi titlovi na televiziji – imaju smisla.) I Manguel ima svoju popkulturnu priču o učenju čitanja:
Odmah potom Manguel objašnjava i zašto čitamo:
(ovo je prilično biološko definiranje zašto čitamo, ali sigurna sam da svatko od nas ima svoj odgovor na pitanje zašto čita. Moj odgovor na to pitanje još se uvijek traži.)
Evo još jednog Manguelovog iskustva, ovaj put o tome na koje sve načine čita (općenito, sam početak knjige je vezan za njegova iskustva s čitanjem, dok se u daljnjim poglavljima razvija i čitav niz tuđih priča vezanih uz knjigu i čitanje):
(oba načina čitanja i sama dobro poznajem)
Jedan kuriozitet glede autora «Povijesti čitanja» u mojim je bilješkama (a kod ove knjige sam ih zapisala preko trideset stranica – kažem: old school Wikipedia) zabilježen kao «sretnik! čitao je Borgesu!». To se dogodilo na sljedeći način:
Tijekom sljedeće dvije godine čitao sam Borgesu, kao što su to činili i mnogi drugi sretnici i slučajni poznanici, navečer ili, ako je to škola dopuštala, ujutro.»
Zanimljiva stvar koju su Borges i Manguel otkrili tijekom čitanja priče «S onu stranu ograde» Rudyarda Kiplinga o ženi koja šalje poruku svom ljubavniku putem stvari u svežnju. Taj detalj Kipling nije izmislio, a glasi ovako:
Veliko pitanje koje si svaki čitatelj postavlja jest: kako čuvati svoje knjige? Kako ih sistematizirati? Moj je sustav prilično složen i većinom se sastoji od «kud koji, mili moji» jer nemam previše mjesta, a volim biti okružena svojim knjigama i ne bih podnijela da se nalaze u hrpetini kartonskih kutija. Prva velika podjela je na beletristiku i publicistiku (dođe do problema kod knjige eseja, primjerice, ali to su pojedinačni specimeni), pa zatim na pročitane i nepročitane među jednima i drugima, pa ako se knjiga nalazi u serijalu, volim da se druži sa svojim kolegicama iz istog serijala. Stoga – veliki je problem za svakog čitatelja kako će organizirati svoj knjižni fond. Manguel tu nije nikakva iznimka:
Zanimljiva mu se misao ukazala i glede školskog programa čitanja: je li i vama ponekad palo na pamet zašto, primjerice, učimo o Šišku Menčetiću, a niti ne spominjemo Jane Austen u školskom programu književnosti? Tko kaže da se Gabriel Garcia Marquez smije bez posljedica izbaciti iz školskog programa, a Antun Matija Reljković ne smije? Slično kaže i Manguel:
Još jedno pitanje za vas za kraj ovog poduljeg teksta (međutim, o «Povijesti čitanja» Alberta Manguela planiram detaljnije pisati i idućih nekoliko dana) – kako se nečitatelji odnose prema čitateljima? Velika je razina nerazumijevanja između te dvije društvene grupe i ja moram priznati da se prema ljudima koji su posljednji put knjigu držali u ruci kad su čitali «Šegrta Hlapića» u osnovnoj školi odnosim svisoka, kao pravi snobina. Kad mi je jedan brdsko – planinski čovječuljak rekao da mu ne pada na pamet čitati knjigu za bilo što za što postoji film, bila sam dostojno i glasno zgrožena. Vjerujem da se i nečitatelji jednako zgražaju na nas čitatelje (doista ne želim time produbiti jaz, samo ukazujem na stvari koje sam primijetila), a sličnome je svjedočio i Manguel:
Nikad o knjizi nisam razmišljala kao o subverzivnom elementu u društvu, iako bi valjalo zaključiti da ona to jest, pogotovo u vrijeme kad se glavnina komunikacije odvija dirigiranim kanalima, preko elektronskih i tiskanih medija.
Slijedom navedenog, do idućeg posta ostanite mi lijepi, pametni i subverzivni!
utorak, 13.04.2010.
Eric Chevillard: "Hrabri mali krojač"
Ovu knjigu vucaram po torbi već danima (kao mačka mlado, rekli bi stariji u mom kraju). Pročitala sam je, daleko od toga da nisam (ne odustajem lako, pogotovo od tako kratkih knjiga). Jedino se ne mogu natjerati da vam o tom književnom pothvatu nešto i kažem.
