Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 27.04.2010.

Pitanje za razmišljanje, dragi blogeri i blogopisci

Dragi blogeri i blogopisci,

imam jedno pitanje za vas. U protekle (gotovo) dvije godine uspjela sam vas upoznati, ili sam bar uspjela prepoznati spisateljske stilove svakoga od vas. Neke čitam radije, nečije mi teme baš i ne imponiraju, ukusi su različiti. No isto tako vjerujem da neki od vas čitaju, a drugi vrlo rado preskaču čitanje mog bloga. To je normalno, u posljednje vrijeme zauzimam stav da s čovjekom koji se apsolutno svima sviđa nešto nije u redu.

Moj je zaključak kako većina vas koji čitate moj blog odvajate određenu količinu vremena dnevno, tjedno ili mjesečno za čitanje knjiga, bilo da ih kupujete ili posuđujete u knjižnici. Znači, naša blog-rasprava je «čitatelji čitateljima». Stoga se obraćam prvenstveno vama.

Moje se pitanje zapravo sastoji u sljedećemu: pomaže li vam vaše čitateljsko iskustvo u pisanju bloga? Kod mene je to očito, jasno je da ne mogu napisati post o knjizi/knjigama ako knjigu/knjige nisam pročitala, no kod mnogih od vas knjige i čitanje nisu isključiva tema. Neki se rado referiraju na njih i rado govore o knjigama koje su ih fascinirale iako je njihov glavni fokus negdje drugdje. No knjige na mene djeluju dvojako glede sposobnosti za pisanje: iako rado pišem o knjigama, sve manje pišem o nečemu drugome. Što više knjiga čitam, sve se više bojim pisati (je li to zato što imam dojam da što više knjiga čitam, sve više imam osjećaj da je sve rečeno, ili zato što se bojim da neću moći pisati na takav način na koji piše profesionalni pisac, ne znam. Nije ni bitno.) Međutim, što više čitam, pišem sve lakše. Tekst koji upravo čitate pisan je u jednom dahu, bez ikakvih ispravaka i bez razmišljanja. Upravo pišem onako kako bih vam se obraćala da sjedimo jedno preko puta drugog uživo. Što više čitam, sve lakše mislim kao pisac.

Ono što zapravo želim reći jest da sam prije nekoliko godina ustanovila sljedeće: što više čitaš i pišeš, pisanje (i čitanje) postaju lakši. Znam da se ovaj zaključak doima bedastim, ali priznajmo kako mnogi (osobito naši) pisci imaju naviku mistificirati svoj spisateljski proces, pa imate dojam da je u najmanju ruku trideset dana sjedio na šišmiševoj kandži i umivao se jakovim mlijekom samo da bi napisao tu knjigu koju je teškom mukom istiskao. No prilično je jednostavno: što više pišeš, sve ti lakše moguće teme dolaze na pamet. Kao što na rukama imamo mišiće za dizanje utega koji postaju sve čvršći svakim novim podizanjem utega, tako imamo i mišić za čitanje i pisanje, koji postaje sve moćniji što smo više knjiga pročitali i što smo više slova napisali.

Kad sjednete pisati post za blog, kako to kod vas izgleda? Šišmiševa kandža za uhom ili jakovo mlijeko u šalici za kavu? Ili nekako drugačije?

27.04.2010. u 19:38 • 60 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2010.

Bookoza, kako to gordo zvuči!


I čudo jedno kako neprestano zaboravljam svojim čitateljima Bookeraja reći najvažnije: dogovorila sam suradnju u okviru Rozekoze, jeeij! Tamo je danas objavljen jedan moj tekstić o knjizi Gospoda i igrači» Joanne Harris, o čemu možete posvjedočiti ukoliko kliknete donji link.

«Gospoda i igrači»

No to nije sve: prije dva tjedna, kad sam zapravo počela pisati za Rozukozu, objavljen je moj prvi post na temu «Zašto inzistiram na zaokruživanju cjeline». Ukoliko i to želite vidjeti, povirite na donji link.

«Zašto inzistiram na zaokruživanju cjeline.»

Enivejs, jako se veselim ovoj suradnji, pobija ono pravilo da se loš glas čuje dalje od dobrog, još kad prebolim neke dječje bolesti, a koje se mahom sastoje u tome da sam sva «leva» za čuda moderne tehnologije i ine blog editore, gdje će mi biti kraj!

26.04.2010. u 19:14 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.04.2010.

O Manguelu samo još ovoliko...

... ali prvo, svakako vam moram preporučiti i jedan post na blogu koji spada u intelektualno vlasništvo blogerice Marcheline, a link možete kliknuti u redu ispod:

Svjetski dan knjige – jeste li i vi odgađali zadnju stranicu?

(zanimljivo je, Manguel također govori o tome kako je i sam ostavljao posljednjih nekoliko stranica za drugi dan , ali ja doista nemam tu snagu volje da ostanem u neznanju, pogotovo ako me knjiga dobro povukla i «ruknula» prema kraju)

Što sam vam još htjela reći prije nego što operem po moru preporuka za čitanje koje nam je dao jedan od najvećih čitatelja na svijetu – Alberto Manguel (a kojemu hvalospjeve pjevam već čitav tjedan)?

Eh da, igrom slučaja, da sad ne ulazim u detalje, svoju sam zbirku proširila za još trinaest malih književnih praščića (no za razliku od slavnog izraza, kod mene nijedan praščić nije viška). To su, redom:

Chinua Achebe: «Svijet se raspada»
Bernard Jan: «January River»
Bernard Jan: «Svijet bez boja»
Damir Karakaš: «Eskimi»
Milan Machovec: «Smisao ljudske egzistencije»
Claire Messud: «Careva djeca»
Viktor Pelevin: «Kaciga užasa»
Elizabeth Strout: «Olive Kitteridge»
Žarko Paić: «Zaokret»
Marina Šur Puhlovski: «Trojanska kobila»
Linn Ullmann: «Zvijezda padalica»
John Updike: «Terorist»
Carlos Ruiz Zafon: «Anđelova igra»


Ako netko zna nešto o navedenima, slobodno neka napiše jer moram priznati da sam na njih nabasala gotovo naslijepo.

Nadalje, još jedna objava od mene i moje čitateljske manije, uzela sam i nekoliko knjiga iz knjižnice kojima ću se pozabaviti idućih nekoliko dana (pa poslušajmo):

Joanne Harris: «Gospoda i igrači» (ovu sam počela čitati, vjerojatno sam već čitala nekoliko njezinih knjiga, to mi je ugodan mainstream)
John Colapinto: «Bilješka o piscu»
John Colapinto: «Kako ga je priroda stvorila»
(o ovoj se knjizi dosta pričalo, radi se o priči dječaka kojega su odgajali kao djevojčicu)
Edith Wharton: «Etham Frome» (meni dođe kao hvalevrijedna preporuka kad izdavač na koricama napiše – «roman prema KOJOJ je BBC snimio film» (kakav gaf, ljudi moji! Na koricama!) – zadnji put sam tako uzela «Cranford» Elizabeth Gaskell i nikad se nisam bolje provela čitajući)
Niccolo Ammaniti: «Kako Bog zapovijeda» (čitala sam njegovu «Pokupit ću te i odvesti», ako se ne varam, a ovo mu je prvijenac)
Dorothy L. Sayers: «Ruže grimizne boje» (to sam zbog Manguela, on je to rado čitao kao dječak)
Orson Scott Card: «Govornik za mrtve» (bojim se da sam se tu malo zaletjela, radi se o nekom SF-u. Bit ćete pravovremeno izviješteni)

Dakle, kao što već rekoh, iz «Povijesti čitanja» Alberta Manguela bila sam u mogućnosti izvući čak tridesetak stranica bilješki. Velik dio tih preporuka čine imena i djela koja je Manguel spominjao, čitao ili se susretao s njima. Za vas i samo za vas, ja sam ih pokupila, poslagala po abecedi i ovim ih putem objavljujem ovdje (na vašu vjekovnu žalost, nemam ih živaca ni vremena sve objaviti, ovo su samo najistaknutija). Za neka sam imena čula, a neka su mi potpuno nepoznata. Isto tako, neka se mogu naći u hrvatskom prijevodu, a za druga ćete se morati pobrinuti sami na stranim web – stranicama. Uživajte!

Nicholas Adam: «Pouzdana metoda učenja bilo kojeg jezika»
Louisa May Alcott: «Male žene»
W. H. Auden
Sveti Augustin: «Ispovijedi»
Marcel Ayme
Enrique Banchs (argentinski pjesnik)
Walter Benjamin (njemačko – židovski filozof)
Sve Birkerts: «Gutenbergove elegije»
Bjornsterne Bjornson
Nicholas Blake: «Zvijer mora umrijeti»
Allan Bloom (američki kritičar)
Enid Blyton
Jorge Luis Borges
Hermann Broch: «Vergilijeva smrt»
John Bunyan: «Hodočasničko postajanje»
Robert Burton: «Anatomija melankolije»
Samuel Butler: «Analogija»
Italo Calvino: «Ako jedne zimske noći neki putnik»
Thomas Carlyle: «Francuska revolucija»
Lewis Carroll
Miguel Cervantes: «Don Quijote»
G. K. Chesterton
Agatha Christie: «Tajna afera u Stylesu»
William Cowper (britanski pjesnik)
Anton Čehov: «Lov», «Dama s psetancetom»
Robert Darnton
Edmondo de Amicis: «Cuore»
Paul de Man (belgijsko – američki kritičar i esejist)
Guy des Cars
Charles Dickens: «Tajna Edwina Drooda»
Denis Diderot: «Jacques the Fatalist»
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Arthur Conan Doyle
Alexandre Dumas: «Grof Monte Christo»
Hans Magnus Enzensberger (njemački pisac i kritičar)
Susan Ertz
Manuel Fernandez y Gonzalez
Henry Fielding: «Tom Jones»
Gustave Flaubert
Benito Perez Galdos
Andre Gide
Elinor Glyn: «Tri tjedna»
J. W. Goethe
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: «Mrtve duše»
Maksim Gorki
Rider Haggard
Ernest Hemingway
Hermann Hesse
James Hillman (američki psiholog)
Vicotr Hugo: «Jadnici»
Henrik Ibsen
Juan Ramon Jimenez: «Platero y yo»
Immanuel Kant
Walter Kaufmann: «Vjera Heretik»
Thomas a Kempis: «O ugledanju na Krista»
Soren Kierkegaard
Jamaica Kincaid
Rudyard Kipling: «Nešto o meni samome» (autobiografija)
Judith Krantz: «Princeza Daisy»
Charles Lamb
Lesage: «Gil Blas»
Charlotte Lennox: «Ženski Quijote»
Matthew Lewis: «Redovnik»
Sinclair Lewis: «Glavna ulica»
H. P. Lovecraft
Thomas Mann: «Josip i njegova braća»
Mary Mapes Dodge: «Hans Brinker ili srebrne klizaljke»
Harriet Martineau
Ezequiel Martinez Estrada (argentinski pisac)
Andre Maurois: «Ariel»
Karl May
Grace Metalious: «Gradić Peyton»
Henry Miller
Michel de Montaigne: «O odgoju djece»
Vladimir Nabokov: «Lolita»
Pablo Neruda
Alberto Moravia: «Konformist»
Giovanni Papini
Stan Persky (suvremeni kanadski pisac i esejist)
Harold Pinter
Platon
Antoine Francois Prevost: «Manon Lescaut»
Marcel Proust
Aleksandar Sergejevič Puškin
Herbert Read: «Zeleno dijete»
J. D. Salinger
Jean Paul Sartre
Dorothy L. Sayers
Paul Scarron
Walter Scott
Jorge Semprun (španjolski pisac)
Alan Sillitoe
Betty Smith: «Jedno drvo raste u Brooklynu»
Robert Southey
Baruch de Spinoza
Laurence Sterne: «Tristam Shandy»
Robert Louis Stevenson
Italo Svevo: «Zenova svijest»
Jonathan Swift: «Gulliverova putovanja»
Sylvia Townsend Warner
Miguel de Unamuno (španjolski romanopisac i esejist)
Lope de Vega
Evelyn Waugh
H. G. Wells
John Wilkins
Virginia Woolf
E. H. Young



25.04.2010. u 17:24 • 4 KomentaraPrint#

subota, 24.04.2010.

Alberto Manguel: "Povijest čitanja" V. dio

Zanimljivo, ali osim žena, učiti čitati nisu smjeli ni robovi u Americi, da ne bi došli u napast osloboditi se od svoga gospodara.

«Učenje čitanja nije robovima bila neposredna ulaznica za slobodu, već prije način da dobiju pristupa snažnom sredstvu svojih tlačitelja: knjizi. Vlasnici robova (kao i diktatori, tirani, apsolutistički kraljevi i drugi nezakoniti vlastodršci) čvrsto su vjerovali u pisanu riječ. Oni su znali, daleko bolje od nekih čitatelja, da je čitanje snaga koja zahtijeva samo nekoliko prvih riječi da postane neodoljiva. Netko tko je sposoban pročitati jednu rečenicu, sposoban je čitati sve.»


