Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 20.04.2010.
Alberto Manguel: "Povijest čitanja" II. dio
Jučer sam počela pisati svoju hvalospjevnu sagu monumentalnom djelu Alberta Manguela «Povijest čitanja». Kao što sam već rekla, radi se o sjajnom podsjetniku «na našu ljubav prema činu čitanja – usprkos zaprekama inkvizicije i mamcima svijeta kompjutorske civilizacije.»
Danas nastavljam sa zanimljivostima koje sam zatekla (i kojima sam se našla zatečena) u ovoj knjizi: drugo poglavlje je u cijelosti rezervirano za biološko – psihološke elemente čitateljskog procesa. Da bismo saznali nešto više, morali smo izmisliti novu znanstvenu granu – neurolingvistiku.
«Moderno proučavanje neurolingvistike, odnosa između mozga i jezika, započinje gotovo osam i pol stoljeća nakon al-Haythama, 1865. Te godine, dva francuska znanstvenika, Michel Dax i Paul Broca, ustvrdili su u istovremenim ali odvojenim studijama da se velika većina čovječanstva, kao rezultat genetskog procesa koji počinje začećem, rađa s lijevom moždanom polutkom koja će kasnije postati glavni dio mozga za kodiranje i dekodiranje jezika; mnogo manji dio, uglavnom ljevoruki, ili ljudi vješti desnicom i ljevicom, razvija tu funkciju u desnoj moždanoj polutci. U nekoliko slučajeva (u ljudi koji su genetski skloni dominantnoj lijevoj polutki), rano oštećenje lijeve polutke ima za posljedicu moždano «reprogramiranje» i vodi prema razvitku jezične funkcije u desnoj polutki. Ali nijedna polutka neće djelovati kao koder ili dekoder, dok se osoba stvarno ne izloži jeziku.
U vrijeme kad je prvi pisar zarezao i izgovorio prva slova, ljudsko tijelo već je bilo spremno za činove pisanja i čitanja koji su se trebali dogoditi u budućnosti. To znači da je tijelo bilo sposobno pohraniti, dozvati i odgonetnuti sve načine osjeta, uključujući slučajne znakove pisanoga jezika koje tek treba izmisliti.»
U vrijeme kad je prvi pisar zarezao i izgovorio prva slova, ljudsko tijelo već je bilo spremno za činove pisanja i čitanja koji su se trebali dogoditi u budućnosti. To znači da je tijelo bilo sposobno pohraniti, dozvati i odgonetnuti sve načine osjeta, uključujući slučajne znakove pisanoga jezika koje tek treba izmisliti.»
Ludnica, jel' da? Odmah se moram deklarirati, iako sama s tom činjenicom nemam nikakve veze s obzirom da se radi o zasluzi genetike: pripadam ovoj manjoj skupini ljudi koji kodira i dekodira desnom moždanom polutkom. A vi?
Isto tako, iznenadila me još jedna činjenica vezana uz čitanje, a to su pokreti očiju (iako bih i sama došla do istog zaključka da sam malo pažljivije promatrala čitatelje dok čitaju):
«Ni čin pretraživanja stranice našim očima nije primaran i sustavan postupak. Obično pretpostavljamo da, dok čitamo, naše oči putuju glatko, bez prekida, uzduž redaka na stranici, i da kada čitamo zapadno pismo, na primjer, naše oči idu slijeva nadesno. To nije tako. Pred jedno stoljeće francuski oftalmolog Emile Javal otkrio je da naše oči zapravo skaču po stranici; ti skokovi ili sakade događaju se tri ili četiri puta u sekundi, brzinom od oko 200 stupnjeva u sekundi. Brzina očnog pokreta preko stranice – ali ne samo pokreta – miješa se s percepcijom, i mi stvarno «čitamo» samo u kratkoj stanci između pokreta.»
Zanimljivo mi je i to kako su prvo došla slova, zatim riječi, a tek potom interpunkcija (ona je bila potrebna jer je prvo čitanje bilo čitanje naglas, a tek je kasnije usvojena vještina čitanja u sebi). Primitivni oblik interpunkcije razvili su rani kršćanski redovnici koji su prepisivali metodom pisanja per cola et commata pri kojemu su tekst razdjeljivali na smislene retke za nevješte čitatelje kako bi znali gdje trebaju napraviti pauzu.