Na početku mi se svidjelo, prolog obiluje neskrivenim sarkazmom:
U tom se kratkom odlomku nalazi sva mudrost ove priče – radi se o malom krojaču koji je jeo kruh s pekmezom, na kojega se nakupilo sedam muha, koje je on sve dokusurio jednim udarcem. Nakon toga je na pojas izvezao «Sedam jednim udarcem» i otisnuo se u svijet. Hrabri mali krojač se potom borio sa zmajem i divovima ne bi li se domogao princezine ruke… Jasno vam je. Knjiga mi je dugo stajala na polici jer nisam imala volju čitati jednu te istu Grimmovu bajku o hrabrom malom krojaču koju smo, kako je prognozirao i sam autor, već toliko puta čuli da je više ne možemo ni smisliti.
Ispočetka, kako rekoh, simpatična su mi bila autorova sarkastična nastojanja da priči udijeli osobni pečat sebe kao autora. U sljedećem citatu vidimo kako se «perom umočenim u kiselinu» obrušio i na lovce:
Međutim, ubrzo mi je bilo too much, pa sam se čisto razveselila kad je Chevillard odlučio u obranu i zaštitu uzeti dotad toliko omrznute Grimmove:
(Vrlo ubrzo ispostavilo se da Chevillard nije mislio ozbiljno).
Ako je u ovoj knjizi išta totalna ludnica i razlog da se pročita od korica do korica, to mora biti popis od sto novih izazova za junake bajki (pošto je autor ocijenio da se već svaki junak bajki koji drži do sebe borio protiv zmaja, divova, a dakako i divljih svinja). Točnije, radi se o «stotinu novih izazova i podviga osmišljenih za potrebe suverena koji žele iskušati odvažnost i vrlinu onih prosaca njihovih kćeri koji su malo predobro istrenirani za borbu s divovima, jednorozima i zmajevima, u nadi daće monotoni posao pripovjedača time dobiti na raznolikosti.»
(ako ste mislili da ću sad citirati barem neki od tih izazova, grdno ste se prevarili – provjerite sami! )
nedjelja, 11.04.2010.
Kiran Desai: «Nasljeđe gubitka»
O «Halabuci u voćnjaku guava» u interpretaciji autorice iz naslova sam pisala prije nekoliko tjedana. Kako sam se dugo skanjivala čitati tu knjigu upravo zbog egzotičnosti naslova, jednostavno je nevjerojatno koliko sam munjevito promijenila mišljenje nakon što sam knjigu doista i pročitala. Ime Kiran Desai postalo mi je sinonim za nešto što vrijedi čitati, pa je i «Nasljeđe gubitka» na mojoj mentalnoj to – read listi vrlo brzo došlo na red, tim više što je potonji roman i dobitnik prestižne književne nagrade Booker.
Nisam nezadovoljna knjigom, dapače. Knjiga je protkana suptilnim i dražesnim humorom koji će se u mojoj glavi vjerojatno uvijek vezati uz tu autoricu (no kako mi nedostaje smijeha ovih dana, ja bih, dakako, voljela da je humora u «Nasljeđu gubitka» bilo i više. Ili da je bio malo manje suptilan.)
O čemu je riječ? Dvije su paralelne pripovjedne linije: jednu čini život u Indiji (u Indiji živi djevojčica Sai sa svojim djedom sucem i kuharom koji je... «čovjek iz naroda», u nedostatku manje političarski populističkog izraza), a drugu život Indijca u Americi (radi se o kuharovom sinu Bijuu). Po meni je taj kontrast koji naglašava sličnosti zapravo i najvažniji moment u knjizi. Pročitajmo skupa nekoliko ilustrativnih primjera:
(trebali biste vidjeti bilješku koju sam stavila uz ovaj citat – proglasila sam ovu rečenicu indijskim stockholmskim sindromom...)
Evo i drugih imigrantskih muka u New Yorku, ovaj put pripadaju Bijuovom prijatelju Saeedu, koji se za razliku od Bijua vrlo voljno predao asimilaciji američkog melting pota:
«Ali čovječe, onda svi nemaju ništa! Zbog toga napustim Zanzibar.»»
