Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 23.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" IV. dio
Trinaesto poglavlje nazvano «Gospodari svemira» u cijelosti je posvećeno knjižnicama. Aleksandrijskoj kao pramajci svih knjižnica, recimo. Kalimah, knjižničar koji je osmislio sustav prema kojemu je uređena aleksandrijska knjižnica, jedan je od najzaslužnijih što je ona danas toliko spominjana.
«Čini se da je Kalimah za Aleksandriju izabrao sustav koji se temeljio manje na urednom popisivanju fonda knjižnice a više na unaprijed stvorenoj predodžbi o svijetu. Sve su klasifikacije na kraju proizvoljne. Ona koju je Kalimah predložio nije baš takva, jer slijedi sustav misli, koji su prihvaćali intelektualci i učenjaci toga doba, nasljednici grčkog pogleda na svijet. Kalimah je podijelio knjižnicu prema policama ili pločicama (pinakoi) razvrstanim u osam razreda ili predmeta: drama, govorništvo, lirska poezija, zakonodavstvo, povijest, filozofija i razno. On je odijelio duža djela tako što ih je pretiskao u nekoliko manjih odjeljaka nazvanih «knjige», kako bi dobio manje svitke koji će biti praktičniji za rukovanje.»
Znate onu foru kad otvorite knjigu nasumce i prva rečenica koju vidite bit će na neki način znakovita za vas? To nije nova fora:
«Uporaba nasumce odabranih odlomaka knjiga da bi se prorekla nečija budućnost ima dugu tradiciju na Zapadu, a dosta prije Konstantina, Vergilije je bio omiljeni izvor za poganska proročanstva u Carstvu. Primjerci njegovih pjesama čuvali su se za konzultacije u nekoliko hramova posvećenih božici Fortuni. Prvi put se taj običaj, poznat kao sortes Vergilianae, spominje u Hadrijanovu životopisu, Aeliusa Spartaniusa. Mladi Hadrijan, želeći doznati što car Trajan misli o njemu, pogledao je nasumce Vergilijevu «Eneidu» i pronašao retke u kojima Eneja vidi «rimskog kralja čiji će zakoni ponovno uspostaviti Rim.» Hadrijan je bio zadovoljan. Doista se dogodilo da ga je Trajan posinio i Hadrijan je postao novi rimski car.»
Kad putujete, birate li pažljivo knjigu s kojom će vas neznanci uočiti? Osobno, meni kao da je suđeno na putovanja nositi što veće i što tvrđe ukoričeno izdanje veličine atlasa tako da mi bude što nezgrapnije i da ga što teže vučem po bijelom svijetu.
«Sjedeći preko puta mene u podzemnoj željeznici u Torontu, neka žena čita Penguin izdanje Borgesovih «Labirinata». Želim je dozvati, zamahnuti rukom i dati joj znak da i mene isto to zanima. Ona, kojoj sam lice zaboravio, čiju sam odjeću jedva i zapazio, za koju ne mogu reći je li mlada ili stara, bliža mi je, pukim činom držanja te konkretne knjige u rukama od mnogih drugih koje svakodnevno viđam. Moja rođakinja iz Buenos Airesa bila je duboko svjesna da neka knjiga može funkcionirati kao značka, kao znak saveza, i uvijek je izabirala knjige na svojim putovanjima s istom onom pažnjom s kojom je izabirala putnu torbu. Ne bi putovala s Romainom Rolandom, jer je mislila da je to čini uobraženom, ili s Agathom Christie jer je to čini isuviše neodgojenom. Camus je bio prikladan za kratki izlet, Cronin za dugačak; detektivska priča Vere Caspary ili Ellery Queen bila je prihvatljiva za vikend na selu; roman Grahama Greena bio je pogodan za putovanje brodom ili zrakoplovom.»
Žene i knjige su posebna priča: gledajući iz konteksta stavova muškaraca o ženskom obrazovanju, pravo je čudo što još uvijek nismo bosonoge i neprestano trudne. Žene poput George Eliot, Agathe Christie ili naše Marije Jurić Zagorke endemska su vrsta.