No Amerika nije bila specifična samo po tome: u Americi se nekako uvijek nađe mjesta za sve vrste čudaka i bizarnih ideologija. Stoga je pojava nekoga poput Anthonya Comstocka gotovo očekivana stvar.

«Anthony Comstock – potomak starih kolonijalista, koji se opirao njihovim zakonitim porivima za obrazovanjem – nešto preko dva stoljeća od optimističke uredbe Karla II., utemeljio je u New Yorku, 1872. godine, Udruga za suzbijanje poroka, prvi cenzorski odbor u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad se sve uzme u obzir, Comstock bi više volio da tisak nije nikada izumljen («Naš otac Adam nije znao čitati u Raju», jednom je izjavio), ali kako to nije bio slučaj, on je odlučio usmjeriti njegovu uporabu. Comstock je sebe vidio kao čitateljeva čitatelja, koji zna što je to dobra književnost a što loša i činio sve što je bilo u njegovoj moći da svoja stajališta nametne drugima.»


No nisu svi cenzori jednako eksplicitni kao Comstock, ima ih više vrsta, o čemu Manguel piše na kraju poglavlja «Zabranjeno čitanje»:

«Autoritativni čitatelji koji sprečavaju druge da nauče čitati, fanatični čitatelji koji odlučuju što se može a što ne može čitati, stoički čitatelji koji odbijaju čitati za zabavu i zahtijevaju samo ponavljanje činjenica koje sami smatraju istinitim: svi oni pokušavaju ograničiti čitateljeve velike i različite moći. Ali cenzori mogu djelovati i drugačije, bez potrebe za vatrom ili sudovima. Oni mogu protumačiti knjige da samo njima mogu poslužiti i da mogu opravdati svoja autokratska prava.»


Jesam li ja knjiški moljac (knjiška budala, kako takvu osobu naziva Manguel)? Ne znam, ja mislim da nisam jer se prilično negativne konotacije vežu uz takav opis. A i niz negativnih osobina:

«Lijen, traljav, uobražen, cjepidlaka, elitist – to su neki od epiteta koji se povezuju s rastresenim učenjakom, kratkovidnim čitateljem, knjiškim crvom, bezveznjakom. Zakopan u knjige, izdvojen iz svijeta činjenica i tjelesnoga, s osjećajem nadmoći nad onima koji ne poznaju riječi između prašnjavih korica, čitatelj s naočalama, koji zna ono što je Bog u svojoj mudrosti sakrio – to je bila slika budale, a naočale su postale simbol intelektualne nadutosti.»


Bilo kako bilo, knjiški moljac ili knjiška budala, postoji jedna osoba koja je nadutija od svih nas zajedno, najumišljeniji Irac svih vremena – Oscar Wilde. On je napisao, a Manguel prenio sve što uopće ne treba čitati:

«Knjige koje uopće ne treba čitati su: Thomsonova «Godišnja doba», Rogersova «Italija», Paleyevi «Dokazi», svi crkveni oci osim sv. Augustina, cijeli John Stuart Mill, osim eseja o slobodi, sve Voltaireove drame bez izuzetka, Butlerova «Analogija», Grantov «Aristotel», Humeova «Engleska», Lewesova «Povijest», sve polemičke knjige i sve knjige koje pokušavaju bilo što dokazati... Reći ljudima što trebaju čitati, u pravilu, nekorisno je ili štetno, jer istinska procjena književnosti pitanje je temperamenta a ne poučavanja. Parnasu nema premca, a sve što možemo naučiti nije nikada vrijedno učenja. Ali reći ljudima što ne trebaju čitati, sasvim je druga stvar, i ja to preporučam kao dodatak sveučilišnom programu.»


Ima još jedna zanimljivost, a to je «pet općih zabluda o reakciji čitatelja» profesora Jonathana Rosea:

• prva, sva knjižvnost je politička, u smislu da uvijek utječe na čitateljevu političku svijest;
• druga, utjecaj određenog teksta izravno je razmjeran njegovoj tiraži;
• treća, «pučka» kultura ima znatno više sljedbenika nego «visoka» kultura, pa stoga točnije odražava stajališta masa;
• četvrta, «visoka» kultura nastoji ojačati prihvaćanje postojećega društvenog i političkog poretka (pretpostavka koju naširoko prihvaća i ljevica i desnica); i
• peta, isključivo društvene elite određuju kanon «velikih knjiga». Obični čitatelji ili ne prepoznaju taj kanon, ili ga prihvaćaju samo iz poštovanja prema mišljenju elite.


Ahaha, eto vam, magarci, koji mislite da sam idiot zato što pišem o krimićima i loše se izražavam o hrvatskoj književnosti! U zabludi ste ako mislite da obični čitatelj ne može prepoznati što je dobro, a što loše. I nitko, nitko nikad ne bi trebao biti toliki snob i toliko nadmen da misli da govoriti o knjigama smiju samo oni «koji se razumiju u to». To je također jedan oblik cenzure, a mi čitatelji loše stojimo s cenzurom!

(nastavlja se, ali nakon idućeg posta obećavam da prestajem drviti (p)o Manguelu i "Povijesti čitanja")

24.04.2010. u 19:23 • 2 KomentaraPrint#

petak, 23.04.2010.

Alberto Manguel: "Povijest čitanja" IV. dio

Trinaesto poglavlje nazvano «Gospodari svemira» u cijelosti je posvećeno knjižnicama. Aleksandrijskoj kao pramajci svih knjižnica, recimo. Kalimah, knjižničar koji je osmislio sustav prema kojemu je uređena aleksandrijska knjižnica, jedan je od najzaslužnijih što je ona danas toliko spominjana.

«Čini se da je Kalimah za Aleksandriju izabrao sustav koji se temeljio manje na urednom popisivanju fonda knjižnice a više na unaprijed stvorenoj predodžbi o svijetu. Sve su klasifikacije na kraju proizvoljne. Ona koju je Kalimah predložio nije baš takva, jer slijedi sustav misli, koji su prihvaćali intelektualci i učenjaci toga doba, nasljednici grčkog pogleda na svijet. Kalimah je podijelio knjižnicu prema policama ili pločicama (pinakoi) razvrstanim u osam razreda ili predmeta: drama, govorništvo, lirska poezija, zakonodavstvo, povijest, filozofija i razno. On je odijelio duža djela tako što ih je pretiskao u nekoliko manjih odjeljaka nazvanih «knjige», kako bi dobio manje svitke koji će biti praktičniji za rukovanje.»


Znate onu foru kad otvorite knjigu nasumce i prva rečenica koju vidite bit će na neki način znakovita za vas? To nije nova fora:

«Uporaba nasumce odabranih odlomaka knjiga da bi se prorekla nečija budućnost ima dugu tradiciju na Zapadu, a dosta prije Konstantina, Vergilije je bio omiljeni izvor za poganska proročanstva u Carstvu. Primjerci njegovih pjesama čuvali su se za konzultacije u nekoliko hramova posvećenih božici Fortuni. Prvi put se taj običaj, poznat kao sortes Vergilianae, spominje u Hadrijanovu životopisu, Aeliusa Spartaniusa. Mladi Hadrijan, želeći doznati što car Trajan misli o njemu, pogledao je nasumce Vergilijevu «Eneidu» i pronašao retke u kojima Eneja vidi «rimskog kralja čiji će zakoni ponovno uspostaviti Rim.» Hadrijan je bio zadovoljan. Doista se dogodilo da ga je Trajan posinio i Hadrijan je postao novi rimski car.»


Kad putujete, birate li pažljivo knjigu s kojom će vas neznanci uočiti? Osobno, meni kao da je suđeno na putovanja nositi što veće i što tvrđe ukoričeno izdanje veličine atlasa tako da mi bude što nezgrapnije i da ga što teže vučem po bijelom svijetu.

«Sjedeći preko puta mene u podzemnoj željeznici u Torontu, neka žena čita Penguin izdanje Borgesovih «Labirinata». Želim je dozvati, zamahnuti rukom i dati joj znak da i mene isto to zanima. Ona, kojoj sam lice zaboravio, čiju sam odjeću jedva i zapazio, za koju ne mogu reći je li mlada ili stara, bliža mi je, pukim činom držanja te konkretne knjige u rukama od mnogih drugih koje svakodnevno viđam. Moja rođakinja iz Buenos Airesa bila je duboko svjesna da neka knjiga može funkcionirati kao značka, kao znak saveza, i uvijek je izabirala knjige na svojim putovanjima s istom onom pažnjom s kojom je izabirala putnu torbu. Ne bi putovala s Romainom Rolandom, jer je mislila da je to čini uobraženom, ili s Agathom Christie jer je to čini isuviše neodgojenom. Camus je bio prikladan za kratki izlet, Cronin za dugačak; detektivska priča Vere Caspary ili Ellery Queen bila je prihvatljiva za vikend na selu; roman Grahama Greena bio je pogodan za putovanje brodom ili zrakoplovom.»


Žene i knjige su posebna priča: gledajući iz konteksta stavova muškaraca o ženskom obrazovanju, pravo je čudo što još uvijek nismo bosonoge i neprestano trudne. Žene poput George Eliot, Agathe Christie ili naše Marije Jurić Zagorke endemska su vrsta.

«Kao što smo vidjeli, većina žena tijekom četrnaestoga stoljeća – i doista većim dijelom srednjega vijeka – dobivala je samo onoliko obrazovanja koliko je koristilo domaćinstvu muškarca. Ovisno o njihovu društvenom statusu, većina djevojaka koje je Martini poznavao, dobit će slabo ili nikakvo intelektualno obrazovanje. Ako su odgojene u nekoj aristokratskoj obitelji, bit će školovane za dvorske dame, ili će ih podučavati kako voditi imanje, za što im je bila potrebna samo osnovna poduka u čitanju i pisanju, iako će mnoge postati prilično pismene. Ako su pripadale trgovačkoj klasi, one će razviti neke poslovne sposobnosti, za što je bilo bitno nešto čitanja, pisanja i matematike. Trgovci i zanatlije ponekad su podučavali kćeri svome zanatu, a od njih su onda očekivali da postanu neplaćene pomoćnice. Seljačka djeca, kako muška tako i ženska, obično nisu dobivala uopće nikakvo obrazovanje. U vjerskim redovima žene su ponekad slijedile muška zanimanja, ali su bile pod stalnim nadzorom svojih muških vjerskih nadstojnika. Budući da su škole i sveučilišta bili većinom zatvoreni za žene, umjetnički i znanstveni procvat od kasnog dvanaestog do četrnaestoga stoljeća uglavnom se kretao oko muškaraca. Žene koje su se istaknule svojim značajnim radom u to vrijeme – kao što su Hildegard Bingenska, Julian od Norwicha, Kristina Pizanska i Marija Francuska – uspjele su u gotovo nemogućim okolnostima.»


Manguel i ja dijelimo još jednu zajedničku strast, a to je strast za bijelim papirom, tj. za bilježnicama. Ja sam neprirodno usredotočena na notese, dnevnike, planere, rokovnike, bilježnice (mekoukoričene, tvrdoukoričene i sa spiralnim uvezom), blokove, blokiće i druge medije za pisanje.

«Papirnica i knjižara blizu moje kuće u Buenos Airesu imala je prilično dobar izbor dječjih knjiga. Imao sam (i još uvijek imam) silnu želju za bilježnicama (koje su u Argentini znale na koricama nositi profil nekoga od naših nacionalnih junaka, a ponekad i odvojivu stranicu naljepnica iz prirodopisa ili ratnih prizora) i često sam se motao oko toga dućana.»


Manguel u tom poglavlju, naslovljenom «Čitanje unutar zidova» nastavlja s detaljima iz nastanka zabavne/žanrovske književnosti, pri čemu ovoga puta mislim na ljubiće.

«Ljubavne priče – pathos erotikon: od samih prvih redova knjige namijenjene ženama, povezivale su se s onim što će se kasnije nazvati romantična ljubav. Čitajući tu dopuštenu prozu, od patrijarhalnog društva u Grčkoj u prvom stoljeću, sve do Bizanta u dvanaestom stoljeću (kada je napisana takva romansa), žene su, čini se, pronašle određeni oblik intelektualnog poticaja: u mukama i opasnostima, u agonijama ljubavnih parova. Stoljećima kasnije, dok je kao dijete čitala viteške romane (ponekad nadahnute grčkim romansama), sv. Tereza pronašla je mnoge slike koje će kasnije razviti u svojim pobožnim tekstovima. «Postala mi je navika čitati ih, a taj mali grijeh učvrstio je moju želju i volju za druge zadaće. I nisam se osjećala krivom što danju i noću provodim sate u toj ispraznoj vježbi, skrivajući se pred ocem. Moj ushit prema tome bio je tako velik da mi je izgledalo kako ne mogu biti sretna ako ne pročitam neku novu knjigu.»