U međuvremenu, u Bijuovoj rodnoj Indiji ponovno su se počeli kuhati separatistički ispadi i stanovnici malog grada Kalimponga (uključujući i Sai, njezinog djeda suca Jemubhaija Patela, dviju susjeda Lole i Noni, afganistanskih kraljevni i Sainog učitelja i simpatije Gyana) našli su se u opasnosti od vala nasilja Gorkhi koji su zahtijevali nacionalni Gorkhastan. Međutim, čovjek se i na nasilje brzo navikne:
(slično je to ovome kako se mi danas navikavamo na recesiju: sve je više precvikanih kreditnih kartica među mojim prijateljima, sve je više gašenja radijatora, sve manje se nesmiljeno izlazi, a sve više imamo movie nights i game nights. Neimaština, kao i nasilje, vrlo se lako integrira u načine našeg života i neprimjetno nas mijenja.)
Neka među nama prvi kamen baci onaj tko otkad je sve ovo počelo nije bar jednom pomislio kako bi trebalo jednostavno napustiti državu, dići sidro i reći ćao miki, odoh ja u mornare (znam da postoji neki takav slogan, ali zamislimo da sam rekla točno). Oni koji se redovno odluče protiv odlaska, a za ostanak, imaju svoje razloge, kao i oni koji odlijevaju svoje mozgove i radnu snagu preko granice. Ni Indijci nisu imuni na tu dilemu:
Sai, kao sedamnaestogodišnjakinja u toj situaciji ipak uspijeva odigrati scenu svoje prve ljubavi, nakon koje je ostalo neizbježno pitanje:
Konačno, moram zaključiti da mi je knjiga ostavila u glavi više pitanja nego odgovora, i to prvo glede smisla života i postizanja životne sreće. Što je sreća, uostalom? Je li sreća imati materijalno bogatstvo i živjeti u blagostanju ili život u krugu obitelji i prijatelja, gdje si okružen stvarima koje su ti dobro poznate i gdje si neprestano obavijen tradicijom? Ili svoju sreću moramo naći i definirati svatko za sebe?
petak, 09.04.2010.
How - to knjige
Jeste li ikad nešto naučili iz knjiga? OK, ovo glupo zvuči, ali znate što mislim: jeste li ikad iz ilustriranih knjiga uspjeli naučiti neku vještinu koju je teško prenijeti u dvije dimenzije? Koliko god voljela knjige, moram priznati da nikad nikakvu praktičnu vještinu nisam naučila iz knjiga (iako se zapravo ne mogu sjetiti niti da sam se nešto previše trudila). Sjećam se da sam jednom uzela knjigu o tai chiju, ali sam se prateći te vježbe i držeći knjigu u jednoj ruci osjećala prilično glupo (iako, jasno, nije bilo nikoga tko bi me vidio, ali ipak) i vrlo sam brzo odustala. Mada, znam jednu djevojku koja radi rukotvorine iz tzv. crafts knjiga, što isto tako pretpostavljam da nije lako naučiti. Općenito, kad se radi o plesu, aerobiku, ručnim radovima, treniranju kućnih ljubimaca, pretpostavljam da bih (vjerujete li da to govorim?) laganu prednost dala videu prije knjige, jer mi se čini da je lakše na taj način prenijeti neku «fizičku» vještinu. Iako, moram ponoviti da se nisam previše bavila zahtjevima tijela, ja sam više umno biće.
Sve je ovo zapravo bio uvod za link koji sam vam željela dati, a radi se o 11 najčudnijih how – to knjiga na mom najdražem Oddeeju. Tu možete naći kako preživjeti invaziju izvanzemaljaca i kako se pravilno brinuti o vašem zmaju. A ne bi li stvar bila potpuna, postoji i knjiga sljedećeg naslova «How to write a how to write book». Provjerite!
LINK
srijeda, 07.04.2010.
Trebam pomoć: "Roman radnice"!