«Kao što smo vidjeli, većina žena tijekom četrnaestoga stoljeća – i doista većim dijelom srednjega vijeka – dobivala je samo onoliko obrazovanja koliko je koristilo domaćinstvu muškarca. Ovisno o njihovu društvenom statusu, većina djevojaka koje je Martini poznavao, dobit će slabo ili nikakvo intelektualno obrazovanje. Ako su odgojene u nekoj aristokratskoj obitelji, bit će školovane za dvorske dame, ili će ih podučavati kako voditi imanje, za što im je bila potrebna samo osnovna poduka u čitanju i pisanju, iako će mnoge postati prilično pismene. Ako su pripadale trgovačkoj klasi, one će razviti neke poslovne sposobnosti, za što je bilo bitno nešto čitanja, pisanja i matematike. Trgovci i zanatlije ponekad su podučavali kćeri svome zanatu, a od njih su onda očekivali da postanu neplaćene pomoćnice. Seljačka djeca, kako muška tako i ženska, obično nisu dobivala uopće nikakvo obrazovanje. U vjerskim redovima žene su ponekad slijedile muška zanimanja, ali su bile pod stalnim nadzorom svojih muških vjerskih nadstojnika. Budući da su škole i sveučilišta bili većinom zatvoreni za žene, umjetnički i znanstveni procvat od kasnog dvanaestog do četrnaestoga stoljeća uglavnom se kretao oko muškaraca. Žene koje su se istaknule svojim značajnim radom u to vrijeme – kao što su Hildegard Bingenska, Julian od Norwicha, Kristina Pizanska i Marija Francuska – uspjele su u gotovo nemogućim okolnostima.»
Manguel i ja dijelimo još jednu zajedničku strast, a to je strast za bijelim papirom, tj. za bilježnicama. Ja sam neprirodno usredotočena na notese, dnevnike, planere, rokovnike, bilježnice (mekoukoričene, tvrdoukoričene i sa spiralnim uvezom), blokove, blokiće i druge medije za pisanje.
«Papirnica i knjižara blizu moje kuće u Buenos Airesu imala je prilično dobar izbor dječjih knjiga. Imao sam (i još uvijek imam) silnu želju za bilježnicama (koje su u Argentini znale na koricama nositi profil nekoga od naših nacionalnih junaka, a ponekad i odvojivu stranicu naljepnica iz prirodopisa ili ratnih prizora) i često sam se motao oko toga dućana.»
Manguel u tom poglavlju, naslovljenom «Čitanje unutar zidova» nastavlja s detaljima iz nastanka zabavne/žanrovske književnosti, pri čemu ovoga puta mislim na ljubiće.
«Ljubavne priče – pathos erotikon: od samih prvih redova knjige namijenjene ženama, povezivale su se s onim što će se kasnije nazvati romantična ljubav. Čitajući tu dopuštenu prozu, od patrijarhalnog društva u Grčkoj u prvom stoljeću, sve do Bizanta u dvanaestom stoljeću (kada je napisana takva romansa), žene su, čini se, pronašle određeni oblik intelektualnog poticaja: u mukama i opasnostima, u agonijama ljubavnih parova. Stoljećima kasnije, dok je kao dijete čitala viteške romane (ponekad nadahnute grčkim romansama), sv. Tereza pronašla je mnoge slike koje će kasnije razviti u svojim pobožnim tekstovima. «Postala mi je navika čitati ih, a taj mali grijeh učvrstio je moju želju i volju za druge zadaće. I nisam se osjećala krivom što danju i noću provodim sate u toj ispraznoj vježbi, skrivajući se pred ocem. Moj ushit prema tome bio je tako velik da mi je izgledalo kako ne mogu biti sretna ako ne pročitam neku novu knjigu.»
Zašto žene, a ne muškarci, u najvećem dijelu predstavljaju čitateljsku publiku koja voli ljubavne romane? Evo što misli jedna kritičarka:
«Kao što engleska kritičarka Kate Flint ističe, čitanje romana nije samo ženskom čitateljstvu pružalo načina da se povremeno «povuče u pasivnost što je potiče prozni opijat. Daleko uzbudljivije, ono je ženi omogućavalo da potvrdi osjećaj samosvojnosti, i da sazna kako nije jedina koja to čini.» Od najranijih dana, ženski čitatelji pronašli su načine kako podrivački iskoristiti materijal što ga je društvo postavilo na njihove police.»
Ovo poglavlje spominje Murasaki Shikibu, autoricu «Pripovijesti o Genjiju», čarobnom japanskom muškarcu o kojemu su čitale dvorske dame u heianskom razdoblju carskog Japana, i Sei Shonagon, autoricu «Knjige pod jastukom» iz istoga razdoblja. Dvorske dame i općenito japanske žene toga razdoblja u knjigama su tražile neku vrstu utjehe za svoj marginalni položaj, smatra Manguel.
«Barem dvije različite vrste čitanja događale su se unutar izdvojene skupine. U prvoj, čitatelji poput zamišljenih arheologa prekapaju po službenoj književnosti kako bi između redaka pronašli svoje kolege izopćenike, kako bi našli zrcala za sebe u pričama o Klitemnestri, Gertrudi, Balzacovim kurtizanama. U drugoj, čitatelji postaju pisci, izmišljajući za sebe nove način pričanja priča kako bi iskupili na stranici svakodnevnu kroniku svojih života zatvorenih u laboratoriju kuhinje, u šivaćoj radnoj sobi, u džunglama odgajališta.»
