O «Halabuci u voćnjaku guava» u interpretaciji autorice iz naslova sam pisala prije nekoliko tjedana. Kako sam se dugo skanjivala čitati tu knjigu upravo zbog egzotičnosti naslova, jednostavno je nevjerojatno koliko sam munjevito promijenila mišljenje nakon što sam knjigu doista i pročitala. Ime Kiran Desai postalo mi je sinonim za nešto što vrijedi čitati, pa je i «Nasljeđe gubitka» na mojoj mentalnoj to – read listi vrlo brzo došlo na red, tim više što je potonji roman i dobitnik prestižne književne nagrade Booker.
Nisam nezadovoljna knjigom, dapače. Knjiga je protkana suptilnim i dražesnim humorom koji će se u mojoj glavi vjerojatno uvijek vezati uz tu autoricu (no kako mi nedostaje smijeha ovih dana, ja bih, dakako, voljela da je humora u «Nasljeđu gubitka» bilo i više. Ili da je bio malo manje suptilan.)
O čemu je riječ? Dvije su paralelne pripovjedne linije: jednu čini život u Indiji (u Indiji živi djevojčica Sai sa svojim djedom sucem i kuharom koji je... «čovjek iz naroda», u nedostatku manje političarski populističkog izraza), a drugu život Indijca u Americi (radi se o kuharovom sinu Bijuu). Po meni je taj kontrast koji naglašava sličnosti zapravo i najvažniji moment u knjizi. Pročitajmo skupa nekoliko ilustrativnih primjera:
«Bijua je pratila navika da mrzi. Shvatio je da prema bijelcima, koji su Indiji vjerojatno učinilo mnogo zla, osjeća zavist, a odbojnost spram gotovo svih drugih, koji Indiji nisu učinili ama baš ništa nažao.»
(trebali biste vidjeti bilješku koju sam stavila uz ovaj citat – proglasila sam ovu rečenicu indijskim stockholmskim sindromom...)
Evo i drugih imigrantskih muka u New Yorku, ovaj put pripadaju Bijuovom prijatelju Saeedu, koji se za razliku od Bijua vrlo voljno predao asimilaciji američkog melting pota:
«Saeed: «Pustiš li te dečke unutra, neće nikad otići. Očajni su. Očajni. Kad ih pustiš i čuješ njihovu priču, ne možeš ih odbiti. Poznaješ njihovu tetku, poznaješ njihova rođaka, moraš pomoći cijeloj obitelj, a jednom kad krenu, uzet će sve. Ne možeš poput Amerikanca reći ovo je moja hrana i samo ću je ja jesti. Pitajte Theu.» Ona je bila posljednja ženska zanimljivost u pekari. «Thea živi s tri prijateljice. Sve idu u nabavku odvojeno, odvojeno kuhaju večeru, zajedno jedu odvojenu hranu. Hladnjak podijele, a na svoju stranu – svoju stranu! – u odvojeni pretinac stavljaju ostatke. Jedna od stanarki stavlja svoje ime na pretinac da se zna komu pripada!» U nesvojstvenoj mrkosti, podignuo je prst. «U Zanzibaru, ono što ima jedan, to mora dijeliti sa svima. Tako je dobro, tako je ispravno.»
«Ali čovječe, onda svi nemaju ništa! Zbog toga napustim Zanzibar.»»
U međuvremenu, u Bijuovoj rodnoj Indiji ponovno su se počeli kuhati separatistički ispadi i stanovnici malog grada Kalimponga (uključujući i Sai, njezinog djeda suca Jemubhaija Patela, dviju susjeda Lole i Noni, afganistanskih kraljevni i Sainog učitelja i simpatije Gyana) našli su se u opasnosti od vala nasilja Gorkhi koji su zahtijevali nacionalni Gorkhastan. Međutim, čovjek se i na nasilje brzo navikne:
«No iako je nasilje sablažnjavalo, stanovnike, također ih je često iznenađivala njegova svakodnevnost. Sjedeći besposleno kod kuće, otkrili su stupanj izopačenosti za koji je srce sposobno. Uvidjeli su da se čovjek suočen sa smradom nezamislivog zla može dosađivati, zijevati, baviti se problemom nestale čarape, susjedskih smetnji, osjećati kako mu glad poput miša skakuće u trbuhu i vratiti se još jednom na neposredan problem prehrane... Tu su se našli oni najobičniji, loše spareni supružnici s pitanjima većima od života, uhvaćeni u mitske bitke prošlosti i sadašnjosti, pravde i nepravde – najobičniji ljudi uvućeni u neobičnu mržnju, jer neobična mržnja je, naposljetku, bila svakidašnji događaj.»
(slično je to ovome kako se mi danas navikavamo na recesiju: sve je više precvikanih kreditnih kartica među mojim prijateljima, sve je više gašenja radijatora, sve manje se nesmiljeno izlazi, a sve više imamo movie nights i game nights. Neimaština, kao i nasilje, vrlo se lako integrira u načine našeg života i neprimjetno nas mijenja.)
Neka među nama prvi kamen baci onaj tko otkad je sve ovo počelo nije bar jednom pomislio kako bi trebalo jednostavno napustiti državu, dići sidro i reći ćao miki, odoh ja u mornare (znam da postoji neki takav slogan, ali zamislimo da sam rekla točno). Oni koji se redovno odluče protiv odlaska, a za ostanak, imaju svoje razloge, kao i oni koji odlijevaju svoje mozgove i radnu snagu preko granice. Ni Indijci nisu imuni na tu dilemu:
«Znao je što otac misli: useljeništvo koje se često predstavlja kao junački čin, može biti i suprotno; ljude u Ameriku odvodi kukavičluk. To je putovanje obilježio strah, a ne hrabrost; parazitska želja za bijegom onakom gdje nikad nije bilo gladi, ne prave gladi, gdje nisi morao trpjeti grižnju savjesti, gdje nisi slušao prohtjeve slugu, prosjaka, bankrotiranih rođaka, gdje te nikad nisu otvoreno tražili da budeš velikodušan i gdje si se osjećao vrijedan samo zbog svoje brige za ženu-dijete-psa-vrt. Osjetio bi olakšanje što te nitko ne poznaje i skrio znanje o razlikama koje ti je podario put. Ohio je bio prvo mjesto koje je zavolio jer ondje je barem postigao ravnotežu...»
Sai, kao sedamnaestogodišnjakinja u toj situaciji ipak uspijeva odigrati scenu svoje prve ljubavi, nakon koje je ostalo neizbježno pitanje:
«Može li se ispunjenje ikad proživjeti tako snažno kao gubitak? Romantično je zaključila da ljubav prebiva u rascjepu između žudnje i ispunjenja, u nedostatku, a ne u zadovoljstvu. Ljubav je bila bol, iščekivanje, uzmicanje, sve oko toga osjećaja osim njega samog.»
Konačno, moram zaključiti da mi je knjiga ostavila u glavi više pitanja nego odgovora, i to prvo glede smisla života i postizanja životne sreće. Što je sreća, uostalom? Je li sreća imati materijalno bogatstvo i živjeti u blagostanju ili život u krugu obitelji i prijatelja, gdje si okružen stvarima koje su ti dobro poznate i gdje si neprestano obavijen tradicijom? Ili svoju sreću moramo naći i definirati svatko za sebe?