Jedna od mojih najdražih kolegica na osječkom sajmu antikviteta (tradicionalna manifestacija koja se odvija svake prve subote u mjesecu) nabasala je na knjigu u prilično lošem stanju i kupila je za siću. Tvrdo je ukoričena, na njoj je bio zlatotisak koji se izlizao, a unutar korica stoji da se radi o romanu koji se zove «Roman radnice». Pisan je hrvatskim jezikom, ali ponešto starijim izričajem. Nigdje nije našla ime autora i zanima je o čemu se radi, tko je knjigu napisao i je li knjiga zanimljiva za povjesničare i knjižare koji se bave antikvarnim knjigama. Između ostalih, obratila se meni (knjigu još nisam vidjela, ali prvom prilikom kad odem do nje, pogledat ću primjerak i fotografirati ga tako da i vi znate o čemu se tu točno radi).
Moram priznati da me istraga zasad dovela do nekoliko slijepih ulica: prvo sam pomislila da je autor stranac pa da ću više sreće imati prevedem li naslov na engleski, francuski ili njemački jezik (priznajem da je to bio prilično idiotičan pristup s obzirom da ne mogu znati je li hrvatski prijevod naslova uopće bio doslovan). To mi, dakle, nije pomoglo. Guglanje na hrvatskom dalo mi je samo jedan trag: naišla sam na skenirani članak dr. Dragutina Kniewalda pod naslovom «Psihologija omladinske lektire» (upišite u tražilicu njegovo ime ili naslov članka i to će biti prvi rezultat) u kojemu na stranici 4 stoji pobrojan i «Roman radnice» pod pitanjem «Lijepi nabožni romani i pripovijesti» (inače, o ovom Kniewaldovom istraživanju ću govoriti kroz nekoliko dana jer je naprosto šarmantno što mlade djevojke misle o romanima koji «kvare dušu i dovode u napast». Kako je Kniewald živio od 1889. do 1979. godine, mogu procijeniti kako se njegovo istraživanje o čitateljskim navikama među mladim djevojkama odnosi na razdoblje od 1920. do 1950. godine, što znači da je i «Roman radnice» objavljen nešto prije toga ili u tom razdoblju.
Daljnji zaključak na koji sam pomislila jest da ako se radi o «Lijepim nabožnim romanima i pripovijestima», možda ime autora nije niti bitno (jer obično se unutar korica na prvoj stranici nalazi naslov knjige i ime autora, pa je doista čudno da ga ovdje nema). Pomislila sam da je možda knjiga objavljena u nizu svezaka sa sličnim temama u sklopu nekog katoličkog izdavačkog pothvata, međutim – sad već naveliko spekuliram.
Znate li možda o čemu se radi? Jeste li čuli (od starijih) za «Roman radnice» i možete li nam prenijeti o čemu se radi? Kolegica i ja ćemo biti zahvalne za svaku informaciju koju možemo iskoristiti.
ponedjeljak, 05.04.2010.
David Mitchell: "Livada Crnog Labuda"
Što više saznajem o njemu, autor David Mitchell (o kojemu sam vrlo pohvalno govorila prije koji tjedan kad sam vam pričala o njegovom monumentalnom djelu «Atlas oblaka») mi se sve više sviđa. Trostruki finalist nagrade Man Booker 2006. godine objavio je knjigu «Black Swan Green» koju je u izdanju Vuković&Runjić 2009. godine na hrvatski jezik prevela Vlatka Valentić (gospođu Valentić moram srdačno pozdraviti jer je prevela neka od djela koja su mi u posljednje vrijeme najugodnije iznenađenje, poput tetralogije Daniela Pennaca o Žrtvenom Jarcu).
U središtu je radnje u «Livadi Crnog Labuda» trinaestogodišnji dječak čije ponešto tmurno odrastanje pratimo do njegova odlaska iz tog malog britanskog mjesta u kojemu svi o svima sve znaju. Godina je 1982., u Velikoj Britaniji je recesija u punom jeku i mnogi ljudi dobivaju otkaze (citirat ću vam kasnije jedan odlomak koji me baš podsjetio na kuknjavu naših ljudi ovih dana), ali Jason Taylor, naš glavni junak, nije zabrinut zbog toga, on ima veće brige: kako ne ispasti šonjo u školi i kako izbjeći dobivanje batina od školskih kolega. On ima nekoliko otegotnih okolnosti: njegovi su roditelji dobrostojeći, građom je sitan, u potaji se bavi pisanjem pjesama, a ima i problema sa zapinjanjem kod govorenja (razlika između zapinjača i mucavca jest u tome što mucavac zapne na slogu na početku ili u sredini riječi, dok zapinjač ima određena slova kojima riječ počinje i ako zapne na tom slovu, neće moći izgovoriti riječ do kraja). Pravi kandidat za bullying, nije li?