Za razliku od vremena kad su knjige bile praktično nedostupne ženama, danas su žene nezaobilazna književna publika čijem ukusu nakladnici i knjižari nesmiljenim žarom podilaze (pa sad vi vidite što nam je bilo bolje!)
«Za razliku od papirnice iz moga djetinjstva, današnja knjižara sadrži ne samo knjige za žene, koje trgovci reklamiraju iz komercijalnog interesa, kako bi odredili i ograničili ono što žena treba čitati, već i knjige koje su napisane unutar skupine, u kojima žene rade za sebe ono što nedostaje u službenim tekstovima. To postavlja zadaću čitateljici koju su možda heianske žene predvidjele: da se popne preko zidova, da uzme bilo koju knjigu što je zanima, skine joj korice s kodiranom bojom i postavi je među onim svescima koje su slučaj i iskustvo stavili na policu iznad njezina kreveta.»
E sad, moram vam reći i da Manguel i ja dijelimo i onu vrstu posjedničkog sjaja u očima kad se govori o «mojim knjigama»:
«Dok slažem hrpu za hrpom poznatih svezaka (neke prepoznajem po njihovoj boji, druge po njihovu obliku, mnoge po detalju na ovitku čije naslove pokušavam pročitati naopako ili pod čudnim kutom), pitam se, kao što sam se i svaki put pitao, zašto čuvam toliko knjiga za koje znam da ih neću opet čitati. Govorim sam sebi da svaki put kada se oslobodim neke knjige, nekoliko dana kasnije, uvidim da je to upravo ona knjiga koju tražim. Govorim sam sebi da nema knjiga (ili vrlo, vrlo malo) u kojima nisam pronašao nešto što me zanima. Govorim sam sebi da sam ih donio u kuću ponajprije zbog određenog razloga, i da taj razlog može biti valjan i ubuduće. Pronalazim razloge temeljitosti, rijetkosti, slabog znanja. Ali znam da je glavni razlog što ustrajem u tim sve većim zalihama neka vrsta strastvene pohlepe. Uživam gledati svoje prepune police, pune manje ili više poznatih imena. Raduje me saznanje da sam okružen nekom vrstom inventara svoga života, s nagovještajima moje budućnosti. Volim otkrivati, u gotovo zaboravljenim svescima, tragove svoga prošloga čitanja – črčkarije, slučajne datume i mjesta na omotnici knjige, koji me vraćaju u neku kavanu, daleku hotelsku sobu, prohujalo ljeto.»
Jeste li čuli za grofa Librija? Nadimak je to Guglielma Bruta Icilia Timoleonea, Contea Libri – Carruci della Sommaia, firentinskog grofa koji je uz to što je bio strastveni bibliofil, bio jednako strastven u krađi rijetkih i skupocjenih knjiga kojima je imao pristup kao bogataš i ljubitelj knjiga.
«Prve optužbe protiv Librija potječu iz 1846., ali su – možda zato što su zvučale tako nevjerojatno – bile zanemarene, a Libri je nastavio pljačkati knjižnice. Također je počeo organizirati značajne prodaje ukradenih knjiga, prodaje za koje je pripremio izvrsne i detaljne kataloge. Zašto je taj strastveni bibliofil prodavao knjige koje je krao uz tako veliki rizik? Možda je vjerovao, poput Prousta, kako «želja čini da sve stvari cvjetaju, posjedovanje da venu». Možda je htio zadržati samo nekoliko dragocjenih, koje je izabirao kao rijetke bisere u svome plijenu. Možda ih je prodavao iz čiste pohlepe – ali to je najmanje zanimljiva pretpostavka.»
Na kraju valja spomenuti kako je usmena predaja još uvijek najbolji oblik marketinga. Toga su se držali i mnogi slavni pisci, među kojima valja prvo istaknuti Dickensa koji je čitao tako dojmljivo da su mnoge gospođe koje su ga slušale padale u nesvijest. Evo što o javnom čitanju kaže Plinije:
«Plinije je naveo nekoliko razloga zbog kojih je čitanje u publici korisna vježba. Slava je bila svakako važan čimbenik, ali bio je i užitak slušati vlastiti glas. To ugađanje samom sebi opravdavao je činjenicom da je slušanje teksta navodilo publiku da kupi objavljeno djelo, stvarajući time potražnju koja će zadovoljiti čitatelje i prodavače knjiga/izdavače. Čitanje u javnosti bilo je, po njegovu mišljenju najbolji način da neki autor dobije publiku. U stvari, javno čitanje bilo je samo po sebi početni način izdavaštva.»