Zašto žene, a ne muškarci, u najvećem dijelu predstavljaju čitateljsku publiku koja voli ljubavne romane? Evo što misli jedna kritičarka:

«Kao što engleska kritičarka Kate Flint ističe, čitanje romana nije samo ženskom čitateljstvu pružalo načina da se povremeno «povuče u pasivnost što je potiče prozni opijat. Daleko uzbudljivije, ono je ženi omogućavalo da potvrdi osjećaj samosvojnosti, i da sazna kako nije jedina koja to čini.» Od najranijih dana, ženski čitatelji pronašli su načine kako podrivački iskoristiti materijal što ga je društvo postavilo na njihove police.»


Ovo poglavlje spominje Murasaki Shikibu, autoricu «Pripovijesti o Genjiju», čarobnom japanskom muškarcu o kojemu su čitale dvorske dame u heianskom razdoblju carskog Japana, i Sei Shonagon, autoricu «Knjige pod jastukom» iz istoga razdoblja. Dvorske dame i općenito japanske žene toga razdoblja u knjigama su tražile neku vrstu utjehe za svoj marginalni položaj, smatra Manguel.

«Barem dvije različite vrste čitanja događale su se unutar izdvojene skupine. U prvoj, čitatelji poput zamišljenih arheologa prekapaju po službenoj književnosti kako bi između redaka pronašli svoje kolege izopćenike, kako bi našli zrcala za sebe u pričama o Klitemnestri, Gertrudi, Balzacovim kurtizanama. U drugoj, čitatelji postaju pisci, izmišljajući za sebe nove način pričanja priča kako bi iskupili na stranici svakodnevnu kroniku svojih života zatvorenih u laboratoriju kuhinje, u šivaćoj radnoj sobi, u džunglama odgajališta.»


Za razliku od vremena kad su knjige bile praktično nedostupne ženama, danas su žene nezaobilazna književna publika čijem ukusu nakladnici i knjižari nesmiljenim žarom podilaze (pa sad vi vidite što nam je bilo bolje!)

«Za razliku od papirnice iz moga djetinjstva, današnja knjižara sadrži ne samo knjige za žene, koje trgovci reklamiraju iz komercijalnog interesa, kako bi odredili i ograničili ono što žena treba čitati, već i knjige koje su napisane unutar skupine, u kojima žene rade za sebe ono što nedostaje u službenim tekstovima. To postavlja zadaću čitateljici koju su možda heianske žene predvidjele: da se popne preko zidova, da uzme bilo koju knjigu što je zanima, skine joj korice s kodiranom bojom i postavi je među onim svescima koje su slučaj i iskustvo stavili na policu iznad njezina kreveta.»


E sad, moram vam reći i da Manguel i ja dijelimo i onu vrstu posjedničkog sjaja u očima kad se govori o «mojim knjigama»:

«Dok slažem hrpu za hrpom poznatih svezaka (neke prepoznajem po njihovoj boji, druge po njihovu obliku, mnoge po detalju na ovitku čije naslove pokušavam pročitati naopako ili pod čudnim kutom), pitam se, kao što sam se i svaki put pitao, zašto čuvam toliko knjiga za koje znam da ih neću opet čitati. Govorim sam sebi da svaki put kada se oslobodim neke knjige, nekoliko dana kasnije, uvidim da je to upravo ona knjiga koju tražim. Govorim sam sebi da nema knjiga (ili vrlo, vrlo malo) u kojima nisam pronašao nešto što me zanima. Govorim sam sebi da sam ih donio u kuću ponajprije zbog određenog razloga, i da taj razlog može biti valjan i ubuduće. Pronalazim razloge temeljitosti, rijetkosti, slabog znanja. Ali znam da je glavni razlog što ustrajem u tim sve većim zalihama neka vrsta strastvene pohlepe. Uživam gledati svoje prepune police, pune manje ili više poznatih imena. Raduje me saznanje da sam okružen nekom vrstom inventara svoga života, s nagovještajima moje budućnosti. Volim otkrivati, u gotovo zaboravljenim svescima, tragove svoga prošloga čitanja – črčkarije, slučajne datume i mjesta na omotnici knjige, koji me vraćaju u neku kavanu, daleku hotelsku sobu, prohujalo ljeto.»


Jeste li čuli za grofa Librija? Nadimak je to Guglielma Bruta Icilia Timoleonea, Contea Libri – Carruci della Sommaia, firentinskog grofa koji je uz to što je bio strastveni bibliofil, bio jednako strastven u krađi rijetkih i skupocjenih knjiga kojima je imao pristup kao bogataš i ljubitelj knjiga.

«Prve optužbe protiv Librija potječu iz 1846., ali su – možda zato što su zvučale tako nevjerojatno – bile zanemarene, a Libri je nastavio pljačkati knjižnice. Također je počeo organizirati značajne prodaje ukradenih knjiga, prodaje za koje je pripremio izvrsne i detaljne kataloge. Zašto je taj strastveni bibliofil prodavao knjige koje je krao uz tako veliki rizik? Možda je vjerovao, poput Prousta, kako «želja čini da sve stvari cvjetaju, posjedovanje da venu». Možda je htio zadržati samo nekoliko dragocjenih, koje je izabirao kao rijetke bisere u svome plijenu. Možda ih je prodavao iz čiste pohlepe – ali to je najmanje zanimljiva pretpostavka.»


Na kraju valja spomenuti kako je usmena predaja još uvijek najbolji oblik marketinga. Toga su se držali i mnogi slavni pisci, među kojima valja prvo istaknuti Dickensa koji je čitao tako dojmljivo da su mnoge gospođe koje su ga slušale padale u nesvijest. Evo što o javnom čitanju kaže Plinije:

«Plinije je naveo nekoliko razloga zbog kojih je čitanje u publici korisna vježba. Slava je bila svakako važan čimbenik, ali bio je i užitak slušati vlastiti glas. To ugađanje samom sebi opravdavao je činjenicom da je slušanje teksta navodilo publiku da kupi objavljeno djelo, stvarajući time potražnju koja će zadovoljiti čitatelje i prodavače knjiga/izdavače. Čitanje u javnosti bilo je, po njegovu mišljenju najbolji način da neki autor dobije publiku. U stvari, javno čitanje bilo je samo po sebi početni način izdavaštva.»


23.04.2010. u 21:14 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 21.04.2010.

Alberto Manguel: "Povijest čitanja" III. dio

Priču o knjizi «Povijest čitanja» Alberta Manguela nastavljam iz neba pa u rebra pričom koju sam već spominjala na ovom blogu, a radi se o umjetničkom djelu Luigija Serafinija, pod nazivom Codex Seraphinianus. O njemu ćemo se sad malo podsjetiti:

«Jednoga ljetnoga poslijepodneva 1978., debeo paket stigao je u ured izdavača Franca Marije Riccija u Milanu, gdje sam radio kao urednik za strane jezike. Kad smo ga otvorili vidjeli smo da, umjesto rukopisa, sadrži opsežnu zbirku ilustriranih stranica koje prikazuju čudne predmete i detaljne ali bizarne radnje, a pored slika bilo je pismo koje nitko od nas nije mogao prepoznati. Popratno pismo objašnjavalo je da je autor, Luigi Serafini, stvorio enciklopediju zamišljenog svijeta u obliku srednjovjekovnog znanstvenog kompendija: svaka stranica točno je prikazivala konkretnu natuknicu, a bilješke na besmislenoj abecedi koju je Serafini također izmislio tijekom dvije duge godine u malom stanu u Rimu, imali su svrhu objasniti zamršenost ilustracija. Ricci, što mu služi na čast, objavio je rad u dva raskošna sveska s divnim predgovorom Itala Calvina; oni su među najčudnijim primjercima ilustriranih knjiga koje poznajem. Sastavljen u potpunosti od izmišljenih riječi i slika, Codex Seraphinianus treba čitati bez pomoći običnog jezika, pomoću znakova za koje ne postoje značenja osim onih koja im pridaje voljni i inventivni čitatelj.»


Nakon bliske budućnosti, povratak u daleku prošlost, kad su tekstove interpretirali isključivo žongleri ili trubaduri.

«Postojala su dva različita načina da se čuje tekst. Počevši od jedanaestoga stoljeća, diljem europskih kraljevstava, putujući žongleri običavali su recitirati ili pjevati vlastite stihove, ili one koje su sastavili njihovi gospodari trubaduri. Žongleri su bili javni zabavljači koji su izvodili svoje točke na sajmovima i tržnicama, i često su im uskraćivali zaštitu zakona i sakramente Crkve. Trubaduri, kao što je Guillaume iz Akvitanije, Eleanorin djed i Bertran de Born, grof od Hauteforta, bili su plemićkoga roda i pisali su formalne pjesme u slavu svoje nedostižne ljubavi.»


Manguel u cijeloj knjizi ubacuje korisne i zgodne anegdote iz svijeta čitatelja, a meni je bila osobito smiješna ova francuskog enciklopedista Diderota koji je kao pravi Francuz «kvario» svoju čednu suprugu Nanette.

«S druge strane, netko je mogao čitati naglas upravo da bi proizveo to žalost popuštanje stege. Diderot je 1781. godine u šali pisao kako je «izliječio» svoju ženu bogomoljku, Nanette, koja je rekla da neće taknuti knjigu, osim ako ne sadrži nešto dugovno uzvišeno, podvrgavajući je nekoliko tjedana dijeti opscene književnosti. «Ja sam postao njezin Čitatelj. Dajem joj tri žlice «Gil Blasa» svakoga dana: jednu ujutro, jednu poslije ručka i jednu uvečer. Kad dođemo do kraja «Gil Blasa» prijeći ćemo na «Vraga na dva štapa» i «Neženju iz Salamance» i druga vesela djela iste vrste. Nekoliko godina i nekoliko stotina takvih čitanja zaokružit će liječenje. Ako sam siguran u uspjeh, ne bih se smio tužiti zbog truda.»


Nedavno sam čula kako je tržište knjiga jedna od najprofitabilnijih industrija u Hrvatskoj. I po tom pitanju, dakle, Hrvatska kaska za ostatkom Europe gdje su se te gospodarske promjene počele događati već u šesnaestom stoljeću.

«Očito je da te promjene nisu bile ni iznenadne ni sveobuhvatne, ali općenito, od kraja šesnaestoga stoljeća, «izdavači-prodavači knjiga nisu se više trudili da pomažu književnom svijetu, već su samo nastojali objaviti knjige kojih je prodaja zajamčena. Najbogatiji su se obogatili na knjigama sa zajamčenim tržištem, pretiscima starih bestselera, tradicionalnim religijskim djelima i, iznad svega, crkvenim ocima.» Drugi su obilazili školsko tržište, s bilješkama školskih lekcija, gramatičkim priručnicima i početnicama.»


Zanimljivo je i kako je nastao Penguin Books, izdavač s najvećim udjelom na tržištu mekoukoričenih izdanja.

«Do 1935. Godinu ranije, nakon vikenda provedenog s Agathom Christie i njezinim drugim mužem, u njihovoj kući u Devonu, engleski izdavač Allen Lane, na povratku u London, čekajući vlak, gledao je po štandovima knjiga kako bi uzeo nešto za čitanje. Među popularnim tjednicima nije našao ništa što mu se svidjelo, kao ni među skupim, tvrdo ukoričenim knjigama i rotoromanima, pa se dosjetio da bi trebalo proizvesti jeftine ali dobre džepne knjige. Kad se vratio u The Bodley Head, gdje je radio sa svoja dva brata, izložio im je plan. Objavit će izdanje svijetloobojenih džepnih knjiga najboljih autora, koje ne samo da će se svidjeti običnom čitatelju već će mamiti svakoga tko zna čitati, intelektualce i neintelektualce podjednako. Prodavat će knjige svuda: i na štandovima za knjige i u dućanima za čaj, papirnicama i trafikama.»


Općenito, poglavlje «Oblik knjige» u Manguelovoj «Povijesti čitanja» posvećeno je razmatranju industrije knjiga od njezinih početaka do danas i meni je upravo ono tijekom čitanja bilo najdraže i najzanimljivije od svega navedenog dosad.

Daljnja poglavlja govore o privatnim užitcima u čitanju, poput čitanja u krevetu. Moram priznati da i sama najviše i najčešće čitam u krevetu uz noćnu lampu, iako sam poznata i po tome da znam čitati i sjedeći na podu, leđima naslonjena uz radijator. Manguel dijeli moje oduševljenje krevetom kao mjestom za čitanje:

«I ja čitam u krevetu. U dugačkom slijedu kreveta u kojima sam provodio noći svoga djetinjstva, u čudnim hotelskim sobama gdje se svjetlo automobila u prolazu tajanstveno protezalo po stropu, u kućama čiji su mi mirisi i zvukovi bili strani, u ljetnim kolibama ljepljivim od morske soli, ili onda gdje je planinski zrak bio tako suh da su mi pokraj kreveta stavili vrč vode s eukaliptusovim parama da bih mogao disati, spoj kreveta i knjige pružao mi je neku vrstu doma u koji sam znao da se mogu vratiti, iz noći u noć, pod bilo kojim nebom. Nitko ne bi vikao i naređivao da radim ovo ili ono; moje tijelo, nepomično ispod plahti, nije ništa trebalo. Ono što se događalo, događalo se u knjizi, a ja sam bio onaj koji priča priču. Život se događao jer sam ja okretao stranice. Ne znam mogu li se sjetiti većeg sveobuhvatnog užitka od onoga kada sam dolazio do zadnjih nekoliko stranica i odlagao knjigu kako bi se kraj odgodio barem do sutradan i kad sam ponovno uranjao u jastuk s osjećajem da sam u stvari zaustavio vrijeme.»