Dakle, što ćemo saznati o recesiji u Britaniji davne 1982. godine?
Primjećujete li vi te izraze? Stegnuti pojas? Osipanje radnih mjesta? Sindikati šize? Tvornice propadaju? Britanija je tu vrstu krize (s kakvom se mi gombamo danas) preživjela prije nešto manje od trideset godina, i oni tih problema više nemaju, ali kao da su naši političari svoje izraze i izgovore pokupili od onih koji su u drugim zemljama takve fore morali prodavati godinama prije. Recept koji je primijenilo Ujedinjeno kraljevstvo isti je kakvoga su zakuhavali brojni državnici stoljećima prije: ako se građani bune zbog unutarnjih problema, stvori vanjski problem koji će ih ujediniti u njihovu rješavanju tako da im se svrne pozornost s unutarnjih problema. Velika Britanija je tako ušla u rat s Argentinom za Falklandsko otočje (o istome je u svom dnevniku pisao i Adrian Mole, ako se sjećate).
Stoga nije čudo što je atmosfera od one u gornjem citatu prešla u sljedeću:
Međutim, nakon britanske (Pirove) pobjede u Faklandskom ratu (u kojemu je život izgubio jedan mladić iz njihovog mjesta), Jason ipak zaključuje ovako:
(to je pouka priče i glede Jasonove obiteljske kataklizme, klasične priče o prikrivenom preljubu koji je zahvaljujući očevoj financijskoj neopreznosti izašao na sramno vidjelo).
Da i David Mitchell, kao i neki drugi slavni pisci (uvijek mi kod kreiranja vlastitog svijeta padne na pamet Stephen King) izgrađuje neki svoj imaginarni svijet u kojemu će sve knjige imati poveznice i nekako se referirati jedna na drugu, pokazuje i sljedeći citat:
Ove riječi pripadaju Evi, kćeri Vyvyana Ayrsa, skladatelja koji se pojavljuje u drugoj priči u «Atlasu oblaka» (Eva je u to vrijeme jedra djevojčica dok je u vrijeme kad razgovara s Jasonom oronula stara gospođa iz nekog završenog razdoblja).
Odmah moram reći da je ova knjiga baš tipično dječački musava, puna masturbacije, prljavih ruku, pljuvačke, prvih pogleda na ženske grudi i utrapavanja u blato i kravlji drek. U tom smislu jako podsjeća na «Gospodara muha» Williama Goldinga ili «Pjesme mrtvih klinaca» Tobya Litta (jer ima i tu pomalo morbidnu notu). Moram priznati da sam uživala u svakoj riječi jer je pametno napisana, iskrena i predstavlja onu odsudnu godinu u odrastanju svakog malog muškarca (a na ovog sam dječaka pomalo privatno i ponosna, jer iako mu život i nije podijelio baš najbolje karte, s izvrsnom prilikom da ostane mali zlobni šonjo, on je ipak u par navrata donio ispravne odluke iako su omjeri govorili u korist toga da će donijeti neispravne.)
Evo za kraj i Jasonovih misli nakon što je ta kobna godina protekla:
Nikad kraja.»
subota, 03.04.2010.
Linkovi za Veliku subotu i blagdanske čestitke
Posljednjih nekoliko dana nisam imala previše vremena za čitanje (iako su mi u pripremi «Nasljeđe gubitka» Kiran Desai, «Hrabri mali krojač» Erica Chevillarda, te dvije knjige o teoriji čitanja: «Povijest čitanja» Alberta Manguela i «Sudbina knjige» Aleksandra Stipčevića) pa vas moram prepustiti onima koji su imali. U prvom redu to je Bookmarkerica koja je telegrafski izvijestila o svemu što je pročitala.