«Nastavila su se utjelovljenja interpunkcije. Nakon sedmog stoljeća, spoj točaka i crtica naznačavao je kraj rečenice, povišena točka bila je jednaka našem zarezu, a točka-zarez koristio se onako kako ga i danas koristimo. Krajem devetog stoljeća, nijemo čitanje bilo je vjerojatno dovoljno uobičajeno u skriptoriju da bi prepisivači počeli razdvajati svaku riječ od njezinih blizih susjeda kako bi se olakšalo pomno čitanje teksta – ali možda i radi estetskih razloga. Otprilike u isto vrijeme, irski prepisivači, slavni u cijelom kršćanskom svijetu po svojoj vještini, počeli su odvajati ne samo dijelove govora već i gramatičke sastavne dijelove unutar rečenice, i uveli su mnoge interpunkcijske znakove koje danas upotrebljavamo.»
Prvo čitanje, kako već rekoh, bilo je čitanje naglas (to je bilo i stoga jer se obično čitalo grupi ljudi koji su bili nepismeni ili drugim ljudima radi njihove zabave). Sveti Augustin kao kuriozitet spominje slučaj svoga poznanika, milanskog biskupa Ambrozija koji je čitao u sebi (to je tada bilo dovoljno zanimljivo i nevjerojatno da je Augustin osjetio potrebu to pribilježiti). No čitanje u sebi također ima svoje prednosti, o kojima govori Manguel:
«Čitanje naglas s još nekim u sobi pretpostavljalo je zajedničko čitanje, namjerno ili nenamjerno. Ambrozijevo čitanje bilo je usamljenički čin. «Možda se plašio», Augustin je razmišljao, «da bi, čita li naglas, teži odlomak nekog autora u nekog pažljivoga slušatelja mogao izazvati pitanje, pa bi on onda morao objašnjavati što to znači, ili čak raspravljati o nekim zakučastim stvarima.» Ali čitajući u sebi, čitatelj je konačno mogao uspostaviti neograničavajući odnos s knjigom i riječima. Riječi nisu više trebale oduzimati vrijeme potrebno da ih se izgovori. One su mogle postojati u unutarnjem prostoru, a čitatelj je mogao žuriti ili tek početi čitati, potpuno ih odgonetavajući, ili samo napola, dok su ih čitateljeve misli komotno proučavale, izvlačeći iz njih nove pojmove, dopuštajući usporedbe iz pamćenja ili iz drugih knjiga otvorenih za pomno čitanje. Čitatelj je imao vremena da razmotri, ili ponovno razmotri dragocjene riječi, čiji su zvukovi – sada mu je to bilo poznato – mogli odjekivati i iznutra i izvana. A sam tekst, zaštićen od drugih svojim koricama, postao je čitateljevo vlasništvo, njegovo intimno znanje, bilo u zaposlenom skriptoriju bilo na tržnici ili kod kuće.»
Danas praktički ne znam više nikoga tko čita naglas, pa i sama većinom čitam u sebi, osim ako naiđem na neku zanimljivu rečenicu pa obvezno moram testirati kako zvuči. Ljudi su općenito neskloni da im netko čita, i ako nekome pokušam pročitati članak iz novina ili dio nekog teksta s interneta, svatko od njih će reći: «Daj da vidim». Je li to zbog nepovjerljivosti ili zato što je slušanje tuđeg čitanja fizički napornije od vlastitog čitanja, ne znam. Što vi mislite?
Prije interneta, prije baza podataka, knjige su služile kao čuvar spoznaja iz prošlosti. Kancelar katedrale u Amiensu oko 1250. godine, Richard de Fournival, izjavio je nešto prilično slično:
«Čitanje, prema De Fournivalu, obogaćuje sadašnjost i aktualizira prošlost; pamćenje produžava ta svojstva u budućnost. Za De Fournivala, knjiga, a ne čitatelj, čuvaju i prenose pamćenje.»
No prije nekoliko stoljeća (a slično ćemo čuti kasnije na ovom blogu od Aleksandra Stipčevića koji je napisao «Sudbinu knjige», pod uvjetom da je stignem pročitati prije nego što je vratim u knjižnicu) vještina čitanja nije bila jednako dostupna djevojčicama i dječacima. Zamislite vi to u današnje vrijeme – zamislite da se MENI netko usudi reći da čitanje nije za žene! Zamislite vi to!