No nisu sve knjige za krevet, tvrdi Manguel. Neke čitamo drugdje (pa i ja, stručnu literaturu volim čitati za pisaćim stolom jer tamo imam disciplinu (kičme) i dovoljno mjesta za pisanje bilješki).

«Postoje knjige koje čitam u naslonjaču, a ima knjiga koje čitam za stolom; postoje knjige koje čitam u podzemnoj željeznici, u tramvaju i u autobusu. Čini mi se da knjige koje čitam u vlaku imaju neka svojstva knjiga koje čitam u naslonjaču, možda zbog toga što se na oba mjesta mogu isključiti iz okoline.»


(A vi, gdje vi najradije čitate? Koja su najneobičnija mjesta gdje ste se zatekli čitajući?)

Franz Kafka nije jedini pisac čijega se stvaranja i razmišljanja o knjigama Alberto Manguel dotaknuo tijekom pisanja ove knjige. Jedan od njih je i Walt Whitman, za kojega Manguel kaže sljedeće:

«Za Whitmana, tekst, autor, čitatelj i svijet odražavali su jedan drugoga u činu čitanja, činu čije je značenje proširio dok mu nije poslužilo da odredi svaku bitnu ljudsku radnju, kao i svemir u kojemu se ona događa. U tom smislu, čitatelj odražava pisca (on i ja smo jednu), knjiga odjekuje u svijetu (Božja knjiga, knjiga Prirode), knjiga je od krvi i mesa (piščeva vlastitoga mesa i vlastite krvi, koji preko književne transsupstancijacije postaju moji), svijet je knjiga koju trebao odgonetnuti (piščeve pjesme postaju moje čitanje svijeta). Čini se da je Whitman cijeloga života nastojao shvatiti i odrediti čin čitanja, koji je istovremeno samosvojan i metafora za sve njegove dijelove.»


Knjige, smatraju mnogi pisci, filozofi i kritičari, osobito su povezane s metaforom jedenja, žvakanja i probavljanja. Provjerimo i to:

«Upravo onako kao što autori govore o kuhanju priče, prekrajanju teksta, polupečenim zamislima o zapletu, začinjanju nekog prizora ili odijevanju golih kostiju nekim argumentom, pretvaranju sastojaka nekog bezvrijednog djela u gnjecavu prozu, kriški života začinjenu aluzijama u koju čitatelji mogu zariti zube, mi čitatelji govorimo o kušanju knjige jednim sjedenjem, o povraćanju neprobavljenog teksta, o preživanju nekog odlomka, o valjanju pjesnikovih riječi po jeziku, o blagovanju poezije, o življenju na dijeti detektivskih priča.»


(nisam sigurna odakle dolazi ta povezanost metafora, ali i sama je primjećujem.)

Jedan tekst o odnosu pisca i čitatelja već mi mjesecima stoji u mentalnoj ladici, ali nikako da ga dovršim (imam problem sa zaključkom tog teksta), no čini se da sad i ne moram jer je Manguel izvukao neke zaključke za mene:

«Praiskonski odnos između pisca i čitatelja divan je paradoks: u stvaranju uloge čitatelja pisac također naređuje piščevu smrt, jer, da bi se tekst dovršio, pisac se mora povući, prestati postojati. Dok pisac ostaje prisutan, tekst ostaje nedovršen. Tek kad ga pisac napusti, tekst počinje postojati. U tom trenutku, postojanje teksta je nijemo postojanje, tiho do trenutka u kojemu ga čitatelj čita. Tek kada sposobno oko dođe u dodir s oznakama na pločici, tekst stupa u aktivni život. Svo pisanje ovisi o velikodušnosti čitatelja.»


Imam dojam, možda griješim, da neki pisci pišu ne misleći na osobu koja će to (htjeti) čitati. Osobno, kao čitateljica volim da me se mazi i da me se nosi na dlanu. Volim pisca za kojega imam dojam da je mislio na mene ili bar na neku ideju Čitatelja dok je pisao svoje djelo.

Alberto Manguel, kao strastven čitatelj je nedvojbeno takav pisac. No ujedno te može i iscrpiti pa za danas završavam s razmatranjem njegove knjige «Povijest čitanja». Ali nismo ni izdaleka blizu kraja.

21.04.2010. u 19:41 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 20.04.2010.

Alberto Manguel: "Povijest čitanja" II. dio

Jučer sam počela pisati svoju hvalospjevnu sagu monumentalnom djelu Alberta Manguela «Povijest čitanja». Kao što sam već rekla, radi se o sjajnom podsjetniku «na našu ljubav prema činu čitanja – usprkos zaprekama inkvizicije i mamcima svijeta kompjutorske civilizacije.»

Danas nastavljam sa zanimljivostima koje sam zatekla (i kojima sam se našla zatečena) u ovoj knjizi: drugo poglavlje je u cijelosti rezervirano za biološko – psihološke elemente čitateljskog procesa. Da bismo saznali nešto više, morali smo izmisliti novu znanstvenu granu – neurolingvistiku.

«Moderno proučavanje neurolingvistike, odnosa između mozga i jezika, započinje gotovo osam i pol stoljeća nakon al-Haythama, 1865. Te godine, dva francuska znanstvenika, Michel Dax i Paul Broca, ustvrdili su u istovremenim ali odvojenim studijama da se velika većina čovječanstva, kao rezultat genetskog procesa koji počinje začećem, rađa s lijevom moždanom polutkom koja će kasnije postati glavni dio mozga za kodiranje i dekodiranje jezika; mnogo manji dio, uglavnom ljevoruki, ili ljudi vješti desnicom i ljevicom, razvija tu funkciju u desnoj moždanoj polutci. U nekoliko slučajeva (u ljudi koji su genetski skloni dominantnoj lijevoj polutki), rano oštećenje lijeve polutke ima za posljedicu moždano «reprogramiranje» i vodi prema razvitku jezične funkcije u desnoj polutki. Ali nijedna polutka neće djelovati kao koder ili dekoder, dok se osoba stvarno ne izloži jeziku.
U vrijeme kad je prvi pisar zarezao i izgovorio prva slova, ljudsko tijelo već je bilo spremno za činove pisanja i čitanja koji su se trebali dogoditi u budućnosti. To znači da je tijelo bilo sposobno pohraniti, dozvati i odgonetnuti sve načine osjeta, uključujući slučajne znakove pisanoga jezika koje tek treba izmisliti.»


Ludnica, jel' da? Odmah se moram deklarirati, iako sama s tom činjenicom nemam nikakve veze s obzirom da se radi o zasluzi genetike: pripadam ovoj manjoj skupini ljudi koji kodira i dekodira desnom moždanom polutkom. A vi?

Isto tako, iznenadila me još jedna činjenica vezana uz čitanje, a to su pokreti očiju (iako bih i sama došla do istog zaključka da sam malo pažljivije promatrala čitatelje dok čitaju):

«Ni čin pretraživanja stranice našim očima nije primaran i sustavan postupak. Obično pretpostavljamo da, dok čitamo, naše oči putuju glatko, bez prekida, uzduž redaka na stranici, i da kada čitamo zapadno pismo, na primjer, naše oči idu slijeva nadesno. To nije tako. Pred jedno stoljeće francuski oftalmolog Emile Javal otkrio je da naše oči zapravo skaču po stranici; ti skokovi ili sakade događaju se tri ili četiri puta u sekundi, brzinom od oko 200 stupnjeva u sekundi. Brzina očnog pokreta preko stranice – ali ne samo pokreta – miješa se s percepcijom, i mi stvarno «čitamo» samo u kratkoj stanci između pokreta.»


Zanimljivo mi je i to kako su prvo došla slova, zatim riječi, a tek potom interpunkcija (ona je bila potrebna jer je prvo čitanje bilo čitanje naglas, a tek je kasnije usvojena vještina čitanja u sebi). Primitivni oblik interpunkcije razvili su rani kršćanski redovnici koji su prepisivali metodom pisanja per cola et commata pri kojemu su tekst razdjeljivali na smislene retke za nevješte čitatelje kako bi znali gdje trebaju napraviti pauzu.

«Nastavila su se utjelovljenja interpunkcije. Nakon sedmog stoljeća, spoj točaka i crtica naznačavao je kraj rečenice, povišena točka bila je jednaka našem zarezu, a točka-zarez koristio se onako kako ga i danas koristimo. Krajem devetog stoljeća, nijemo čitanje bilo je vjerojatno dovoljno uobičajeno u skriptoriju da bi prepisivači počeli razdvajati svaku riječ od njezinih blizih susjeda kako bi se olakšalo pomno čitanje teksta – ali možda i radi estetskih razloga. Otprilike u isto vrijeme, irski prepisivači, slavni u cijelom kršćanskom svijetu po svojoj vještini, počeli su odvajati ne samo dijelove govora već i gramatičke sastavne dijelove unutar rečenice, i uveli su mnoge interpunkcijske znakove koje danas upotrebljavamo.»


Prvo čitanje, kako već rekoh, bilo je čitanje naglas (to je bilo i stoga jer se obično čitalo grupi ljudi koji su bili nepismeni ili drugim ljudima radi njihove zabave). Sveti Augustin kao kuriozitet spominje slučaj svoga poznanika, milanskog biskupa Ambrozija koji je čitao u sebi (to je tada bilo dovoljno zanimljivo i nevjerojatno da je Augustin osjetio potrebu to pribilježiti). No čitanje u sebi također ima svoje prednosti, o kojima govori Manguel:

«Čitanje naglas s još nekim u sobi pretpostavljalo je zajedničko čitanje, namjerno ili nenamjerno. Ambrozijevo čitanje bilo je usamljenički čin. «Možda se plašio», Augustin je razmišljao, «da bi, čita li naglas, teži odlomak nekog autora u nekog pažljivoga slušatelja mogao izazvati pitanje, pa bi on onda morao objašnjavati što to znači, ili čak raspravljati o nekim zakučastim stvarima.» Ali čitajući u sebi, čitatelj je konačno mogao uspostaviti neograničavajući odnos s knjigom i riječima. Riječi nisu više trebale oduzimati vrijeme potrebno da ih se izgovori. One su mogle postojati u unutarnjem prostoru, a čitatelj je mogao žuriti ili tek početi čitati, potpuno ih odgonetavajući, ili samo napola, dok su ih čitateljeve misli komotno proučavale, izvlačeći iz njih nove pojmove, dopuštajući usporedbe iz pamćenja ili iz drugih knjiga otvorenih za pomno čitanje. Čitatelj je imao vremena da razmotri, ili ponovno razmotri dragocjene riječi, čiji su zvukovi – sada mu je to bilo poznato – mogli odjekivati i iznutra i izvana. A sam tekst, zaštićen od drugih svojim koricama, postao je čitateljevo vlasništvo, njegovo intimno znanje, bilo u zaposlenom skriptoriju bilo na tržnici ili kod kuće.»


Danas praktički ne znam više nikoga tko čita naglas, pa i sama većinom čitam u sebi, osim ako naiđem na neku zanimljivu rečenicu pa obvezno moram testirati kako zvuči. Ljudi su općenito neskloni da im netko čita, i ako nekome pokušam pročitati članak iz novina ili dio nekog teksta s interneta, svatko od njih će reći: «Daj da vidim». Je li to zbog nepovjerljivosti ili zato što je slušanje tuđeg čitanja fizički napornije od vlastitog čitanja, ne znam. Što vi mislite?

Prije interneta, prije baza podataka, knjige su služile kao čuvar spoznaja iz prošlosti. Kancelar katedrale u Amiensu oko 1250. godine, Richard de Fournival, izjavio je nešto prilično slično:

«Čitanje, prema De Fournivalu, obogaćuje sadašnjost i aktualizira prošlost; pamćenje produžava ta svojstva u budućnost. Za De Fournivala, knjiga, a ne čitatelj, čuvaju i prenose pamćenje.»


No prije nekoliko stoljeća (a slično ćemo čuti kasnije na ovom blogu od Aleksandra Stipčevića koji je napisao «Sudbinu knjige», pod uvjetom da je stignem pročitati prije nego što je vratim u knjižnicu) vještina čitanja nije bila jednako dostupna djevojčicama i dječacima. Zamislite vi to u današnje vrijeme – zamislite da se MENI netko usudi reći da čitanje nije za žene! Zamislite vi to!