LINK
Tako ona spominje Brunu Šulca («Prodavnice cimetove boje») kojega je preporučila i prije (pogledajte ovdje), Isabell Allende («Afrodita») za koju sam uvjerena da sam čula, ali imam dojam da ništa njezino nisam čitala (što se i potvrdilo nakon što sam pregledala fajlove koji se tiču knjiga), Živorada Mihajlovića Slavinskog («Ključevi psihičke magije»), za kojega sam također bila uvjerena da imam nekoliko njegovih skeniranih knjiga, ali i ponovno – to nije bio slučaj. Nadalje, govori o knjizi «Tri senseija o aikidu», o «Mitu o ljepoti» Naomi Wolff (bacala sam oko na tu knjigu milijun puta na Interliberu, ali se nikad nisam odvažila kupiti je), o «Stilskim vježbama» (tko o čemu: Bookmarkerica o kazališnoj predstavi, a ja o književnom predlošku Raymonda Queneaua – pročitajte ovdje). Nadalje, govori o «Povijesti srca», zbirci poezije Vicentea Aleixandrea (autor je književni nobelovac, što nisam znala) i o «Osnovnim statističkim metodama» (za nematematičare?) Borisa Petza (ne znam zašto ironično, Bookmarkerice, nema ništa ljepše od statistike!)
Isto tako se slažem s Bookmarkeričinom jednadžbom za životno zadovoljstvo, samo... ja još nisam dospjela do tog stadija da me ne grize savjest u svakom trenutku kad ne radim – to su ti seljački, radoholičarski geni!
Oduvijek sam željela biti kulturni turist, tzv. kulturist. Odnosno, kulturistica, kako tu pojavu naziva i naš najjači teleoperater. Imam plan da jednom, kad budem imala pregršt love i višak slobodnog vremena (već sam se osudila na neuspjeh ako kumulativno ne ispunim obje točke) posjetim dvadeset najljepših knjižnica svijeta. Isto tako, osim zagrebačkog Interlibera i osječkog simboličnog Sajma knjiga koji se događa ili ne događa ovisno o količini novca u gradskoj kasi i entuzijazmu nekolicine pojedinaca, nisam posjetila niti jedan sajam knjiga. Zato me razveselilo što je Dona Julia s bloga Pardon my french postala fotografije i svoje dojmove sa francuskog Sajma knjiga u Porte de Versailles (jesam dobro napisala?) gdje je imala prilike uživo vidjeti divnu Amelie Nothomb zbog kakve se prilike ni sama ne bih bunila. No, evo linka.
LINK
Kao treće, ne smijemo zaboraviti da se dijele neke knjige, o čemu izvještava bloger Rant (post je objavljen 1. aprila s posebnom napomenom – nije prvoaprilska šala). Više o tome kod Ranta.
LINK
I na kraju, želim vam svima da se našunkirate i najajite, nahrenite i nalukirate, da se nauživate proljetnog sunca i da zaobiđete klasične uskrsne želučane tegobe. Katolički Uskrs slavili ili ne slavili, želim vam da se dobro provedete i odmorite za predstojeći radni tjedan.
četvrtak, 01.04.2010.
Andrew Davidson: "Vodoriga"
Imam dojam da čitam već danima bez prestanka. U glavi mi je mutno, osjećam se spaljeno i imam napade bijesa i ludila svaki put kad me netko prekine. Razlog tomu je to što sam u dva dana dovršila čitanje «Livade Crnog Labuda» Davida Mitchella i potom odmah prešaltala pozornost na «Vodorigu» Andrewa Davidsona.
«Vodoriga» (odnosno «The Gargoyle», dakako) je prozni prvijenac prilično mladog autora za čije su se objavljivanje bespoštedno borile brojne nakladničke tvrtke (u Kanadi, rodnoj zemlji autora, knjigu je izdao Random House, u Americi Doubleday, a u Velikoj Britaniji Canongate, a kod nas je tu zadaću preuzeo Algoritam). Knjigu je autor počeo pisati u 31. godini života tijekom boravka u Japanu u kojemu je upoznao ženu koja mu je pripovijedala brojne priče i koja je postala glavna junakinja ovog romana. Nakon pet godina, počeo je nuditi rukopis izdavačima, ali je dobio savjet da skrati malo – jer je bio predug. On je to i učinio i sad je njegov prvijenac preveden na 29 jezika i bestseler je diljem svijeta.