«Nakon što bi djeca naučila slova, roditelji bi doveli muške učitelje kao privatne mentore (ako bi obitelj to mogla sebi priuštiti) za dječake, dok bi se majka brinula za obrazovanje djevojčica. Iako je u petnaestom stoljeću većina bogatih kuća imala prostor, mir i opremu za poučavanje kod kuće, većina znanstvenika preporučivala je da se dječaci obrazuju izvan obitelji, u društvu drugih dječaka; s druge strane, srednjovjekovni moralisti žestoko su raspravljali o koristima obrazovanja – javnog i privatnog – za djevojčice. «Nije prikladno da djevojčice uče čitati i pisati, osim ako ne žele postati redovnice, jer bi inače, kad sazru, mogle pisati ili primati ljubavna pisma», upozoravao je plemić Phillipe od Navarre, ali nekoliko njegovih suvremenika nije se s njim slagalo. «Djevojke trebaju učiti čitati kako bi naučile pravu vjeru i zaštitile se od opasnosti koje prijete njihovoj duši,» tvrdio je Chevalier de la Tour Landry. Djevojke rođene u bogatijim obiteljima često su slali da uče čitati i pisati, najčešće kako bi se pripremile za samostan. U plemićkim domaćinstvima Europe, bilo je moguće naći žene koje su bile potpuno pismene.»
Pravilan pristup učenju čitanja i knjigama koje se biraju za čitanje od odsudne je važnosti, pa možemo vidjeti i da je jedan od najvažnijih europskih književnika s početka 20. stoljeća i sam bio ubijen u pojam time da je nedovoljno kvalificiran za čitanje:
«Učitelji su opet optuživali učenike zbog nedostatka uvažavanja i uglavnom su se prema njima ponašali s prezirom. U pismu zaručnici, godinama kasnije, Kafka je pisao, «Sjećam se učitelja koji je, čitajući nam Ilijadu, često govorio: 'Isuviše je loše što čovjek mora ovo čitati s nekim kao što ste vi. Vi to svakako ne možete shvatiti, a čak i kada mislite da shvaćate, ništa ne razumijete. Morate dugo vremena živjeti da biste razumjeli i najmanji odlomak.'» Cijeloga svoga života Kafka je čitao s osjećajem da mu nedostaje potrebno iskustvo i znanje da bi čak i počeo razumijevati.»
(Evo do čega dovodi omalovažavanje čitatelja!)
Ipak, Manguel navodi da je Kafka ipak čitao i piše o tome što je čitao, a što se ne razlikuje značajno od onoga što smo čitali mi u svojim formativnim godinama:
«Koje su bile Kafkine knjige? Kao dijete, kažu nam, čitao je bajke, priče o Sherlocku Holmesu, putopise o stranim zemljama; kao mladić djela Goethea, Thomasa Manna, Hermanna Hessea, Dickensa, Flauberta, Kierkegaarda, Dostojevskog. U svojoj sobi, u koju je stalno ulazila obiteljska vreva, ili u svom uredu na drugom katu Ustanove za osiguranje radnika pri nesreći, često je pokušavao, kradući vrijeme, zadubiti se u bilo koju knjigu što ju je imao kod sebe: tražeći značenje, od kojih je svako bilo ni manje ni više vrijedno od teksta; stvarajući cijelu knjižnicu tekstova koji su se poput svitaka odmatali na otvorenoj stranici pred njim; postupajući poput talmudskog naučenjaka od tumačenja do tumačenja; dopuštajući sebi da se istovremeno udalji od izvornog teksta i zadubi u njega.»
Tumačenja o kojima govori ovaj citat odnose se na razine tj. metode tumačenja teksta kojima se priklanja aškenaski talmudski učenjak – pa naučimo nešto novo:
«Kada je čitao, aškenaski talmudski naučenjak obično je koristio četiri istovremene razine čitanja, različite od onih koje je predložio Dante. Četiri razine bile su kodirane u akronimu PaRDeS: Pshat ili doslovan smisao, Remez ili ograničeno značenje, Drash ili racionalna razrada i Sod ili okultno, tajno ili mistično značenje. Stoga je čitanje bila aktivnost koja se ne može nikada dovršiti. Rabina Yitzaka Levija iz Berdicheva, jednog od velikih hasidskih majstora iz osamnaestog stoljeća, pitali su zašto nedostaje prva stranica na svakome od traktata u babilonskom Talmudu, tako da je čitatelj prisiljen početi s drugom stranicom. «Jer bez obzira na to koliko stranica učen čovjek pročita», odgovorio je rabin, «nikada ne smije zaboraviti da još nije došao ni do prve stranice.»»
Konačno, za kraj ovog dijela teksta donosim vam slavan citat koji sadrži Kafkino mišljenje o knjigama:
«Kafka je pisao svome prijatelju Oskaru Pollaku 1904. godine: «Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučiti pročitati je? Da bi nas učinila sretnima, kao što ti kažeš? Dobri Bože, bili bismo isto tako sretni kad uopće ne bismo imali knjiga; knjige koje nas čine sretnima mogli bismo, vrlo lako, i sami napisati. Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama. U to čvrsto vjerujem.»