«Nakon što bi djeca naučila slova, roditelji bi doveli muške učitelje kao privatne mentore (ako bi obitelj to mogla sebi priuštiti) za dječake, dok bi se majka brinula za obrazovanje djevojčica. Iako je u petnaestom stoljeću većina bogatih kuća imala prostor, mir i opremu za poučavanje kod kuće, većina znanstvenika preporučivala je da se dječaci obrazuju izvan obitelji, u društvu drugih dječaka; s druge strane, srednjovjekovni moralisti žestoko su raspravljali o koristima obrazovanja – javnog i privatnog – za djevojčice. «Nije prikladno da djevojčice uče čitati i pisati, osim ako ne žele postati redovnice, jer bi inače, kad sazru, mogle pisati ili primati ljubavna pisma», upozoravao je plemić Phillipe od Navarre, ali nekoliko njegovih suvremenika nije se s njim slagalo. «Djevojke trebaju učiti čitati kako bi naučile pravu vjeru i zaštitile se od opasnosti koje prijete njihovoj duši,» tvrdio je Chevalier de la Tour Landry. Djevojke rođene u bogatijim obiteljima često su slali da uče čitati i pisati, najčešće kako bi se pripremile za samostan. U plemićkim domaćinstvima Europe, bilo je moguće naći žene koje su bile potpuno pismene.»


Pravilan pristup učenju čitanja i knjigama koje se biraju za čitanje od odsudne je važnosti, pa možemo vidjeti i da je jedan od najvažnijih europskih književnika s početka 20. stoljeća i sam bio ubijen u pojam time da je nedovoljno kvalificiran za čitanje:

«Učitelji su opet optuživali učenike zbog nedostatka uvažavanja i uglavnom su se prema njima ponašali s prezirom. U pismu zaručnici, godinama kasnije, Kafka je pisao, «Sjećam se učitelja koji je, čitajući nam Ilijadu, često govorio: 'Isuviše je loše što čovjek mora ovo čitati s nekim kao što ste vi. Vi to svakako ne možete shvatiti, a čak i kada mislite da shvaćate, ništa ne razumijete. Morate dugo vremena živjeti da biste razumjeli i najmanji odlomak.'» Cijeloga svoga života Kafka je čitao s osjećajem da mu nedostaje potrebno iskustvo i znanje da bi čak i počeo razumijevati.»


(Evo do čega dovodi omalovažavanje čitatelja!)

Ipak, Manguel navodi da je Kafka ipak čitao i piše o tome što je čitao, a što se ne razlikuje značajno od onoga što smo čitali mi u svojim formativnim godinama:

«Koje su bile Kafkine knjige? Kao dijete, kažu nam, čitao je bajke, priče o Sherlocku Holmesu, putopise o stranim zemljama; kao mladić djela Goethea, Thomasa Manna, Hermanna Hessea, Dickensa, Flauberta, Kierkegaarda, Dostojevskog. U svojoj sobi, u koju je stalno ulazila obiteljska vreva, ili u svom uredu na drugom katu Ustanove za osiguranje radnika pri nesreći, često je pokušavao, kradući vrijeme, zadubiti se u bilo koju knjigu što ju je imao kod sebe: tražeći značenje, od kojih je svako bilo ni manje ni više vrijedno od teksta; stvarajući cijelu knjižnicu tekstova koji su se poput svitaka odmatali na otvorenoj stranici pred njim; postupajući poput talmudskog naučenjaka od tumačenja do tumačenja; dopuštajući sebi da se istovremeno udalji od izvornog teksta i zadubi u njega.»


Tumačenja o kojima govori ovaj citat odnose se na razine tj. metode tumačenja teksta kojima se priklanja aškenaski talmudski učenjak – pa naučimo nešto novo:

«Kada je čitao, aškenaski talmudski naučenjak obično je koristio četiri istovremene razine čitanja, različite od onih koje je predložio Dante. Četiri razine bile su kodirane u akronimu PaRDeS: Pshat ili doslovan smisao, Remez ili ograničeno značenje, Drash ili racionalna razrada i Sod ili okultno, tajno ili mistično značenje. Stoga je čitanje bila aktivnost koja se ne može nikada dovršiti. Rabina Yitzaka Levija iz Berdicheva, jednog od velikih hasidskih majstora iz osamnaestog stoljeća, pitali su zašto nedostaje prva stranica na svakome od traktata u babilonskom Talmudu, tako da je čitatelj prisiljen početi s drugom stranicom. «Jer bez obzira na to koliko stranica učen čovjek pročita», odgovorio je rabin, «nikada ne smije zaboraviti da još nije došao ni do prve stranice.»»


Konačno, za kraj ovog dijela teksta donosim vam slavan citat koji sadrži Kafkino mišljenje o knjigama:

«Kafka je pisao svome prijatelju Oskaru Pollaku 1904. godine: «Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučiti pročitati je? Da bi nas učinila sretnima, kao što ti kažeš? Dobri Bože, bili bismo isto tako sretni kad uopće ne bismo imali knjiga; knjige koje nas čine sretnima mogli bismo, vrlo lako, i sami napisati. Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama. U to čvrsto vjerujem.»


20.04.2010. u 19:36 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.04.2010.

Alberto Manguel: "Povijest čitanja" I. dio

«Povijest čitanja» Alberta Manguela trebala bi naći mjesto na polici svakog istinskog strastvenog čitatelja (i to mislim maksimalno ozbiljno, bez ikakve namjere «floskulizacije» ove izjave). Izdana je kod izdavača «Prometeja» 2001. godine (1996. godine, kad je Manguel izdao izvornik, ta ga je činjenica lansirala u svijet kao velikog poznavatelja i ljubitelja knjiga – kao jednoga od nas, dakle). Knjiga funkcionira kao «Wikipedia prije Wikipedije». Naime, svaka tema (a u knjizi su teme podijeljene na dvadeset i dva poglavlja, uključujući i «Posljednju stranicu» koja je zapravo prva stranica, i «Prazne stranice na kraju» koje se doista nalaze na kraju), svako ime koje je izgovoreno, svaki pojam koji je spomenut zahtijevaju svoje vlastito objašnjenje i razradu. Svako od tih objašnjenja je nevjerojatno zanimljivo i povlači niz drugih pitanja koja vrijedi postaviti. Ukratko, čitanju ove knjige nema kraja.

Da nisam promašila s tom ocjenom «Povijesti čitanja», potvrđuje mi i sam autor u zadnjem slovu u «Praznim stranicama na kraju». On ovako kaže, zamišljajući knjigu koju u tom trenutku nije napisao, a kakvu je želio čitati:

«Pred sobom imam otvorenu knjigu na svom stolu. Napisana je lijepim stilom (imam točan osjećaj njezina prizvuka), pristupačna a opet eruditska, puna obavijesti a opet potiče na razmišljanje. Autor, čije sam lice vidio na zgodnoj naslovnoj stranici, ugodno se smiješi (ne mogu razabrati je li muškarac ili žena; glatko obrijano lice moglo bi biti oboje, a to bi isto mogli biti inicijali imena) i osjećam da sam u dobrim rukama. Znam da ću dok budem prolazio poglavljima polako ulaziti u tu starinsku obitelj čitatelja, nekih poznatih, mnogih nepoznatih, kojoj i ja pripadam. Naučit ću ponešto o njihovim običajima i promjenama u tim običajima, kao i o preobrazbama kroz koje su prošli dok su sobom nosili, poput starinske magije, moć pretvaranja mrtvih znakova u živo pamćenje. Čitat ću o njihovima uspjesima i progonima i gotovo tajnim otkrićima. I na kraju ću bolje shvatiti tko sam ja kao čitatelj.»


Doista, ova knjiga je napisana eruditski, ali pristupačno tako da je može razumjeti i laik, a otkriva dovoljno insajderskih detalja o čitateljskoj kulturi da može biti zanimljiva stručnjacima. Čitanje sam razvlačila ravno tjedan dana i uživala sam u svakoj minuti.

Sve počinje kad naučite čitati (sjećate li se kako ste naučili čitati? Ja sam slova učila u četvrtoj godini kad se rodio moj sibling koji je kao beba pio Frutek sokove koji su imali čepove na kojima su bila slova – na svakom čepu po jedno. Mama je skupljala čepove za mene i onda sam učila slažući riječi iz slova sa čepova. Ali dobro se sjećam kako sam odjednom shvatila da mi titlovi na televiziji – imaju smisla.) I Manguel ima svoju popkulturnu priču o učenju čitanja:

«Onda jednoga dana, kroz prozor automobila (danas se ne mogu sjetiti cilja toga puta), vidio sam reklamni pano pokraj ceste. Prizor nije mogao dugo trajati; možda se automobil na trenutak zaustavio, možda je samo usporio, dovoljno da bih mogao vidjeti velike i nejasne obrise slične onima u mojoj knjizi, ali obrise koje nikada prije nisam vidio. A ipak, sasvim iznenada, znao sam što oni znače; čuo sam ih u glavi, od crnih crta i bijelih prostora pretvorili su se u čvrstu, zvučnu smislenu stvarnost. To sam uradio sasvim sam. Nitko za mene nije izvršio magični čin. Ja i obrisi bili smo nasamo zajedno, otkrivajući se jedan drugome u tihom i uljudnom dijalogu. Budući da sam mogao pretvoriti puke crte u živu stvarnost, bio sam svemoćan. Mogao sam čitati.»


Odmah potom Manguel objašnjava i zašto čitamo:

«Svi mi čitamo sami sebe i svijet oko sebe da bismo letimično opazili što smo i gdje smo. Čitamo da bismo razumjeli ili počeli razumijevati. Ne možemo bez čitanja. Čitanje, gotovo kao i disanje, naša je bitna funkcija.»


(ovo je prilično biološko definiranje zašto čitamo, ali sigurna sam da svatko od nas ima svoj odgovor na pitanje zašto čita. Moj odgovor na to pitanje još se uvijek traži.)

Evo još jednog Manguelovog iskustva, ovaj put o tome na koje sve načine čita (općenito, sam početak knjige je vezan za njegova iskustva s čitanjem, dok se u daljnjim poglavljima razvija i čitav niz tuđih priča vezanih uz knjigu i čitanje):

«Mislim da sam čitao barem na dva načina. Prvi, tako što sam u jednom dahu slijedio događaje i likove, ne zaustavljajući se na detaljima, pa je ubrzani tempo čitanja ponekad zavitlao priču i preko posljednje stranice – kao kad sam čitao Ridera Haggarda, «Odiseju», Conana Doylea i njemačkog autora priča o Divljem zapadu, Karla Maya. Drugi, brižljivim istraživanjem, pregledavajući tekst da bih shvatio njegovo skriveno značenje, pronalaženjem užitka u samom zvuku riječi ili u ključevima koje riječi nisu željele odgonetnuti, ili u onome što sam mislio da je skriveno duboko u samoj priči, nešto previše strašno ili previše divno, a da bi se s tim moglo suočiti.»


(oba načina čitanja i sama dobro poznajem)

Jedan kuriozitet glede autora «Povijesti čitanja» u mojim je bilješkama (a kod ove knjige sam ih zapisala preko trideset stranica – kažem: old school Wikipedia) zabilježen kao «sretnik! čitao je Borgesu!». To se dogodilo na sljedeći način:

«Jednog poslijepodneva, Jorge Luis Borges došao je u knjižaru u pratnji svoje osamdesetosmogodišnje majke. Bio je slavan, ali ja sam tek pročitao nekoliko njegovih pjesama i priča i nisam bio pretjerano oduševljen njegovom literaturom. Premda gotovo potpuno slijep, odbijao je nositi štap i rukom je prelazio po policama kao da prstima čita naslove. Tražio je knjige pomoću kojih će proučavati anglosaksonski, što mu je bila postala najnovija strast, pa smo za njega naručili Skeatov rječnik i inačicu «Maldonove bitke» s komentarom. Borgesova majka postajala je nestrpljiva; «Oh George», rekla je, «ne znam zašto gubiš svoje vrijeme s anglosaksonskim, umjesto da proučavaš nešto korisno poput latinskog ili grčkog!» Na kraju se okrenuo i zatražio od mene nekoliko knjiga. Neke sam našao, a druge sam pribilježio. Na odlasku zapitao me radim li svake večeri, jer treba (rekao je to gotovo ispričavajući se) nekoga da mu čita, zato što se njegova majka vrlo brzo umara. Pristao sam.
Tijekom sljedeće dvije godine čitao sam Borgesu, kao što su to činili i mnogi drugi sretnici i slučajni poznanici, navečer ili, ako je to škola dopuštala, ujutro.»