O čemu se radi i zašto sam tako fascinirana? Glavni junak je cinični porno – glumac, ovisnik o rekreativnim drogama i profesionalni zavodnik; sve u svemu – too cool for school. Nakon što gotovo u potpunosti izgori u prometnoj nesreći, sudjeluje u dugom i mučnom postupku oporavka (koji je opisan zorno do detalja i često sam se našla zgroženom pri pomisli na struganje dijelova mrtvog tkiva i kože, razrezivanje kože da se ne bi skupljala, rekonstruktivne operacije i drugo). U bolnici upoznaje kiparicu koja kleše vodorige (male monstrume koji navodno čuvaju katedrale i crkve od zlih duhova) i koja mu priča razne ljubavne priče koje se kreću od srednjovjekovne Njemačke i Italije preko drevnog Japana do viktorijanske Engleske. Ta kiparica, imenom Marianne, stara je poznanica psihijatrijskog odjela bolnice u kojoj boravi i naš glavni junak – naime, uvjerena je da su se njih dvoje već poznavali i da su proživjeli svevremensku ljubavnu priču.
Knjiga je isprepletena legendama (između ostalog, i onom o nastanku vodoriga, o zmaju imenom La Gargouille koji je opsjedao grad Rouen), mističnim vizijama koje su se događale u okolini redovničkih samostana i snovima u kojima se zorno opisuje Danteov «Pakao».
Zašto je sve to meni super? Kao prvo, nije bilo tko mogao napisati tu knjigu: njezino je strukturiranje nužno zahtijevalo izvjestan stupanj erudicije. Spominju se tu i manje poznati religijski mistici poput Meistera Eckharta, ustrojstvo i povijest redovničkih redova u srednjovjekovnoj Njemačkoj i način života u feudalnom Japanu. Takve romane, ukratko, ne pišu budale (a ako mogu polaskati samoj sebi, ni ne čitaju ih budale).
Kao drugo, sad na sasvim drugačiji način gledam na žrtve opeklina. Život osobe koja je podlegla ranama od požara mora se ponovno naučiti živjeti od samih temelja, što je istovremeno šokantno i strašno tužno.
Kao treće, knjiga se poigrava neprestano istim motivima i simbolima (čime se zatvara puni krug), od kojih su brojni vezani uz kršćanstvo (možda je to zapravo jedina zamjerka: imajući takvu maštu i takvu sposobnost izvedbe, autor je mogao izabrati i temu koja se manje puta pretresala od postojanja Raja i Pakla). Konačna poanta ovog romana ipak je pomalo budističke prirode: kroz vječnu ljubav do nirvane.
Imam dojam (a i medijsku potvrdu za taj dojam, jer je Andrew Davidson boravio u Hrvatskoj 2008. godine radi promocije knjige) da je autor knjigu pisao za sebe – skupio je na hrpu svoje interese, hobije i zanimacije i onda od njih osmislio knjigu kakvu bi i sam volio čitati (taj iskreni pristup možda je i najbolji recept, jer samo ukoliko ste potpuno iskreni možete naći prikladnog istomišljenika. U Davidsonovom slučaju, radi se o više milijuna istomišljenika).
Inače, urednici iz Algoritma ovu knjigu uspoređuju s «Imenom ruže» Umberta Eca i «Engleskim pacijentom» Michaela Ondaatjea. Ja bih dodala i nedavno čitanog Davida Mitchella, s kojim se po imaginativnosti Andrew Davidson u potpunosti može mjeriti.
Tko će uživati u ovoj knjizi? Ljubitelji povijesti, definitivno. Ljubitelji knjige bez daljnjeg (pretresa se povijest prevođenja Danteovog «Pakla» i nastanak knjižarstva u srednjovjekovnoj Europi). Ljubitelji kulinarstva (u nekoliko navrata u knjizi su nabrojana razna jela koja je Marianne donosila glavnom junaku dok se oporavljao od opeklina. Ta jela nisu bila ograničena količinom, kvalitetom niti geografskim podnebljem). Ljubitelji glazbe (klasične, ali i druge). Ljubitelji crkvene arhitekture. Ukratko, u ovom će romanu uživati svi ljubitelji dobrog pripovijedanja.
