Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.04.2010.
Kiran Desai: «Nasljeđe gubitka»
O «Halabuci u voćnjaku guava» u interpretaciji autorice iz naslova sam pisala prije nekoliko tjedana. Kako sam se dugo skanjivala čitati tu knjigu upravo zbog egzotičnosti naslova, jednostavno je nevjerojatno koliko sam munjevito promijenila mišljenje nakon što sam knjigu doista i pročitala. Ime Kiran Desai postalo mi je sinonim za nešto što vrijedi čitati, pa je i «Nasljeđe gubitka» na mojoj mentalnoj to – read listi vrlo brzo došlo na red, tim više što je potonji roman i dobitnik prestižne književne nagrade Booker.
Nisam nezadovoljna knjigom, dapače. Knjiga je protkana suptilnim i dražesnim humorom koji će se u mojoj glavi vjerojatno uvijek vezati uz tu autoricu (no kako mi nedostaje smijeha ovih dana, ja bih, dakako, voljela da je humora u «Nasljeđu gubitka» bilo i više. Ili da je bio malo manje suptilan.)
O čemu je riječ? Dvije su paralelne pripovjedne linije: jednu čini život u Indiji (u Indiji živi djevojčica Sai sa svojim djedom sucem i kuharom koji je... «čovjek iz naroda», u nedostatku manje političarski populističkog izraza), a drugu život Indijca u Americi (radi se o kuharovom sinu Bijuu). Po meni je taj kontrast koji naglašava sličnosti zapravo i najvažniji moment u knjizi. Pročitajmo skupa nekoliko ilustrativnih primjera:
(trebali biste vidjeti bilješku koju sam stavila uz ovaj citat – proglasila sam ovu rečenicu indijskim stockholmskim sindromom...)
Evo i drugih imigrantskih muka u New Yorku, ovaj put pripadaju Bijuovom prijatelju Saeedu, koji se za razliku od Bijua vrlo voljno predao asimilaciji američkog melting pota:
«Ali čovječe, onda svi nemaju ništa! Zbog toga napustim Zanzibar.»»
U međuvremenu, u Bijuovoj rodnoj Indiji ponovno su se počeli kuhati separatistički ispadi i stanovnici malog grada Kalimponga (uključujući i Sai, njezinog djeda suca Jemubhaija Patela, dviju susjeda Lole i Noni, afganistanskih kraljevni i Sainog učitelja i simpatije Gyana) našli su se u opasnosti od vala nasilja Gorkhi koji su zahtijevali nacionalni Gorkhastan. Međutim, čovjek se i na nasilje brzo navikne:
(slično je to ovome kako se mi danas navikavamo na recesiju: sve je više precvikanih kreditnih kartica među mojim prijateljima, sve je više gašenja radijatora, sve manje se nesmiljeno izlazi, a sve više imamo movie nights i game nights. Neimaština, kao i nasilje, vrlo se lako integrira u načine našeg života i neprimjetno nas mijenja.)
Neka među nama prvi kamen baci onaj tko otkad je sve ovo počelo nije bar jednom pomislio kako bi trebalo jednostavno napustiti državu, dići sidro i reći ćao miki, odoh ja u mornare (znam da postoji neki takav slogan, ali zamislimo da sam rekla točno). Oni koji se redovno odluče protiv odlaska, a za ostanak, imaju svoje razloge, kao i oni koji odlijevaju svoje mozgove i radnu snagu preko granice. Ni Indijci nisu imuni na tu dilemu:
Sai, kao sedamnaestogodišnjakinja u toj situaciji ipak uspijeva odigrati scenu svoje prve ljubavi, nakon koje je ostalo neizbježno pitanje:
Konačno, moram zaključiti da mi je knjiga ostavila u glavi više pitanja nego odgovora, i to prvo glede smisla života i postizanja životne sreće. Što je sreća, uostalom? Je li sreća imati materijalno bogatstvo i živjeti u blagostanju ili život u krugu obitelji i prijatelja, gdje si okružen stvarima koje su ti dobro poznate i gdje si neprestano obavijen tradicijom? Ili svoju sreću moramo naći i definirati svatko za sebe?