Zanimljiva stvar koju su Borges i Manguel otkrili tijekom čitanja priče «S onu stranu ograde» Rudyarda Kiplinga o ženi koja šalje poruku svom ljubavniku putem stvari u svežnju. Taj detalj Kipling nije izmislio, a glasi ovako:

«... u istočnom Turkestanu, mlada žena poslala je svom ljubavniku poruku koja se sastojala od čaja, vlati trave, crvenog voća, osušene marelice, komada ugljena, cvijeta, komada šećera, oblutka, sokolova pera i oraha. Poruka je glasila: «Ne mogu više piti čaj, blijeda sam poput trave bez tebe, crvenim kad pomislim na tebe, moje srce gori poput ugljena, ti si lijep kao cvijet, i sladak kao šećer, no je li tvoje srce kameno? Poletjela bih do tebe da imam krila, tvoja sam poput oraha u tvojoj ruci.»»


Veliko pitanje koje si svaki čitatelj postavlja jest: kako čuvati svoje knjige? Kako ih sistematizirati? Moj je sustav prilično složen i većinom se sastoji od «kud koji, mili moji» jer nemam previše mjesta, a volim biti okružena svojim knjigama i ne bih podnijela da se nalaze u hrpetini kartonskih kutija. Prva velika podjela je na beletristiku i publicistiku (dođe do problema kod knjige eseja, primjerice, ali to su pojedinačni specimeni), pa zatim na pročitane i nepročitane među jednima i drugima, pa ako se knjiga nalazi u serijalu, volim da se druži sa svojim kolegicama iz istog serijala. Stoga – veliki je problem za svakog čitatelja kako će organizirati svoj knjižni fond. Manguel tu nije nikakva iznimka:

«U početku sam svoje knjige čuvao prema strogom abecednom redu, po autorima. Onda sam ih počeo dijeliti po žanrovima: romane, eseje, drame, pjesme. Kasnije sam ih pokušao razvrstavati po jezicima, a kada sam, za vrijeme putovanja bio prisiljen uzeti ih samo nekoliko, razdvajao sam ih u one koje sam jedva ikada pročitao, one koje stalno čitam i one za koje sam se nadao da ću ih čitati.»

Zanimljiva mu se misao ukazala i glede školskog programa čitanja: je li i vama ponekad palo na pamet zašto, primjerice, učimo o Šišku Menčetiću, a niti ne spominjemo Jane Austen u školskom programu književnosti? Tko kaže da se Gabriel Garcia Marquez smije bez posljedica izbaciti iz školskog programa, a Antun Matija Reljković ne smije? Slično kaže i Manguel:

«Činilo mi se da je književnost koja se podučava u školi – u kojoj se veze između Cervantesa i Lopea de Vege objašnjavaju na osnovi činjenice što su živjeli u istoj zemlji, i u kojoj se «Platero y yo», Juana Ramona Jimeneza (erotska priča o pjesnikovoj zaslijepljenosti magarcem), smatrala remek-djelom – bila isto tako proizvoljan ili isto tako dopustiv izbor kao i književnost koju sam mogao sastaviti sam, zasnovanu na svojim nalazim po krivudavoj cesti vlastitih čitanja i veličini vlastitih polica. Povijest književnosti, onako kao što je sažeta u školskim priručnicima i službenim knjižnicama, izgledala mi je kao puka povijest nekih čitanja – iako starijih i bolje obaviještenih od mojih, ali ne manje ovisna o slučaju i o okolnostima.»


Još jedno pitanje za vas za kraj ovog poduljeg teksta (međutim, o «Povijesti čitanja» Alberta Manguela planiram detaljnije pisati i idućih nekoliko dana) – kako se nečitatelji odnose prema čitateljima? Velika je razina nerazumijevanja između te dvije društvene grupe i ja moram priznati da se prema ljudima koji su posljednji put knjigu držali u ruci kad su čitali «Šegrta Hlapića» u osnovnoj školi odnosim svisoka, kao pravi snobina. Kad mi je jedan brdsko – planinski čovječuljak rekao da mu ne pada na pamet čitati knjigu za bilo što za što postoji film, bila sam dostojno i glasno zgrožena. Vjerujem da se i nečitatelji jednako zgražaju na nas čitatelje (doista ne želim time produbiti jaz, samo ukazujem na stvari koje sam primijetila), a sličnome je svjedočio i Manguel:

«Ali ne boje se samo totalitarne vlade čitanja. Čitatelje tiraniziraju u školskim dvorištima i u svlačionicama isto tako kao i u vladinim uredima i zatvorima. Gotovo posvuda, zajednica čitatelja ima dvojbeni ugled koji dolazi od stečenog autoriteta i spoznate snage. Nešto u odnosu između čitatelja i knjige priznaje se kao mudro i korisno, ali se na to isto tako gleda s prezirom kao isključivo ili isključujuće, možda zbog toga što slika pojedinca sklupčanog u kutu, nesvjesnog prigovaranja sa strane, govori o neprobojnoj privatnosti i sebičnosti, čudnoj tajnoj radnji. («Idi i živi!», govorila bi mi majka kada bi me vidjela kako čitam, kao da moja nečujna aktivnost proturječi njezinu shvaćanju onoga što znači živjeti.)»


Nikad o knjizi nisam razmišljala kao o subverzivnom elementu u društvu, iako bi valjalo zaključiti da ona to jest, pogotovo u vrijeme kad se glavnina komunikacije odvija dirigiranim kanalima, preko elektronskih i tiskanih medija.

«Populistički režimi zahtijevaju da zaboravljamo, pa stoga žigošu knjige kao suvišni luksuz; totalitarni režimi zahtijevaju da ne mislimo, pa stoga zabranjuju i prijete i cenzuriraju; i jedni i drugi, uglavnom, zahtijevaju da postanemo glupi i krotko prihvatimo naše poniženje, pa stoga ohrabruju potrošnju smeća. U takvim okolnostima čitateljima jedino preostaje da budu subverzivni.»


Slijedom navedenog, do idućeg posta ostanite mi lijepi, pametni i subverzivni!


19.04.2010. u 21:56 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 13.04.2010.

Eric Chevillard: "Hrabri mali krojač"

Ovu knjigu vucaram po torbi već danima (kao mačka mlado, rekli bi stariji u mom kraju). Pročitala sam je, daleko od toga da nisam (ne odustajem lako, pogotovo od tako kratkih knjiga). Jedino se ne mogu natjerati da vam o tom književnom pothvatu nešto i kažem.

Na početku mi se svidjelo, prolog obiluje neskrivenim sarkazmom:

«Jest, riječ je o poznatoj priči o hrabrom malom krojaču što su je 1812. godine braća Grimm uvrstila u svoju prvu antologiju posve bezveznih bajki i narodnih priča, uglavnom preuzetih od stare sluškinje njihova prijatelja, ljekarnika Wilda, te brbljave i djetinjaste bakice po imenu Marie, klepetuše kakvu svijet nije vidio, ali i od dokonih kaselskih udovica Dorothee Viehmann i sestara Hassenpflug, da se zadržim samo na tim trima histeričnim babama, kao i iz drugih izvora, manje-više komplementarnih i proturječnih. Riječ je upravo o onoj poznatoj priči što su je zbrda-zdola iznjedrili naraštaji slatkorječivih brbljavaca koji su šutjeli jedino dok su pili, a ružinom je vodicom škropile i satarom prekrajale majke za potrebe snenih djevojčica i dječaraca koji su je u snu nastavljali kako su stigli, da bi se priče konačno domogli i za tisak je pripremili Jacob i Wilhelm Grimm – dok su njihova preostala tri brata po svoj prilici punim plućima udisala seoski zrak – time je iznova podastirući svim utjelovljenjima neuglađenih, nepreciznih i počesto glupih preradbi.»


U tom se kratkom odlomku nalazi sva mudrost ove priče – radi se o malom krojaču koji je jeo kruh s pekmezom, na kojega se nakupilo sedam muha, koje je on sve dokusurio jednim udarcem. Nakon toga je na pojas izvezao «Sedam jednim udarcem» i otisnuo se u svijet. Hrabri mali krojač se potom borio sa zmajem i divovima ne bi li se domogao princezine ruke… Jasno vam je. Knjiga mi je dugo stajala na polici jer nisam imala volju čitati jednu te istu Grimmovu bajku o hrabrom malom krojaču koju smo, kako je prognozirao i sam autor, već toliko puta čuli da je više ne možemo ni smisliti.

Ispočetka, kako rekoh, simpatična su mi bila autorova sarkastična nastojanja da priči udijeli osobni pečat sebe kao autora. U sljedećem citatu vidimo kako se «perom umočenim u kiselinu» obrušio i na lovce:

«S ulovljenim veprom hrabri mali krojač, naš bajkoviti junak, tvrdoglavi patuljak, krhki obješenjak, ulazi u dično bratstvo trbušastih i zakletih regulatora šumske faune koji se ujesen svake subote laćaju oružja kako bi obranili civilizaciju od divljosvinjskih osvajača, umjesto da se malo razonode nakon naporna radnog tjedna.»


Međutim, ubrzo mi je bilo too much, pa sam se čisto razveselila kad je Chevillard odlučio u obranu i zaštitu uzeti dotad toliko omrznute Grimmove:

«Zaboravu ste oteli tu tisuću i jednu priču što su ih starci sa sobom nosili u smrt, Grimme, Grimme, a djeca sa sobom u san. Nije vas se osobito doimao vaš status njemačkih građana 19. stoljeća. Barem do neke mjere, i zbog toga vam želim odati počast, Grimme, Grimme, klanjam vam se, jer ste znali držati po strani građanštinu, Njemačku i 19. stoljeće. Sa stanovitom ste se elegancijom borili, ispod te troslojne štirke, usred magli vladajućeg romantizma. Patetika i ozbiljnost na svaki su izlaz stavljale bravu. Nebo nad vašim glavama bilo je olovno, Grimme, Grimme, a tlo pod vašim nogama ljepljivo od slinava plača mladog Werthera. Ništa nije moglo poremetiti vaše dobro raspoloženje.»


(Vrlo ubrzo ispostavilo se da Chevillard nije mislio ozbiljno).

Ako je u ovoj knjizi išta totalna ludnica i razlog da se pročita od korica do korica, to mora biti popis od sto novih izazova za junake bajki (pošto je autor ocijenio da se već svaki junak bajki koji drži do sebe borio protiv zmaja, divova, a dakako i divljih svinja). Točnije, radi se o «stotinu novih izazova i podviga osmišljenih za potrebe suverena koji žele iskušati odvažnost i vrlinu onih prosaca njihovih kćeri koji su malo predobro istrenirani za borbu s divovima, jednorozima i zmajevima, u nadi daće monotoni posao pripovjedača time dobiti na raznolikosti.»

(ako ste mislili da ću sad citirati barem neki od tih izazova, grdno ste se prevarili – provjerite sami! )

13.04.2010. u 14:24 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.04.2010.

Kiran Desai: «Nasljeđe gubitka»

O «Halabuci u voćnjaku guava» u interpretaciji autorice iz naslova sam pisala prije nekoliko tjedana. Kako sam se dugo skanjivala čitati tu knjigu upravo zbog egzotičnosti naslova, jednostavno je nevjerojatno koliko sam munjevito promijenila mišljenje nakon što sam knjigu doista i pročitala. Ime Kiran Desai postalo mi je sinonim za nešto što vrijedi čitati, pa je i «Nasljeđe gubitka» na mojoj mentalnoj to – read listi vrlo brzo došlo na red, tim više što je potonji roman i dobitnik prestižne književne nagrade Booker.

Nisam nezadovoljna knjigom, dapače. Knjiga je protkana suptilnim i dražesnim humorom koji će se u mojoj glavi vjerojatno uvijek vezati uz tu autoricu (no kako mi nedostaje smijeha ovih dana, ja bih, dakako, voljela da je humora u «Nasljeđu gubitka» bilo i više. Ili da je bio malo manje suptilan.)

O čemu je riječ? Dvije su paralelne pripovjedne linije: jednu čini život u Indiji (u Indiji živi djevojčica Sai sa svojim djedom sucem i kuharom koji je... «čovjek iz naroda», u nedostatku manje političarski populističkog izraza), a drugu život Indijca u Americi (radi se o kuharovom sinu Bijuu). Po meni je taj kontrast koji naglašava sličnosti zapravo i najvažniji moment u knjizi. Pročitajmo skupa nekoliko ilustrativnih primjera:

«Bijua je pratila navika da mrzi. Shvatio je da prema bijelcima, koji su Indiji vjerojatno učinilo mnogo zla, osjeća zavist, a odbojnost spram gotovo svih drugih, koji Indiji nisu učinili ama baš ništa nažao.»


(trebali biste vidjeti bilješku koju sam stavila uz ovaj citat – proglasila sam ovu rečenicu indijskim stockholmskim sindromom...)

