Zanimljivo, ali osim žena, učiti čitati nisu smjeli ni robovi u Americi, da ne bi došli u napast osloboditi se od svoga gospodara.
«Učenje čitanja nije robovima bila neposredna ulaznica za slobodu, već prije način da dobiju pristupa snažnom sredstvu svojih tlačitelja: knjizi. Vlasnici robova (kao i diktatori, tirani, apsolutistički kraljevi i drugi nezakoniti vlastodršci) čvrsto su vjerovali u pisanu riječ. Oni su znali, daleko bolje od nekih čitatelja, da je čitanje snaga koja zahtijeva samo nekoliko prvih riječi da postane neodoljiva. Netko tko je sposoban pročitati jednu rečenicu, sposoban je čitati sve.»
No Amerika nije bila specifična samo po tome: u Americi se nekako uvijek nađe mjesta za sve vrste čudaka i bizarnih ideologija. Stoga je pojava nekoga poput Anthonya Comstocka gotovo očekivana stvar.
«Anthony Comstock – potomak starih kolonijalista, koji se opirao njihovim zakonitim porivima za obrazovanjem – nešto preko dva stoljeća od optimističke uredbe Karla II., utemeljio je u New Yorku, 1872. godine, Udruga za suzbijanje poroka, prvi cenzorski odbor u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad se sve uzme u obzir, Comstock bi više volio da tisak nije nikada izumljen («Naš otac Adam nije znao čitati u Raju», jednom je izjavio), ali kako to nije bio slučaj, on je odlučio usmjeriti njegovu uporabu. Comstock je sebe vidio kao čitateljeva čitatelja, koji zna što je to dobra književnost a što loša i činio sve što je bilo u njegovoj moći da svoja stajališta nametne drugima.»
No nisu svi cenzori jednako eksplicitni kao Comstock, ima ih više vrsta, o čemu Manguel piše na kraju poglavlja «Zabranjeno čitanje»:
«Autoritativni čitatelji koji sprečavaju druge da nauče čitati, fanatični čitatelji koji odlučuju što se može a što ne može čitati, stoički čitatelji koji odbijaju čitati za zabavu i zahtijevaju samo ponavljanje činjenica koje sami smatraju istinitim: svi oni pokušavaju ograničiti čitateljeve velike i različite moći. Ali cenzori mogu djelovati i drugačije, bez potrebe za vatrom ili sudovima. Oni mogu protumačiti knjige da samo njima mogu poslužiti i da mogu opravdati svoja autokratska prava.»
Jesam li ja knjiški moljac (knjiška budala, kako takvu osobu naziva Manguel)? Ne znam, ja mislim da nisam jer se prilično negativne konotacije vežu uz takav opis. A i niz negativnih osobina:
«Lijen, traljav, uobražen, cjepidlaka, elitist – to su neki od epiteta koji se povezuju s rastresenim učenjakom, kratkovidnim čitateljem, knjiškim crvom, bezveznjakom. Zakopan u knjige, izdvojen iz svijeta činjenica i tjelesnoga, s osjećajem nadmoći nad onima koji ne poznaju riječi između prašnjavih korica, čitatelj s naočalama, koji zna ono što je Bog u svojoj mudrosti sakrio – to je bila slika budale, a naočale su postale simbol intelektualne nadutosti.»
Bilo kako bilo, knjiški moljac ili knjiška budala, postoji jedna osoba koja je nadutija od svih nas zajedno, najumišljeniji Irac svih vremena – Oscar Wilde. On je napisao, a Manguel prenio sve što uopće ne treba čitati:
«Knjige koje uopće ne treba čitati su: Thomsonova «Godišnja doba», Rogersova «Italija», Paleyevi «Dokazi», svi crkveni oci osim sv. Augustina, cijeli John Stuart Mill, osim eseja o slobodi, sve Voltaireove drame bez izuzetka, Butlerova «Analogija», Grantov «Aristotel», Humeova «Engleska», Lewesova «Povijest», sve polemičke knjige i sve knjige koje pokušavaju bilo što dokazati... Reći ljudima što trebaju čitati, u pravilu, nekorisno je ili štetno, jer istinska procjena književnosti pitanje je temperamenta a ne poučavanja. Parnasu nema premca, a sve što možemo naučiti nije nikada vrijedno učenja. Ali reći ljudima što ne trebaju čitati, sasvim je druga stvar, i ja to preporučam kao dodatak sveučilišnom programu.»
Ima još jedna zanimljivost, a to je «pet općih zabluda o reakciji čitatelja» profesora Jonathana Rosea:
• prva, sva knjižvnost je politička, u smislu da uvijek utječe na čitateljevu političku svijest;
• druga, utjecaj određenog teksta izravno je razmjeran njegovoj tiraži;
• treća, «pučka» kultura ima znatno više sljedbenika nego «visoka» kultura, pa stoga točnije odražava stajališta masa;
• četvrta, «visoka» kultura nastoji ojačati prihvaćanje postojećega društvenog i političkog poretka (pretpostavka koju naširoko prihvaća i ljevica i desnica); i
• peta, isključivo društvene elite određuju kanon «velikih knjiga». Obični čitatelji ili ne prepoznaju taj kanon, ili ga prihvaćaju samo iz poštovanja prema mišljenju elite.
Ahaha, eto vam, magarci, koji mislite da sam idiot zato što pišem o krimićima i loše se izražavam o hrvatskoj književnosti! U zabludi ste ako mislite da obični čitatelj ne može prepoznati što je dobro, a što loše. I nitko, nitko nikad ne bi trebao biti toliki snob i toliko nadmen da misli da govoriti o knjigama smiju samo oni «koji se razumiju u to». To je također jedan oblik cenzure, a mi čitatelji loše stojimo s cenzurom!
(nastavlja se, ali nakon idućeg posta obećavam da prestajem drviti (p)o Manguelu i "Povijesti čitanja")