Dragi blogeri i blogopisci,
imam jedno pitanje za vas. U protekle (gotovo) dvije godine uspjela sam vas upoznati, ili sam bar uspjela prepoznati spisateljske stilove svakoga od vas. Neke čitam radije, nečije mi teme baš i ne imponiraju, ukusi su različiti. No isto tako vjerujem da neki od vas čitaju, a drugi vrlo rado preskaču čitanje mog bloga. To je normalno, u posljednje vrijeme zauzimam stav da s čovjekom koji se apsolutno svima sviđa nešto nije u redu.
Moj je zaključak kako većina vas koji čitate moj blog odvajate određenu količinu vremena dnevno, tjedno ili mjesečno za čitanje knjiga, bilo da ih kupujete ili posuđujete u knjižnici. Znači, naša blog-rasprava je «čitatelji čitateljima». Stoga se obraćam prvenstveno vama.
Moje se pitanje zapravo sastoji u sljedećemu: pomaže li vam vaše čitateljsko iskustvo u pisanju bloga? Kod mene je to očito, jasno je da ne mogu napisati post o knjizi/knjigama ako knjigu/knjige nisam pročitala, no kod mnogih od vas knjige i čitanje nisu isključiva tema. Neki se rado referiraju na njih i rado govore o knjigama koje su ih fascinirale iako je njihov glavni fokus negdje drugdje. No knjige na mene djeluju dvojako glede sposobnosti za pisanje: iako rado pišem o knjigama, sve manje pišem o nečemu drugome. Što više knjiga čitam, sve se više bojim pisati (je li to zato što imam dojam da što više knjiga čitam, sve više imam osjećaj da je sve rečeno, ili zato što se bojim da neću moći pisati na takav način na koji piše profesionalni pisac, ne znam. Nije ni bitno.) Međutim, što više čitam, pišem sve lakše. Tekst koji upravo čitate pisan je u jednom dahu, bez ikakvih ispravaka i bez razmišljanja. Upravo pišem onako kako bih vam se obraćala da sjedimo jedno preko puta drugog uživo. Što više čitam, sve lakše mislim kao pisac.
Ono što zapravo želim reći jest da sam prije nekoliko godina ustanovila sljedeće: što više čitaš i pišeš, pisanje (i čitanje) postaju lakši. Znam da se ovaj zaključak doima bedastim, ali priznajmo kako mnogi (osobito naši) pisci imaju naviku mistificirati svoj spisateljski proces, pa imate dojam da je u najmanju ruku trideset dana sjedio na šišmiševoj kandži i umivao se jakovim mlijekom samo da bi napisao tu knjigu koju je teškom mukom istiskao. No prilično je jednostavno: što više pišeš, sve ti lakše moguće teme dolaze na pamet. Kao što na rukama imamo mišiće za dizanje utega koji postaju sve čvršći svakim novim podizanjem utega, tako imamo i mišić za čitanje i pisanje, koji postaje sve moćniji što smo više knjiga pročitali i što smo više slova napisali.
Kad sjednete pisati post za blog, kako to kod vas izgleda? Šišmiševa kandža za uhom ili jakovo mlijeko u šalici za kavu? Ili nekako drugačije?
Post je objavljen 27.04.2010. u 19:38 sati.