Evo i drugih imigrantskih muka u New Yorku, ovaj put pripadaju Bijuovom prijatelju Saeedu, koji se za razliku od Bijua vrlo voljno predao asimilaciji američkog melting pota:

«Saeed: «Pustiš li te dečke unutra, neće nikad otići. Očajni su. Očajni. Kad ih pustiš i čuješ njihovu priču, ne možeš ih odbiti. Poznaješ njihovu tetku, poznaješ njihova rođaka, moraš pomoći cijeloj obitelj, a jednom kad krenu, uzet će sve. Ne možeš poput Amerikanca reći ovo je moja hrana i samo ću je ja jesti. Pitajte Theu.» Ona je bila posljednja ženska zanimljivost u pekari. «Thea živi s tri prijateljice. Sve idu u nabavku odvojeno, odvojeno kuhaju večeru, zajedno jedu odvojenu hranu. Hladnjak podijele, a na svoju stranu – svoju stranu! – u odvojeni pretinac stavljaju ostatke. Jedna od stanarki stavlja svoje ime na pretinac da se zna komu pripada!» U nesvojstvenoj mrkosti, podignuo je prst. «U Zanzibaru, ono što ima jedan, to mora dijeliti sa svima. Tako je dobro, tako je ispravno.»
«Ali čovječe, onda svi nemaju ništa! Zbog toga napustim Zanzibar.»»



U međuvremenu, u Bijuovoj rodnoj Indiji ponovno su se počeli kuhati separatistički ispadi i stanovnici malog grada Kalimponga (uključujući i Sai, njezinog djeda suca Jemubhaija Patela, dviju susjeda Lole i Noni, afganistanskih kraljevni i Sainog učitelja i simpatije Gyana) našli su se u opasnosti od vala nasilja Gorkhi koji su zahtijevali nacionalni Gorkhastan. Međutim, čovjek se i na nasilje brzo navikne:

«No iako je nasilje sablažnjavalo, stanovnike, također ih je često iznenađivala njegova svakodnevnost. Sjedeći besposleno kod kuće, otkrili su stupanj izopačenosti za koji je srce sposobno. Uvidjeli su da se čovjek suočen sa smradom nezamislivog zla može dosađivati, zijevati, baviti se problemom nestale čarape, susjedskih smetnji, osjećati kako mu glad poput miša skakuće u trbuhu i vratiti se još jednom na neposredan problem prehrane... Tu su se našli oni najobičniji, loše spareni supružnici s pitanjima većima od života, uhvaćeni u mitske bitke prošlosti i sadašnjosti, pravde i nepravde – najobičniji ljudi uvućeni u neobičnu mržnju, jer neobična mržnja je, naposljetku, bila svakidašnji događaj.»


(slično je to ovome kako se mi danas navikavamo na recesiju: sve je više precvikanih kreditnih kartica među mojim prijateljima, sve je više gašenja radijatora, sve manje se nesmiljeno izlazi, a sve više imamo movie nights i game nights. Neimaština, kao i nasilje, vrlo se lako integrira u načine našeg života i neprimjetno nas mijenja.)

Neka među nama prvi kamen baci onaj tko otkad je sve ovo počelo nije bar jednom pomislio kako bi trebalo jednostavno napustiti državu, dići sidro i reći ćao miki, odoh ja u mornare (znam da postoji neki takav slogan, ali zamislimo da sam rekla točno). Oni koji se redovno odluče protiv odlaska, a za ostanak, imaju svoje razloge, kao i oni koji odlijevaju svoje mozgove i radnu snagu preko granice. Ni Indijci nisu imuni na tu dilemu:

«Znao je što otac misli: useljeništvo koje se često predstavlja kao junački čin, može biti i suprotno; ljude u Ameriku odvodi kukavičluk. To je putovanje obilježio strah, a ne hrabrost; parazitska želja za bijegom onakom gdje nikad nije bilo gladi, ne prave gladi, gdje nisi morao trpjeti grižnju savjesti, gdje nisi slušao prohtjeve slugu, prosjaka, bankrotiranih rođaka, gdje te nikad nisu otvoreno tražili da budeš velikodušan i gdje si se osjećao vrijedan samo zbog svoje brige za ženu-dijete-psa-vrt. Osjetio bi olakšanje što te nitko ne poznaje i skrio znanje o razlikama koje ti je podario put. Ohio je bio prvo mjesto koje je zavolio jer ondje je barem postigao ravnotežu...»


Sai, kao sedamnaestogodišnjakinja u toj situaciji ipak uspijeva odigrati scenu svoje prve ljubavi, nakon koje je ostalo neizbježno pitanje:

«Može li se ispunjenje ikad proživjeti tako snažno kao gubitak? Romantično je zaključila da ljubav prebiva u rascjepu između žudnje i ispunjenja, u nedostatku, a ne u zadovoljstvu. Ljubav je bila bol, iščekivanje, uzmicanje, sve oko toga osjećaja osim njega samog.»


Konačno, moram zaključiti da mi je knjiga ostavila u glavi više pitanja nego odgovora, i to prvo glede smisla života i postizanja životne sreće. Što je sreća, uostalom? Je li sreća imati materijalno bogatstvo i živjeti u blagostanju ili život u krugu obitelji i prijatelja, gdje si okružen stvarima koje su ti dobro poznate i gdje si neprestano obavijen tradicijom? Ili svoju sreću moramo naći i definirati svatko za sebe?

11.04.2010. u 19:05 • 8 KomentaraPrint#

petak, 09.04.2010.

How - to knjige

Jeste li ikad nešto naučili iz knjiga? OK, ovo glupo zvuči, ali znate što mislim: jeste li ikad iz ilustriranih knjiga uspjeli naučiti neku vještinu koju je teško prenijeti u dvije dimenzije? Koliko god voljela knjige, moram priznati da nikad nikakvu praktičnu vještinu nisam naučila iz knjiga (iako se zapravo ne mogu sjetiti niti da sam se nešto previše trudila). Sjećam se da sam jednom uzela knjigu o tai chiju, ali sam se prateći te vježbe i držeći knjigu u jednoj ruci osjećala prilično glupo (iako, jasno, nije bilo nikoga tko bi me vidio, ali ipak) i vrlo sam brzo odustala. Mada, znam jednu djevojku koja radi rukotvorine iz tzv. crafts knjiga, što isto tako pretpostavljam da nije lako naučiti. Općenito, kad se radi o plesu, aerobiku, ručnim radovima, treniranju kućnih ljubimaca, pretpostavljam da bih (vjerujete li da to govorim?) laganu prednost dala videu prije knjige, jer mi se čini da je lakše na taj način prenijeti neku «fizičku» vještinu. Iako, moram ponoviti da se nisam previše bavila zahtjevima tijela, ja sam više umno biće.

Sve je ovo zapravo bio uvod za link koji sam vam željela dati, a radi se o 11 najčudnijih how – to knjiga na mom najdražem Oddeeju. Tu možete naći kako preživjeti invaziju izvanzemaljaca i kako se pravilno brinuti o vašem zmaju. A ne bi li stvar bila potpuna, postoji i knjiga sljedećeg naslova «How to write a how to write book». Provjerite!

LINK

09.04.2010. u 19:21 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 07.04.2010.

Trebam pomoć: "Roman radnice"!

Jedna od mojih najdražih kolegica na osječkom sajmu antikviteta (tradicionalna manifestacija koja se odvija svake prve subote u mjesecu) nabasala je na knjigu u prilično lošem stanju i kupila je za siću. Tvrdo je ukoričena, na njoj je bio zlatotisak koji se izlizao, a unutar korica stoji da se radi o romanu koji se zove «Roman radnice». Pisan je hrvatskim jezikom, ali ponešto starijim izričajem. Nigdje nije našla ime autora i zanima je o čemu se radi, tko je knjigu napisao i je li knjiga zanimljiva za povjesničare i knjižare koji se bave antikvarnim knjigama. Između ostalih, obratila se meni (knjigu još nisam vidjela, ali prvom prilikom kad odem do nje, pogledat ću primjerak i fotografirati ga tako da i vi znate o čemu se tu točno radi).

Moram priznati da me istraga zasad dovela do nekoliko slijepih ulica: prvo sam pomislila da je autor stranac pa da ću više sreće imati prevedem li naslov na engleski, francuski ili njemački jezik (priznajem da je to bio prilično idiotičan pristup s obzirom da ne mogu znati je li hrvatski prijevod naslova uopće bio doslovan). To mi, dakle, nije pomoglo. Guglanje na hrvatskom dalo mi je samo jedan trag: naišla sam na skenirani članak dr. Dragutina Kniewalda pod naslovom «Psihologija omladinske lektire» (upišite u tražilicu njegovo ime ili naslov članka i to će biti prvi rezultat) u kojemu na stranici 4 stoji pobrojan i «Roman radnice» pod pitanjem «Lijepi nabožni romani i pripovijesti» (inače, o ovom Kniewaldovom istraživanju ću govoriti kroz nekoliko dana jer je naprosto šarmantno što mlade djevojke misle o romanima koji «kvare dušu i dovode u napast». Kako je Kniewald živio od 1889. do 1979. godine, mogu procijeniti kako se njegovo istraživanje o čitateljskim navikama među mladim djevojkama odnosi na razdoblje od 1920. do 1950. godine, što znači da je i «Roman radnice» objavljen nešto prije toga ili u tom razdoblju.

Daljnji zaključak na koji sam pomislila jest da ako se radi o «Lijepim nabožnim romanima i pripovijestima», možda ime autora nije niti bitno (jer obično se unutar korica na prvoj stranici nalazi naslov knjige i ime autora, pa je doista čudno da ga ovdje nema). Pomislila sam da je možda knjiga objavljena u nizu svezaka sa sličnim temama u sklopu nekog katoličkog izdavačkog pothvata, međutim – sad već naveliko spekuliram.

Znate li možda o čemu se radi? Jeste li čuli (od starijih) za «Roman radnice» i možete li nam prenijeti o čemu se radi? Kolegica i ja ćemo biti zahvalne za svaku informaciju koju možemo iskoristiti.

07.04.2010. u 17:01 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.04.2010.

David Mitchell: "Livada Crnog Labuda"

Što više saznajem o njemu, autor David Mitchell (o kojemu sam vrlo pohvalno govorila prije koji tjedan kad sam vam pričala o njegovom monumentalnom djelu «Atlas oblaka») mi se sve više sviđa. Trostruki finalist nagrade Man Booker 2006. godine objavio je knjigu «Black Swan Green» koju je u izdanju Vuković&Runjić 2009. godine na hrvatski jezik prevela Vlatka Valentić (gospođu Valentić moram srdačno pozdraviti jer je prevela neka od djela koja su mi u posljednje vrijeme najugodnije iznenađenje, poput tetralogije Daniela Pennaca o Žrtvenom Jarcu).

U središtu je radnje u «Livadi Crnog Labuda» trinaestogodišnji dječak čije ponešto tmurno odrastanje pratimo do njegova odlaska iz tog malog britanskog mjesta u kojemu svi o svima sve znaju. Godina je 1982., u Velikoj Britaniji je recesija u punom jeku i mnogi ljudi dobivaju otkaze (citirat ću vam kasnije jedan odlomak koji me baš podsjetio na kuknjavu naših ljudi ovih dana), ali Jason Taylor, naš glavni junak, nije zabrinut zbog toga, on ima veće brige: kako ne ispasti šonjo u školi i kako izbjeći dobivanje batina od školskih kolega. On ima nekoliko otegotnih okolnosti: njegovi su roditelji dobrostojeći, građom je sitan, u potaji se bavi pisanjem pjesama, a ima i problema sa zapinjanjem kod govorenja (razlika između zapinjača i mucavca jest u tome što mucavac zapne na slogu na početku ili u sredini riječi, dok zapinjač ima određena slova kojima riječ počinje i ako zapne na tom slovu, neće moći izgovoriti riječ do kraja). Pravi kandidat za bullying, nije li?

Dakle, što ćemo saznati o recesiji u Britaniji davne 1982. godine?

«Čak i konzervativci vele da treba 'stegnuti pojas'... Sindikati su mortus, mada to po mome mišljenju nije loša stvar. Ali u British Leylandu osipaju se radna mjesta... Lučki promet pada... Čeličane propadaju... Svi naručuju brodove iz Južne Koreje, strinu joj poljubim, ma gdje bila, ne fermaju brodove na Tyne i Clyde... Drug Arthur Scargill prijeti revolucijom... Tako da baš ne znam kako se to, dugoročno gledano, ne bi obilo i o smrznute hruskave palačinke i panirane filete.»


Primjećujete li vi te izraze? Stegnuti pojas? Osipanje radnih mjesta? Sindikati šize? Tvornice propadaju? Britanija je tu vrstu krize (s kakvom se mi gombamo danas) preživjela prije nešto manje od trideset godina, i oni tih problema više nemaju, ali kao da su naši političari svoje izraze i izgovore pokupili od onih koji su u drugim zemljama takve fore morali prodavati godinama prije. Recept koji je primijenilo Ujedinjeno kraljevstvo isti je kakvoga su zakuhavali brojni državnici stoljećima prije: ako se građani bune zbog unutarnjih problema, stvori vanjski problem koji će ih ujediniti u njihovu rješavanju tako da im se svrne pozornost s unutarnjih problema. Velika Britanija je tako ušla u rat s Argentinom za Falklandsko otočje (o istome je u svom dnevniku pisao i Adrian Mole, ako se sjećate).

Stoga nije čudo što je atmosfera od one u gornjem citatu prešla u sljedeću:

«Daily Mail ima pravo kao što i Margaret Thatcher ima pravo. Cijela se Engleska pretvorila u dinamo. Ljudi u redovima čekaju pred bolnicama da dobrovoljno daju krv. Na biologiji se profesor Whitlock uglavnom bavio pričom o nekim domoljubnim mladićima koji su biciklom otišli u bolnicu u Wourcester da daju krv. (Svi znaju da je mislio na Gilberta Swinyarda i Petea Redmarleya.) Medicinska sestra rekla im je da su premladi. Sad profesor Whitlock piše našem zastupniku u Parlamentu Michaelu Spiceru i tuži se jer engleskome pomlatku uskraćuju pravo da pridonese ratnim pregnućima. Pismo je već izašlo u Malvern Gazetteeru


Međutim, nakon britanske (Pirove) pobjede u Faklandskom ratu (u kojemu je život izgubio jedan mladić iz njihovog mjesta), Jason ipak zaključuje ovako:

«Meni dođe da cijeli ovaj debilni usrani svijet raspalim po njuški, majku mu, pa da ga tabam dok mu napokon ne dođe iz dupeta u glavu da je milijun puta važnije da nikoga ne povrijediš nego da na kraju likuješ


(to je pouka priče i glede Jasonove obiteljske kataklizme, klasične priče o prikrivenom preljubu koji je zahvaljujući očevoj financijskoj neopreznosti izašao na sramno vidjelo).

Da i David Mitchell, kao i neki drugi slavni pisci (uvijek mi kod kreiranja vlastitog svijeta padne na pamet Stephen King) izgrađuje neki svoj imaginarni svijet u kojemu će sve knjige imati poveznice i nekako se referirati jedna na drugu, pokazuje i sljedeći citat:

«Ovako je to rekao T. S. Eliot: pjesma je prepad na ono što nije sročeno. Ja, Eva van Outryve de Crommelynck, slažem se s njim. Tu bivaju pjesme koja još nisu napisane ili koja nikad neće biti napisane. Svijet nesročenoga. Umjetnost», stavi još jednu cigaretu u usta i ovaj mi je put njezin zmajski upaljač spreman, «koja se proizvede iz nesročenoga prava je ljepota. Čak i kad ima ružna tema. Srebrne lune, morska tutnjava, jeftini klišeji, otrovna ljepota. Amater misli da ljepotu stvaraju njegove riječi, njegove boje, njegove note. Ali majstor zna da su njegove riječi samo prijevozno sredstvo za ljepota. Majstor zna da ne zna što je ljepota.»


Ove riječi pripadaju Evi, kćeri Vyvyana Ayrsa, skladatelja koji se pojavljuje u drugoj priči u «Atlasu oblaka» (Eva je u to vrijeme jedra djevojčica dok je u vrijeme kad razgovara s Jasonom oronula stara gospođa iz nekog završenog razdoblja).

Odmah moram reći da je ova knjiga baš tipično dječački musava, puna masturbacije, prljavih ruku, pljuvačke, prvih pogleda na ženske grudi i utrapavanja u blato i kravlji drek. U tom smislu jako podsjeća na «Gospodara muha» Williama Goldinga ili «Pjesme mrtvih klinaca» Tobya Litta (jer ima i tu pomalo morbidnu notu). Moram priznati da sam uživala u svakoj riječi jer je pametno napisana, iskrena i predstavlja onu odsudnu godinu u odrastanju svakog malog muškarca (a na ovog sam dječaka pomalo privatno i ponosna, jer iako mu život i nije podijelio baš najbolje karte, s izvrsnom prilikom da ostane mali zlobni šonjo, on je ipak u par navrata donio ispravne odluke iako su omjeri govorili u korist toga da će donijeti neispravne.)

Evo za kraj i Jasonovih misli nakon što je ta kobna godina protekla:

«Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište.
Nikad kraja.»





05.04.2010. u 21:56 • 6 KomentaraPrint#

subota, 03.04.2010.

Linkovi za Veliku subotu i blagdanske čestitke

Posljednjih nekoliko dana nisam imala previše vremena za čitanje (iako su mi u pripremi «Nasljeđe gubitka» Kiran Desai, «Hrabri mali krojač» Erica Chevillarda, te dvije knjige o teoriji čitanja: «Povijest čitanja» Alberta Manguela i «Sudbina knjige» Aleksandra Stipčevića) pa vas moram prepustiti onima koji su imali. U prvom redu to je Bookmarkerica koja je telegrafski izvijestila o svemu što je pročitala.

LINK

Tako ona spominje Brunu Šulca («Prodavnice cimetove boje») kojega je preporučila i prije (pogledajte ovdje), Isabell Allende («Afrodita») za koju sam uvjerena da sam čula, ali imam dojam da ništa njezino nisam čitala (što se i potvrdilo nakon što sam pregledala fajlove koji se tiču knjiga), Živorada Mihajlovića Slavinskog («Ključevi psihičke magije»), za kojega sam također bila uvjerena da imam nekoliko njegovih skeniranih knjiga, ali i ponovno – to nije bio slučaj. Nadalje, govori o knjizi «Tri senseija o aikidu», o «Mitu o ljepoti» Naomi Wolff (bacala sam oko na tu knjigu milijun puta na Interliberu, ali se nikad nisam odvažila kupiti je), o «Stilskim vježbama» (tko o čemu: Bookmarkerica o kazališnoj predstavi, a ja o književnom predlošku Raymonda Queneaua – pročitajte ovdje). Nadalje, govori o «Povijesti srca», zbirci poezije Vicentea Aleixandrea (autor je književni nobelovac, što nisam znala) i o «Osnovnim statističkim metodama» (za nematematičare?) Borisa Petza (ne znam zašto ironično, Bookmarkerice, nema ništa ljepše od statistike!)

Isto tako se slažem s Bookmarkeričinom jednadžbom za životno zadovoljstvo, samo... ja još nisam dospjela do tog stadija da me ne grize savjest u svakom trenutku kad ne radim – to su ti seljački, radoholičarski geni!

Oduvijek sam željela biti kulturni turist, tzv. kulturist. Odnosno, kulturistica, kako tu pojavu naziva i naš najjači teleoperater. Imam plan da jednom, kad budem imala pregršt love i višak slobodnog vremena (već sam se osudila na neuspjeh ako kumulativno ne ispunim obje točke) posjetim dvadeset najljepših knjižnica svijeta. Isto tako, osim zagrebačkog Interlibera i osječkog simboličnog Sajma knjiga koji se događa ili ne događa ovisno o količini novca u gradskoj kasi i entuzijazmu nekolicine pojedinaca, nisam posjetila niti jedan sajam knjiga. Zato me razveselilo što je Dona Julia s bloga Pardon my french postala fotografije i svoje dojmove sa francuskog Sajma knjiga u Porte de Versailles (jesam dobro napisala?) gdje je imala prilike uživo vidjeti divnu Amelie Nothomb zbog kakve se prilike ni sama ne bih bunila. No, evo linka.

LINK

Kao treće, ne smijemo zaboraviti da se dijele neke knjige, o čemu izvještava bloger Rant (post je objavljen 1. aprila s posebnom napomenom – nije prvoaprilska šala). Više o tome kod Ranta.

LINK

I na kraju, želim vam svima da se našunkirate i najajite, nahrenite i nalukirate, da se nauživate proljetnog sunca i da zaobiđete klasične uskrsne želučane tegobe. Katolički Uskrs slavili ili ne slavili, želim vam da se dobro provedete i odmorite za predstojeći radni tjedan.

03.04.2010. u 16:51 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.04.2010.

Andrew Davidson: "Vodoriga"

Imam dojam da čitam već danima bez prestanka. U glavi mi je mutno, osjećam se spaljeno i imam napade bijesa i ludila svaki put kad me netko prekine. Razlog tomu je to što sam u dva dana dovršila čitanje «Livade Crnog Labuda» Davida Mitchella i potom odmah prešaltala pozornost na «Vodorigu» Andrewa Davidsona.

«Vodoriga» (odnosno «The Gargoyle», dakako) je prozni prvijenac prilično mladog autora za čije su se objavljivanje bespoštedno borile brojne nakladničke tvrtke (u Kanadi, rodnoj zemlji autora, knjigu je izdao Random House, u Americi Doubleday, a u Velikoj Britaniji Canongate, a kod nas je tu zadaću preuzeo Algoritam). Knjigu je autor počeo pisati u 31. godini života tijekom boravka u Japanu u kojemu je upoznao ženu koja mu je pripovijedala brojne priče i koja je postala glavna junakinja ovog romana. Nakon pet godina, počeo je nuditi rukopis izdavačima, ali je dobio savjet da skrati malo – jer je bio predug. On je to i učinio i sad je njegov prvijenac preveden na 29 jezika i bestseler je diljem svijeta.

O čemu se radi i zašto sam tako fascinirana? Glavni junak je cinični porno – glumac, ovisnik o rekreativnim drogama i profesionalni zavodnik; sve u svemu – too cool for school. Nakon što gotovo u potpunosti izgori u prometnoj nesreći, sudjeluje u dugom i mučnom postupku oporavka (koji je opisan zorno do detalja i često sam se našla zgroženom pri pomisli na struganje dijelova mrtvog tkiva i kože, razrezivanje kože da se ne bi skupljala, rekonstruktivne operacije i drugo). U bolnici upoznaje kiparicu koja kleše vodorige (male monstrume koji navodno čuvaju katedrale i crkve od zlih duhova) i koja mu priča razne ljubavne priče koje se kreću od srednjovjekovne Njemačke i Italije preko drevnog Japana do viktorijanske Engleske. Ta kiparica, imenom Marianne, stara je poznanica psihijatrijskog odjela bolnice u kojoj boravi i naš glavni junak – naime, uvjerena je da su se njih dvoje već poznavali i da su proživjeli svevremensku ljubavnu priču.

Knjiga je isprepletena legendama (između ostalog, i onom o nastanku vodoriga, o zmaju imenom La Gargouille koji je opsjedao grad Rouen), mističnim vizijama koje su se događale u okolini redovničkih samostana i snovima u kojima se zorno opisuje Danteov «Pakao».

Zašto je sve to meni super? Kao prvo, nije bilo tko mogao napisati tu knjigu: njezino je strukturiranje nužno zahtijevalo izvjestan stupanj erudicije. Spominju se tu i manje poznati religijski mistici poput Meistera Eckharta, ustrojstvo i povijest redovničkih redova u srednjovjekovnoj Njemačkoj i način života u feudalnom Japanu. Takve romane, ukratko, ne pišu budale (a ako mogu polaskati samoj sebi, ni ne čitaju ih budale).

Kao drugo, sad na sasvim drugačiji način gledam na žrtve opeklina. Život osobe koja je podlegla ranama od požara mora se ponovno naučiti živjeti od samih temelja, što je istovremeno šokantno i strašno tužno.

Kao treće, knjiga se poigrava neprestano istim motivima i simbolima (čime se zatvara puni krug), od kojih su brojni vezani uz kršćanstvo (možda je to zapravo jedina zamjerka: imajući takvu maštu i takvu sposobnost izvedbe, autor je mogao izabrati i temu koja se manje puta pretresala od postojanja Raja i Pakla). Konačna poanta ovog romana ipak je pomalo budističke prirode: kroz vječnu ljubav do nirvane.

Imam dojam (a i medijsku potvrdu za taj dojam, jer je Andrew Davidson boravio u Hrvatskoj 2008. godine radi promocije knjige) da je autor knjigu pisao za sebe – skupio je na hrpu svoje interese, hobije i zanimacije i onda od njih osmislio knjigu kakvu bi i sam volio čitati (taj iskreni pristup možda je i najbolji recept, jer samo ukoliko ste potpuno iskreni možete naći prikladnog istomišljenika. U Davidsonovom slučaju, radi se o više milijuna istomišljenika).

Inače, urednici iz Algoritma ovu knjigu uspoređuju s «Imenom ruže» Umberta Eca i «Engleskim pacijentom» Michaela Ondaatjea. Ja bih dodala i nedavno čitanog Davida Mitchella, s kojim se po imaginativnosti Andrew Davidson u potpunosti može mjeriti.

Tko će uživati u ovoj knjizi? Ljubitelji povijesti, definitivno. Ljubitelji knjige bez daljnjeg (pretresa se povijest prevođenja Danteovog «Pakla» i nastanak knjižarstva u srednjovjekovnoj Europi). Ljubitelji kulinarstva (u nekoliko navrata u knjizi su nabrojana razna jela koja je Marianne donosila glavnom junaku dok se oporavljao od opeklina. Ta jela nisu bila ograničena količinom, kvalitetom niti geografskim podnebljem). Ljubitelji glazbe (klasične, ali i druge). Ljubitelji crkvene arhitekture. Ukratko, u ovom će romanu uživati svi ljubitelji dobrog pripovijedanja.


01.04.2010. u 20:14 • 14 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com